Misa zadušnica i ukop pokojnog svećenika fra Velimira Zirduma

Svećenik Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Velimir Zirdum, koji je nakon duže bolesti okrijepljen svetim sakramentima preminuo u utorak 4. studenog u 91. godini života, 72 godini redovništva i 65. godini svećeništva u Domu za starije i nemoćne osobe u Slavonskom Brodu, pokopan je u četvrtak 6. studenog na Plehanu u Bosanskoj Posavini.

Prije pokopa, misu zadušnicu u prepunoj plehanskoj župnoj crkvi sv. Marka Evanđeliste uz lijes pokojnika predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Uz fra Ivana Nujića, domaćeg župnika i plehanskog gvardijana, zatim mons. Marka Zubka, izaslanika nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. Tome Vukšića te fra Petra Jeleča, definitora Bosne Srebrene suslavilo je pedesetak svećenika i redovnika.

„Danas želimo zahvaliti za život i služenje našega brata, franjevca i svećenika, fra Velimira Zirduma. I u tišini naših srca sada odzvanjaju riječ iz Evanđelja: 'Dobri i vjerni slugo, uđi u radost Gospodara svoga', rekao je na početku homilije provincijal Dadić.

Ocrtavajući život i djelo pok. fra Velimira naglasio je kako je svoj život započeo u jednostavnosti i okrilju vjerničke obitelji u Žeravcu, u obitelji u kojoj se rodilo jedanaestero djece „te je iz tog i takvog doma usisao i ponio ono što nijedna knjiga i nikakva škola ne mogu dati – naučio je moliti prije nego govoriti, naučio je služiti prije nego biti služen, naučio je darivati i dijeliti prije nego primiti.“

„Naučio je da se vjera ne izražava samo riječima, nego najprije konkretnim djelima, žrtvom i poslušnošću Bogu. Zato ne čudi što iz te kuće niknuše tri duhovna zvanja – znak da Bog dolazi tamo gdje se srca otvaraju Njegovu glasu. U poslanju Krista, jedinog i pravog Pastira, fra Velimir je prošao mnoge puteve, živeći svoje franjevaštvo tiho, postojano i predano. Nije birao lakše putove. Bio je ondje gdje je trebalo biti, a ne ondje gdje je bilo udobno. Bio je ondje gdje se Krist skrivao u malim ljudima, u ranjenima, u onima koji su se vratili u pustoš svojih domova poslije rata, u starcima što su bili sami, u obiteljima koje su se iznova učile živjeti na svojoj zemlji. Bio je franjevac koji nije nosio samo habit, nego srce sv. Franje – srce koje zna da se Evanđelje propovijeda najprije nogama, onda rukama, i tek na kraju riječima“, istaknuo je provincijal Dadić.

„Njegova služba nije bila samo liturgijska; bila je duboko euharistijska. Onaj koji blaguje Tijelo Kristovo postaje kruh drugima, i fra Velimir je bio poput kruha za mnoge ljude. Koliko puta je, umoran i slab, sjeo u svoj automobil i vozio se do bolesnika, do osamljenih, do onih koji nisu mogli doći do njega. Koliko je puta obilazio prognane Jajčane u Biloj kod Livna i vozio ih u Split za sve njihove potrebe. Na svojim putovanjima kroz Bosnu uvijek je redom svraćao fratrima po župama i samostanima. Bio je društven i volio je susret s braćom. Svugdje je svojim vjernicima darovao ono najdragocjenije — svoje vrijeme, pažnju i srce. To je teologija utjelovljenja: Bog koji se spušta u jednostavnost da spasi čovjeka tamo gdje jest“, rekao je o pokojniku provincijal Dadić.

U nastavku je posvijestio kako je njegova mladomisnička hostija podignuta u Žeravcu na latinskom jeziku, u vremenu kad je Crkva slavila liturgiju u tišini svetog jezika, a njegov je svećenički život dovršen u poniznosti i jednostavnosti ovdašnje crkve, u narodu koji ga je poznavao i ljubio.

„Bio je svećenik starog kova, ali srca uvijek otvorena novim ljudima, novim ranama, novim potrebama. Bio je most između tradicije i sadašnjosti, između oltara i polja, između neba i ove naše, često ranjene, Posavine. Mi, franjevci Bosne Srebrene, danas stojimo pred njim kao pred bratom koji je utjelovio naš zavjet – skromnost, blizinu, mir i dobro. Nije mnogo govorio o sebi, jer su njegova djela govorila. Nije nastojao ostaviti velik trag u knjigama, ali je ostavio neizbrisiv trag u srcima. Nije imao moć, ali je imao autoritet. Kad ga sada ispraćamo, ne pitamo se što je imao, nego tko je bio. Bio je brat. Bio je pastir. Bio je svjetlo u skrovitim kutovima ljudskih života. Bio je, kako bi sveti Franjo rekao, 'malen', i baš zato velik u Božjim očima“, zaključio je provincijal.

Zahvalio je on na kraju svom bratu u Kristu pok. fra Velimiru riječima: „Hvala ti dragi brate za tvoje blago srce, tvoje tihe molitve, tvoja žuljevita stopala koja su gazila posavsku zemlju, tvoje ruke koje su blagoslivljale, tvoje oči koje su gledale s dobrotom. Hvala ti za tvoje župe, tvoje muke, tvoje radosti, tvoje noći i tvoja jutra. Bio si dar Crkvi, dar Provinciji i dar narodu. Neka te Gospodin primi u svoj mir, neka ti svjetlost vječna svijetli, i neka ti podari puninu radosti u Njegovu Kraljevstvu. A mi fratri, tvoj rod i tvoj narod, nosit ćemo te u molitvi sve dok se ponovno ne sretnemo u Danu uskrsnuća“.

Uime vrhbosanskog nadbiskupa Vukšića riječi sućuti uz dirljivu pjesmu o Bosanskoj Posavini, koju je pokojnik toliko ljubio, uputio je kanonik vrhbosanski mons. Marko Zubak, sin Bosanske Posavine.

Život i djelo pok. fra Velimira ocrtao je župnik Nujić.

Fra Velimir, krsnim imenom Ilko, rođen je 2. ožujka 1935. u selu Žeravac - župa sv. Franje Asiškog u Bosanskoj Posavini kao treće od jedanaestero djece oca Blažana Zirduma i majke Anice rođ. Lovrić. Osnovnu školu završio je u Žeravcu. Kratko je u Derventi pohađao gimnaziju, a potom u Visokom upisao i 1935. završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. Iste je godine stupio u novicijat u Kraljevoj Sutjesci u franjevački red u provinciji Bosne Srebrene uzevši redovničko ime Velimir. Studij teologije upisao je 1956. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u sarajevskoj katedrali 1960. Mladu misu slavio je iste godine 7. kolovoza u Žeravcu pred starom crkvom na latinskom jeziku, jer je to bilo prije Drugog vatikanskog sabora kada je uvedeno slavljenje mise na narodnom jeziku.

Inače, njegova dva strica bili su svećenici: vlč. Jure Zirdum i fra Vjekoslav (Petar) Zirdum. Njegova pokojna sestra Ana bila je redovnica Milosrdnih sestara u Đakovu pod imenom Veljka i ondje više godina obavljala službu provincijalke. Također, njegov, pokojni, mlađi brat Josip – redovničkim imenom Andrija bio je franjevac Bosne Srebrene, kao profesor povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i plodan istraživač, pisac i kolekcionar bogate zbirke umjetnina koje je ostavio svojoj franjevačkoj zajednici.

Svoj je svećenički život proveo neumorno radeći na Njivi Gospodnjoj 65 godina. Službu vikara obavljao je 47 godina, službu župnika 18 godina djelujući na 14 različitih župa diljem Bosne Srebrene. Najprije je služio kao župni vikar u Foči kod Doboja, potom Varešu, Tuzli, Žeravcu, Jajcu, Uskoplju, potom je bio župnik u Gornjoj Dubici, župni vikar na Plehanu i u Foči, župnik u Foči, Koraću, Breškama, župni vikar u Svilaju, Žeravcu i Biloj kod Livna, potom ponovo župnik u Foči, pa župni vikar u Sivši i Potočanina. Od 2006. godine na službi je župnog vikara u Koraću sve do svoje smrti.

„Srcem predan svojoj službi i vjerničkom puku, bio je emotivno vezan za svaku spomenutu župu. U svećeničkom životu ništa mu nije bilo teško, ništa nelogično, a svaka zadaća ispunjavala mu je život. U nevezanom razgovorima s braćom franjevcima znao je dijeliti simpatične anegdote i uspomene na svoje župljane, svoje životne suputnike, što je očitovalo njegovu ljubav prema svakome od njih, napose prema onim jednostavnim, malenima, kakav je i sam bio. Posljednja postaja njegova svećeničkog služenje bila je Koraće u kojem je usprkos teškom bremenu starosti i narušena zdravlja neprestano bio na usluzi svojim župljanima, napose starijima i nemoćnima. Starim automobilom stizao bi im plaćati režije, kupiti potrebne lijekove i namirnice, a u doba pandemije, kada je granica prema Hrvatskoj bila zatvorena, uvijek je pronalazio načina da preko svoje rodbine i poznanika iz Slavonskog Broda dobavi ono što je bilo prijeko potrebno njegovim župljanima. Posljednje godine svoga ovozemaljskog života je zbog tjelesne iznemoglosti proveo u Domu za starije i nemoćne u Slavonskom Brodu gdje je preminuo“, rekao je o pokojniku gvardijan Nujić.

On je zahvalio svima koji su u posljednjim danima pok. fra Velimiru iskazali ljudsku, profesionalnu i kršćansku brigu; liječnicima i osoblju Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu koji su brinuli za fra Velimira nekoliko posljednjih dana, braći franjevcima iz Slavonskog Broda, napose fra Domaguju Šimunoviću, koji je fra Velimira najčešće posjećivao i na kraju mu udijelio sakramente umirućih, fra Velimirovu nećaku Kruni Zirdumu i Koraćaninu Šandoru Lipovcu za njihovu neumornu i strpljivu brigu za fra Velimira, splitsko-makarskom nadbiskupu Zdenku Križiću i gradonačelniku Slavonskog Broda dr. Mirku Duspari za pismo sućuti, te svima koji su svojim dolaskom počastili uspomenu na fra Velimirov život i njegovo djelo služenja Crkvi.

Misu je pjevanjem animirao Zlatko Špoljarević, pedagog i psiholog iz Tuzle.

Poslije mise uslijedio je ukop na plehanskom groblju. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Dadić. (kta/b.l.)