Biskup Ratko Perić slavio večernju misu na Božić u mostarskoj katedrali

Na svetkovinu Rođenja Gospodnjega svetu misu u 18 sati, u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru slavio je mostarsko-duvanjski biskup u miru mons. Ratko Perić. Posluživala su dvojica bogoslova iz katedralne Župe, Mihael Drmać i Leon Lasić, a liturgijsko pjevanje animirao don Dragan Filipović.

Na početku mise Biskup je zahvalio „Ocu nebeskomu koji je po Duhu Svetomu poslao svoga Sina da postane Čovjekom, kao što smo i mi, u svemu nama sličan, osim u grijehu. Zato je i došao – da nas oslobodi od grijeha“. Napomenuo je kako se uvijek dobro kajati za svoje grijehe, „ne samo na početku svete mise, nego uvijek pristupati Bogu s takvim pokajničkim raspoloženjem zato što smo ga uvrijedili, a ne zato što smo se osramotili pred grješnim svijetom“.

Biskupovu prigodnu propovijed donosimo u cijelosti:

„ŽENA SUNCEM ODJEVENA (Otk 12,1)

Prolazeći ispred Božićnih jaslica, netko od nas primijeti osobu, janje ili jasle; vola ili magare; netko anđela i pastire, a mnogima oko zapne na Svetoj obitelji u štali. Hajdemo svi zajedno usmjeriti svoj pogled najviše na Mariju i razmišljati o njezinu životnom odgovoru Bogu, s kojim bijaše povezana savršenom vjerom, ufanjem i ljubavlju. Božić se i ne može potpuno slaviti bez Gospe, jer nam je upravo ona rodila Spasitelja. Zato je važna, ne samo u Božjemu planu, nego i u našem božićnom slavlju.

S Nazarećanima. Rođena u Nazaretu, mjestancu koje u Starome zavjetu ne bijaše ni zabilježeno. A ako postojaše, eto ne bijaše vrijedno ni spomena. U tom, dakle, zabačenu selu rodi se i odraste Marija, kći Joakima i Ane. Njezini roditelji ne mogoše ni slutiti da bi njihova kći Mirjam mogla biti od početka „Milosti puna“ (Lk 1,28), bezgrješno začeta. Svi su ljudi pod istim poklopcem i u istom lancu grijeha baštinjena po rođenju i pod istom neposlušnošću da se Bog „svima smiluje“ (Rim 11,32). Nikada ni najsitnijega grijeha, a kamoli da bi zađavlekala. Samo kod nje zakon iskonskoga i osobnoga grijeha bi obustavljen. Novi zavjet ni izvanbiblijski izvori ne kazuju da Marija imađaše još braće i sestara. A vjerojatno joj pobožni roditelji prerano umriješe te tako ostade jedinica sirotica, koja se kudikamo više uzdaše u Boga negoli u ljude.

Mogla je i sama tijekom vremena uvidjeti kako su njezini Nazarećani sebični, svadljivi; bundžije protiv rimske vlasti, rogobore na galilejskoga kralja Heroda Antipu, na cara Tiberija, pa i na Boga. Svako sastajanje bijaše kritiziranje svega i svačega. Istočni grijeh cvao u svojim sedmerostrukim posljedicama: od oholosti do lijenosti. Duši joj bijaše teško slušati takve svakodnevne prigovore, osobito bogohule. I molila Boga da obrati srca njezinih sumještana.

S Biblijom. Naučila čitati i pisati da može pratiti starozavjetne Knjige: naučiti psalme i druge molitve; razvijati pobožnost u kojoj se njezino srce najugodnije osjeća. Naiđe jednom na nadahnute misli u molitvi Ane, majke Samuelove (1 Sam 2,1-10): „Veliča duša moja Gospodina. (...) Dobrota je njegova nad onima što se njega boje...“ (Lk 1,46-56). I češće molila. Čitajući pojedine biblijske Knjige, nikada joj ne pade na um: E, da se hoće meni ukazati anđeo kao onoj Samsonovoj majci (Suci 13,3). Najčešće ponavljaše, kao strjelovite molitvice, cio Psalam 117., u svemu 20 riječi: „Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!“

Čitajući Knjigu Postanka, naiđe na onaj zagonetni redak o neprijateljstvu između Žene i đavla, Roda njezina i poroda njegova, i o pobjedi te Žene i Potomka njezina nad porodom od tmine (3,15). Iako se više puta navraćaše na taj tekst, ne mogaše ni pomisliti da bi ona bila ta uzvišena i obećana Žena. Ona uostalom u duši osjeća da se ne bi ni udavala, nego djevičanski Boga hvalila i njemu služila molitvom i postom. Ni njezina pobožnost ne bijaše primjetljiva, kamoli upadljiva. Ponizno djevojče od običnih roditelja na siromašnu imanju sa skromnom prošlošću. Tako Bog dao. Ona se ni po čemu ne isticaše među vršnjakinjama svoga mjesta i vremena. Pazila na ovce i koze, kao i druge mještanke. Trgala grožđe i žela ječam više u drugih nego u sebe. Sve poslušno i ponizno; tako da žene govorahu: Bože tebi hvala, što će biti od ove naše Mirjam?

S Josipom. Jednostavan mladić, imenom Josip, ne bijaše kao ostali u Nazaretu. U njega zlatne ruke i zlatna usta. Iz njega riječi nikad čuti nije. Doselio u Nazaret iz Judeje, iz Betlehema. Kada bi se vraćali iz sinagoge, nekad bi pogledao na Mirjam više nego na druge djevojke. U nje se samo izvije uzdah predanja Bogu. Sve normalno teklo. Kako bijahu siromašni, mišljahu da će ženidbom životno stanje malo poboljšati. Potaknuti unutarnjim nadahnućem, čak se i zaručiše (Mt 1,18). I odlučiše na zavjet potpune čistoće (Lk 1,34), tako zaključuje sv. Augustin. Nitko ne će znati za njihove duhovne odluke. Ona predložila, on prihvatio.

S anđelom. U to vrijeme dogodi se da Božja „misô bude čin“, tj. da Božji Sin postane čovjekom: u Marijinu kuću stupi krilati arkanđeo Gabriel i povede razgovor u sasvim drugom smjeru od njezina plana. Uplašena, tj. bogobojazna; zatečena, ali ne da ne zna staviti prst na čelo i upitati, pogotovo kada joj je nešto nejasno. A ovdje joj je sve nejasno. Odakle meni...? Arkanđeo? U Nazaretu... Začeti... Anđeo je pohvali, nazva je Milostipuna, kaže joj da će roditi Sina, Isusa, zvat će se Sin Svevišnjega. Ne razmišlja ona o trojstvenim odnosima Oca, Sina i Duha Svetoga, nego pita anđela kako će to biti kada ona ne pozna muža. Pozna, doduše, zaručnika – po tome se vidi da su se zaručnici odlučili na nadahnutu bezbračnu čistoću – u braku! Anđeo joj jasno kaže da će Dijete začeti osjenjenjem Duha Svetoga. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A ona će i dalje ostati Djevica (Mt 1,18), kako je Bogu obećala. Roditi: Majkom postati i Djevicom ostati! Čudesna li čuda i neprotumačiva otajstva! Kao dokaz Božjega djelovanja: i stara Elizabeta, njezina „rođakinja“, začela, sada je već u šestom mjesecu, kazuje joj nebeski navjestitelj. Tijekom razgovora posve se uvjeri da je taj glasnik – od Boga.

Pristade vjerom i djelom na ono što joj anđeo prenese kao Božju poruku. U njoj, doduše, bijaše Duh Sveti od njezina začeća, samo ne bijaše djelatan kao sada. Sada se dogodi Utjelovljenje po istom Duhu. Ona posta Bogorodica (Mt 1,23), ali ne bijaše ni blizu svjesna dosega Božjega čudesna otajstva. Šuti, nikomu ni riječi. A kako će Bog izvesti svoj plan, kako će Josipu objaviti ovo što se dogodilo, neka Duh Sveti nađe načina. Ona će vjerovati, slušati i služiti; počevši od služenja staroj Elizabeti, još starijemu Zahariji i njihovu malomu lvanu. Evo Službenice Gospodnje!

S Elizabetom. U susretu s Elizabetom, koja se napuni Duhom Svetim, začu veličanstvene riječi: Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Blažena ti što povjerova! (Lk 1,43.45). Tu i Marija dade oduška svomu srcu u slavljenju Boga i njegovih veličajnih djela onom Aninom pjesmom koju nadahnuto prilagodi kliktaju svoje duše, sadržaju svoje zahvalnosti Bogu na njegovoj dobroti.

Opet s Josipom. Vrativši se iz Ain Karima, od Elizabete, primijeti promjene na Josipu, ali samo dan-dva. Anđeo se javi i protumači u snu poruku i Josipu (Mt 1,24) koji prihvati Božji plan kako se već poče ostvarivati. Nađoše se pod istim krovom, obasjani milošću novoga Otajstva. Nazaretski jezici ne imađahu vremena natjecati ni nad Djevicom-Majkom, ni nad obećanom čistoćom Mladenaca.

S ISUSOM. U vrijeme popisa pučanstva, daleko od Nazareta, pokraj Davidova Betlehema, Josip se upisa prema carevu zahtjevu, a Marija Dijete „porodi... povi i položi u jasle“ (Lk 2,7). Nadjenuše mu ime Isus (Mt 1,21; Lk 2,21), Spasitelj. Prikazaše ga Bogu u Hramu. Zajedno s Josipom skloniše Maloga u Egipat da ga Herodovi dželati ne ubiju. Nakon Herodove smrti vratiše se u Nazaret. 12-godišnjega Dječaka prate u jeruzalemski Hram. Nakratko odijeljeni od njega, ponovo ga radosno nađoše. Majka ga malo prekori. Ali joj Sin odlučno protumači da mu je biti u kući Oca svojega. „A oni ne razumješe riječi koju im reče" (Lk 2,50). I bijaše im poslušan. A brižna Majka sve te uspomene čuvaše u srcu i jednoga ih dana prenese Luki evanđelistu (Lk 1,2-3). Kad se sin Isus odvoji iz sela, za njim pođe i majka. Predade susjedima ključ od kuće. Ona će služiti Sinu, a po Sinu Bogu Ocu na nebesima. Na svadbi je u Kani zajedno sa Sinom. Mladence, kojima ponesta vina, zagovara kod Sina. Prvo čudo njegovo. U svemu majčinski sudjeluje s njim, u njegovim radostima i patnjama, obzirna, bez uplitanja u njegovo uzvišeno i čudesno djelo. Radosna kada vidi da Isus čini dobro drugima: daje oproštenje grješnima, vraća zdravlje bolesnima. Sa Sinom je i na Kalvariji, poslušna u prihvaćanju učenika Ivana za svoga sina (lv 19,26). I svjedokinja potpuna predanja Sinova Ocu nebeskomu.

Onoga uskrsnoga jutra u kući vidje lsusa uskrsloga. I doživje da sve patnje sadašnjega vremena nisu „ništa“ (Rim 8,18) prema jednomu susretu s uskrslim Isusom. Otprati ga očima s Maslinske gore u nebo i u molitvi s apostolima iščekivaše najavljeni silazak Duha Božjega (Dj 1,14). Završivši ovozemni tijek, po posebnoj Božjoj povlastici, dušom i tijelom, preobražena, uznesena u nebesku slavu, gdje prestaje bol, a vjekuje Bog. I nijedna osoba, rođena od žene, ne vidje ne samo svoga Otkupitelja, nego i ne doživje svoje savršeno i čudesno otkupljenje kao Ona. I upravo zato što bijaše onako intimno povezana s Otkupiteljem ljudi – ona Njemu darom začeća i rođenja, a On njoj darom uskrišenja i uznesenja – pripada joj čašćenje iznad svih anđela i svetaca Božjih. I nijedna žena nije nazvana uzvišenijim naslovima nego ona: Djevica Majka, Djevica premudra, Majka divna, Ogledalo Pravde, Prijestolje Mudrosti, Ruža otajstvena, Kraljica anđela... Ona, Božjim Suncem odjevena (Otk 12,1). Trajno u nebu, a nazočna među nama na zemlji. Nevidljiva očima našim, a djelatna u životu našemu. Ona se, kao Majka ljudi (LG 54) i Majka Crkve, zauzima kod svoga Sina za sve čovječanstvo kao za mladence u Kani. Po lsusovoj oporuci sve nas prihvaća kao učenika na Golgoti. I nijedna zemaljska osoba kao ona nije toliko moćna zagovorom kod Boga da ljudi dođu do vječnoga spasenja. Budimo zahvalni Bogorodici na primjeru vjernosti i na svekolikoj pomoći, a nadasve na daru Sina kojemu se prvi pokloniše neuki pastiri. Pastiri Dobromu Pastiru.

Dok slavimo Božić, čestitamo Bogorodici koja nam porodi „Spasitelja – Krista Gospodina“ (Lk 2,11) i molimo da se On otajstveno rodi u našem Mostaru i u cijelome svijetu te unosi božansko svjetlo u naša srca i pameti sada i na času smrti naše. Amen.“

(kta)