Župa Uzvišenja Svetog Križa u Nišu

Povijest katoličke crkve u Nišu vuče korijene od najranijih kršćanskih vremena. U Nišu je rođen rimski car Konstantin Veliki, koji je 313. godine izdao čuveni Milanski edikt o slobodi kršćanske vjere, a u Remizijani, današnjoj Beloj Palanci, nedaleko od Niša, biskup Niceto ispjevao je Te Deum laudeamus, himnu koja se i danas pjeva po cijelom katoličkom svijetu. Ima tragova da je katolička župa ovdje postojala u XVII. stoljeću. Odmah po okončanju turske vladavine tu su došli ljudi iz cijele Europe - iz Austrije, Češke, Slovačke i drugih krajeva - koji su radili na organizaciji života. Niš je postao prvi grad u Srbiji gdje je bila uspostavljena katolička misija, katolička župa. Prije nego u Beogradu, u Nišu je krajem XIX. stoljeća osnovana katolička župa. Katolička naselja spominju se u ovom kraju još od srednjeg vijeka. U tursko doba često su se za malobrojne katoličke doseljenike u Nišu brinuli i skopski biskupi. Poznati kosovski misionar i mučenik Antun Maroević posjetio je u prvoj polovici XIX. stoljeća niške katolike. Katolici u Nišu i drugim mjestima bili su većinom radnici zaposleni na izgradnji pruge Beograd - Solun i Niš - Carigrad, koju je trebalo graditi po odredbama Berlinskog kongresa 1878. godine. Tu su bili i rudari, kao i mnogi stručni radnici zaposleni u rudnicima i industrijskim poduzećima, tada već stalno nastanjeni. 7. listopada 1884. unajmljena je jedna privatna kuća u blizini gostionice Marger - u nju je privremeno smještena kapela i to su, uz po jednog stalnog svećenika u Nišu koji se brinuo za sve katolike s teritorija tadašnje pretkumanovske Srbije, temelji današnje župe Niš. Te godine u Nišu je, kao prvi svećenik, tri mjeseca boravio Cesare Tondini de Kvarengi (Tondini de Quarenghi), misionar-barnabita sa sjedištem u Kragujevcu, koji je 30. listopada blagoslovio novopodignuti kapelicu.

Povijest niške župe povezana je s imenom p. Vilibalda Čoka (Willibald Czock), misionara iz reda benediktinaca, koji je vodio katoličku misiju u Nišu i uopće u Srbiji od 1884. do 1903. godine. Čok je organizirao župnu zajednicu (koja je obuhvaćala cijelu južnu i istočnu Srbiju) i te 1887. godine pristupio gradnji crkve Srca Isusova i župnog stana. Dvije godine kasnije otvorio je i katoličku školu u kojoj je bio gotovo jedini učitelj, ali je srpska vlada poslije tri godine rada zatvara. Uz to, ustrajno je obilazio i katolike raštrkane po raznim rudnicima, gradilištima... kojih je, kako se računa, bilo oko 3000. Čok se zalagao za samostalnost Crkve od političkih vlasti, ponajviše od tutorstva austrijskog konzula u Nišu. Ali i zbog sukoba sa svojim biskupom J. J. Strossmajerom (Strossmayer) morao je 1897. napustiti Niš. Naslijedio ga je Julije Biljan, koji tu ostaje do 1918. Čok se, ponovno vraća 1901. g., ali nije preuzeo župu. Tu i umire 1903. Nakon njega slijede Hubert Karthaus, tijekom dvije godine, a od 1920. do 1927. Ferdinand Hrdi (Hrdy), rodom iz Češke, koji je u Niš došao kao istarski izbjeglica. Kako je 1921. g. imenovan i za apostolskog administratora, u tom svojstvu organizirao je župu u Kragujevcu i osnovao župu u Boru. U samom Nišu proširio je i 1925. g. renovirao staru crkvu posvećenu Presvetom Srcu Isusovu, ukrasivši je tornjem s tri zvona. Predajući uskoro dužnost apostolskog administratora beogradskom nadbiskupu Rodiću, napušta Niš i 1927. g. odlazi u Češku. Godine 1927. župa je bila povjerena bosanskim franjevcima. U mjesecu svibnju došao je u župu fra Srećko Perić koji tu ostaje do 25. III 1937. godine . Tijekom tog vremena na teritoriji niške župe osnivaju se nove župe, ali ne gubi se broj vjernika jer dolaze novi iz čitave ondašnje Europe (Mađari, Poljaci, Austrijanci i drugi). Fra Srećka je zamijenio u redovnom smjenjivanju fra Julijan Jurković, koji u Nišu ostaje do 29. kolovoza 1940. godine. Tada, nažalost, franjevci napuštaju Niš i Srbiju. Franjevci su se zadržali jedino u Beogradu, u samostanu Sv. Ante na Crvenom križu. Uz stalne pomagače, ondašnjem župniku često su potpomagali profesori Franjevačke klasične gimnazije u Visokom i Franjevačke teologije u Sarajevu. Niška župa danas ima jednu podružnicu sa svojom kapelom Blažene Djevice Marije Kraljice - prostor kupljen 1967. g. i pretvoren u kapelicu. Mise se održavaju svake nedjelje, iako je po osnivanju to bila franjevačka župa, vodili su je i salezijanci, odnosno dijecezanski svećenici. Godine 1940. imenovan je novi župnik u Nišu dr. Milorad Avramović. Ordinarij mu je u pomoć poslao kapelana Đuru Nemeta (Nemeth), svećenika Banatske administrature. Dekretom Nadbiskupskog ordinarijata br. 42/41 od 13. siječnja 1941. godine bio je postavljen za upravitelja župe u Nišu, a dekretom od 13. svibnja 1941. br. 43/41 za dekana Niškog dekanata Viktor Zakrajšek, dotadašnji konzultor Skopske biskupije i svećenik Ljubljanske biskupije. Odmah narednog dana (14. siječnja 1941) preuzeo je upravu župe u nazočnosti izaslanika Ordinarijata vlč. Sandrija Ivota, tajnika Ordinarijata.

Događanja u župi za vrijeme Drugog svjetskog rata vrlo su turbulentna Sve to je otežalo pastoralni rad. Vjernici su se raspršili svugdje po svijetu. Mnogi su se vratili u svoje matične zemlje. Mnogi su i poginuli. Župnik i kapelan su također imali mnogo problema s kasnijom vlasti, s komunistima, jer nisu bili pripadnici tamošnjeg naroda, ai zbog toga što su za vrijeme rata njemački vojnici redovito dolazili u crkvu na Svetu misu. Župska kronika krije u sebi mnoga zanimljiva i nevjerojatna događanja. Teritorija niške župe je velika: Niš, Vranje, Caribrog, Svrljig, Soko Banja, Aleksinac, Rovinj, Kuršumlija. Na ovom području živjelo je tih godina više od 5000 katolika, prispjelih sa svih strana, uz to pristalica različitih nacionalnosti, različitih zvanja, kao što su inženjeri, radnici, vojni činovnici. Jedni su dolazili a drugi odlazili! Godine Gospodnje 1983. na molbu o. nadbiskupa mons. Alojzija Turka, Franjevačka provincija Bosna Srebrena iz Sarajeva preuzima brigu za župu Niš. U pismu od 12. kolovoza 1983. otac nadbiskup između ostalog piše ocu provincijalu u Sarajevo: „Hitno je potrebno pronaći dvojicu svećenika, sposobne i apostolski gorljive, s ekumenskim dimenzijama, za našu najvažniju župu u unutrašnjosti, u Nišu... Molim Vas, mnogopoštovani oče provincijala, da ... priskočite u pomoć, barem za koju godinu (najmanje dvije ili tri!)!“. Definitorij Provincije na sastanku u Sarajevu od 5. do 7. listopada 1983. godine odlučuje da Franjevačka provincija Bosna Srebrena, na traženje beogradskog nadbiskupa, preuzme župu u Nišu i predlaže fra Iliju Piplicu za župnika. Župa je preuzeta » ad experimentum « do daljnjeg. Tako su franjevci nakon 43 godine ponovno prisutni u Nišu. U župi su djelovale i časne sestre franjevke Slovenske provincije, koje su došle 1935. g. na poziv župnika Srećka Perića, u vrijeme beogradskog nadbiskupa Rafaela Rodića. Do 1947. g. imale su dječji vrtić, a od samog početka radile su u bolnici, kao i u samoj župi. U novije vrijeme otišle su i sestre Svetog Križa, koje su boravile u Knez Selu i radile u tamošnjem sanatoriju. Fra Ilija Piplica bio je župnik sve do 13. rujna 1991. kada zbog bolesti napušta župu. Pastoralno vodstvo župe ponovno je predano brizi Beogradske nadbiskupije. Za novog župnika imenovan je vlč. Antun Pečar koji prvi put slavi Svetu misu 16. rujna 1991. u župskoj crkvi Presvetog Srca Isusova.

Crkva u Nišu posvećena Uzvišenja Svetog Križa

Plac za ovu crkvu kupljen je još za vrijeme Turaka. Sredstva je pribavio prizrenski nadbiskup Bugareli. Turci nisu dozvoljavali izgradnju katoličke crkve u Nišu. Sagrađena je tek po oslobođenju Niša od Turaka, i to poslije izgradnje željezničke pruge Beograd - Niš 1884. godine, kada je u gradu bilo preko 200 stalno nastanjenih katolika. Dolaskom u Niš 1885. godine drugog katoličkog svećenika Vilibalda Čoka, izgrađena je prva „katolička crkvica, stan i škola“ u varoši. Gotovo četiri desetljeća kasnije 1925. godine, crkva je obnovljena i proširena, a uz nju je sagrađen i toranj. Nešto kasnije, 1934. godine, katoličkoj crkvi u Jug - Bogdanovoj ulici dozidan je kat. Projekt dogradnje izradio je niški arhitekta Julijan Djupon. Godine 1992. , za vrijeme župnikovanja vlč . Antuna Pečara, na sjednici župskog veća uz prisutnost beogradskog nadbiskupa Franca Perka dogovoreno je da se gradi nova i veća crkva. Za arhitektu je predložen g. Zoran Marković. I krenulo se u izgradnju. Požrtvovanošću vlč. Antuna, uz razne donacije sa strane izgrađena je crkva i novi župski stan. Franjevci Bosne Srebrene dolaze ponovo 2007. godine. Naime, 21. listopada 2007. pod Svetom misom u 10 sati, fra Niko Josić postavljen je za župnika crkve - tada posvećena - Presvetom Srcu Isusovu u Nišu. Uvođenje u župu obavio je sam beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar, u nazočnosti generalnog vikara fra Leopolda Rohmesa kao izaslanika Franjevačke provincije Bosne Srebrene . Isto tako, za kapelana župe imenovan je i fra Kristijan Montina. Od sakralnih objekata po filijalama ima samo jedna kuća u Leskovcu u kojoj je priređen prostor za obavljanje pastorala. Taj duhovni prostor (filijalna kuća) posvećen je Blaženoj Djevici Mariji Kraljici (slavi se 22. kolovoza) . Pastoral za vjernike u Pirotu vrši se jednom mjesečno i to u privatnoj kući obitelji Andrea. Župa u Nišu prostorno je velika, zauzima gotovo čitavu južnu Srbiju - od Aleksinca pa do granica s Makedonijom, Kosovom i Bugarskom. Trenutno se pastoralno djeluje i u dvije filijale: Leskovac i Pirot. Župa broji oko 700 vjernika raspršenih na ovom velikom području. Najviše ih je koncentrirano u Nišu. Katolici su na ovom području u manjini jer se župa nalazi na dvije pravoslavne eparhije: Niškoj i Vranjskoj! Katoličanstvo ove zajednice najbolje se vidi u nacionalnoj različitosti, u mješovitim brakovima i kulturnim posebnostima. U župi su prisutni Hrvati, Slovenci, Mađari, Poljaci, Albanci, Srbi, Romi, Talijani i drugi . Svako svojim držanjem doprinosi ovom bogatom mozaiku župe.

foto