VIDEO: François Varillon: U samoći smrti, susret s uskrslim Kristom

Tekst iz knjige 'Radost vjerovanja, radost življenja', o samoći smrti i susretu s uskrslim Kristom, koji je s francuskoga prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić.


Svijet,  Sub, 08. Listopad 2022.

Izvor: Snimak zaslona

Izvor: Snimak zaslona

François Varillon (1905.-1978.) bio je francuski isusovac, svećenik, književnik i teolog, čije su knjige o kršćanskoj teologiji i formaciji obilježile duhovnost XX. stoljeća. Osvojio je Grand prix catholique de littérature 1974. za djelo 'L’humilité de Dieu' ['Božja poniznost']. U nastavku njegov tekst iz knjige 'Radost vjerovanja, radost življenja' ['Joie de croire, joie de vivre', Édition du Centurion, 1981.], o samoći smrti i susretu s uskrslim Kristom, koji je s francuskoga prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić.

Budući da tijelo nije neki sekundarni element, nego integralni dio našeg ljudskog identiteta koji je vlastit čovjeku da bi bio čovjek, ne smije se dopustiti da smrt bude smatrana događajem koji oslobađa dušu od okova tijela. Kao da bi tijelo za dušu bilo nekakva smetnja, omotač, da ne kažem obična ambalaža ili pak zatvor! Ne prihvaćam rečenice poput ove: „U smrti duh konačno počinje biti“. To bi značilo da je tijelo za duh nekakvo zlo. Reći da dolazi dan kada će duh biti oslobođen toga zla, to je sumnjiva nada, to je djetinjasti optimizam.

Zašto smrt?

Dobro je da sagledamo stvari takve kakve jesu i da kažemo na početku: smrt je, ljudski gledano, očaj, skandal ili kako je mislio Albert Camus, apsurd. Smrt nije jedna od drama: ona je Drama, potpuna i bespovratna drama, usudimo se reći, apsolutna drama. Smrt uništava ljudsko postojanje u samom njegovom korijenu. Nije dobro, nije zdravo preskočiti ovaj prvi dio: to ne možemo učiniti, a da pritom nedolično ne obezvrijedimo tijelo, i u konačnici da dogmu o uskrsnuću tijela ne svedemo na razinu mita ili u najmanju ruku nekog vrlo sporednog sadržaja vjere.

Ako je smrt nesreća, skandal, apsurd, kako možemo misliti da Bog, pogotovo Bog za kojeg vjerujemo da je sama Ljubav, pristaje na to da stvorenje (koje stvara iz ljubavi) poznaje jednu takvu kob? Mora li čovjek umrijeti zato što je grešnik? Činjenica njegove smrtnosti, njegove konačnosti ne dolazi od grijeha. Ono što dolazi od grijeha, ono što je „plaća grijeha“ (Rim 6,23), to je činjenica da je smrt panično trganje. Ali smrt po sebi kao svršetak jednostavno je stvar naše konačnosti. Ono što je konačno mora okončati. Kako onda „opravdati“ Boga?

Bog hoće da čovjek bude netko, netko za njega, netko pred njim. On hoće da budem subjekt ili osoba. To je moguće samo ako sam ja različit od njega, to znači, ako nisam Bog. To je elementarno, ali uvijek smo skloni to zaboraviti: vi ste za mene netko samo ako ste drugačiji od mene. A budući da je Bog beskonačan, potrebno je da stvorenje bude konačno. Inače ono ne bi bilo netko, nego tek produžetak božanstva, kao što je rijeka produžetak izvora i nije bitno različita od izvora. Nema konačnoga bez konca: činjenica da moramo umrijeti jest znak naše konačnosti. Nisam Bog, beskonačan, dakle konačan sam, smrtan.

Možda ćete mi reći: Bog je ipak Svemogući! Nije li mogao stvoriti čovjeka drugačijeg nego konačnog? Budući da je on savršen, nije li mogao stvoriti čovjeka isto tako savršenog kao što je on? Razumijem da takve misli kruže vašom glavom, to je normalno budući da se ne radi o nekakvom detalju našeg života, nego o toj strašnoj i skandaloznoj stvari kao što je smrt. Među mnogim odgovorima koji bi nas odveli na metafizički plan, prizivam ovu jednostavnu misao: Božja moć je moć ljubavi. A ljubav hoće da drugi bude doista drugačiji, a ne tek odraz nas samih. Muškarac neće reći ženi koju voli: Želim da budeš odraz mene; reći će joj: želim da budeš „ti“, drugačija od mene, potpuno ti i potpuno drugačija od mene. Ljubav hoće da drugi ne bude stvoren gotov. Stvoreno biće koje bi bilo savršeno ne bi bilo biće koje samo sebe stvara. Bilo bi možda divno stvorenje, ali to stvorenje ne bi bilo svoj stvaratelj.

Ozbiljnost stvoriteljske ljubavi zahtijeva, dakle, da Bog stvara sasvim drugačijeg od sebe: stvorenje koje je stvaratelj sebe i svijeta. Zato što je ljubav, Bog stvara ne-Boga, konačno biće koje, dakle, po prirodi mora okončati. Hoćemo li reći da si je Bog, predviđajući bol koju pretpostavlja konačnost, trebao zabraniti da stvara? To misle mnogi koji ne opraštaju Bogu što je stvorio svijet u kojem konačnost uzrokuje toliko trpljenja i užasa. Istina da je stvaranje za Boga avantura. Ne bojim se riječi: stvarajući, Bog se upustio u avanturu u tom smislu da ne uzmiče pred dramom koja će proizaći iz stvaranja slobodnih i konačnih bića. Avantura, drama, rizik: ove riječi govore nešto istinito. Drama za nas, ali isto tako i za Boga: zato za razliku od nekih ne tako malobrojnih, mislim da postoji Božje trpljenje.

Božje trpljenje

Bog je ljubav, ljubav je neminovno ranjiva. […] Naš svijet si zamišlja jednog Boga koji nadvisuje ljudsko trpljenje u nekoj vrsti savršeno olimpske vedrine; poput žene koja bi rekla: znam da moja djeca puno trpe, ali ja, ja sam toliko sretna da me trpljenje moje djece ne dira. Kada bismo čuli da neka žena ovako govori, rekli bismo da je njezina sreća upravo monstruozna. A to sasvim lijepo prihvaćamo kada je riječ o Bogu kojeg zamišljamo kao neku vrstu Jupitera iznad oblaka kojeg ljudsko trpljenje ne dira u njegovom savršenom spokoju. „Kada bi ljudi znali da Bog trpi zajedno s nama i puno više od nas zbog sveg zla koje pustoši zemljom, dosta toga bi se bez sumnje promijenilo i puno bi se duša oslobodilo“ (J. Maritain). Da Bog nije riskirao ljudsko trpljenje, isto tako bi i samog sebe poštedio trpljenja, ali bi nas stvorio gotove.

Od vječnosti Bog predviđa čovjekovu tjeskobu pred smrću. Ali prema kršćanskoj vjeri on istovremeno uništava taj sablasni strah. U istom činu u kojem Bog stvara smrtnog čovjeka, on stvara i nadilaženje smrti u uskrsnuću. On raskida krug smrtnosti u istom činu u kojem ga stvara.

Reći ćete: nije li to igra? Zašto u jednom te istom činu raskidati ono što se čini? Ne bi li bilo božanstvenije to ne činiti i stvoriti čovjeka besmrtnog? Evo nas u samom središtu otajstva ljubavi: umjesto da nas poštedi smrti jednim činom koji bi bio čudo, rado bih rekao magija (u kojem čovjek ne bi bio poštivan, u kojem Bog ne bi ništa riskirao ni za sebe, ni za nas), on sam odlučuje ući u našu konačnost i u njoj sudjelovati. Drugim riječima, odlučuje umrijeti on sam. U istom djelu Bog stvara i utjelovljuje se. Istovremeno, u isto vrijeme („vrijeme“ je neprikladna riječ, trebalo bi reći „u istoj vječnosti“) dok beskonačni stvara konačno, on sam postaje konačan, da bi konačno uveo u sam život beskonačnoga. On je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom, rečeno tradicionalnim rječnikom. Bog niti hoće, niti može stvarati bogove, ali ih stvara sposobnima da sami sebe stvaraju i on sam postaje čovjekom kako bi njihovu povijest doveo do njihovog pobožanstvenja.

Trebamo se, dakle, oteti toj pomalo djetinjastoj zamisli prema kojoj bi najprije bilo stvaranje (u početku), a nakon toga utjelovljenje. Stvaranje nije na početku, ono je sada, iako je sasvim točno da se Krist pojavio usred povijesti (Božić je povijesno datiran), on oduvijek preegzistira u Bogu. Pročitajte ponovo početak Poslanice Efežanima i Kološanima, sv. Pavao naglašava: Bog je nerazdvojivo Stvoritelj i Utjelovljeni. On izričito kaže da je Krist „Prvorođenac prije svakog stvorenja“. Čvrsto vjerujem da je Stvaranje neovisno od Utjelovljenja s Božjeg stanovišta nezamislivo. Bog – kaže T. de Chardin – postaje čovjekom kojeg stvara. Nezaboravna rečenica!

U Getsemanskom vrtu Krist je drhtao, bio je tjeskoban, bojao se: sve su te riječi u evanđelju. Usudio bih se reći, srećom za nas da je tako. Ako se Bog utjelovljuje, to nije zato da bi nadvisivao našu tjeskobu, nego zato da bi ju proživio, kako bi sama tjeskoba, postajući Božja stvar (kažem nešto silno: da naša ljudska tjeskoba pred smrću postaje stvar samoga Boga!), bila preobražena. Ne uklonjena (zapali bismo u magiju), nego preobražena: smrt, uzeta sa svim onim strahom, tjeskobom i samoćom koju nosi, postaje prag uskrsnuća.

Uskrsnuće počinje već nakon smrti, ali će biti potpuno tek na kraju vremena

Onaj kojeg sv. Pavao naziva „Prvorođencem od mrtvih“, Prvim Živim od svih onih koji su umrli i koji će umrijeti. Smrt i dalje ostaje kraj (nemoguće je da bude drugačije), ali kraj samo jednog oblika života i prijelaz u drugačiji oblik života, samog Božjeg života.

Kada prelazimo prag smrti, susrećemo uskrslog Krista. Kako si ga možemo predočiti? U doslovnom smislu riječi, mi to ne možemo. Naša sigurnost vjere ne dokida duboku tamu u kojoj se nalazimo glede toga kakav je Krist uskrsli zato što živimo u svijetu koji je podložan smrti. Što je to Život ponad smrti, Život koji je sami Život ili što dolazi na isto, Ljubav koja je sama Ljubav, mi si to ne možemo zamisliti.

Ono što uskrsava u meni, preciznije, ono što počinje uskrsavati u meni nakon smrti jest moj odnos s drugima i sa svijetom (s drugima, to znači s mojim roditeljima, znancima, prijateljima; sa svijetom znači sve ono što je moje tijelo dohvaćalo putem rada, umjetnosti, kulture, razonode). To je taj odnos s drugima i sa svijetom (to znači moj život) koji uskrsava sa silnom, upravo božanskom snagom, snagom koja dolazi od nekog drugog – živoga Krista – ali je iskustveno moj.

Moja radost je, stoga, radost ljubavi: sreća mi dolazi od nekog drugog – od Onog kojeg ljubim – to je moja sreća. Jer ako te ljubim, onda si ti moja radost, ne želim imati druge radosti osim tebe, inače ti ne bih rekao da te ljubim. Moja radost si ti. To je za čovjeka, u njegovom tijelu i u njegovoj duši, jedan novi način postojanja. U njegovom tijelu, naravno, budući da čovjek putem tijela ulazi u odnos s drugima i sa svijetom. A to je onda uskrsnuće, budući da je trebalo proći kroz apsolutnu samoću smrti gdje nije bilo više ničega.

To uskrsnuće počinje već nakon smrti (nema nikakve čekaonice gdje bi duše, odvojene od tijela, čekale kraj svijeta da dobiju natrag svoje tijelo!), ali ono će biti potpuno tek na kraju vremena jer ja sam doista ja tek u društvu sve moje braće. Kako kaže naš katekizam, tek na kraju svijeta svi će ljudi biti u nebu.

Uskrsli Krist bit će moje sve, ali sva moja braća su Kristovi udovi. Krist je nedjeljiv od udova svoga Tijela: kako da susretnem Krista koji je Glava, bez da susretnem udove njegova Tijela? Ponekad čujemo pitanje: „Hoću li u nebu naći svoga sina koji je umro u dvadesetoj godini?“. Treba biti potpuno jasan: razumije se, budući da ste Vi sazdani kroz tu relaciju s Vašom djecom. To je ono što sam nazvao tijelom, to je Vaša prošlost i ona uskrsava u Kristu: Što smo mi bez bića koja ljubimo? (kta/François Varillon, SI)

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

Međugorje,  Čet, 01. Pro. 2022.

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

U vremenu smo došašća, vremenu posebne duhovne pripreme za Božić, najradosniji kršćanski blagdan

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Sarajevo,  Čet, 01. Pro. 2022.

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Iz tiska je izišao 48. ovogodišnji broj Katoličkog tjednika koji se bavi brojnim aktualnim i zanimljivim temama.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Čet, 01. Pro. 2022.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Izbjeglice su upozorenje o našem načinu života, moramo se svi trgnuti, rekao je u emisiji HKR-a "Pozvani i poslani" ravnatelj JRS-a - Isusovačke službe za izbjeglice p. Stanko Perica