Upoznajmo koncilske dokumente: Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu

Drugi dio: Neki hitniji problemi

 

Uvod. Cijela ljudska obitelj, nakon užasna II. svjetskog rata, dozrijeva za čovječniji svijet, ako se okrene istini mira. Blaženstvo o „mirotvorcima“ blista novim sjajem. Koncil kani osvijetliti „nadasve plemeniti pojam mira“, osuđujući „divljaštvo rata“ i pozivajući kršćane da uz pomoć Krista, začetnika mira, surađuju sa svima da se mir učvrsti u pravednosti i ljubavi (77).

 

Narav mira. Mir nije ni puka odsutnost rata, ni uspostava ravnoteže protivničkih sila, ni ishod nasilničke vladavine, nego je „djelo pravednosti“ (Iz 32,7), plod reda koji je Bog usadio u čovječanstvo. Zbog ljudskoga grijeha mir treba stalno izgrađivati, sa zahtjevom da svatko vlada svojim strastima a zakonita vlast da budno pazi na mir. Štoviše, mir je plod ljubavi, jer nema mira bez postizanja dobra svih naroda i bez dijeljenja s drugima bogatstva svoga uma i srca u poštovanju dostojanstva svih ljudi. To je ujedno učinak Križa kojim je Krist pomirio svijet. Ljudima kao grješnicima prijeti i prijetit će opasnost od rata „do Drugoga Kristova dolaska“. A oni koji se odriču nasilja ispunit će Izaijinu riječ (Iz 2,4) o prekivanju mačeva u plugove i kopalja u srpove (78).

 

 

Obuzdavanje ratnoga divljaštva. Unatoč neopisivim materijalnim i moralnim štetama od rata, još se uvijek ratuje „u jednom dijelu zemalja“, rabe se „svakovrsna znanstvena oružja“, a složenost međunarodnih odnosa omogućuje „podmukle i prevratničke metode“ kao i uporabu terorizma. Koncil navodi kao „zločinačke postupke“ osobito one kojima se „na bilo koji način i sustavno iskorjenjuje cjelokupno pučanstvo, narod ili nacionalna manjina“. To se žestoko  osuđuje kao najstrašniji zločin - crimina horrenda - a pohvaljuju se oni koji se tomu suprotstavljaju. Međunarodni ugovori o ratnim ranjenicima i zarobljenicima moraju se poštovati i usavršavati da se obuzda ratno divljaštvo. Dok postoji pogibelj rata, „ne će se moći vladama zanijekati pravo na zakonitu obranu“, nakon što su iscrpljena sredstva mirovna pregovaranja. Ali jedno je opravdano braniti neke narode, a drugo je htjeti podjarmiti druge narode. Oružana moć ne opravdava vojnu uporabu, niti je time što je rat već buknuo - sve dopušteno (79).

 

Totalni rat. Ratni pothvati s usavršenim naoružanjem mogu nanijeti „neizmjerna i neograničena razaranja“, koja stoga idu preko granice zakonite obrane. Kada bi se primijenila sva sredstva u arsenalima velikih država, došlo bi do gotovo potpuna uništenja zaraćenih strana i do smrtonosnih učinaka u svijetu. To nagoni da se u novom duhu promatra i pitanje rata. Koncil osuđuje totalan rata i izjavljuje: „Svaki ratni zločin koji bez razlike ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom zločin je protiv Boga i samoga čovjeka“. Novo sofisticirano naoružanje daje prigodu ljudima da počine takve zločine. Koncil zaklinje sve, osobito državnike, da imaju pred očima toliku odgovornost pred Bogom i čovječanstvom (80).

 

Utrka u naoružanju. Moderno naoružanje ne služi samo ratovanju nego i zastrašivanju protivnika. Ali time se ne postiže pravi mir, niti se uzroci rata uklanjaju, nego pomalo povećavaju. Dok se basnoslovne svote novca ulažu u dobavljanje oružja, ne može se dati dovoljno lijeka za toliku bijedu u svijetu. Umjesto da se razdori među državama korjenito izliječe, zaražavaju se drugi dijelovi svijeta. Stoga: „utrka u naoružavanju jedna je od najtežih rana čovječanstva; ona na nepodnosiv način ranjava siromahe“. Ako se to ne spriječi, ako se ne oslobodimo staroga robovanja ratu, ako se ne pronađu dostojniji putovi za rješavanje sporova, „ne znamo kamo će nas odvesti taj zlokobni put kojim smo krenuli“, veli Koncil (81).

 

Posvemašnja zabrana rata i međunarodno djelovanje radi izbjegavanje rata. Koncil priželjkuje vrijeme kada će neka „sveopća javna vlast, priznata od sviju“, osigurati „obdržavanje pravednosti i poštovanje prava“, zaustaviti utrku u naoružanju, pronaći sredstva mira u povjerenju i „posve zabraniti svaki rat“. Podržava sve oni koji rade na tome da se otklone opasnosti rata. I moli Boga da im dadne snage u tome pothvatu. Stoga je neodgodivo potreban odgoj novoga mentaliteta i novoga nadahnuća u javnome mnijenju, koje će ukloniti osjećaje neprijateljstva, prezira i nepovjerenja, rasnu mržnju i ideološku zadrtost koje dijele i međusobno suprotstavljaju ljude. Kristova se Crkva, „postavljena usred tjeskobe sadašnjega vremena“, ne da zavarati lažnom nadom, nego se čvrsto uzda da čovječanstvo ne će iskusiti „stravičan mir smrti“, nego pravi mir u promjeni srdaca (82).

 

 

Uzroci razdora i njihov lijek. Uzroci rata jesu nepravde iz kojih proizlaze ekonomske nejednakosti; drugi uzroci izviru iz pohlepe za vlašću i iz prezira prema siromašnima, a još su dublji uzroci: ljudske zavisti, nepovjerenja, oholosti i druge sebične srasti. Tako su ljudi i bez rata u stalnim napetostima i nasiljima. Koncil se zalaže za međunarodne organizme koji će promicati mir (83).

 

Zajednica naroda i međunarodne ustanove. Budući da se ide za zajedničkim dobrom, nužno je da „zajednica narodâ dade poredak koji je u skladu s današnjim zadaćama“. Pozivaju se postojeće ustanove međunarodne zajednice da u socijalnom pogledu udovolje potrebama ljudi, kao što su: prehrana, zdravstvo, odgoj i rad, zatim da se pospješi napredak država u razvoju, pomogne izbjeglicama i iseljenicima. Na svim tim područjima „Crkva se raduje duhu pravog bratstva koje cvate među kršćanima i nekršćanima“ (84).    

 

Međunarodna suradnja na gospodarskom planu. Gotovo su se svi narodi osamostalili, ali nisu slobodni od prevelikih nejednakosti. Zemlje u razvoju potrebne su i novca i stručne pomoći razvijenih. Napredne zemlje moraju nerazvijene pomagati „u obliku darova ili zajma ili novčanih ulaganja“. Neka se daje širokogrudno i bez gramzivosti, i neka se prima sa svom čestitošću. Da se uspostavi pravi međunarodni ekonomski poredak, potrebno je „ukloniti preveliku žudnju za zaradom, nacionalno koristoljublje, težnju za političkim gospodarenjem, militarističku računicu i spletke oko širenja i nametanja ideologijâ“. Svi trebaju pokazati spremnost za iskren dijalog (85).

 

Neke korisne norme. U tu svrhu Koncil navodi ove četiri opće norme:

a) Narodi u razvoju trebaju se razvijati usavršavanjem svojim građana iz rada i vlastitih duhovnih sila, a ne oslanjati se samo na tuđe izvore pomoći;

b) Dužnost je razvijenih država da u tome pomognu nerazvijenima;

c) Dužnost je međunarodne zajednice poticati gospodarski rast tako da se namijenjena sredstva što učinkovitije i u potpunoj pravičnosti rasporede;

d) Valja se pri tom čuvati onih nezrelo predloženih rješenja koja se protive duhovnoj naravi i napretku naroda, iako mu pružaju materijalne olakšice (86).

 

Međunarodna suradnja s obzirom na porast pučanstva. Hitno je potrebno u suradnji svih, pogotovo bogatijih država, istražiti kako bi se ono što je nužno za održavanje života i obrazovanje ljudi moglo osigurati i staviti na raspolaganje potrebnim zemljama. Vlade u pojedinim državama imaju pravo i dužnost urediti zakonodavstvo o društvu, obitelji, preseljenjima, stanju i potrebama države, a uz praćenje i „katoličkih stručnjaka“. S obzirom na govor da se svakovrsnim načinima javne vlasti posve umanji porast pučanstva, Koncil odbacuje rješenja koja se protive ćudorednu zakonu, jer je neotuđivo čovjekovo pravo na ženidbu i rađanje djece; broj djece ovisi o odgovornu sudu koji valja ispravno oblikovati ravnajući se po Božjem zakonu. Neka se roditelji obavijeste o istraživanju metodâ kojima se supruzi mogu služiti u određivanju broja djece i „čija je pouzdanost dobro dokazana te je jasno da su u skladu s ćudorednim poretkom“ (87).

 

Zadaća kršćana u pružanju pomoći. Neka se ukloni sablazan „da neke države, u kojima se počešće veći dio građana resi kršćanskim imenom, imaju dobara dok su druge lišene potrebnih sredstva za život“. Kršćani su dužni pomagati potrebnima ne samo od svoga  suviška, nego i od osnovnoga. Način pomaganja neka se ravna po planu u biskupijama i državama, i neka se omogući dolična izobrazba takvim služiteljima (88).

 

Djelatna prisutnost Crkve u međunarodnoj zajednici. Crkva, propovijedanjem Kristova Evanđelja i dijeljenjem bogatstva milosti, pridonosi jačanju mira i bratskom zajedništvu ljudi i naroda. Stoga Crkva treba biti djelatno nazočna u samoj zajednici naroda nadahnjujući se jedino željom da svima služi. U tu svrhu potrebno je omogućiti mladeži vjerski i građanski odgoj (89).

 

Uloga kršćana u međunarodnim ustanovama. Izvrstan oblik međunarodne djelatnosti jest zajednički posao kršćana s drugima ljudima u ustanovama za promicanje međunarodne suradnje. U tom su smislu korisne i služe izgradnji mira i bratstva razne međunarodne katoličke organizacije, koje treba jačati i brojem i sredstvima i usklađivanjem snaga stvarajući svijest o sveopćoj solidarnosti i odgovornosti. Posebno je poželjna suradnja katolika na ekumenskom području. Koncil potiče na stvaranje „nekog organizma sveopće Crkve“ da potiče i promiče napredak u onim krajevima koji time oskudijevaju (90).

 

 

Zadaća pojedinih vjernika i partikularnih Crkava. Koncil je uvjeren da ono što je iznio od blaga crkvenoga nauka može koristiti i vjernicima i ne vjernicima u usklađivanju svijeta s čovjekovim dostojanstvom (91).

 

Dijalog među svim ljudima. Crkva, okupljajući čitav svijet u jedinstvo, promiče iskren dijalog. Taj se dijalog prvo provodi u samoj Crkvi držeći se načela: u nužnom jedinstvo, u dvojbenom sloboda, u svemu ljubav. Koncil misli i na ostalu braću koja ne žive s nama u punom zajedništvu, a ispovijedaju Presveto Trojstvo; što kršćansko jedinstvo bude više napredovalo u istini i ljubavi, to će i svijetu biti više predznak jedinstva i mira. Crkva je otvorena i prema onima koji njeguju visoka dobra čovječnosti, a još ne priznaju njihova Začetnika, kao i onima koji se Crkvi suprotstavljaju i na razne je načine progone. Svi smo pozvani, „ljudskim i božanskim pozivom“, bez nasilja i prijevare surađivati na izgradnji svijeta (92).

 

Izgradnja i dovršenje svijeta. Kršćani, vjerni Evanđelju i koristeći se njegovom snagom, povezani sa svima koji vole i njeguju pravednost, prihvaćaju golem posao služenja ljudima današnjega vremena. Otac nebeski hoće da u svima prepoznamo Krista brata, u riječi i djelu, i svjedočimo u istini i ljubavi. Tako će se ljudi širom svijeta pobuditi na živu nadu, koja je dar Duha Svetoga, da konačno u miru i blaženstvu budu primljeni u vječnu domovinu (93).

 

* Za konstituciju Gaudium et spes, 7. prosinca 1964., glasovalo je 2.309 koncilskih otaca, a 75 bilo ih je protiv. Na hrvatskom je među prvima konstituciju Gaudium et spes komentirao T. Šagi Bunić, u: Ali drugog puta nema, Zagreb, 1969., str. 295-396. Mnoštvo je teoloških članaka u svim teološkim časopisima na hrvatskom jeziku u kojima su komentirani pojedini brojevi GS.  

 

U skladu s br. 90 GS godine 1967. osnovana je Papinska komisija a od 1988. zove se Papinsko vijeće Iustitia et pax. Izdaje dokumente i knjige.