Umro najstariji župljanin žepačke župe i najstariji učenik osnovne škole sestara milosrdnica u Žepču

Sto ljeta je prošlo…

Ivica Barbarić pohađao je školu sestara milosrdnica u Žepču u razdoblju od 1920. do 1924. godine. U trenutku razgovora nedostajalo mu je tek tridesetak dana do 100. rođendana. Godine su učinile svoje, starost je tu, ali u očima i glasu vidi se da život i te kako teče u ovom najstarijem živućem Žepčaku, koji je prva školska znanja usvajao kod sestara milosrdnica.

Rođen je 1913. godine i preživio je čak tri rata: dva svjetska i rat iz devedesetih godinama XX. stoljeća. U njegovoj obitelji rođeno je šesnaestoro djece, a preživjelo je njih sedmero. On je bio najstariji. Njegova najmlađa sestra danas ima 82 godine. Živjeli su u blizini žepačke „rampe“ i svi su se redom školovali. Obitelj je bila imućnija i Ivica kaže da veliku neimaštinu, tako čestu u tom vremenu, nikada nisu osjetili.

Na pitanje čega se sjeća iz svojih školskih dana kod sestara milosrdnica, Ivica odgovara:

To je bila škola u kojoj su vladali red i disciplina. Sestre nisu bile prestroge, ali reda je moralo biti. Na početku nastave redovito smo se molili. Uvijek sam u životu cijenio taj red koji pamtim iz škole sestara milosrdnica.

Imena sestara i svojih školskih kolega Ivica se više ne sjeća. Njegova kćerka Ivanka koja se brine o njemu kaže da je njezina majka, pokojna Katica, bila živa enciklopedija, da je jako dobro pamtila i uvijek rado kazivala o milosrdnicama i njihovu radu u Žepču. Katica je preminula 2011. godine, a sa svojim mužem Ivicom provela je u braku pune 72 godine. Vjenčali su se 1939. godine i imali su sedmero djece. Sin Kruno ime je dobio, po majčinoj želji, upravo po jednoj časnoj milosrdnici koja je djelovala u Žepču. Sjećanje na milosrdnice tako se čuvalo u obitelji Barbarić i preko imena.

Ivica nam priča da je to bila vrlo sređena škola. Imali su i knjige, bilježnice i sve potrebno za obrazovanje. Učenici su bili iz Žepča i okolice. Ivica se sjeća da je većina njegovih školskih prijatelja bila u „gradskoj“ nošnji.

Volio sam sve predmete podjednako, ali možda najviše glazbeni. I čitanje i knjige su mi uvijek bili dragi. Ponajviše sam volio pjevati i svirati.

To se nastavilo i nakon što je iz Žepča otišao u Višu realnu gimnaziju u Travniku. I danas čuva svoje svjedodžbe iz škole sestara milosrdnica.

Ukućani nam kazuju da je ranije Ivica spominjao puno više detalja u vezi školovanja. Danas se uvijek zamisli prije nego što odgovori na pitanje. Čega se posebno sjeća, a da je vezano uz školu?

Sjećam se 'hladnjaka' (maloga paviljona) u sestrinskom vrtu u kojem su se sestre odmarale i poučavale djevojčice i žene ručnom radu. Bio je krasan…

Jedna od slika koju Ivica Barbarić ne zaboravlja vezana je za progon sestara iz Žepča. Njegovoj supruzi Katici sestre su dolazile kako bi se presvukle u „civilnu“ odjeću u kojoj su morale otputovati. Ivica je tada radio kao otpravnik vlakova u Žepču. Jednu od svojih učiteljica koje su morale napustiti Sarajevo sreo je na žepačkom kolodvoru.

Ugledao sam je u vlaku i počeli smo razgovarati. Nisam davao znak da vlak ode iz postaje. Neki putnici galamili su i vrijeđali me, a ja se nisam mogao nikako oprostiti od nje, kazuje Ivica.

Godine su prošle, gotovo jedno stoljeće, nestala su i mnoga sjećanja, ali oni najljepši trenuci iz Ivičina ranog djetinjstava nisu izbrisani. Kada govori o sestrama i njihovoj školi, s njegova lica ne silazi osmijeh.

Iz životopisa Ivice Barbarića

Rodio se u Žepču 19. rujna 1913. u obitelji Nike i Ivke r. Vuković. Otac Niko bio je djelatnik državne željeznice, a majka Ivka domaćica. Ivica je odrastao u višečlanoj obitelji – njegovi roditelji imali su sedmero djece, 4 sina i 3 kćeri. Još uvijek su mu žive 3 sestre, rođene 1924., 1927. i 1929. godine te brat rođen 1931. godine. Djetinjstvo je proveo u Žepču, u kojem je pohađao osnovnu školu časnih sestara milosrdnica od 1920. do 1924. Nakon toga odlazi u Travnik, gdje nastavlja školovanje u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti, koju završava 1931./1932. godine. Nakon Travnika odlazi u Zagreb gdje upisuje pravo. Završava dvije godine studija i zbog nepovoljne obiteljske situacije napušta studije. Nakon toga odlazi u vojsku, školu pričuvnih časnika u Bileću, gdje su zapazili njegovu učenost i lijep rukopis, što se tada iznimno cijenilo. Postavljen je za glavnog administratora u pukovniji. Iz vojske se vraća 1935. godine. Opredijelio se za željeznicu po očevoj preporuci. Nastavio je dodatno školovanje u Željezničkoj školi u Subotici. Direkcija državnih željeznica Subotica rasporedila ga je na posao u željezničkoj postaji Sombor. Ali ljubav prema rodnom Žepču nije nestala, držao je veze svih naravi, a posebno s lijepom djevojkom Katarinom Katicom Treščec. Svoju vezu okrunili su brakom 28. svibnja 1939. u Žepču i otišli živjeti u Sombor. Tamo im se rodio prvi sin Tomislav, a uskoro nakon toga počeo je Drugi svjetski rat. Odlučili su se vratiti u Žepče i u ratnom vihoru, on, supruga i sin Tomislav, dijete u povoju, jedva su se domogli grada. Tu su nastavili živjeti i širiti svoju obitelj. Kao željezničarski djelatnik 1945. godine bio je raspoređen u pričuvu na glavnom zagrebačkom kolodvoru odakle je jednostavno „pokupljen“ u povlačenju prema Bleiburgu. Preživio je povijesnu blajburšku kataklizmu i križni put, čudom ostao živ i pješice preko Zidanoga Mosta, Maribora, Zagreba i drugih mjesta stigao u svoje Žepče. Povratak je trajao dulje od mjesec dana, a veliku ulogu u preživljavanju imala je i svugdje cijenjena željezničarska odora, koju je pohabanu i poderanu sve vrijeme nosio na sebi. Nakon toga nastavlja raditi na željeznici uz mnogo problema političke naravi, jer nije htio u Partiju, koja je nudila bolje plaćene poslove. U općini su dobro znali njegove kvalitete i visoku pismenost, ali nisu mogli udomiti čovjeka „bez knjižice“. U mirovinu je otišao 1. srpnja 1976. godine. Ivan i supruga Katica u skladnom i primjerenom braku stekli su 7 djece – 4 sina, Vinka, Tomislava, Marinka i Krunoslava, te 3 kćeri, Ivanku, Lidiju i Juditu. Svu su djecu uspjeli iškolovali. Tijekom rata devedesetih godina prošloga stoljeća Ivici je zapaljena mukotrpnim radom stečena kuća u strogom središtu Žepča. Sva djeca su mu živa, ima šesnaestoro unučadi (osim njih, dva unuka su nesretno stradala) i devetnaestoro praunučadi. Supruga Katica umrla mu je u travnju 2011. godine. Bio je član žepačkoga crkvenog kora najmanje 50 godina – kao učenik, mladić i oženjen čovjek. Sklonost glazbi i pjevanju prenio je djeci, posebno sinovima Marinku i Krunoslavu koji danas pjeva u župnom zboru u Žepču.

foto