Ukratko o djelovanju sestara milosrdnica u Bosni i Hercegovini

Sestre Milosrdnice Sv. Vinka Paulskog došle su u Bosnu, tj. u Sarajevo 1871. godine. Započeše rad u školama od vrtića do gimnazije.

1904. - 1908. godine sestre su uz pomoć dobrih ljudi izgradile crkvu, samostan i školu u Titovoj 44. Tu sestre razvijaju svoju pedagošku aktivnost izvodeći generacije učenika svih konfesija kroz desetljeća.

1919. godine sestre započinju i svoj rad u bolnicama. Za vrijeme drugog svjetskog rata radilo je u bolnicama 129 sestara.

1945. godine sestrama je zabranjen rad u školama i oduzete su zgrade škola i stambeni dio samostana, dok je crkva ostavljena sestrama na korištenje.

Od tada sestre su svoju aktivnost posvećivale njezi staraca i djece u bolnicama i po obiteljima. Stanovale su privatno, a svoju dužnost na radnim mjestima obavljale su u civilnom odjelu, jer komunističkoj vlasti nije bilo u interesu da njihova djelotvorna ljubav dođe na vidjelo.

1972. godine na poziv prof. dr. Sretena Bošković sestrama je dopušteno raditi u redovničkom odijelu u zavodu za trasfuziologiju, a zatim na kirurgiji i internim klinikama. Prve sestre u redovničkom odijelu koje su započele rad u bolnici su bile s. Zorislava Katić, s. Danijela Škripić i s. Ana Jedličko, da bi kasnije nesmetano dolazile i druge sestre na odjel intenzivne njege i gore navedenih odjela.

1991. godine neposredno poslije stranačkih izbora sestrama je vraćen dio samostana u Titovoj. Odmah se pristupilo obnovi prostorija, otvorena je ambulanta ljekarna. Na samom početku rata 1992. granatirana je crkva i samostan. Ubrzo iza toga obnovljen je krov samostana, a crkva je morala pričekati bolja vremena za obnovu.

Početkom 1993. godine granatirana je kuća u Dobrinjskoj ulici – Sarajevo, gdje su bile smještene stare i iznemogle sestre, te su sestre bile prisiljene izmjestiti ih u Zagreb, Split i Rijeku. Petnaest mlađih sestara ostalo je raditi u ovom gradu pomažući ranjenicima i bolesnicima u vrijeme radnog vremena, a nakon radnog vremena, svoje slobodno vrijeme provodile karitativno djelujući u ljekarni i ambulantama, te u savjetovalištu za majke i djecu. Sestre su izvan radnog vremena odlazile i u kućne posjete starim i iznemoglim osobama.

Početkom ožujka 1994. otvorena je pučka kuhinja uz pomoć francuskog bataljuna i Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, koji su redovno dostavljali potrebitu hranu.

„Ako promatramo rad sestara kroz ovih stotinu i četrdeset godina, možemo vidjeti da je taj njihov rad protkan ljubavlju i požrtvovnošću za čovjeka u potrebi, koji je posebno to mogao osjetiti u vrijeme rata kada su mnogi nastojali sačuvati goli život, dok su sestre bile na usluzi svima kojima je bila potrebna pomoć kako medicinske, karitativne tako i svake druge vrste“. kazala je s. Zorislava.