U povodu 140. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Bosnu i Hercegovinu


Sarajevo,  Pet, 11. Studeni 2011.

U povodu 140. obljetnice dolaska sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Bosnu i Hercegovinu, koju će sestre obilježiti 13. studenog svečanim Misnim slavljem u 11 sati u crkvi sv. Vinka u Sarajevu, donosimo kratki prikaz dolaska i djelovanja ovih sestara. Prikaz su, prema knjizi s. Berislave Vračić i s. Alfonze Kovačić „Povijest Družbe“, pripremile s. Gabrijela Tadić i s. Augustina Miloš.

Poziv biskupa Vujičića milosrdnicama u Zagrebu
 
Povijest sestara milosrdnica na našim prostorima Bosne i Hercegovine proteže se kroz punih 140 godina. Svoj rad sestre su započele u Sarajevu godine 1871. i od tada ga ustrajno vrše sve do danas, prolazeći kroz teška vremena: Austro-Ugarskog osvajanja (1878.), aneksije (1908.), Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), stare Jugoslavije (1918.-1941.), Drugog svjetskog rata (1941.-1945.) i nedavnog rata koji je ostavio teške posljedice.
 
U Kronici stoji da su u Sarajevu su protestantske đakonise 1865. godine otvorile školu u koju se pošla djeca najuglednijih obitelji. Đakonise su marljivo su radile, ali su na prvom ispitu roditelji i drugi uočili da djecu uče i odgajaju u protestantskom duhu. U mjesecu kolovozu 1871. biskup Vujičić dolazi u Zagreb tražiti od poglavara da pošalju sestre milosrdnice u Bosnu. Superior Höpperger i časna majka Ivana Krösbacher daju svoj pristanak. Plan biskupa Vujičića počinje se ostvarivati. Četiri sestre dolaze u Sarajevo 14. studenoga 1871. i nastanjuju se u, za njih, pripravljenoj kući na obali Miljacke. Bosna i Hercegovina je u to vrijeme bila misijska zemlja pod turskom vlašću. Kako je to bio dolazak prvih redovnica na ove prostore, izbor sestara bio je dobro promišljen. Među njima je bila s. Filomena kao učiteljica i predstojnica, zatim s. Rajmunda, s. Emilija i s. Rufina. Dana 7. studenoga 1871. sestre kreću na put u pratnji poduzetnoga svećenika Alojzija Boroša koji je pomagao superioru u poslovima Družbe, a za Bosnu i Hercegovinu je bio osobito zainteresiran.
 
Put od Zagreba do Sarajeva
 
Put od Zagreba do Sarajeva trajao je punih osam dana. Od Zagreba do Siska vozile se željeznicom, od Siska do Broda lađom, a od Broda do Sarajeva na dvije turske arabe (kola). U jednoj arabi sestre, a u drugoj najpotrebnije kućne i školske stvari. Put je bio vrlo dug i naporan. Noćile su po turskim hanovima ili kod franjevaca. Izmorene od nespavanja i hladnoće stigoše u Sarajevo, 14. studenoga gdje su lijepo dočekane. Kućica im je bila uz Miljacku blizu franjevačke crkve. Na prvom koraku zagrlilo ih je sveto siromaštvo. Osim prazne i trošne kućice i dobrih i plemenitih srdaca, nisu imale ništa više. Pomagao ih je tadašnji sarajevski župnik fra Grga Martić, a i biskup Vujičić. Građani su donijeli potrebno pokućstvo. Primale su pomoć od raznih dobročinitelja.
 
Otvaranje škola
 
Sestre su odmah započele školu sa 48 učenica.U svojoj školi sestre su okupile svu žensku mladež. Školska godina krenula je redovno pa su sestre dobro pripremile djecu za prvi ispit. Sestra Filomena piše o tome ovako:"Na ispit su došla gospoda čitavog grada, biskup Vujičić sa svojim svećenstvom, veliki vezir sa svojom pratnjom i mnogo odličnih građana. Djeca su sjedila po podu, jer školskih klupa nije bilo. Uspjeh je bio sjajan, a ovo je sestrama pribavilo redovitu pomoć pa se je moglo raditi dalje". Biskup Vujičić bio je neobično sretan zbog tog uspjeha. Ohrabren poziva 1872. godine preko, austrijskog konzula, prve milosrdnice u Derventu, Banja Luku, a dolački župnik fra Jako Baltić poziva milosrdnice u novo sagrađenu školu u Dolac. Godine 1872. dolazi šest sestara milosrdnica u Mostar zauzimanjem biskupa fra Anđela Kraljevića. Godine 1874. došle su sestre milosrdnice u Livno.
 
Dolazak Austro-Ugarske
 
Prema našoj Kronici uvijek je isticano za Bosnu da su sestre bile vrlo lijepo primljene ne samo od kršćanskog puka i svećenstva nego i od drugog naroda. Tako je bilo sve do osvajanja Bosne i Hercegovine sa strane Austro-Ugarske koja je zauzela Bosnu 1878.godine. Tijekom sukoba austro-ugarske i otomanske vojske sestre su pretrpjele puno straha. Za to vrijeme izgorjela je sarajevska sestarska kuća i sestre su otišle u Zagreb, ali su se u proljeće vratile na svoj teški misijski rad. Za to vrijeme sestre su većinom bile samaritanke ranjenim vojnicima. Nakon dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu sestrama je bilo puno lakše jer je nova vlast novčano pomagala uzdržavanje sestara i omogućila njihovo milosrdničko djelovanje.
 
Potpora nadbiskupa Stadlera sestrama milosrdnicama
 
Nakon prestanka vojnih sukoba i preuzimanja vlasti sa strane Austro-Ugarske, sestre se vraćaju radu u školama. Dana 5. srpnja 1881. papa Leon XIII. osnovao je Vrhbosansku metropoliju koja se sastojala od: Vrhbosanske nadbiskupije, sufraganske biskupije Mostarsko-duvanjske te Banjolučke i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Za pravog vrhbosanskom nadbiskupa imenovan je mladi zagrebački profesor dr. Josip Stadler (1881.-1918.) u kojem su sestre imale poznatog i jakog zaštitnika koji je velikim oduševljenjem počeo raditi u Bosni. Među ostalim dalekovidnim potezima velikog nadbiskupa bila je kupnja zemljišta na uglu tadašnje Kecmanove ulice (danas Šenoina i Titova) u mjesecu lipnju 1882. To zemljište je nadbiskup Stadler poklonio sestrama milosrdnicama da na njemu sagrade školu, crkve i samostan. Sagrađeni zavod svetog Vinka sve do Drugog svjetskog rata bio je poznat kao „Bijeli kloster“.
 
Širenje sestara po BiH i rad u školama
 
Sestre milosrdnice 1881. godina dolaze i otvaraju školu u Travniku, 1883. u Žepču, 1884. u Duvnu, 1886. u Brčkom, 1894. u Bugojnu, 1898. u Ljubuškom. Tako su imale ukupno jedanaest škola u Bosni i Hercegovini. To su uglavnom četverorazredne škole koje polaze i djevojčice i dječaci bez razlike vjeroispovijesti i društvenog opredjeljenja. Odobrenjem državnih vlasti sve te škole imaju prava kao i državne. Uz osnovne škole otvarane su i djevojačke, kasnije nazvane „građanske“ škole, a godine 1941. započelo se otvaranje gimnazije. Građanske škole su bile u Sarajevu, Travniku i Brčkom, ženske zanatske škole u Sarajevu, Derventi, Žepču i Ljubuškom. Otvarana su i dječja zabavišta u Sarajevu, Banja Luci i Brčkom. Sestre su bile uključene i u humano-karitativni rad.
 
Rad sestara milosrdnica u bolnicama  
 
Videći rad sestara milosrdnica počelo se govoriti kako bi sestre trebalo dovesti i u „Zemaljsku bolnicu“ u Sarajevu. Prvih deset sestara stiglo je 13. ožujka 1919. a doveo ih je superior Družbe preč. Matija Seigerschmied, a drugih deset nekoliko dana kasnije (19. ožujka) sa predstojnicom s. Mirjanom Bastijančić. Od 1928. godine sestre rade u bolnici u Travniku do dolaska partizana. Od 1929. godine u bolnici u Derventi gdje rade do ovog zadnjeg rata 1993. Od 1934. godine sestre rade u bolnici u Banjoj Luci sve do zadnjeg rata odakle su ih protjerale srpske vlasti. Od 1939. godine bile su u brčanskoj bolnici do II svjetskog rata. U nekim mjestima su sestre mogle nastaviti svoj rad u bolnici, ali samo u građanskom odijelu. Dana 1. veljače 1966. godine sestre su mogle doći i raditi u uniformi u Trebinje i tamo su radile do posljednjeg rata. Tijekom komunizma sestrama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je dopušten rad u bolnicama, ali samo u građanskom odijelu. Zvuči paradoksalno da su sestre u bolnicama u Srbiji i Crnoj Gori radile u redovničkoj odjeći.
 
Kad je sagrađen Napretkov konvikt pozvane su sestre milosrdnice da tamo budu domaćice. Bilo ih je šest i radile su kao pčelice za srednjoškolce. Treba napomenuti da su u to vrijeme sestre milosrdnice "slagale" Katolički tjednik, Vrtić, Katolički svijet i slale ih na poštu. Uz naporan rad u školi ovom poslu se svaki dan posvećivao barem sat vremena. 
 
Teški dana u prvim godinama komunizma
 
Od dana 30. lipnja 1949. na poslu su mogle raditi samo one sestre bile spremne dolaziti u građanskom odijelu. Odlaskom sestara iz Zavoda sv. Vinka i iz “Lurda“ kontinuitet redovničke zajednice sestara svetoga Vinka Paulskoga u Sarajevu nije bio prekinut. Kako bi zadržale svoje radno mjesto, sestre su teška srca zamijenile svoje redovničko odijelo građanskim. Neke od sestara iz prosvjetne djelatnosti također prihvaćaju građansko odijelo i zapošljavaju se u gradskim službama koje su im kako-tako odgovarale. Sestre nastavljaju živjeti u novim okolnostima ali prema svojim redovničkim Konstitucijama. Imaju svoje predstojnice i nastoje održavati zajedništvo koliko je god to moguće. Stanovale su pojedinačno, a okupljale su se u podrumu ispod crkve sv. Vinka koji su prilagodile svojim potrebama. Središte i snaga zajednice bila je nedjeljna Sveta misa slavljena u crkvi sv. Vinka. Velika je radost obuzimala sve sestre kad su im se nedjeljom uspijevale pridružiti i sestre iz bolnice. Čeznule su za zajedničkim stanom i za ostvarenjem punog zajedništva.
 
Crkva svetog Vinka Paulskoga u Sarajevu  
 
Ova crkva je najstariji katolički vjerski objekt u Sarajevu koji nije srušen. Projektant je najvjerojatnije bio Josip Vancaš, autor najvećeg broja crkvenih objekata u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske. Gradnja je završena krajem 1883. Unutrašnjost crkve se uređivala polako darovima vjernika i prijatelja. Prva restauracija crkve urađena je 1921. Detaljniji podatci o restauratorskom postupku nisu sačuvani. Zabilježeno je da je 1948. u unutrašnjosti crkve postavljen vitraj – sveti Vinko i siročad. Godine 1966. izvršena je restauracija interijera crkve pod vodstvom gosp. Ljube Novakovića uz stručni nadzor sestre Ivane Berhmane Šimeta, milosrdnice, akademske slikarice iz Zagreba. Prva Sveta misa u obnovljenom crkvenom prostoru slavljena je 25. rujna 1966. Godine 1992. crkva je pogođena s nekoliko garanata te jako stradala.. Uništena je krovna konstrukcija i interijer crkve, osobito orgulje kao i slika poznatog slikara Gabrijela Jurkića „Marta i Marija“ te vitraj - sv. Vinko i siročad. U listopadu 1996. izvršena je poslijeratna obnova krovne konstrukcije i interijera crkve. U kolovozu 2010. završeni su dodatni radovi u crkvi – okrečena je crkva, sakristija i obnovljena je fasada crkve do Titove ulice.
 
Stradanje Zavoda sv. Vinka i povrat
 
Nakon što su sestre istjerane iz svoje škole i samostana 1949., u prostorijama Zavoda sv. Vinka izmjenjivale su se razne sportske, kulturne i školske organizacije i udruge. Tijekom posljednjeg rata zgrada je bila izravno bombardirana mnoštvom granata te devastirana i teško oštećena, a u školskoj zgradi bile su smještene izbjeglice. Sestre su od 1991. godine tražile povrat svoje oduzete imovine u više navrata. Općina je odlukom iz 1992. takvu devastiranu zgradu vratila sestrama na korištenje. U suradnji s Vrhbosanskom nadbiskupijom, Caritas i sestre otvaraju „Javnu kuhinju“ i ambulante s Ljekarnom. Po završetku rata Družba sestara milosrdnica i Vrhbosanska nadbiskupija, vidjevši tadašnje potrebe pružanja zdravstvenih usluga, pristupaju izgradnji Zdravstvenog centra sv. Vinka Paulskog. Realizacija većeg dijela projekta dovršena je 1998. godine. Zgrada Škole, koja je izgrađena 1904. obnovljena je 2004. godine i u njoj je smještena Srednja medicinska škola koja djeluje u sastavu Katoličkog školskog centra „Škola za Europu“. Zdravstveni centar do danas nije profunkcionirao radi nejasnih imovinsko pravnih odnosa. U dvorištu je započeta realizacija plana poslovnog objekta „Vranice“ i „Hypo Alpe-Adria Consultants“ s četiri razine podzemnih garaža i 5 katova poslovne zgrade. Danas se u dvorištu nalazi građevinska jama opasana armiranim betonom u kojem se skupljaju atmosferske i podzemne vode što ugrožava temelje Crkve, Samostana, Poliklinike i Škole. Ovim projektom je blokiran pristup zgradi i obavljanju svih planiranih djelatnosti.
 
Sestarska ekonomija „Lurd“
 
Početkom XX stoljeća postojeće prostorije Zavoda svetoga Vinka postaju premalene jer se broj djece iz godine u godinu povećavao. Godine 1904., kad je direktorom Zavoda postao dr. Šarić, započela je gradnja nove školske zgrade na uglu Šenoine. Predstojnicom Zavoda imenovana je sposobna i poduzetna s. Radegunda Pogačar. Uvidjela je da bi sestrama bila potrebna mala ekonomija za uzdržavanje sestara i internata. Tako je kupila zemljište u Nemanjinoj ulici (današnja Čekaluša). Zemljište je dobilo naziv „Lurd“ jer je kapelica na tom zemljištu bila posvećena Gospi Lurdskoj. U „Lurdu“ su izgrađene gospodarske zgrade, a onda i lijepa jednokatna kuća. Godine 1907. u „Lurd“ se smješta 20 „Napretkovih“ đaka. Kako se broj pitomaca povećava 1910. odselili su na drugu lokaciju a „Lurd“ je ponovno pripojen Zavodu sv.Vinka. Godine 1920. u „Lurdu“ je otvoren ženski konvikt za „Napretkove“ učenice i dobio je naziv „Zora Zrinska“. Premda u arhivu nema dopisa koji bi se odnosio na prestanak rada toga konvikta, poznato je da je i njihov rad morao prestati 1945. godine.
 
Ukidanje sestarskih škola
 
Nova vlast već 25. svibnja 1945. izdaje „Uredbu“ kojom se ukidaju sve privatne škole na području BiH. Pitanje zemljišnih posjeda rješavalo se putem agrarne reforme. Budući da je samostansko zemljište u Sarajevu bilo knjiženo na Kuću maticu u Zagrebu, prema novim zakonima ono se smatralo posjedom jedne pravne osobe „Družbe“. Jednim aktom Družbi je oduzeta sva imovina u BiH. Ulagane su žalbe ali je bilo uzaludno. Godine 1947. i 1948. često dolaze razne komisije pregledavati i mjeriti prostorije u kojima stanuju sestre. U kući se izmjenjuju razna poduzeća i ustanove, a sestre žive u vrlo skučenom prostoru. Sve je kulminiralo odlukom da se sve redovnice imaju skupiti u starim franjevačkim samostanima Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Svaka sestra iz Zavoda sv.Vinka i „Lurda“ imala je pravo uzeti svoj krevet s ormarićem i posteljinom i rubeninom, suđe kojim se služila kao i svoje osobne stvari. Dana 30. lipnja 1949. posljednje dvije sestre napuštaju ekonomiju „Lurd“. U referatu prigodom stote obljetnice dolaska sestara stoji da je te godine 1971. kuća na sestarskoj ekonomiji „Lurd“ srušena do temelja. Na tom zemljištu izgrađeni su današnja Stomatologija, Klinika za maksilofacijalnu kirurgiju, stambene zgrade te razne privatne kuće, rezidencije nekih političara i različitih funkcionera. Sestre nikada nisu dobile natrag tu svoju zemlju niti pravednu odštetu ili nadoknadu.
 
Rad sestara milosrdnice u „Zemaljskoj bolnici“ u Sarajevu
 
Rad sestara milosrdnica u „Zemaljskoj bolnici“ u Sarajevu otpočeo je uz inicijativu i nastojanje ravnatelja bolnice dr. Milivoja Kostića. On je 13. siječnja 1919. godine uputio dopis superioru Družbe msgr. Matiji Seigerschmiedu moleći ga sestre za njegu bolesnika u toj bolnici. U molbi je naglašeno da su sestre izvrsne njegovateljice bolesnika i osobito savjesne u svom radu. Odgovor je bio brz i pozitivan a Družba je poslala i svoje uvjete pod kojima bi sestre preuzele rad u bolnici. Potpisan je „Sporazum“ i prva grupa sestara dolazi u Sarajevo 13. ožujka 1919. godine. Prve sestre radile se na kirurgiji i u ambulanti – na odjelu dr. Kostića. Iste godine dolazi još sestara koje započinju rad s novom 1920.godinom. Dotadašnje bolničko osoblje nije bilo sretno dolaskom sestara jer su navodno sestre uzimale njihova radna mjesta. Svim silama su tražili da se sestrama ne smije dopustiti nikakva služba ukoliko to njihova organizacija „Zvono“ ne dopusti. No sestre su svojim tihim i nenametljivim radom i te probleme svladale. Usprkos svim tim neprilikama i neugodnostima, broj sestara se iz godine u godinu povećavao. Dana 9. siječnja 1921. uprava bolnice šalje upit Družbi da poveća broj sestara na 48 uz obrazloženje da bolnica želi izgraditi novu zgradu za sestre pa treba znati njihov broj radi stavljanja u proračun. Odgovor je bio pozitivan pa je i bolnica započela izgradnju nove zgrade za sestre „Dom milosrdnih sestara“. Sestre su za taj lijepi stan osobito bile zahvalne prvom ravnatelju dr. Kostiću. Tijekom godina rada u bolnici sestre su obnavljale „Sporazum“ sa upravom bolnice kako su to bile potrebe toga vremena. Vrhovna uprava je nastojala udovoljiti potrebama i zahtjevima uprave bolnice pa su slali sestre koliko je bilo potrebno. Godine 1941. u bolnici je radio najveći broj sestara, preko 90.
 
Dana 6. travnja 1945. u Sarajevo su ušli partizani. Vojska je ušla u bolnicu. Već u kolovozu iste godine nova uprava bolnice počinje s otpuštanjem sestara, a i one koje su ostale morale su iseliti iz svoje zgrade u prostorije na tavanu, a neke i u trošnu baraku. Mnoge sestre radile su u toj bolnici preko 25 godina.
 
Sestarska zajednica na Stupu
 
Neljudski uvjeti u kojima su sestre živjela natjerale su ih da potraže smještaj izvan bolnice. S. Ljiljana Bošnjaković i s. M. Principija Šolar su obilazile razne kuće koje su bile na prodaju. Drugi dan Uskrsa Gospodina je blagoslovio trud i napor ovih sestara. Stupile su u kontakt sa obitelji na Stupu koja prodaje svoju kuću i nakon nekoliko susreta dogovorili se oko prodaje kuće i cijene. Vlasnica kuće je kazala je sestrama da je sretna da će se u toj kući Boga moliti, a ne psovati. U studenom 1962. sestre su uselile u kuću. Od tada Stup je postao glavni centar gdje su se sestre okupljale. Godine 1968. zajednicu sestara je posjetio nadbiskup dr. Smiljan Čekada i u razgovoru i druženju sa sestrama, nakon što je obišao cijelu kuću na Stupu, zadovoljno rekao: „Ne daju se sestre, pritisneš li ih, one jače ožive!“
 
Jedna od sestara tada je ovako zborila: „Dobro nam došli u ovu našu zajednicu. Prohujale su mučne godine, vihor je iščupao mnoga plemenita stabla, pustoš je okružila djecu Božju. Ali je ostala ljubav, Kršćanska ljubav. Ona je naoko izgubila svoj organizirani sjaj, ali je tinjala u dobrim kršćanskim srcima. Iz progonstva i patnja nikao je novi duh Crkve - ekumenizam. I mi milosrdnice možemo sa sv. Pavlom reći: Bio sam šiban, zatvaran, u strahu po danu i noći, bez utjehe, krova i odijela, mnogo puta na ulici. I tko će izbrojiti svu množinu i raznolikost nevolja i zala, što se sručilo na ovaj naraštaj milosrdnica u Sarajevu… Hvala Gospodinu što je dopustio da smo opet organizirali redovničku zajednicu. Nema među nama mnogo sila, ali što možemo učinit ćemo za sv. Crkvu i za našu dragu Družbu.“
 
Ovaj samostan s vremenom postaje boravak za starije sestre i centar za duhovne vježbe te okupljalište djevojaka na duhovne obnove. Uz samostan je i kućica za djevojke koje žele postati sestre milosrdnice, a pohađaju osnovnu ili srednju školu. Zadnja ratna zbivanja na našim prostorima ostavila su pustoš. Broj sestara se znatno smanjio, a i zgrade su pretrpjele velika razaranja. Kuća na Stupu je srušena. Starije sestre odlaze u Zagreb, a s vremenom postaju članice Zagrebačke provincije. Zahvaljujući raznim donatorima i volonterima, te upornom zalaganju Provincijalne uprave, sestre su uspjele obnoviti svoj samostan. Želeći odgovoriti potrebama današnjega poratnog vremena samostan je prenamijenjen i prilagođen za smještaj starijih i nemoćnih gospođa. Krajem 2007. godine uzoriti Vinko kardinal Puljić je blagoslovio ovaj objekt u kojem je središte kapelica posvećena Majci Divnoj – zaštitnici Provincije.
 
Osnutak Bosansko-hercegovačke provincije
 
Godine 1971. sestre su proslavile 100. obljetnicu svog dolaska u BiH. Tom prigodom uputio je svoju očinsku riječ bijelim sestrama nadbiskup Čekada: „...Zar nije paradoksalna činjenica: današnje vrijeme nakon 100 godina. Bile su gorušičino zrno. … i danas su... Nekada plodno djelovanje sestara skresano je do temelja… Drage moje sestre – vi više niste grad na gori, vi ste kvasac, plemenito biserje koje se i danas cijeni. … Ostanite Božji kvasac u današnjem društvu. Želio bih da ponovno osvojite svoje pozicije i da ovdje u Bosni osnujete svoju provinciju“. Nadbiskupova želja i vapaj srdaca gotovo svih sarajevskih sestara tražili su put do ostvarenja. S ljubavlju su čuvale stogodišnje gotovo „do temelja skresano“ stablo svetoga Vinka u srcu Bosne.Vjerovale su da i takvo stablo ima živ korijen sposoban dati nove, zdrave mladice. Tako je za osnivanje nove provincije dan javni signal i od najvišeg crkvenog autoriteta u Sarajevu. Bilo je samo pitanje vremena kada i na koji će način ta mogućnost postati stvarnost. Dana 22. kolovoza 1974. postavljeno je prvo Provincijalno vijeće Bosansko hercegovačke provincije. Prva provincijalna glavarica bila je s. Agnes Momčinović. Samostan u ulici Abdića br. 10. postao je provincijalna kuća.
 
Sadašnje stanje
 
Sestre nastavljaju raditi u bolnici, a mlađe generacije medicinskih sestara zapošljavaju se i rade u redovničkoj odjeći. Sestra Zorislava Katić je prva sestra milosrdnica koja je ponovno radila u bolnici u redovničkoj odjeći od 21. veljače 1972. u Sarajevu. Osim rada u bolnicama, sestre su u slobodno vrijeme obilazile bolesnike i potrebne po njihovim kućama. Radile su kao orguljašice i katehistice, te vodile župska domaćinstva. Veći broj sestara trebao je doškolovanje. Milosrdničko stablo ponovo je razgranato iako još uvijek ne dostiže stare razmjere. Vrijeme demokracije donosi nove mogućnosti milosrdničkog djelovanja. Uz kontinuirani rad u bolnici sestre se ponovno vraćaju odgojno-prosvjetnom radu u školama i dječjim vrtićima te započinju rad u socijalnim projektima (domovi za stare i nemoćne).
Danas Provincija Majke Divne – Sarajevo ima 69 sestara koje rade u 11 zajednica na području BiH: Sarajevo – Stup i Abdića 10, Banja Luka, Derventa, Livno, Ljubuški, Mostar samostan i katedralna župa, Stolac, Tomislavgrad i Žepče te dvije zajednice izvan BiH - Caritasov  dom u Austriji i  Hrvatska katolička misija u Parizu.
 
Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti