Tragom prošlosti: O povijesti gradnje humačkog samostana, župne crkve, muzeja...

Prvi franjevci dolaze u ljubušku krajinu još za vrijeme Kotromanića i tu osnivaju svoj samostan početkom 15. stoljeća. Uz samostan su napravili crkvu koja je bila posvećena sv. Katarini. Godine 1563. Turci su srušili samostan i crkvu, a franjevci su bili primorani bježati u Zaostrog. Iz Zaostroga i Živogošća su punih 130 godina pastorizirali svoje vjernike u ljubuškom kraju i diljem Hercegovine. Nakon 1699. turske vlasti zabranjuju pastoriziranje franjevcima, pa brigu o vjernicima preuzimaju fratri iz kreševskog samostana. Tako je bilo sve do 1843. godine, kada su se osmorica franjevaca rodom iz Hercegovine sastala u župnom stanu u Posušju i zatražila dopuštenje da u svojoj rodnoj Hercegovini osnuju samostan. Njihov plan je podržao apostolski vikar fra Rafo Barišić, a Rim potvrdio i 6. veljače 1844. godine dao dopuštenje za osnivanje samostana u Hercegovini. Prvi samostan je sagrađen na Širokom Brijegu (1846. godine), a 1852. franjevačka zajednica u Hercegovini dobiva svoju samostalnost.

Nakon izgradnje širokobriješkog samostana, franjevci su osjetili da će za život njihove zajednice biti malo jedan samostan, pa su odlučili sagraditi drugi i to na Humcu kod Ljubuškoga. Temeljni kamen novoga samostana blagoslovio je apostolski vikar fra Anđeo Kraljević 4. travnja 1867. god. Gradnja samostana trajala je desetak godina, a vodio ju je fra Nikola Šimović. U novi samostan, koji je dekretom generala Reda bio priznat 1876. godine, smješten je novicijat Hercegovačke franjevačke kustodije. Uprava Kustodije je odlučila na Humcu sagraditi sjemenište za odgoj mladih franjevaca. Kupila je zemljište za koje je dala 7.000 forinti da bi gradnja započela i dobro napredovala te je sjemenište završeno 1871. godine. Sjemenište nije moglo biti bez crkve pa je 1866. kupljen prostor kraj župne kuće za gradnju crkve. Nakon dobivanja sultanova fermana, počela je gradnja župne crkve koja je dovršena 1869. godine. Od 1871. pa sve do 1903. godine na Humcu su bili viši razredi franjevačke srednje škole i prve godine filozofsko-teološkog studija.

Samostani su uvijek središta i žarišta jačeg, obuhvatnijeg pastoralnog rada. Izgrađujući samostan na Humcu fratri su htjeli da on postane ne samo duhovno i vjersko nego i odgojno središte za nepismeni puk. Stoga su u prostorijama stare kuće otvorili 1867. pučku školu koja je radila sljedećih petnaestak godina. Humački fratri su, nadalje, mnogo učinili da na Humac dođu sestre Milosrdnice koje su 1898. najprije otvorile mješovitu osnovnu, a zatim i obrtnu žensku školu. U prostorijama samostana 1916. godine je otvorena Hrvatska seljačka škola za odrasle.

Nastavak gradnje samostana bio je 1895. godine kada je porušena stara kuća i na njenom mjestu napravljeno istočno krilo samostana. Samostan se postupno proširivao kroz sljedeća desetljeća. Južno samostansko krilo dao je graditi provincijal fra Mate Čuturić. Temelji su započeti 1935. godine. Krilo je zidano marljivo i bilo brzo dogotovljeno. Tijekom drugog svjetskog rata taj dio je potpuno izgorio. Zapadno samostansko krilo napola je porušeno dok je istočno krilo bilo teško oštećeno. U takvim uvjetima novicijat je premješten u Kraljevu Sutjesku (1946. - 1947. i 1951. - 1959. godine). Godine 1959. novicijat je ponovo vraćen u humački samostan gdje se nalazi i danas. Od 1958. do 1961. godine obnovljeno je južno i temeljito popravljeno najstarije, istočno krilo samostana.

Zapadno krilo je, zbog nefunkcionalnosti, porušeno do temelja i od 1965. do 1967. godine izgrađeno na potpuno novim temeljima. Od 1974. do 1975. godine preuređena je unutrašnjost južnog krila, a od 1979. do 1981. potpuno je obnovljeno istočno krilo samostana.

Radovi na obnovi samostana sustavno su nastavljeni u razdoblju od 1991. do 1994. godine. Tada je temeljito preuređen prvi kat zapadnog krila (novicijat), a podignut je još jedan kat gdje je 1994. godine smješteno sjemenište. Zapadno od samostana nalazi se preuređeni vrt s prostorijama za rekreaciju, obnovljena Gospina spilja i 160 metara duga staza za šetnju i molitvu.

Početkom novog tisućljeća temeljito je obnovljen klaustar samostana. Obnovljena je klaustarska čatrnja, dovedena voda i riješena kanalizacija. Koncem 2003. i početkom 2004. godine preuređeno je prizemlje zapadnog krila samostana. U jednom dijelu je smještena novouređena knjižnica a u drugom galerija. Od većih zahvata na samostanu valja spomenuti stavljanje novog krova na južno krilo 2000. godine.

U zapadnom dijelu samostana uređena je višenamjenska dvorana sv. Ante koja može primiti oko 120 osoba. Uglavnom služi za održavanje tečajeva priprave za kršćansku ženidbu, svećeničkih i redovničkih zasjedanja, vjerskih tribina i različitih sastanaka. U samostanu se nalazi novouređena knjižnica s preko 20.000 primjeraka. Nabavljene su nove police za knjige koje ih štite od vlage i topline.

O muzeju franjevačkog samostana svetog Ante Padovanskog na Humcu

U franjevačkom samostanu svetog Ante Padovanskog na Humcu nalazi se najstariji muzej u BiH, osnovan 25. ožujka 1884. godine kada je i otvorena prva javna muzejska zbirka u Bosni i Hercegovini..

U obnovljenom muzeju izloženi su predmeti prikupljeni na širem prostoru Hercegovine od starijeg kamenog doba (paleolitik) do naših dana. Izložena je i Humačka ploča iz XII. stoljeća, najstariji očuvani spomenik pisan na hrvatskom jeziku (mješavinom glagoljice i starohrvatske ćirilice - bosančice) na području današnje Bosne i Hercegovine.

Hercegovački fratri su naraštajima samozatajno prikupljali, čuvali i izučavali materijalne tragove prošlosti svoje zemlje i hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta na ovim područjima. Od osnutka Hercegovačke franjevačke provincije razmišljalo se i o ostvarenju ideje fra. Petra Bakule (Batin, 1816. - Mostar, 1873.) o otvaranju muzeja koji bi imao i prosvjetiteljsku ulogu.

U proljeće 1884. godine fra. Angjeo Nuić preuređuje jednu samostansku prostoriju u prvu muzejsku instituciju u Bosni i Hercegovini. Današnji muzejski prostor uređen je 2002. godine.

Ideja o osnutku muzeja pojavila se polovicom XIX. stoljeća u krugu hercegovačkih franjevaca. Studiranje na talijanskim i austrijskim sveučilištima u to vrijeme i razgledanje tamošnjih muzeja u kojima su mogli vidjeti i pokoji izložak iz svog zavičaja, s jedne strane, a s druge uviđanje velike neprosvijećenosti te nedostatak škola i kulturnih institucija, budili su zamisao o utemeljenju takve institucije i u nas.

Vrativši se u rodni kraj i djelujući na pastoralnom, kulturnom i prosvjetiteljskom planu, posebice nakon odvajanja od Bosne srebrene i osnutka Hercegovačke franjevačke provincije, mogli su razmišljati o ostvarenju ideje o otvaranju muzeja koji bi imao, prije svega, prosvjetiteljsku ulogu. Čuvanje kulturnog blaga nije im bilo strano ni ranije. U nesigurnim vremenima turske okupacije, crkveno posuđe, knjige, slike i druge vrijedne predmete, zbog sigurnosti su često morali nositi sa sobom. Evidentiranjem, prikupljanjem i čuvanjem kulturno-povijesne građe i prirodnjačkih preparata franjevci su se bavili i prije, ali je od polovice XIX. stoljeća taj rad poprimio organizirane oblike. Zaslugom pojedinih župnika i drugih učenih ljudi onoga vremena, u samostan su pristizali brojni arheološki i drugi muzejski predmeti, koji su vremenom postali putokazom istraživačima u otkrivanju značajnih nalazišta kao što su: rimsko poljoprivredno imanje (villa rustica) u Mogorjelu kraj Čapljine, rimski vojnički logor Gračine na Humcu, slojeviti arheološki lokalitet u Gorici kod Gruda, te mnogih drugih do sada opsežnije neistraživanih lokaliteta, kao npr. Rimsko naselje u Gracu kraj Posušja.

Prvi veliki korak ka realizaciji ideje o utemeljenju muzeja načinio je povjesničar, pisac i graditelj fra. Petar Bakula (Batin, 1816. - Mostar, 1873.). On je 1867. godine objavio svoj <Šematizam> na latinskom jeziku u kojemu je, međuostalim, iznio svoja zapažanja i istraživanja iz oblasti arheologije, povijesti, povijesne topografije, etnologije, prirodnih disciplina i dr. Njegovo je dijelo postalo temeljem ozbiljnijeg rada na istraživanju prošlosti, a u njemu date informacije, unatoč kasnijoj bezobzirnoj izgradnji, ni danas nisu izgubile na aktualnosti. Fra Anđeo Nuić (Drinovci, 1850. - Mostar, 1916.), arheolog, konzervator i muzealac, produbljujući Bakulina saznanja iz povijesti i arheologije, izvodi prva terenska arheološka ispitivanja, otkrivši tako rimski vojni logor na Gračinama na Humcu, a na Karauli u Tomislavgradu ostatke rimskih zgrada, te kamene spomenike s natpisima. Pokretne arheološke nalaze do kojih je dolazio svojim terenskim radom, te otkupom i darovima, dopremao je u samostanske prostorije na Humcu, s namjerom da ih izloži javnosti. Dobio je jednu prostoriju u samostanu, dao izraditi odgovarajuće vitrine i u proljeće 1884. godine za javnost otvorio utemeljivši tako prvu muzejsku instituciju u Bosni i Hercegovini. Iste je godine izradio statut i započeo voditi Spomenik muzeja, odnosno ulaznu knjigu prikupljenih predmata.

Rad na prikupljanju, čuvanju i izučavanju muzejske građe nastavljen je i dalje istim žarom, pa je prostor dodijeljen muzeju uskoro postao tijesan. Taj problem pratio je ovu ustanovu od osnutka pa sve do danas kada je konačno riješen za duže vremana. Unatoč poteškoćama koje su ga kroz više od stotinu godina pratile - skučen prostor, dva svjetska i Domovinski rat, nedostatak stručnjaka, ograničeni materijalni uvjeti - muzejske su se zbirke i dalje popunjavale, ali je tek 1969. godine za potrebe stalnog postava određen primjereniji prostor u istočnom krilu samostana sa tri sobe za prapovijesnu, antičku i srednjovjekovnu zbirku, te nadstrešnica u atriju za kamene spomenike. Ovaj je muzejski postav otvoren javnosti 1973. godine, a šest godina kasnije morao je, zbog adaptacije ovog dijela samostana, biti zatvoren. U međuvremenu ostvareni veliki broj posjeta s jedne srtane, a s druge obilježavanje rijetkog jubileja kao što je stota obljetnica od utemeljenja utjecali su na stvaranje uvijeta za realizacaiju novog postava po suvremenim načelima prezentacije muzejske građe. Tako je 1984. godine muzej ponovno otvoren u jednoj većoj i tri manje dvorane, a kameni spomenici su smješteni u klaustar. Stalni postav su činile: arheološka i kulturno-povijesna zbirka, te lapidarij. Nakon nepuna dva desetljeća, izloženi su predmeti ponovno morali biti sklonjeni od prijetećeg rata pa je muzej 1992. godine još jednom zatvoren.

Sada je pred vama potpuno nova muzejska izložba koju čine arheološki predmeti prikupljeni na širem prostoru Hercegovine. Potječu iz širokog vremenskog razdoblja. Prva etapa prapovijesti, starije kameno doba (paleolitik), predstavljeno je samo jednim eksponatom. Slijedeća su razdoblja, počevši od mlađeg kamenog doba(neolitika), preko bakrenog doba(eneolitika), brončanog i željeznog razdoblja prapovijesti, te rimskog i kasnoantičkog vremena i na koncu srednjega vijeka zastupljena raspoloživim brojem eksponata. Ovaj široki vremenski dijapazon od oko 16000 godina nije podjednako zastupljen predmetima u muzesjkim zbirkama. Najmanje ih je iz najstarijih razdoblja prapovijesti i srednjega vijeka, pa su u izložbi zastupljeni gotovo svi predmeti koje muzej ima, dok je iz ostale arheološke građe napravljen izbor najreprezentativnijih ostataka materijalne kulture. Posebno je bogata rimska zbirka iz poznatih razloga što je ljubuški kraj poznat po brojnim spomenicima ovog vremena.

Ovako postavljena izložba arheoloških spomenika sa šireg prostora Hercegovine, omogućit će posjetiteljima makar površan uvid u sfere materijalne i duhovne kulture žitelja koji su se u ovom dugotrajnom vremenu smjenjivali na njenu tlu, te otkriti manje poznatu djelatnost hercegovačkih fratara koji su naraštajima marljivo i samozatajno radili na prikupljanju, čuvanju i izučavanja u zrncima sačuvanih materijalnih tragova prošlosti svoje zemlje i svoga naroda.