Sažeci predavanja s međunarodnog simpozija upriličenog na KBF-u u Sarajevu

 

 

James Keenan (Boston College, Boston) 

 

Suvremena istraživanja zatvorenika u SAD-u pokazuju neminovno visok postotak recidivizma. Zatvorenici ukorijenjeni u pakosne navike koje ih oblikuju u zatvoru često se nadaju da navike koje su stekli u zatvoru neće biti s njima kada izađu iz zatvora. Zatvorenici, izlazeći iz zatvora, trebali bi prepoznati uvažavanje trajnih učinaka onoga što su naučili u kulturi nasilnog zatvorskog života.

Ove kontekste bih nazvao zatvorom, ili nasilnim getima, opakim strukturama društvene formacije.

Moramo priznati da su antropologije neizbježno utjelovljene i da pitanja ponavljanih vraćanja prema besmislenom nasilju nisu samo naznake građanskog nemira, nego i naznake zlih navika socijalno usvojenih. Baš kao što se osobne navike ne iskorjenjuju djelima volje ili sloganima poput „Nikad više“, niti se navike ukorijenjene u društvu iskorjenjuju samo djelima volje; socijalna reforma prije svega zahtijeva korektivne društvene prakse.

Ovaj rad razmatra kako nedavni razvoji u društveno-orijentiranim teorijama kreposnih etika mogu biti prikladni konteksti za razvoj društveno odgovorne strategije da se odgovori na barbarske ideologije kojima je cilj ispravljanje prošlosti.

Ključne riječi: začarani strukture društvene formacije, utjelovljena antropologije, stečeni poroci, društvene prakse, zatvorski život.

 

 

Ante Vučković (Katolički bogoslovni fakultet, Split)

 

Dvadeseto stoljeće je zasigurno najkrvavije u ljudskoj povijesti. Sve naše predodžbe zla, njegova podrijetla i njegova razumijevanja dospjele su do svojih granica. Upravo zbog toga jedan velik dio pristaje na to da je zlo XX. stoljeća apsolutno i stoga nemislivo. Zlu se pripisuju nedokučivi i mračni korijeni.

Dvije se žene dvadesetog stoljeća, veoma različite i po mnogome bliske, odvažuju misliti zlo: Simone Weil, židovskog podrijetla, na pragu kršćanstva i Hannah Arendt, Židovka, izložena velikim nesporazumima upravo zbog odvažnosti da se suoči s fenomenom zla i da ga opiše.

Rad namjerava osvijetliti najvažnije misli i metafore o zlu koje su nam Simone Weil i Hannah Arendt dale u baštinu i zadatak.

Ključne riječi: mišljenje, zlo, banalnost zla, širenje zla, prijenos zla, nesreća.

 

 

Mario Bernadić (Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo)

 

O društvenim sukobima u znanstvenom smislu izgledno možemo govoriti na dva načina: na način pri kojem krajnji rezultat promišljanja - istraživanja sugerira njihovo nadvladavanje ili na način gdje krajnji rezultat sugerira njihovo opravdanje te sukladno tomu i daljnje raspirivanje. Stoga bi se odmah na početku moglo reći da je vrlo izazovno govoriti o nadvladavanju društvenih sukoba iz perspektive Darwinove teorije evolucije ako znamo da je ona u prošlosti često usvajana kao racionalna podloga nekih vrlo ekstremnih i nasilnih ideologija. Jednostavno, priča o optimiranju vrste kroz prirodnu selekciju i slučajne mutacije zvučala je vrlo ugodno ušima ljudi opasnih namjera. Tko se god bespoštedno planirao boriti protiv svojih ideoloških, partijskih, etničkih, kulturoloških, ekonomskih i inih protivnika, kao da je prije svega toga – spontano - birao Darwina za duhovnog oca, premda on za života nikad nije pokušavao opravdati ili zastupati ovakvo nešto. Tomu naprotiv, za Darwina se sa sigurnošću može reći da je bio čestit i skroman čovjek te marljiv znanstvenik. Uz to se, a opet uslijed svih ostvarenih povijesnih manipulacija, uvelike zaboravilo da je Darwin po stručnoj vokaciji bio anglikanski teolog, a u osobnom životu praktični kršćanski vjernik.

Osim toga, Darwin je bio svjestan nekih manjkavosti svoje teorije i to nije prešućivao. Naime, priča o optimiranju vrsta solidno je objašnjavala biološku evoluciju unutar jedne pojedine  vrste, ali nije mogla protumačiti nastanak potpuno novih vrsta, odnosno, prelazak iz vrste u vrstu. Proći će više od stotinu godina dok znanost nije uspjela dokučiti taj tzv. morfogenetski proces. Tako će Darwinova teorija biti upotpunjena spoznajom o udruživanju bivših konkurenata u novi – složeniji oblik života. Biološka multigeneracijska „utrka u naoružavanju“  - na opće iznenađenje - poslovično ne završava nekom odlučujućom bitkom, nego svojevrsnim pomirenjem i posvemašnjom sintezom među dojučerašnjim konkurentima. Moderna evolucijska znanost u tom smislu govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije unutar povijesti razvoja života na zemlji. Sve je počelo nekad davno s udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, a završilo relativno nedavno s udruživanjem zajednice primata te organiziranjem ljudskoga društva. Ako su ovakvi kvalitativni skokovi svojstveni imanentnoj prirodi života, oni će se tada izgledno događati i u budućnosti. Premda je po sebi teško sagledati redoslijed i scenarij takvih hipotetičkih skokova, ipak ostaje po sebi utemeljena nada da su i međuljudski sukobi tek prolazna etapa jednog nesagledivo dugog biološko-evolucijskog procesa.

Ipak, spomenuti morfogenetski proces otkriva i jednu esencijalnu slabost svih novonastalih udruženih struktura. Naime, „zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (P. Schuster). Ovo posljednje sugerira da istinski neprijatelji svakog živog organizma, bilo pojedinačnog ili društvenog, nisu izravni konkurenti nego paraziti. O njihovu lociranju i neutraliziranju uvelike ovisi i vitalnost te samim tim i budućnost izloženog organizma. Međutim, borba protiv parazita je vrlo teška i složena za živi organizam, već stoga što su i paraziti sami skloni evoluiranju u složenije i kompleksnije oblike parazitske egzistencije.

Ključne riječi: Darvinizam, morfogeneza, bigotizam, socijalne mreže, društveni organizam, Peter Schuster.

 

 

Robert Petkovšek (Teološki fakultet, Ljubljana) 

 

Nasilje je izraz isključivanja koje se pojavljuje na različitim razinama (osobna, međuljudska i dr.) i u različitim oblicima (etničko, religiozno i dr.). Prema Renéu Girardu (mimetička teorija) izvor isključivanja treba tražiti u mimetičkoj želji koja je po svojoj biti nasljedovateljska (imitatorska), no istodobno također natjecateljska, konfliktna i isključujuća.Mimetička želja je temelj i izvor ljudske kulture i njezina razvoja, no istodobno joj je pak i najveća prijetnja.Od samih početaka ljudske kulture bio je čovjek najveća prijetnja samome sebi. Prijetnja čovječanstva samome sebi s razvojem kulture raste u smjeru moguće apokalipse, to jest totalnog uništenja čovječanstva.„Nikada više!“je stoga imperativ koji prati ljudsku kulturu od samih početaka, ali čovjek ga istodobno neprestano krši. Što više raste prijetnja čovječanstva čovječanstvu, to više postaje razumljivo značenje imperativa: „Nikada više!“ Pravo značenje tog imperativa otkriva se na križu kad se Isus odrekao osvete nad svojim progoniteljima i razotkrio značenje opraštanja. Etika križa znači revoluciju koja čovječanstvo preusmjerava iz prirodne kulture osvete (isključivanje) u kulturu podarenog, besplatnog opraštanja (uključivanje).

Ključne riječi: René Girard, mimetička teorija, osveta, opraštanje, uključivanje, isključivanje, nasilje, etika križa.

 

Dino Abazović (Fakultet političkih nauka, Sarajevo) 

 

U procesu nacionalnog diferenciranja domicilnog bosanskohercegovačkog stanovništva, opće je mjesto, religije i konfesije imale su zapravo ključnu ulogu, tako da se i do dandanas kod većine stanovnika religija i konfesija smatraju uporišnim točkama određenja identiteta, kao i individualne i kolektivne svijesti - kako o sebi samima, tako i o drugima. Tekstom će se problematizirati da, iako ne bi trebalo biti sporno to što povijesni subjektivitet u Bosni i Hercegovini nije ostvario istoznačnu nominalnost prostora i nacije već nacionalnu pluralnost, problematično jest što se radikalizirajuća etno-konfesionalna mobilizacija stalno koristi kao primarno sredstvo političke legitimizacije i delegitimizacije, napose u tzv. „ključnim“, „historijskim“ periodima za društvo i državu kao takvu, što bosanskohercegovačko društvo održava u stanju socijalne dezorganiziranosti.

Ključne riječi: religija, konfesija, nacija, politika, socijalna rekonstrukcija.

 

 

Pavle Mijović (Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo) 

 

 

Prvi dio rada za predmet ima analizu modernog identiteta promatrajući ga kroz filozofsku te širu sociološko-političku prizmu. Problematizira se pojam subjekta koji je, prema Foucaultu, a) vezan uz vlastiti identitet preko svjesnosti o sebi i samoznanja i b) subjekt kao podjarmljen (zato što je sub-iectum, bačen ispod) dakle podređen sam nečijoj kontroli i ovisnosti. Budući da oba značenja sugeriraju određenu vrstu moći, bilo da ja kao pojedinac iskazujem moć subjektivno gledajući na svijet oko sebe, bilo da sam podjarmljen od strane nečega.

Drugi dio rada ima za temu analizu određene perceptivne patologije koju subjekt posjeduje prilikom formiranja vlastitog suda o stvarnosti. Upravo taj mehanizam, isprva psihološkog reda, korišten je prilikom formiranja pogleda na stvarnost koja je vezana uz naš vlastiti identitet, ali istodobno uz različitosti koje nas okružuju. Pokušat će se dati odgovor na pitanja kada vlastiti identitet zadobiva patološka obilježja pri kojima naša vlastita svijest o predmetu ne pogađa sam predmet, već ga modificiramo proizvoljno mijenjajući mu sam sadržaj.

Nadovezujući se na postavke iz prva dva dijela, treći dio analizira fenomen identiteta kao svojevrsni uvjet mogućnosti moći. Nadovezujući se na Levinasove postavke o nasilju kao obliku moći u kojoj ja, ili drugi, ili bilo tko, nije tretiran kao slobodan ili kao svrha sam u sebi, već naprosto kao objekt podređen nekom vanjskom cilju, na koji nije pristao. Nasilje se nalazi u svakoj onoj narcisističkoj strategiji koju ja uzimam pod svoje kako bih zarobio, tematizirao, reducirao, iskoristio i poništio drugoga. Nasilje se, iz ove prizme, nalazi u svakoj onoj radnji u kojoj pojedinac djeluje kao da je sam; kao da ostatak svemira, ostatak stvarnosti, ima jedini smisao u primanju njegove radnje; nasilje je svaka ona radnja koju trpimo, a da ne sudjelujemo u njoj. Upravo zbog te temeljne postavke postoje tolike tipologije nasilja.

Ključne riječi: moderni identitet, perceptivna patologija, moć, nasilje, različitost, Agamben, Foucault, Levinas, etnicitet.

 

 

George R. Wilkes (Sveučilište u Edinburghu, Edinburgh) 

 

 

Ova se prezentacija usredotočuje na personaliziranje strategija koje se koriste u međureligijskom dijalogu kako bi se prekinuli disfunkcionalni aspekti javnoga odgovora na zločine, s posebnim naglaskom na strategije dijaloga u svjetlu Holocausta.  Šta može opstati od opredijeljenosti na takav dijalog u svjetlu skorašnjih zbivanja u akademskoj debati o eskalaciji konflikta među suprostavljenim grupama, etničkom nasilju i politiziranju sjećanja nakon počinjenih zločina? Mogu li takve strategije stvorene za revitaliziranje posredstvom žrtava i drugih subjekata, prživjeti institucionalizaciju? Na koje načine one imaju smisla suočene s novim ili tekućim procesima socijalnih i političkih sporova.

Ključne riječi: žrtva, narativi počinitelja zločina i pasivnih promatrača, Ausarbeitung, edukacija i transformiranje konflikta, etniciziranje konflikta.

 

Zlatiborka Popov Momčinović (Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo) 

 

 

 

U poslijeratnoj BiH pamćenje predstavlja i dalje velik izazov, s tim da pamćenje nije nešto statično, već se performativnim ponavljanjem petrificira u fukoovskom smislu arheologije znanja kroz slojeve interpretacije koji potiskuju same događaje. Da bi se dublje zašlo u te procese, u radu će se kvalitativnom metodologijom, a na principu izdvojenih primjera, analizirati glavni aspekti diskursa Crkava i vjerskih zajednica u njihovoj međuigri između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Posebna intencija rada je svojevrsno „razotkrivanje“, a u duhu veberijanskog razmađijavanja sveta, diskurzivnih strategija religijskih narativa u njihovoj isprepletenosti s teopolitičkim da bi se prepoznali aspekti selektivnog pristupa prošlosti radi uspostavljanja „naturalizirane“ tišine kolektivnog pamćenja. Također, ukazat će se i na diskurzivne niše otklona koje doprinose da se kroz odgovoran pristup pamćenju i otvorenost prema drugome potakne transformacija društva. Jer, deridijanski rečeno, bez bivstvujućeg drugog, nikakva etika ne bi bila moguća.

Ključne riječi: kolektivna memorija, narativi, viktimologija, transformacija društva, Bosna i Hercegovina.

 

 

Nerzuk Ćurak (Fakultet političkih nauka, Sarajevo)

 

 

Čovjek je biće historije. Historija svijeta je arena nasilja i bez obzira na relativizirajuće kategorije kojima čovjek tokom dugog povijesnog trajanja uljepšava sliku o sebi, nasilje se pojavljuje kao nadmoćni subjekt povijesti, kao dominirajuća sila našega svijeta. U produkciji nasilja, koje je u različitim epohama poprimalo stravične razmjere, rat se konstituirao kao najradikalnija forma organiziranog nasilja koja je završavala i takvim nepojmljivim zločinima kao što su genocid i holokaust. Čovječanstvo je obilježeno nasiljem kao transpovijesnim standardom u čijem središtu kao ključni akter nasilja iskače muškarac.

Da li prethodne tvrdnje znače da je ključna dimenzija ljudske prirode, dramatično kroz povijest iskazivana i reducirana uglavnom na muškost, nasilje? Da, ali čovjek je napredovao kroz povijest te je, probijajući se kroz tminu ratova, drugu dimenziju svoje ljudskosti, a to je sklonost k miru, razvio do neslućenih visina koje u današnjem vremenu poprimaju karakteristike jednog novog doba, jedne veće epohe mira koja svoj krešendo doživljava u globalnom zahtjevu za slobodom i pravdom. U tekstu ćemo nastojati odgovoriti na pitanje da li je, sa stanovišta historije, čovjekovo napredovanje u mir dovoljno da se zaustave regresivne tendencije koje ponovno žele trijumf mračnog doba, kako u BiH, tako i na Balkanu, Europi i svijetu.

Ključne riječi: sloboda, pravda, rodna ravnopravnost, rat, ljudska priroda, izgradnja mira.

 

 

Fahira Fejzić Čengić (Fakultet političkih nauka, Sarajevo) 

 

Danas su u jednostavnom suodnosu ove tri važne dimenzije našeg postojanja: nasilje, naši životi i masmediji. Kako smo u sve te tri dimenzije svakodnevno i intenzivno uključeni, gotovo je moguće kazati kako nas snažno određuju u našim životima i nasilje i masmediji, odnosno masmedijska prezentacija nasilja.

Nasilje, osim izravno ili direktno, ulazi u našu svijest ili podsvijest još snažnije kroz proizvodnju ravnodušnosti prema nasilju, kako bi to jednostavno kazao komunikolog iz Zagreba Sead Alić. Pri tome je važno kazati da u korijenu ubojica svih nacija i boja ne leži plemensko shvaćanje identiteta već, uz ostalo, i nekritičko prihvaćanje medijski posredovanog plemenskog shvaćanja identiteta.

Za bolje razumijevanje ove teme važno je spomenuti kako sve ono što izgovorimo, može biti upotrijebljeno protiv nas samih. A kako se bitak i mišljenje traže u identitetu, tu je značajno mjesto i uloga monoteističkih vjera koje svoje identitete grade na Objavi, Knjizi, Pismu. Također, i nacije tvrde da svoje identitete grade na jeziku, teritoriju, religiji... Kako sastaviti dobar suodnos tih relacija, pitanje je koje će se problematizirati u ovome tekstu.

Ključne riječi: nasilje, masmediji, zbilja, stereotipi, virtualni svijet.

 

Zehra Alispahić (Fakultet islamskih nauka, Sarajevo)

 

 

Transformacija i snažan zaokret u postgenocidnim i postkonfliktnim društvima može se desiti samo oživljavanjem kolektivne memorije i pokušajem direktnog suočavanja s najosjetljivijim pitanjima koja se postavljaju pred pripadnike različitih etničkih i religijskih skupina kako na teorijskom planu, tako i u stvarnom životu. Odgojno-obrazovni sistem ima važnu ulogu u pravilnom izgrađivanju svijesti mladih ljudi o tome što se to dešavalo na ovim prostorima kroz povijest. Na putu izgradnje kolektivne memorije važno je načiniti nekoliko koraka. Prvi je da se takva društva u cjelini, od političkih lidera do običnih građana, jasno distanciraju od ideologija i grupacija koje su u njihovo ime počinile masovne zločine – u protivnom i dalje snose suučesničku i moralnu odgovornost za počinjene zločine jer su u njihovo ime i izvršeni. Drugi korak je izgradnja svijesti o žrtvi, ma komu ona pripadala, kao vlastitoj žrtvi, rad na tzv. „kapitaliziranju svih žrtava“ u nadi da se nikad više neće ponoviti. Potom na individualnom i kolektivnom planu pokazati dobru volju i spremnost na promjene, kompromise, prilagodbe, dijalog. Dijalog i komunikacija u osnovi su islamskog pogleda na život. Muslimani i sada rado pružaju ruku, pokazuju dobro raspoloženje i širokogrudost prema sljedbenicima (drugih) vjera koji se o njih ogriješe, sve zarad iznalaženja zajedničkog plana koji će ljudski rod okupiti i udaljiti ga od pretvaranja idejne različitosti u pogubna neprijateljstva i žestoke ratove. Jer temeljna svrha, s kojom je Uzvišeni Stvoritelj ljude stvorio, jest da se uzajamno pomažu i dogovaraju, da jedni s drugima sjede: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.

Ključne riječi: kolektivna memorija, žrtve, moralna odgovornost, svijest, prilagodba, dijalog.

 

 

Nikola Knežević (Centar za istraživanje religije, politike i društva, Novi Sad) 

 

 

Modaliteti kroz koje interakcijski potencijali religije i politike dolaze do izražaja u suvremenoj sociološkoj misli definiraju se kao politizacija religije ili religizacija politike ili sakralizacija politike. Radi definiranja osnovnih pojmova kojima se ova analiza bavi, treba naglasiti da se odnosi teološkog i političkog ne smiju gledati u apriori negativnom kontekstu. Politizaciju religije možemo promatrati kao političko-ideološku interpolaciju religijskog diskursa, to jest, moment kada se on nalazi u službi određene ideološke ili političke konstrukcije, dok religizacija politike predstavlja moment kada politika dobiva obrise religijskog i transcendentnog. Daniel Philpott amalgame politike i religije promatra u kontekstu dva teorijska konstrukta: sociološkog - „diferencijacije“ i političko-pravno-teološkog - političke teologije kao legitimirajućeg faktora, dva vektora koji „vode ka demokratizaciji ili političkom apsolutizmu i nasilju.“ Diferencijacija u ovom kontekstu podrazumijeva način konstituiranja odnosa između Crkve i društva. Ona može biti „visoko diferencirana“ ili konsenzusna, tipična za liberalne demokracije, gdje postoji jasna distinkcija između Crkve i društva ili integrativna, gdje dolazi do dominacije jednog od dva entiteta: etatizacije - u slučaju dominacije države nad religijom ili teokratskog oblika vladavine. S druge strane, treba uzeti u obzir da postoji cjelovit diskurs teološko-političke artikulacije jakog kritičkog senzibiliteta ili, kako to Jürgen Moltmann definira - kao političku hermeneutiku društva, to jest metzovski parafrazirano - kontekstualnu kritičku političku teologiju. Drugim riječima: diskurs koji na osnovi religijskih postulata i ideja želi dekonstruirati ideološko-politički aparat tamo gdje se on nalazi u službi demagogije, politikantstva, eksploatacije, konzumizma i ostalih faktora koji ga dehumaniziraju i degradiraju. On također ima i suprotan kritički napon koji želi valorizirati, depolitizirati i deideologizirati klerikalne, to jest, religijske sisteme moći i njihove ideološko-političke aspiracije.

U kontekstu toga politička hermeneutika nameće se kao svojevrsni teo-politički konstrukt koji može poslužiti kao kritički aparat dekonstrukcije ne samo religijsko-političkih devijacija koje se odražavaju kroz razne forme amalgama nacionalizma i vjerskog fundamentalizma i utječu na kulturu sjećanja već i kao temeljna kritika društva, ideološko-političkog sistema koji stvara agonalnu i nepodnošljivu situaciju za marginaliziranog i obespravljenog čovjeka. Dekonstrukcija političkog kao logički proizvod ovakve misaone inercije želi ga osloboditi od utjecaja koji ga dehumaniziraju i čine neosjetljivim na stvarne potrebe čovječanstva podređujući ga isključivo zahtjevima političke elite. Kritičko-polemička svijest Crkve i bogoslovlja mora djelovati dvosmjerno. S jedne strane opominjati i redefinirati institucionalne sisteme Crkve, a s druge društveno – političku realnost. Ovakav diskurs, uz snažan anamnetički impuls usmjeren prema prevladavanju prošlosti, nužno se mora baviti i dekonstrukcijom raznih društvenih pojava dajući tako bogoslovlju aktualnost i djelatnost, rastavljajući ga pritom od „društveno političke nedužnosti“, upućujući Crkvu i njezine institucije prema (samo)kritičkoj refleksiji prošlosti a društvo od svakog pokušaja njezine moralizacije i estetizacije.

Ključne riječi: politizacija religije, sakralizacija politike, religija i politika, politička hermeneutika, politička teologija, nacionalizam, kultura sjećanja.

 

 

Ivan Štuhec (Teološki fakultet, Ljubljana), Sekularna država kao jamac ili razarač religioznosti  

 

 

Novovjekovni zaokret u europskom kontekstu ponovno je otvorio pitanje: Što je ono što može neko društvo povezati, dati mu zajednički nazivnik? Kao što znamo, religija već nekoliko stoljeća ne može imati tu ulogu. Na njezino su mjesto u dvadesetom stoljeću došle utopijske društvene ideologije koje su poharale Europu i područje bivše zajedničke države Jugoslavije. Komunistička ideologija u svojim socijalističkim varijacijama nudila je prisilan zajednički nazivnik koji je vodio u totalitarno društvo i državu. Raspad sustava otvorio je sve stare i nove prouzrokovane rane koje nijedna ideologija ne može zacijeliti u korijenu. U isto se vrijeme u zapadnom dijelu Europe nakon Drugog svjetskog rata razvijalo društvo bez ideološkog sustava s utopijskim ciljevima. Njegova platforma su ljudska prava i njihova operacionalizacija na razini pravne države. Stoga su pluralizam i demokratsko društvo sve više zahtijevali državu bez svjetonazorskih pretenzija. Sekularna država, koja je otvorena prema pojedincu i njegovim svjetonazorskim opredjeljenjima, koja je otvorena prema različitim kulturama i religijama, postala je model suvremene države. To je također temeljna ideja Europske zajednice. Govorimo o sekularnoj državi i svjetovnom obliku međudržavnog povezivanja. U načelu, i Katolička Crkva od Drugoga vatikanskog koncila nadalje prihvaća sekularnu državu i njezinu autonomiju. Postkomunističke zajednice u europskom se kontekstu uključuju u ovaj model suživota, zbog čega se postavlja pitanje: Je li sekularna država jedini moderan način koji jamči suživot različitih kultura i religija te kakav je položaj i uloga religije u takvu kontekstu? Pritom je važno pitanje autoriteta i njegovo razumijevanje u društvu i Crkvi. Na postavljena pitanja, odgovor ćemo pokušati pronaći u ovom predavanju.

Ključne riječi: sekularizacija, religija, društvo, država, sloboda.

 

 

Ivan Šarčević (Franjevačka teologija, Sarajevo)

 

U ovom izlaganju nastoji se odgovoriti na pitanje: Jesu li intelektualci/teolozi uopće potrebni Crkvi i društvu? Naime, bezbroj intelektualaca, među njima i teolozi, sudjelovalo je i sudjeluje u stvaranju i podržavanju destruktivnih suvremenih ideologija, religijskih fanatičnih pokreta i ciničnih politika. U socijalističkim zemljama istinski humanisti, glavni nositelji slobode, disidenti i stradalnici, često su bili upravo intelektualci. U postsocijalističkim društvima i državama, pogotovo u našim na jugoistoku Evrope, pogođenim ratovima i nacionalizmima te zahvaćenim tržišnom i konzumističkom površnošću, intelektualci su uz političare među najvećim kočničarima humanizacije društva: isključuju moral iz politike, odbacuju samokritičnost, građansku hrabrost te proročku dimenziju vjere.

Ključne riječi: intelektualac, teolog, fanatizam, cinizam, odgovornost, samokritičnost.