Profesor Ikić o povijesnom susretu pape Franje s patrijarhom Kirilom

Susret na putu: dan milosti i Božji dar

Božjom voljom i providnošću, Bogom nadahnute osobe,Njegova svetost papa Franjo i Njegova svetost patrijarh Moskve i cijele Rusije Kiril sastali su se 12. veljače 2016. god. na međunarodnom aerodromu Jose Marti u Havani na Kubi. Površni bi mogli pomisliti da je to slučajni susret na nekoj od svjetskih raskrsnica. Bolje upućeni znaju da se taj susret dugo pripremao i još dulje očekivao a da ne govorimo koliko je dugo priželjkivan u kršćanskom svijetu. Vijest najave susreta odjeknula je 5. veljače kao velika svjetska senzacija koju je s katoličke strane saopćio pater Federico Lombardi, pročelnik tiskovnog ureda Svete Stolice, u čije ime je najavio more važnih vijesti a za ovu je rekao da je imao posebnu čast najaviti ovaj događaj, što na svoj svjedoči o doista iznimnoj važnosti ovoga susreta koji se događa na neočekivanom mjestu.

Zašto baš Havana?

Zar Jeruzalem ne bi bio prikladnije mjesto za prvi tako važan susret? Teško je naći adekvatan odgovor na ova i slična pitanja. Protupitanje može također biti neki odgovor: zašto put u Jeruzalem ne bi mogao voditi preko Havane, koja je do nedavno bila proklamirana komunistička prijestolnica a od sada može postati početnica konkretnijeg kršćanskog ujedinjenja, pogotovu ako je se promatra kao susretište sjevera i juga, istoka i zapada ili kao novi simbol nade novoga svijeta? Na pitanje zašto baš? odgovor bi mogao glasiti zašto ne? Iako su Božji putevi teško dokučivi svakako se željelo susresti na neutralnom terenu izvan Europe s kojom su povezani prošli događaji nesuglasica i razdvajanja.

Prvi susret ili?

Povijesno gledano ovo je prvi susret rimskog pape i moskovskog patrijarha na ovoj razini. Ipak je pogrešno senzacionalistički isticati, kako se moglo vidjeti i čitati na mnogim mjestima, da je to prvi susret od 1054. godine, jer tada se nisu susreli rimski papa i moskovski patrijarh, tada uopće nije ni bilo Moskovske patrijaršije koja je utemeljena tek 1589. god., ali su se u ime kršćanskog Istoka i Zapada susreli u predstavničkoj dimenziji kardinal Humbert de Silva Candid i carigradski patrijarh Mihail Cerularije a susret je završio osobnim ekskomunikacijama u crkvi sv. Sofije 1054. god. u trenutku kada je Rimska stolica bila upražnjena. Nije nevažno ponoviti da je ekskomunikacija obostrano ukinuta 1965. god.

Odakle tolika posebna važnost susreta?

Današnji susret u Havani ima drugu težinu. Patrijarh Kiril predstavlja najmnogoljudniju zemlju pravoslavlja, ali u pravoslavnom razumijevanju ekleziologije, što je također važno imati na umu, nije po časti prvi hijerarh među pravoslavnim velikodostojnicima, niti nosi povijesni naslov ekumenski što pripada samo carigradskom patrijarhu Bartolomeju I., koji pak de facto predstavlja vrlo mali broj pravoslavnih vjernika, ali ima dugu povijesnu patrijaršijsku tradiciju.Rim je s jedne strane bio svjestan povijesnog značenja Carigrada a s druge strane egzistencijalne i stvarne snage Moskve. S Carigradom su susreti na najvišoj razini od 1964. god. postali „normala“ a s Moskvom ovaj susret u Havani ima povijesno i veliko značenje.

Što je motiv susreta? Krize u svijetu ili ekumenizam?

Sigurno da jedno od drugoga ne treba rastavljati. I jedno i drugo je u službi jedinstva. Ekumenski motivi su skriveni u ovim kriznim. Iako povijesno teološke razlike nisu posve usuglašene današnje aktualne krize vape za doprinosom i Crkava i država. S pravo je za Crkve u današnje vrijeme posebno osjetljivo pitanje progona kršćana u mnogim državama a posebno na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Ipak se nadam da nitko neće zaključiti da ISIL ujedinjuje Rim i Moskvu u nekakvoj antiislamskoj koaliciji, iako je moguća negativna islamska reakcija. Nasilje, siromaštvo, terorizam, progoni, izbjeglice, uopće mir u svijetu i sl. su samo aktualni izazovi današnjice kao prvotni motiv susreta koji bi mogao postati odskočna daska da se i oni pravi motivi i ekumenski teološki izazovi dublje usklade i da susret bude veliki doprinos općem ekumenizmu.

Susret na putu!

Slikovito je da su oba crkvena velikodostojnika na putu: papa Franjo na putu za Meksiko (12.-18. veljače 2016.) a patrijarh Kiril na putu službene vizitacije u Kubi, Paragvaju i Brazilu. Njihov put postaje zajednički hod prema punom jedinstvu. Na putu su bila i ona dva učenika iz Emausa koji su na putu razgovarali o tadašnjim događajima a kojima se pridružio Isus i vodio ih do zajedničkog stola. Na sličnom putu su u Havani razgovarala dva crkvena velikodostojnika. U dvosatnom razgovoru patrijarha s papom Franjom bili su nazočni metropolit Ilarioni kardinal Koch. Susret je pratila protokolarna razmjena darova (patrijarh je papi poklonio sliku Gospe od Kazana a papa Patrijarhu relikviju sv. Ćirila). Na samom kraju je upriličen spontani medijski nastup a susret na putu je završio potpisivanjem zajedničke Izjave na talijanskom i ruskom jeziku.

Zajednička izjava je puno dulja od do sada uobičajenih za ovakve zgode. Ona u 30 točaka obuhvaća sve krizne probleme današnjeg svijeta od progona i migracija, sukoba i ratova, nepravednih raspodjela koje mnoge osiromašuju, do pitanja agresivnog sekularizma koji se pokazuje kroz pritisak na ljudsku slobodu i vjeroispovijesti, na obitelj, mlade, stare i sl. U svim tim situacijama Izjava poziva pravoslavne i katolike da zajedno djelatno djeluju snagom evanđelja. Izjava također potiče sve svjetske institucije na traženja novih rješenja kako ne bi došlo do novoga svjetskog rata i uništenja čovječanstva (br. 11).

Iz ekumenskog vida Izjava polazi od dviju činjenica: prvo, da katolici i pravoslavni dijele zajedničku duhovnu baštinu prvog tisućljeća koju su svjedočili toliki mučenici (br. 4), i drugo, da već tisuću godina zajedno ne slave euharistiju što ima svoje mnogostruke uzroke a najčešće povezane s ljudskom slabošću i grijehom (br. 5). U Izjavi se potpisnici nadaju da će ovaj susret doprinijeti od Boga željenom jedinstvu za koje je Isus molio (br. 6). Sadašnji mučenici kao baština svih kršćana ujedinjeni u istoj patnji su zalog budućeg jedinstva (br. 12).

Katolici i pravoslavni su povezani istim evanđeljem i istim poslanjem u svijetu. Stoga trebaju istodobno raditi na većem međusobnom uvažavanju i izbjegavanju svake forme prozelitizma, jer nisu konkurenti, nego braća (br. 24). Pored ostalog za ekumenizam je važno isticanje da je unijatizam kao metoda sjedinjenja nadiđen, ali da tako povijesno sjedinjeni katolici istočnog obrada imaju pravo na ravnopravan i miran život u svojim sredinama u kojima se poziva na obostrano pomirenje (br. 25). Za našu sredinu nije nevažno istaknuti da Izjava snažno podržava međureligijski dijalog kao vjerski doprinos društvenom suživotu (br. 13).

Nada i želja!

Ovaj susret je doista neobično važan korak naprijed uopće za cijeli svijet a posebno za kršćanstvo u ekumenskom smislu. Susret je plod višegodišnjeg dogovaranja, ali i spremnosti na određene kompromise koje svjedoči Zajednička izjava, posebno pitanje prozelitizma i unijatizma. Susret mi se čini kao novo otvaranje vrata punom jedinstvu prema kojemu već zajednički hodimo, ali u tom hodu ili na tom putu predstoji nam još hvatanje u koštac s velikim ekumenskim izazovom kao što je pitanje primata Rimskog biskupa. Nadamo se da će ovakvi bilateralni susreti na vrhu imati svoje stvarno povijesno značenje, pogotovu ako postanu početak i priprava općeg teološkog susreta Istoka i Zapada, čiji rezultat bi vodio prema jednom oltaru u jednoj Kristovoj Crkvi koja uvažava različitosti. U istom smjeru valja gledati i najavljeni Svepravoslavni koncil 2016. kao jedan poželjni korak na tom putu. U tom smislu su probuđene opravdane nade da će ovo biti veliki znak nade za sve ljude dobre volje, posebno za cjelokupno pravoslavlje i katoličanstvo. S papom Franjom završavam: danas je doista bio dan milosti a ovaj susret Božji dar.