Priče iz misija za Misijsku nedjelju

 

 

Naša misionarka s. Antonela Medić zajedno sa svojim sestrama vodi dva dječja vrtića u Ekvadoru, u Južnoj Americi. U toj zemlji mnoga napuštena djeca i djeca bez roditelja pronalaze utočište u domovima i sirotištima naših misionara. Jedna od njih je i Monica, čiju nam životnu sudbinu prenosi s. Antonela.

 

Monica je rođena u jednom malom mjestu kod Quinindea. Osim imena nijedan drugi podatak o njezinu rođenju ne postoji, ne zna se točan datum ni godina rođenja, kao ni tko joj je otac. Sve je pomalo doznala iz priča odraslih… Majku nije uspjela upoznati jer je nakon poroda umrla. Za oca je čula da je vjerojatno bio policajac, koji je kratko živio s njezinom majkom. Kad joj je nakon mnogo godina izdan rodni list, uzela je ime Monica.Živjela je u kućama svojih teta i ujaka, naravno bez zaštite i pomoći odraslih, uvijek izrugivana, iskorištavana i tlačena. Kad je navršila sedam godina, primile su je časne sestre u svoje sirotište. Nakon zatvaranja sirotišta otišla je u glavni grad Quito, tražeći svoju budućnost. Kao i druga djeca, čistila je cipele na ulicama Quita. Uvijek se oblačila kao dječak, da bi se zaštitila od „odraslih“, kako ju ne bi tukli i silovali. Redovnici salezijanci su toj djeci tjedno davali odjeću i omogućavali im tuširanje. Budući da se Monica nikad nije htjela skidati pred ostalim dječacima, znalo se dogoditi više puta da ostane bez čiste odjeće. Godine su prolazile, Monica je odrastala u parkovima, spavajući po klupama, pokrivajući se novinama. Kad je navršila petnaest godina, jedna gospođa ju je slučajno srela na kolodvoru i pozvala da dođe živjeti u njezinu obitelj. Ta žena ju je poznavala još iz vremena kada je Monica živjela u sirotištu. Tako je Monica napokon našla dom u kojem može malo odahnuti od borbe za život. Počela je marljivo učiti te je završila osnovnu i srednju školu Dijeleći obiteljsko zajedništvo s Berthom, Carmen i drugom djecom iz obitelji, osjetila je što znači biti prihvaćen i poštovan od ljudi

 

Vrijeme je prolazilo i Monica je upoznala Juana. Odlučili su živjeti zajedno i osnovati obitelj. Monica je sanjala o predivnu obiteljskom zajedništvu. Dobili su kći Gabrielu i sina Jorgea. Njihova sreća nije dugo trajala. Juan je otišao u Španjolsku, kako bi omogućio bolju budućnost supruzi i djeci, ali im se više nije javio, niti se ikada vratio. Sličnu sudbinu prolazi svaka treća obitelj Južne Amerike. Mnoge obitelji se na taj način raspadaju. Monica se ponovno našla na početku, sama sa dvoje djece, bez igdje ikoga. Znajući što znači živjeti bez roditeljske zaštite, odlučila se svim snagama boriti za sretniju budućnost svoje djece.

 

Nakon nekoliko godina Monica je upoznala svojega drugog supruga, Jorgea. Život je počeo lijepo i rodilo im se troje djece: Erick, Leydi i Fernando. S vremenom Jorge je pokazao svoj pravi značaj i sklonost alkoholu. Nerijetko je Monica dočekivala jutra premlaćena. Prije pet godina Monica je kao aktivna župljanka upoznala nas misionarke – redovnice Službenice milosrđa. Pozvale smo je da radi u našem vrtiću. Suprug je priječio njen rad i pokušao ju je zadržati u kući, kao što je to uobičajeno u toj sredini. Postupno smo se približile toj obitelji i uz pomoć ustanova za prava djece i žena uspjele smo im pomoći u prevladavanju obiteljskih poteškoća. Što reći danas za našu tetu Monicu? Monica je upisala studij predškolskog odgoja. Aktivna je u radu s djecom s ulice i delikventnim skupinama, organizirajući razne susrete i edukativne aktivnosti, da bi djeca ostavila loše navike. Za sve nas, Monica je primjer kako se može preživjeti u svojevrsnom „paklu“, kako u sebi probuditi zraku nade te postići jedno pravo ljudsko ostvarenje. Pomažući misionare te domaće svećenike i redovnike, uključujući se u njihovo djelovanje suosjećanjem, molitvom i doprinosom, omogućujemo da mnoge osobe poput Monice dobiju dom, zaštitu i mogućnost razvijanja svojih sposobnosti te se spase od bijede i gladi. Vrtiće koje vode naše sestre misionarke u Ekvadoru pohađa više stotina djece, a u drugim misijskim zemljama Južne Amerike, Afrike, Azije i Oceanije nalaze se tisuće i milijuni takve djece, koja kucaju na vrata naših misionara i na vrata našeg srca.

 

 

 

Na ulicama velikih metropola Južne Amerike, a i ostalog svijeta, svakodnevno se susrećemo s odraslima i djecom koja rade na raskrižjima ulica. Jedna peru vozila, druga čuvaju, a ostala prodaju kekse, vodu ili suvenire.

 

U Općini Jesus Maria, u gradu Limi, upoznao sam prije više godina djevojčicu Kyandru. Prodaje slatkiše i u isto vrijeme na leđima u platnu manta nosi malog brata. Svojim krupnim crnim očima, licem preplanulim od vjetra, prašine i umora privukla je moju pozornost. Malo-pomalo smo se sprijateljili. Nikada ništa ne govori, samo stoji i čeka, pruža ruku s bombonima i očekuje kupnju. Upitah je ide li u školu. Odgovori: „U školu ne idem, idem na posao.“

 

U ovdašnjem mentalitetu ljudi iz Anda posao je i prosjačenje, jer ti imaš, a ja nemam, moramo se pomagati. A moja je majka govorila: „Uči, da ne budeš prosjak“ Prosjačenje i rad na ulici često su plemenitiji od rada u uredima. O tomu u više slučajeva ovisi život i ljudi i obitelji. „Bi li htjela ići u školu?“, pitam nadalje moju malu prijateljicu. Odgovara: "Ne mogu u školu i zato što nisam rođena. Majka me je donijela na svijet, u selu, u našoj kući gdje nema ni bolnice, ni doktora, ni crkve, ni škole. “Kako to – nisi rođena?“ upitah ju znatiželjno. „Nisam rođena jer nemam papir da sam rođena, rodni list. Otac nas je napustio kada je došao na svijet moj mali brat. Otišao je na posao i nije se više vratio. A mi smo s majkom došli u Limu.“

 

Krstio sam Kyandru, a onda je s krsnim listom dobila i svoj rodni list, i tako službeno postala rođena.Upisala se i u školu kod redovnica. Danas je odrasla djevojka, katehistica u provinciji. Pri ponovnom susretu sva sretna mi reče: „Oče, slobodna sam kao ptica kondor u Andama, gdje sam odrasla. Pomažem drugoj djeci da se i oni osjećaju slobodni, jer su djeca Božja. Uza sve poteškoće u mom djetinjstvu, uvijek sam bila sretna što me dragi Bog sačuvao da ne živim u grijehu, kao mnoga djeca koja žive na ulici i od ulice. Podigao me dragi Bog uz pomoć drugih, kako kaže Sveto pismo, 'iz prašine uboge (grada Lime), iz gliba siromaha', i sada svima govorim kako je Bog velik, jer me pomogao, a i ja moram drugima pomagati.“I zapjeva sa mnom i s našim mladima: „Blagoslovljeno Ime Gospodnje dovijeka!“ (Ps 113) Želimo Kyandri da bude i ostane istinski znak Isusove prisutnosti u svijetu, živeći s drugima i žrtvujući se za druge.

 

 

 

Poštovani i dragi vjernici, hvaljen Isus i Marija – tumsifu Yesu Kristu! U pripremi smo za Misijsku nedjelju, koja je srce Isusove poruke svima nama: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15)

 

Iskreno zahvaljujem dragomu Bogu što mi je dao milost i dar svećeničkog i misionarskog poziva. Zapravo, svi smo, kao kršćani, pozvani biti misionari, tamo gdje živimo, u svojim obiteljima, na radnom mjestu, na odmoru…

 

Kao misionar već 32 godine djelujem u Tanzaniji, gdje živi i djeluje još pet hrvatskih misionara i jedna misionarka. Ljudi od nas puno očekuju. Među oko 124 plemena, koja žive izmiješana po cijeloj Tanzaniji, a imaju svoju kulturu i običaje, nije lako usaditi u srca Kristovo evanđelje, osobito Božju ljubav, koju smo pozvani živjeti i s drugima dijeliti. U oceanu poslanja Crkve i moru potreba naroda s kojim živimo, doprinos misionara i prijatelja misija zasigurno je barem mali doprinos u hodu nabolje. Da je tako, svjedoče dva sljedeća primjera.

 

Djevojčica na prodaju. Lindi Kilemanjaro Shamba je mlada Masajka. Jedno jutro, prije sedam godina, došla je u misiju sva uzbuđena i zaplakana. Njezina ju rodbina, reče, želi prodati za 12 krava jednomu starom Masaju, koji već ima pet žena i puno djece, a nekoliko od njih odrasli su kao i ona. Završila je srednju školu s dobrim uspjehom. Želi nastaviti školovanje i ići na studij. Otac joj je umro, a majka nema glasa u plemenu, jer je žena.

 

Nastojao sam ju smiriti i utješiti. Obećao sam doći u selo i razgovarati s njezinom rodbinom. Sutradan navečer, pri zalasku sunca, kada su svi Masaji na okupu, stigoh zajedno s katehetom Masajem Pololetijem u njihovo selo. Primili su nas namrštenih lica. Razgovor je trajao dugo u noć. Nastojao sam ih uvjeriti da će imati više koristi od djevojčice ako joj dozvole nastaviti školu i da će im jednoga dana ona privrijediti puno više krava.

 

Popustili su i dali joj dopuštenje da ide dalje na školovanje. Lindi je završila višu školu i sada je na zadnjoj godini pravnog fakulteta. U ovih nekoliko godina pomogla je većemu broju mlađih i starijih žena svojeg plemena obraniti dostojanstvo žene. Sjemeništarci. Paolo Lepachu, Richard Ilmasilia, Yohana Kopilato, Yohana Ilwarikishu mladi su Masaji, četvorica od sedam sjemeništaraca rodom iz Župe Dakawa. Žele biti svećenici. Kada sjemeništarci dođu na ljetne praznike, borave u Filijali Sokoine, pomalo uče i pomažu čuvati krave. Svaku od njih poznaju, jer su neke krave i njihove, koje su dali za školarinu.

 

Jednoga su dana otkrili da nedostaje više krava, ukradene su. Brzo su doznali gdje su krave sakrivene i tko ih je ukrao. Javili su to u misiju. Organizirali smo sastanak s poglavicom, mladim pomoćnikom šefa Masaja i uglednim starijim Masajima iz sela. Pozvali su i mene, kao župnika. Sastanak je trajao nekoliko sati. Htjeli su da sjemeništarci ne prisustvuju sastanku, ali ja nisam dozvolio. Mladi poglavica ima velik utjecaj na njih i što odluči svi moraju prihvatiti, bilo pravedno ili ne. Stariji Masaji su već popustili na njegov nagovor da se krave ne vrate i da se kateheta pomiluje. Da ste samo vidjeli lica mladih sjemeništaraca kako su ustali i branili pravdu. Studij i kršćanski odgoj u misiji i sjemeništu, stečeni osjećaj za pravdu, istinu i ljubav, dao im je snagu i hrabrost koju sigurno ne bi imali da se nisu susreli s evanđeljem. Masaji se, inače, boje poglavice (laigwenania) kao đavla, a poštuju ga kao boga. Ponosni smo na naše sjemeništarce, zajedno s njihovim roditeljima.

 

Takvi nas primjeri hrabre i snaže da Božju ljubav svjedočimo ondje gdje jesmo, da sa zadovoljstvom i dalje širimo i svjedočimo radosnu vijest spasenja svima onima koji to žele. Mladi Masaji se bore za slobodu za koju nas Krist oslobodi (usp. Gal 5,1) i ne daju se u jaram ropstva krivih zakona i običaja svojeg plemena. Molimo za njih da ustraju na putu prema svećeništvu! Od srca zahvaljujemo svima vama koji nas pratite svojim molitvama, žrtvama i odricanjem za ove ljude koji su potrebni naše pomoći, kojima nas Crkva šalje. Neka vas sve dragi Bog blagoslovi i stostruko vam za sve uzvrati.

 

 

 

U misijskoj postaji Nawinda ima jedan čovjek koji je bogat. Njegovo je polje na mjestu gdje je zemlja plodna, kraj rijeke Lwampunguteima. Vlage ima tijekom cijele godine, a opet zemlja ne poplavi u vrijeme kišne sezone. On je prošle godine, koja je bila godina gladi za većinu stanovništva, obilno napunio svoja spremišta za kukuruz te je mogao još i prodavati. Osim kukuruza imao je još rižu, proso, slatki krumpir, kikiriki…, tako da kod njega nije bilo gladi, a u dvorištu nije nedostajalo kokošiju i koza. Imao je on još dosta goveda u staji, tako da se našlo i kiselog mlijeka kad god je obitelj trebala prismok koji se jede uz dnevnu puru.

 

Bez obzira što je imao tri žene, bio je pobožan čovjek i svaki dan je molio da bi ljudi u selu imali dovoljno hrane. Njegov mali sin, koji je išao na vjeronauk, slušao je tu očevu molitvu pa se čudio kako to da otac ne podijeli nešto od svojih zaliha hrane s onima koji ga gotovo svakodnevno dolaze moliti da im što dadne kako bi prehranili svoju obitelj. Jednog dana kaže ocu da mu ima nešto reći. „Reci sine“, kaže mu otac. A mali će: „Tata, kad ja budem velik, onda ću imati veliko polje, još veće od tvoga.“ „A što ćeš onda s kukuruzom?" upita ga otac. „Onda ću uslišati tvoje molitve!“, odgovorio je dječak.

 

Nije čudo što nas je Isus pozvao da budemo kao mala djeca! Kako je mali Mutinta naučio da samo molitva nije dostatna, nego da treba biti popraćena djelima milosrđa? Vjerojatno je vidio da u crkvi postoji skupina ljudi i žena koji se brinu za siromahe, a ona se zove Udruga svetog Vinka Paulskoga. Vidio je da oni ne samo redovito mole, nego da nakon molitve posjećuju siromahe i bolesne te da im povremeno donose drva, da im sagrade ili poprave kolibu, da father negdje daleko u svojoj Iz vjere i molitve proizlaze dobra djela zemlji nađe dobrih ljudi koji pošalju novca da se siromasima kupi odjeća, da im se kupi kukuruzno brašno u vrijeme gladi. Ponekad je i on sam s fatherom i drugim ministrantima znao sjesti u prtljažnik džipa te otići u koje udaljeno selo, da bi tamo posjetio siromaha i donio mu malo graha, ulja, soli, šećera i štogod odjeće. U tom ambijentu je mali Mutinta rastao i to mu je postalo normalno da iz vjere i molitve proizlaze dobra djela. Zato nije mogao shvatiti da njegov otac ima običaj samo moliti, a u isto vrijeme nije pokazao dobro djelo pomaganja siromasima.

 

Jednog dana je Mutinta s ostalim dječacima došao u misiju na redoviti sastanak ministranata, koji se održava subotom. Glavni dio tog susreta je čitanje evanđelja od nedjelje koja slijedi. Svaki ministrant može reći ono što mu je posebno ušlo u srce od pročitanoga. Tako se oni pripravljaju za sutrašnju nedjeljnu misu. Nakon molitve i kratka razgovora, umjesto da idu počistiti svoj dio crkvenog okoliša, father je rekao da trebaju posjetiti jednog siromaha. To dečki vole, jer im je pravi užitak uspeti se nafatherov auto te nekamo otići, to svi jedva čekaju. Tog su dana razveselili staroga Ndonjija u selu koje je bilo samo pola sata vožnje od misijske postaje. Father je rekao da su dobri ljudi iz njegove zemlje poslali nešto novca kojim je kupljena vreća kukuruznog brašna, još neke živežne namirnice te košulja, hlače, papuče... Time smo ga iznenadili, jer nas nije očekivao. Srećom, taj put smo ga našli kako sjedi pokraj svoje kolibe na brježuljku iznad rijeke. Bojali smo se da je možda opet otišao u šumu u potragu za divljim plodovima, koji se zovu mungongoda, da se prehrani, jer druge hrane u to doba godine nije bilo. Sjeli smo s njim u hladovinu. Malo smo čavrljali, molili i predali mu svoje darove, a on je bio veoma sretan što smo ga posjetili i donijeli mu darove. Ranije su dobri ljudi sagradili kolibu za staroga Ndondjija.

 

Mali Mutinta zna da molitva i dobra djela idu zajedno, tako je on to naučio u crkvi. Ne će mu onda predstavljati veliki problem shvatiti ono što današnje evanđelje govori o tome kako je Isus bio vrlo kritičan prema onima koji se nazivaju farizejima. Oni su, činilo mu se, puno molili i izvršavali sve propise, ali nisu imali srca za siromahe i to nije bilo dobro. On je odlučio da on ne će biti takav. Plan o veliku polju još je jači, a pokušat će opet razgovarati sa svojim tatom o tomu. To je on naučio od fathera i onih ljudi u misiji koji ne samo mole, nego i pomažu siromasima. Naći će on još i nekoliko prijatelja, da budu zajedno u tomu poslu.

 

 

 

 

Jednom davno, stari lav, koji više nije mogao loviti, pozvao je ostale životinje i rekao im da će umrijeti od gladi i zamolio ih da love u njegovu korist. Sve su se životinje složile, osim jaguara, koji nije prihvatio lavovu zamolbu, jer bi on u tom slučaju imao hrane napretek bez imalo truda. Unatoč tomu što su ga hranili, stari je lav bio sve slabiji. Na kraju je uginuo.

 

Isti jaguar koji nije htio pomoći lavu prošao je pokraj mjesta gdje je živio stari lav i vidio ga kako leži mrtav. Reče u sebi: „Ako obučem kožu starog lava, ostale životinje ne će me prepoznati, mislit će da je to stari lav i imat ću hrane napretek bez imalo muke.“ Odlučio je skinuti kožu sa lava i navući ju na sebe. Ostale životinje su doista nastavile i dalje donositi ulovljeni plijen, ne znajući da se u koži starog lava krije jaguar. Nakon nekoliko dana skupina jaguara je prolazila pokraj svojeg srodnika obučena u lavlju kožu. Brzo su shvatili da se ne radi o lavu nego o jaguaru u lavljoj koži. Nasrnuli su na njega i ubili ga zbog lijenosti, pretvaranja i neznanja.

 

Koliko se ljudi danas ponaša kao taj jaguar. Pretvaraju se i pokušavaju biti ono što nisu. To je ono što je Isus rekao farizejima i učiteljima zakona u današnjem evanđelju. U svojoj poslanici sv. Pavao podsjeća Efežane da budu u savezu s Isusom i da vjeruju u njega. Tada će ih Bog obasuti svojim blagoslovom. Božja je zamisao od početka da sve bude savršeno i sveto. Bog želi da svi budemo sveti (Ef 1, 3 – 10). Bog želi da budemo dobri i sveti Pavlova je sreća bila to što je vidio da Efežani rastu u vjeri nakon što su čuli riječ Božju. Stoga ih je pozvao da uvijek budu zahvalni Bogu. U evanđelju susrećemo one koji pokušavaju biti ono što nisu, pretvarajući se da znaju iako ne znaju, prikazuju se boljima i svetijima nego što jesu. Oni koji bi trebali voditi druge prema svetosti: zakonoznanci, pismoznanci i farizeji idu u pogrješnu smjeru. Obmanjuju druge umjesto da im pokazuju pravi put spasenja. Zato je Isus nezadovoljan načinom njihova života, vrlo ih oštro kritizira i opominje: „Jao vama!“ Ono što čine nema temelja, jer nije iz srca.

 

Pozvani su na promjenu, da žive i primjenjuju Božje pravo, koje je vječno, kao što kaže Psalam 93, tako da mogu živjeti svetost kako to Bog želi. Samo živeći na način kako to Bog želi, hodeći putem kojim Bog želi, bit će na pravom putu i ujedno drugima pokazivati put i način novoga života. Današnji svijet ne treba farizeje i zakonoznance, iako ih je u svijetu vrlo mnogo. Svijet treba svjedoke. Danas je potreban novi tip proroka, onih koji su posvećeni svojoj službi te su svojim svjedočanstvom života i dobrotom spremni biti primjer svima. Koji smo tip proroka? Možda onaj koji odgovara jaguaru iz priče. Ili ne? Istinski Božji proroci nasljeduju Isusa, idu njegovim stopama, koriste njegove metode istine, pravde, ljubavi i mira.

 

 

 

 

Netko je pametno rekao: „Na svijetu ima samo jedan uspjeh, a to je ako se nakon ovoga zemaljskog života uspije vječno živjeti s Isusom. I na svijetu ima samo jedan neuspjeh, a to je nakon ovoga zemaljskog života biti vječno osuđen u paklu.

 

„Slušajući te riječi i tu tvrdnju, mislim da bi svaki kršćanin, komu je Bog darovao zdrav razum, trebao reći: „Tako je!“ Na kraju je to jedini i pravi zaključak zdrave ljudske pameti, jer je i sam Spasitelj Isus jednoga dana rekao: „Ja sam Put, Istina i Život." To onda znači: Nema više puteva. Jedan je samo Put. Nema više istina. Jedna je samo Istina. Nema više vječnih života. Jedan je samo Vječni Život. A malo prije čusmo i riječi sv. Pavla Efežanima kad im je pisao da su čuli riječ istine. Dragi vjernici, jest, samo je s Isusom vječni život. To nam izrazito potvrđuju i riječi sv. Petra u Djelima apostolskim: „Nema pod nebom drugog imena po kojem se ljudi mogu spasiti osim imena Isusova.“(4, 12) Samo je jedno ime, a to je ime Isus. Jedino po tom imenu mogu ljudi postići i baštiniti vječni život. To treba svim ljudima kazati. To treba svim ljudima jasno i glasno navijestiti. Rekoh, svim ljudima. Baš svim ljudima: i bijelima, i crnima, i žutima, i crvenima. Svima. Naša sveta Katolička Crkva toga je vrlo svjesna. Isto tako i naša sveta Katolička Crkva u hrvatskom narodu je toga vrlo svjesna. Imamo svoje misionare na svim kontinentima. Nismo dar evanđelja čuvali sebično samo za sebe, nego ga naviještamo i drugima, kako je to i sam Isus želio kad je rekao: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.“

 

Lijepo je evangelizirati. Radost se rađa kad se vidi kako se evanđelje širi. Dva tjedna poslije Uskrsa ove godine pošao sam posjetiti jedno selo. Selo se zove Lunge, uz rijeku Lovoi. U tom selu, uz pomoć vjeroučitelja, spremala se jedna skupina za krštenje i prvu svetu pričest. Dječaci i djevojčice od 10 do 14 godina. Bilo ih je dvanaestero. Sa mnom je pošao glavni katehist iz misije. On će biti kao ispitivač svega gradiva što se moralo naučiti. Počevši od stvaranja neba i zemlje i čovjeka, preko Izabranog naroda, do Isusa i sakramenata. O Gospi, o Crkvi, a na poseban način o misi. Pitanje za pitanjem. A djeca odgovor za odgovorom. Na svako pitanje sva djeca dignu ruku u zrak za odgovor. Divno. Dobro su znali i to mi bijaše veoma drago. U sebi mislim: „Ma nisam ovakvo što dosad doživio.“ Jesam se sjetio da je prije dvije godine bilo nešto slično u Kamini, u župi. Ali ovako ipak nije bilo. Ono, kad se kaže, izvanredno, odlično. To je bilo to. Bogu hvala! Ali da budem još sigurniji da sve znaju, odlučih im postaviti pitanje: „Koliko ima bogova?“ Oni svi ruku u zrak: „Bog je samo jedan.“ „Točno, velim ja, samo je jedan Bog. Ali recite vi meni sada kako to u Bibliji, u Knjizi postanka, kad je Bog počeo stvarati čovjeka veli: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku...' Kako to? Jer načinimo, to je množina, više njih, više bogova?“ Sva djeca dignu ruku u zrak: „Bog je samo jedan, ali su tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.“ Kao misionaru, bilo mi je vrlo drago. Vidio sam da djeca stvarno sve dobro znaju. Odlučih kupiti im bombone za nagradu. Tako je i bilo. Znam da im je bilo vrlo drago. Imao sam poslije i pomisao da odem s njima i u druga sela, da se pokaže i drugoj djeci kako se treba učiti vjeronauk. Međutim, nije bilo dovoljno vremena. A misao mi je još uvijek u glavi.

 

Evo, draga braćo i sestre, ispričah vam nešto od radosnih trenutaka. Ima ih još mnogo. Kongo je velika zemlja. Ima 70 milijuna stanovnika. Katolika je više od polovice. Ima 47 biskupija. Ima već velik broj i domaćih svećenika i časnih sestara redovnica. Možemo biti i zadovoljni. Bogu za sve hvala! Ali ima i druga strana medalje. Ima puno bijede i siromaštva. Neki dan pročitah da u svijetu dnevno od gladi umre 18 000 djece. Većinom u Africi. A da u Africi svakih pet sekundi jedno dijete umre od malarije. Čuli ste sigurno i za strašnu zaraznu bolest ebolu. Najprije se pojavila u Kongu (Zairu). Draga braćo i sestre, dragi dobročinitelji misija! U ovoj svetoj misi molimo Isusa da nas prožme svojim Svetim Duhom, da najprije svi budemo – svatko na svom mjestu – misionari, zatim da pomažemo misije i da molimo za misije i misionare. Amen.

 

 

 

 

Na jednom seminaru koji se održavao na otvorenomu prostoru propovijedali su mnogi svećenici. No čekalo se na glavnog propovjednika – profesora, koji je trebao stići dan kasnije. No propovjednik je stigao dan ranije i pridružio se okupljenim vjernicima. Ispred njega je sjedio stariji gospodin i pozorno slušao propovijed. Kad je propovijed završila, vjernici su pozvani da se približe kako bi primili blagoslov. Stariji je gospodin ostao sjediti. Profesor je potapšao gospodina po ramenu i upitao ga: „Zar ne želiš primiti blagoslov i Isusa Krista? Evo ja ću poći zajedno s tobom, ako želiš.“ Stariji gospodin ga je pogledao i mirno rekao: „Hvala, ne! Ja ću ipak pričekati glavnog propovjednika – profesora, koji će doći sutra.“

 

I danas mnogi ljudi razmišljaju na isti način kao i ovaj gospodin, da je naviještanje riječi Božje dano samo velikim propovjednicima, biskupima ili svećenicima, profesorima…, posebno izabranima. No današnje Lukino evanđelje govori nam da svi mi možemo biti misionari, tj. biti poslani od Isusa da naviještamo njegovu riječ, bilo kao klerici ili obični laici.

 

Lukino evanđelje ima dvije priče o poslanju svojih sljedbenika u svijet da šire radosnu vijest. U 9. poglavlju šalje dvanaest apostola, dok u 10. poglavlju šalje 70 (72) učenika. Poslanje Dvanaestorice bilo je ograničeno na 12 plemena Izraelovih. Poslanje sedamdesetorice učenika nema ograničenja. Prema židovskoj tradiciji, u svijetu je postojalo 70 nacija, a iz toga možemo zaključiti da je Kristova riječ namijenjena svim narodima, cijelome svijetu.

 

Danas ćemo ovu priču o poslanju učenika gledati iz jednog drugog kuta, ne iz perspektive onih koji primaju radosnu vijest, već iz perspektive onih koji Žetva je velika, a radnika malo donose radosnu vijest, samih misionara. U našoj kršćanskoj tradiciji 12 apostola se poistovjećuje sa zaređenim službenicima u Crkvi, tj. s klerom koji je poslan naviještati radosnu vijest. Ako je to tako, onda onih 70 učenika trebali bi biti shvaćeni kao laici. Lukino evanđelje nam govori o poslanju svih. Misija se naviještanja dobiva po krštenju. Prema tomu obveza misionarenja ne odnosi se samo na zaređene nego i na sve krštene. Zašto je potrebno uključivanje laika. Ponajprije radi obveze koju daje krštenje, ali i zbog Isusova poziva: „Žetva je velika, ali radnika malo.“ (Lk 10, 2) Kao što je bio problem u Isusovo vrijeme naći ljude koji će se staviti u službu naviještanja, tako je i danas. Koju ulogu laici imaju u naviještanju? Aktivno sudjelovanje! Svaki kršćanin je pozvan na sudjelovanje u širenju evanđelja predanom molitvom i istinskim radom. Netko lijepo reče: „Moli tako da sve ovisi o Bogu, a radi tako kao da sve ovisi o tebi.“ Isus šalje svoje učenike da uz propovijedanje evanđelja liječe bolesne. Netko može reći da je zdravo tijelo potrebno za spasenje duše. Zasigurno jedno bez drugoga ne ide. Evanđelje hrani i dušu i tijelo.

 

Sedamdeset učenika je krenulo u misiju sa zadaćom koju im je Isus dao. Puno puta su se iznenadili jer su nekom čudesnom snagom uspjeli liječiti ljude, duhovno i tjelesno. A zašto su uspjeli? Jer su to radili u Isusovo ime. Slične se stvari događaju i nama misionarima, zaređenima ili nezaređenima, pod uvjetom da se sve čini u Isusovo ime. Molimo Gospodara žetve da pošalje što više radnika, jer žetva je velika, a radnika malo.

 

 

 

 

Pozdrav misionara Pozdrav iz Afrike svoj braći i sestrama, svim dobročiniteljima i prijateljima misija; vama koji danas, na Misijsku nedjelju, mislite na nas hrvatske misionare širom svijeta; vama koji uzdižete molitve Bogu i Gospodaru svih ljudi za uspjeh svojih misionara; vama, koji od svojeg siromaštva (neka mi oproste oni bogatiji koji su na ovaj dan u crkvi zajedno sa siromašnijima), stavljate svoju kunu, marku ili euro u sandučić za misije. Ove se godine navršava 33 godine kako sam napustio našu lijepu domovinu i pošao „tamo gdje palme cvatu“. To su godine koje je naš Spasitelj Isus proveo na ovom našem malom, ali divnom planetu Zemlji.

 

Molim vas, nemojte me suditi što sam napustio domovinu i otišao u Afriku. Znajte dobro, nisam ju napustio što mi nije bila lijepa i draga, bilo mi je lijepo u njoj kao svećeniku. Ne mogu zaboraviti svoju prvu svećeničku godinu. kad sam bio kapelan na periferiji našega glavnog grada Zagreba, u Rudešu; ni župu Badljevinu, u lijepoj bogatoj Slavoniji, u kojoj sam proveo četiri godine kao župnik; ni Podsused, Krapinske Toplice i Prvić, odakle sam kao pučki misionar obilazio mnoge župe širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Bačke, Srijema, svugdje gdje živi hrvatski narod i s njime pomiješane nacionalne manjine katolici. Ne mogu zaboraviti tolike ministrante s kojima sam provodio lijepe duhovne dane na otoku Prviću…

 

Ne! Draga moja braćo i sestre, znajte dobro, misionar ne napušta svoje roditelje, braću, prijatelje i svoj narod zato što ih ne voli. Naprotiv! On ide dalje jer voli Isusa i njegovo kraljevstvo. Isus nas je pozvao da poradi njega ostavimo majku i oca, braću i sestre, prijatelje, svoj narod i svoju domovinu, da bismo pridobili za njega drugu našu braću i sestre, koji žive u bijedi i neznanju, da bi ga i oni mogli upoznati te s njime i u njemu naći svoju sreću i bogatstvo.

 

Sretan sam što mogu pozdraviti sve prijatelje misionara širom domovine i izvan nje te tako biti s vama, dragi prijatelji, po ovom pozdravu i razmišljanju na Misijsku nedjelju. Znajte, dok vi molite za nas misionare i prinosite Bogu svoje darove, i mi molimo za vas s mnoštvom naših kršćana, katekumena, novokrštenika i obraćenika. U crkvama koje ste vi sagradili svojim darovima po nama misionarima, ore se pjesme kojima slavimo Boga – stvoritelja i oca svih ljudi!

 

Lijepo je biti misionar

 

Kako bih vam mogao opisati sreću misionara? Mnogi misle da nam je teško. A komu nije teško? No što ima ljepše za svećenika nego imati puno ljudi koji ga traže i trebaju. Misionara traže mnogi, zbog raznih životnih poteškoća. Tu su siromasi, žedni i gladni riječi Božje! Ta njima je i došao Isus navijestiti radost kraljevstva Božjega. Tu su gladni i goli, bolesnici, zatvorenici, svi mogući patnici. Nema veće radosti i sreće nego nahraniti gladnoga, odjenuti gologa, posjetiti i utješiti bolesnika ili patnika u zatvoru. To je divno polje rada za Isusova poslanika, propovijedati što je Isus govorio, činiti što je on činio.

 

Misionaru je velika radost moći sagraditi novu crkvu, kamo hrle kršćani moliti, slušati riječ Božju. Kamo dolaze nekršteni, uče čitati, pisati, moliti… Uza svaku misiju i crkvu rastu škole, dispanzeri, bolnice… To su prava duhovna, kulturna i zdrav- stvena središta. Mnoštvo se ljudi slijeva tamo, tražeći i dobivajući duhovnu i tjelesnu okrjepu. Ne mogu zaboraviti svoju prvu misiju u Ruandi, na periferiji glavnog grada Kigalija, Župu Kicukiro, gdje sam proveo osam godina. Samo na Uskrs krstili bismo više od pet stotina mladića, djevojaka i odraslih ljudi, koji su se pune četiri godine, kao katetkumeni, spremali za taj dan. Za Božić bismo krstili po tristo male djece od kršćanskih roditelja. U drugoj misiji, Mushi, bilo je oko osamdeset pet tisuća ljudi, od toga oko šezdeset tisuća katolika, svake godine oko dvije tisuće novokrštenika. U jedanaest osnovnih škola i tri srednje tolikim smo siromasima pomogli da završe školu. Danas su oni učitelji, bolničari, liječnici, a poneki svećenici i časne sestre.

 

Poslije nesretnog rata 1994. bila je radost za nas malobrojne svećenike slušati stravične i iskrene ispovijesti te liječiti izranjena srca. Uz duhovni rad, pomagali smo siromašnim udovicama sagraditi kućicu, nabaviti kozu ili kravu; mnogobrojnoj siročadi da nađu dom i ognjište gdje su mogli živjeti i ići u školu; zatvorenicima da prežive te u molitvi i riječi Božjoj, uz pogled na raspetog Isusa nađu utjehu u strašnim uvjetima. Posebno sam radostan što sad svake godine u Ruandi ima više od pedeset mladomisnika te još više časnih sestara redovnica, od kojih sam i ja neke krstio ili pomagao da idu u školu, a oni nastavljaju naše započeto djelo naviještanja radosne vijesti i borbu da sva djeca mogu ići u škole koje smo mi gradili. Redovnice prijateljice siromaha, koje sam uz vašu pomoć pomagao, već ih ima stotinu trideset, sada rade u osamnaest zajednica, u kojima se brinu za neishranjenu djecu, za majke zaražene kugom današnjeg vremena – sidom, za njihovu zaraženu ili bolesnu djecu.

 

Nemoguće je ukratko nabrojiti sve naše radosti, ali lijepo je sresti tolike koje smo pomogli, koji nas s radošću i zahvalnošću susreću. Za sve smo to zahvalni dragomu Bogu i vama koji nas pratite duhovnom i materijalnom potporom.

 

Ne ide bez križa

 

Moram biti iskren. Uza sve ljepote misionarskog rada, bilo je i ima raznih poteškoća. Nije bilo lako ispočetka biti među djecom i mladima i ne moći reći ono što bih htio – trebalo je vremena da se svlada barijera jezika. Još gore mi je bilo biti u lijepoj kući od cigle, dobro obučen, sit – među ljudima koji drhte po noći napola goli u jadnim kućercima i k tomu gladni. Pisao sam i prije, ponovno ponavljam: „Braćo moja, kršćani, teško je biti sit među gladnima. Blago vama koji ste daleko.“ Kad ti dođe majka s djetetom na leđima i drugim pod rukom, oboje bolesno od najgore bolesti gladi. Plač djeteta razdire srce, a ti nemaš ništa da im daš. Tada bih najradije pobjegao, da ne vidim, da ne čujem, ali bilo bi im još gore bez nas… Malarija i sve druge bolesti, koje smo i mi često morali osjetiti, vjerujte mi, posljedice su gladi i neishranjenosti. Kako je bilo bolno gledati mnoštvo djece i odraslih u crkvi: bosi, mršavi, slabo obučeni. Nekoliko sam puta bio okraden, lopovi su odnijeli sve što su mi dobri ljudi dali, i robu, i lijekove i potrebite stvari za život i apostolat.

 

Nije bilo lako stajati nemoćan u kući dok zavedeni i prevareni ljudi ubijaju u mojoj crkvi više od tisuću mojih župljana. Potom čuti riječi: „Sad ćemo ubiti i svećenike, to su njihovi prijatelji!“, čekati kad će doći s mačetama da nas sasijeku.. Poslije rata napadi na radiju i novinama, širenje svakojakih laži protiv Crkve i svećenika; zatvaranje i ubijanje bez suda, samo smo čekali na svoj red. A tek provale i krađe! Ne mogu zaboraviti dva sata pred puškom, pištolj pred očima, nož pod vratom uz riječi: „Gotovo ti je, ako ne ćeš dati još novca, ubit ćemo te…“To su samo neke poteškoće misionara. No na to nas je Isus upozorio. On je prvi sve to prošao. Unatoč tomu svemu, s Isusom je lijepo biti, s njime se lakše trpi, pa, ako treba, i umire.

 

Svi budimo misionari

 

Na kraju ovoga svojeg pozdrava iz Afrike, usuđujem vas se sve pozvati: Budite misionari! Molitvom i žrtvama možete nam pomoći, kao i svojim darovima za naše siromahe, za gradnju škola i crkava, za školovanje siromašne djece i onih koji žele biti svećenici i redovnice. Bez vas smo slabi i nemoćni. Moram vam reći i svoju muku, koju sam osjetio prigodom svojeg boravka u domovini. Uočio sam veliku potrebu za misionarima i kod nas. Nažalost, i k nama dolazi zlo bezboštva i materijalizma. Želi se istjerati Boga i odbaciti njegove zapovijedi. Uime lažne i Bogu protivne demokracije propagira se neka sloboda: da se ima pravo ubiti, da se javno može bez stida i strahopoštovanja bludničiti...

 

Molim vas i zaklinjem: ljudi, braćo, kršćani! Ne dajmo se prevariti. Ne dajmo Isusa nizašto. Ne dopustimo da Đavao vlada na Zemlji. Da, da! Postoji Đavao kojemu se, nažalost, mnogi klanjaju i žive kako ih on uči, vuče ih u zlo, protiv Božjih zapovijedi. Sve to njegovi lukavi sluge, uime slobode, žele nametnuti i vjernicima. Zlo je kad neki prigrabe sva dobra ovoga svijeta i drže ih za sebe kao svoju svojinu. Ne vide siromaha Lazara uza se, ne žele dati ni mrvice sa svojega raskošna stola. Zlo je ne vidjeti ljude u bijedi koji umiru od bolesti i gladi, dok se tone kruha i raznovrsne hrane baca i pali. To vodi u zlo koje može završiti krvavim revolucijama i strašnim ratovima. Naša je sveta dužnost da se svaki u svom staležu bori protiv đavolskog kraljevstva, živeći po volji Božjoj i nauku Gospodina Isusa. Bez Boga nema sreće! Nema sreće ni raja u sebičnosti.

Bog je ljubav! Ljubav, prava i nesebična ljubav može učiniti sve ljude sretnima. Ljubav nas vodi u kraljevstvo Božje. Tako neka bude!