Predstavljen zbornik radova: Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća

U povodu proslave svetkovine sv. Bonaventure, zaštitnika Banjolučke biskupije i naslovnika katedrale, u organizaciji Europske akademije Banjalučke biskupije, 13. srpnja 2018. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci predstavljeno je izuzetno znanstveno djelo iz burne i dramatične povijesti katolika na području Banjalučke biskupije po naslovom: „Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća“.

 

Na predstavljanju su, između ostalih, bili nazočni i članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine okupljeni na svom 73. redovitom zasjedanju pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Puljića. Osim biskupa domaćina mons. Franje Komarice i pomoćnog biskupa mons. Marka Semrena, nazočni s bili i biskupi iz Sarajeva i Mostara te delegati Hrvatske i Slovenske biskupske konferencije mons. Nikola Kekić, vladika križevački, i mons. Alojzij Cvikl, nadbiskup metropolit mariborski. Odazvali su se i konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci gospodin Zlatko Kramarić te predstavnici zagrebačkog gradonačelnika gospodina Milana Bandića. 

 

Priređivač i urednik ovog zbornika je Frano Piplović, voditelj studija Europske akademije Banjalučke biskupije, koji je ujedno i pokretač boblioteke „Korijeni“ u kojoj je i objavljeno ovo izdanje. Osim gospodina Piplovića o knjizi su govorili i javnosti je predstavili: mons. dr. Miljenko Aničić, direktor Europske akademije Banjalučke biskupije; dr. fra Velimir Blažević, umirovljeni profesor Franjevačke teologije u Sarajevu; akademik prof. dr. Mithad Kozličić sa Sveučilišta u Zadru; dr. Boro Bronza, prof. povijesti sa Filozofskog fakultet u Banjoj Luci te poznati istraživač i arheolog prof. Boris Graljuk.

 

Riječ je o zbornik radova s prošlogodišnjeg Međunarodnog znanstvenog skupa koji je tim naslovom održan 24. i 25. travnja 2017. također u Banja Luci uz sudjelovanje dvadesetak znanstvenika, povjesničara, pretežito medijavelista iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Mađarske. Tijekom dvodnevnog znanstvenog skupa izloženo je više veoma značajnih tema koje bi, svaka za sebe, mogle biti tema nekog novog znanstvenog skupa. Posebno su u zborniku zanimljivi prilozi u kojima se znanstveno, temeljem činjenica, promišlja srednjovjekovna tegobna prošlost Hrvata i Katoličke crkve na ovim prostorima oslobođena ideologije, mitomanije i povijesnih krivotvorina. S obzirom na povjesničare – medijaveliste koji dolaze iz različitih etničkih i narodnosnih skupina, uvjetno rečeno, dobili smo u ovoj knjizi hrvatski, mađarski, srpski i bošnjački znanstveni pogled na povijest Dubice i Dubičkog arhiđakonata.

 

Zaslugom spomenutih povjesničara, ugledalo svjetlo dana vrijedno znanstveno djelo iz srednjovjekovne povijesti ovih prostora, (koja je bila tabu tema, a neki autori poput povjesničara i svećenika Banjalučke biskupije vlč. dr.Nikola Bilogrivića platili su glavom bavljenje ovom tematikom) u kojemu je sabrano 18 znanstvenih radova dvadesetorice autora i to: mr. sc. Božo Radoš, „Tragovima nezaborava srednjovjekovne Dubice“;mons. dr. Juraj Kolarić, „Crkvene,društvene i političke prilike u Zagrebačkoj biskupiji od XIII. do XVI. stoljeća s posebnim osvrtom na Dubičkiarhiđakonat“; mons. dr. Anto Orlovac, „Život i djelo Nikole Bilogrivića – istraživača povijesti Dubičkog arhiđakonata; akademik prof.dr. Mithad Kozličić, „Dubički arhiđakonat na starim geografskim kartama 16. i 17. stoljeća“; mr.sc. Ante Milinović, „Povijesno bogatsvo sakralne baštine feudalnog posjeda Vodica kod Dubice“; ing. Marijan Tomić, „Sakralna povijesna baština srednjovjekovnog Sanskog dekanata“; dr. Boris Graljuk, „Romaničko i gotičko sakralno graditeljstvo na području Pounja i Povrbasja“; prof. dr. Fikret Midžić, „Dubički arhiđakonat u sastavu osmanske Bosne kroz analizu katastarski popisnih deftera“; dr. Szabolcs Varga, „Povijest Dubice i dubičkog arhiđakonata u XVI. stoljeću u mađarskoj književnosti“; dr. fra Velimir Blažević, „Franjevci i franjevački samostani na prostoru Dubičkog arhiđakonata i Sjeverozapadne Bosne“; fra Gaudencije Vito Spetić, „Red pavlina u XIII. stoljeću, okolnosti dolaska u Dubicu“; dr. fra Slavko Slišković – fra Domagoj Štefulić, „Dominikanci u Dubičkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije“: prof. dr. Boro Bronza, „Mađarsko kraljevstvo i instalacija templara i hospitalaca na području Dubice“; dr. Juraj Belaj, „Materijalni tragovi nazočnosti viteških redova templara i ivanovaca na području srednjovjekovne dubičke županije“; dr. Zsolt Hunyadi, „ Uloga hospitalaca u Dubičkoj županiji u ugarsko-slavonskom prioratu s posebnim osvrtom na njihovo djelovanje kao mjesto autentičnosti (locus credibilis); dr. Damir Karbić – dr. Marija Karbić, „Dubički perceptorat u kontekstu razvoja i djelovanja templara u Ugarsko – hrvatskom kraljevstvu“; dr. Tamas Palosfalvi, „Priori Vrane, župani Dubice u borbi protiv Osmanlija u kasnom srednjem vijeku“ i pok. prof. Antun Toni Abramović, „Utvrde stare Hrvatske, Kraljevina Hrvatska – Dubica“.

 

Na užem i širem području nekadašnjeg Dubičkog arhiđakonata u razvijenom Srednjem vijeku, skupa s brojnim (i tada uglavnom homogenim) hrvatskim-katoličkim pučanstvom, djelovalo je i nekoliko rimokatoličkih redova: dominikanci, pavlini, franjevci, cisterciti, viteški redovi templari i ivanovci. Neki od njih su na dubičkom području živjeli i djelovali duže od 250 godina. Hrvatsko-katoličko pučanstvo je kontinuirano živjelo na ovim prostorima od svojega doseljenja u 2. polovici VII stoljeća, pa sve do dolaska Turaka, nakon čega je, u nekoliko prognaničkih valova, njegov najveći dio nepovratno napustio svoj viševjekovni zavičaj. Kao što je poznato i nakon nestanka Otomanskog carstva s ovih područja katolicima ovog dijela BiH i danas je skrojena slična sudbina poput one u doba otomanskog carstva – potpuno iskorjenjivanje uz pristanak nekih današnjih međunarodnih centara moći. To je iskorjenjivanje, uslijed nemogućnosti održivog povratka, u ovom poratnom razdoblju ozakonjeno uz pristanak legalnih i legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, što katolici ovih prostora doživljavaju kao tešku i bolnu izdaju. Na ovom prostoru ostali su mnogi višestoljetni tragovi hrvatske i katoličke opstojnosti o čemu govore mnogi povijesni artefakti koji su izloženi uništavanju i krivotvorenju, a o kojima se govori u ovoj publikaciji.

 

Odgovarajući na pitanje, otkuda interes za ovu temu i ovu problematiku iz srednjovjekovne povijesti Katoličke Crkve i hrvatskog naroda, gospodin Piplović je kazao da je spiritus movens (duh pokretač) cijelog projekta biskup Komarica zajedno s gospodinom Božom Radošem, sin Dubice i dubičkog kraja, neumorni istraživač, amater svog rodnog kraja. Dodao je da je Božo pokušavao zainteresirati svakoga kome je stalo do istine. Kucao je na mnoga vrata. Obraćao se i GK RH u Banja Luci o čemu su iscrpne informacije prosljeđivane tadašnjem Ministarstvu kulture, no odgovora na prijedloge i inicijative nije bilo. Zapravo s mrtve točke se krenulo kada je prije nekoliko godina započeta obnova i izgradnja do temelja srušene Katoličke Crkve u Bosanskoj Dubici. Nakon toga se s cijelim projektom, podrškom i zagovaranjem samog biskupa dr. Franje Komarice,   krenulo u izvedbu.

 

Na predstavljanju tri su glavna razloga za odabir ove teme za ovaj znanstveni skup:

 

1. Prvi je da se pisanom riječi, znanstveno i činjenično utemeljenom, na svijetlo dana iznese što više znanstveno utemeljenih povijesnih istina i činjenica o visokom stupnju vjerskog, kulturnog, uljudbenog i opće-civilizacijskog razvitka najbogatije Donjoslavonske županije tadašnjeg Hrvatsko–Ugarskog kraljevstva, nastalog 1102. godine, izborom ugarskoga kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja.

 

2. Drugi je što se ovim   znanstvenim skupom povjesničara, medijavelista željelo prekinuti više decenija nametnutu šutnju o Dubici, napose u znanstvenim krugovima te upoznati širu javnost sa istinitim stanjem stvari na području Dubice u razvijenom Srednjem vijeku pa sve do pada pod tursku vlast. Dubički arhiđakonat, koji je sve od 1094 godine u crkvenom pogledu pripadao Zagrebačkoj biskupiji, činili su   tri dekanata, Unski, Sanski i Vrbaški. Odabran je ovaj okvir za znanstveno proučavanje zajedničke srednjovjekovne prošlosti današnjih zapadnih dijelova Bosanske Krajine, kako bi svi oni koji nisu bili u mogućnosti spoznati povijesne okolnosti s kraja Srednjeg vijeka - kada su uslijedile ogromne migracije i kada je došlo do nesagledivo velike izmjene demografske slike pučanstva na ovim prostorima - mogli lakše shvatiti, te racionalno i ozbiljno prihvatiti nesporne povijesne činjenice i povijesnu istinu kao jedan od nezaobilaznih orijentira u vremenu i prostoru.

 

3. Treći razlog zbog čega se opredjelilo za ovu temu je da tema o Dubici i Dubičkom arhiđakonatu bude inicijalna kapisla za pokretanje inicijative za osnivanje Dijecezanskog muzeja Banjalučke biskupije, kao jedine ustanove hrvatskog naroda i Katoličke Crkve na ovom prostoru BiH koja će čuvati, istraživati i skrbiti o kulturno-povijesnoj baštini Hrvata ovih prostora. Temeljem ovakve orijentacije i same inicijative do sada je održan znanstveni skup, priređen i tiskan zbornik te donijet dekret o osnivanju Dijecezanskog muzeja.

 

Gospodin Piplović istaknuo je da je, osim ove vrijedne publikacije, u protekle tri godine, od kada je pokrenuta biblioteka „Korijeni“, pod njenim imenom tiskano je i objavljeno 10 vrlo vrijednih knjiga iz bliže i daljnje prošlosti Katoličke Crkve i Hrvata prostora sjeverozapadne Bosne. Kako bi se sačuvalo elementarno pamćenje o korijenima jednog najstarijeg i do prije nekoliko stoljeća najmnogoljudnijeg naroda i Katoličke Crkve koja je na ovim prostorima. Danas je taj narod i Crkva na putu potpunog istrijebljenja iz ovih prostora – ustanovljena je ova biblioteku i u ovih desetak dosadašnjih izdanja obrađivane su teške povijesne, društvene i političke istine iz bliže ili daljnje prošlosti Hrvata, kao najstarijeg domicilnog naroda u ovim prostorima. (kta)