Podsjećanje na “Pozdrav Papi” biskupa Perića iz 2013. godine

Preblaženi Oče, Benedikte Šesnaesti!

 

Niste nas jednom iznenadili u ovih osam godina svojega blagoslovljena Pontifikata. Iako ste i sami u dobi - kada je Mojsije bio pozvan izbaviti izraelski narod iz egipatskoga sužanjstva (Izl 7,7) - preuzeli kormilo Petrove barke, 2005., ipak ste se, na tragu svojih Prethodnika, žarkom brigom zauzeli za unutarnju duhovnu obnovu i vanjsku reformu Crkve, klera i puka. U tu svrhu obdarili ste nas trima magistralnim enciklikama o bogoobličnoj krjeposti ljubavi: Deus Caritas est, 2005., o neslomivoj nadi: Spe salvi, 2007., te o cjelovitu ljudskom razvoju u istini i ljubavi Caritas in veritate, 2009., a čekamo još i onu o teologalnoj krjeposti vjere u ovoj Godini vjere. U svima o svemu najjasnijim svjetlom razuma i svjetlom vjere! Pokazivali ste nam i riječju i djelom, kretnjom, glazbom i pjesmom ljepotu božanske liturgije kao vrhunskoga čina Crkve gdje se očituje sve umijeće svetkovanja.

 

Vi ste najavili, cijeloj Crkvi zadali i sustavno osobno pratili tri velike crkvene teme raspoređene na razmišljanje i duhovnu obnovu kroz cijelu godinu: Godinu sv. Pavla (2008.-2009.), apostola naroda, propovjednika istine i izumitelja himna ljubavi; Godinu svećenika (2009.-2010.), produbljujući pojam i stvarnost, te pročišćujući život i djelo katoličkoga klera, i Godinu vjere (2012.-2013.), vraćajući nas sve na dublju prouku i primjenu suvremenih učiteljskih tekstova Drugoga vatikanskoga koncila od prije 50 godina i na Katekizam Katoličke Crkve od prije 20 godina.

 

Poticali ste nas i svježinom teološko-egzegetskih knjiga, osobito osobnom trilogijom vlastite vjere i znanja o Gospodinu Isusu Kristu: Isus iz Nazareta, 2007.; Isus iz Nazareta. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 2011. i Djetinjstvo Isusovo, 2012., zatim novošću homilija i govora, i smionošću motuproprija (18) kojima ste rehabilitirali i učvršćivali vrijednosti iz tradicije i istodobno otvarali nove vidike Katoličke Crkve.

 

Ekumenizam i dijalog. Zalažući se za provedbu katoličkih načela u ekumenskom dijalogu, iznesenih na Drugom vatikanskom koncilu, istodobno ste pružali ruku prema kršćanima koji drukčije misle od nas katolika. Vama je uspjelo vratiti u Katoličku Crkvu izopćene pristaše nadbiskupa Marcela Lefebvrea i zapodjenuti teološko-liturgijski dijalog s njima da im se omogući pripadno mjesto u okrilju Crkve. Primili ste, prvi put u povijesti,  velike skupine kršćanskih zajednica s biskupima, pastorima i vjernicima iz Anglikanskoga zajedništva, omogućujući im tri velika Ordinarijata. Poticali ste teološki dijalog s pravoslavnima, koji je dospio do najveće i najspornije točke: Je li Isus postavio Prvoga među Dvanaestoricom i u Crkvi i je li postojao Prvi ikada u povijesti Crkve? Ako to zajednički priznamo, možda smo riješili najveći čvor ekumenizma. 

 

U Regensburgu 2006. govorili ste o potrebi iluminizma u islamu. Te ste iste godine u bivšoj kršćanskoj bazilici Svete Mudrosti, „Hagiji Sofiji“, i kasnije bivšoj džamiji Ayasofyji u Stambulu molili, a u Bazilici svetoga Petra na Uskrs 2008. krstili muslimana novinara. Hrabro i svjedočki. Dok pružate ruku drugima i drukčijima, nikada ništa ne gubite od svoga identiteta. Kakva pouka svima nama!

 

Ponosni smo na Vas kao na moralni svjetionik u suvremenom vrtlogu svijeta u kojem se pod navalom nemani relativizma ugrožavaju i razaraju temeljne vrijednosti osobe, ženidbe i obitelji; ponosni na Vas kao „stup i uporište istine“, koju ste, kao cooperator Veritas, naučavali i po svojim knjigama i po svojim propovijedima i po svojim zajedničkim činima sa sinodalnim ocima, gdje ste pozorno pratili mišljenja cijele Crkve i svijeta i u obliku apostolskih pobudnica objavljivali ih Crkvi: Sacramentum caritatis o Euharistiji, 2007., Verbum Domini o Božjoj riječi, 2010. Snažan i važan oslonac na Božji, naravni zakon, koji, ako se ukloni, cijela moralna i kulturalna zgrada čovječanstva pada. Bez toga je zakona čovjekovo dostojanstvo prazna fraza.

 

Ali jučerašnja izjava i najava da 28. veljače u 20 sati prestajete biti Papa, najviše nas je iznenadila i pogodila. Iako ste to teorijski najavljivali, dozrelo je evo i stvarno vrijeme da, zbog poodmakle dobi, u punoj svijesti i odgovornosti odlučite prepustiti vodstvo Crkve svojemu nasljedniku kojega će po Kardinalskom zboru Duh svjetla i vodstva izabrati kao što je i Vas izabrao u travnju 2005. na vrhovnu službu u Crkvi. Kanonski moguć čin, ali neviđen u praksi od 1406., kada se Grgur XII. odrekao službe radi rješenja zapadnoga raskola. Doista hrabar ovaj Vaš čin! U više ste navrata u svojim homilijama govorili prigodom biskupskoga ređenja da je bitna biskupska karakteristika hrabrost, odlučnost. Vi ste kao Rimski biskup, Prima sedes, pokazali važnu i odvažnu gestu svoga motivirana odreknuća od službe, gdje je zastao dah ne samo Crkvi nego i svijetu. I dali ste primjer svima, osobito onima kojih se tiče.

 

Umnošću svoje ljubavi i žarom istine, njezinom uvjerljivošću i beskompromisnošću, čime odišu Vaši nagovori i spisi, natkriljivali ste teret svojih godina i zdravstvenoga stanja. Učili ste nas i podupirali u nošenju s nevoljama kroz koje nam je u Kraljevstvo Božje. Vaša nas je odluka zatekla nespremne na ovu promjenu. Jučer smo suočeni s činjenicom Vaših tereta o kojima nismo vodili računa. Vaše odstupanje s Petrove stolice zahtijeva da spoznamo kako cijela kršćanska zajednica nosi odgovornost za Spasiteljevo pitanje: „A Sin Čovječji, kad dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). U naše vrijeme shvaćamo da to nije retoričko pitanje, iako nije ni apokaliptičko.

Hvala Vam, što ste nam donosili sjaj i miris krjeposti, vjerni suradniče Istine i Slugo Isusa Krista!

 

 

Imao sam s Vama više susreta dok sam bio u Rimu (1980.-1992.), a dva susreta s Vama kao Papom: u službenom pohodu ad limina, 24. veljače 2006. kada smo razgovarali o trima velikim radostima i o trima problemima u ovim hercegovačkim biskupijama. Željeli ste nam pomoći. Čak je jedan od tih problema preuzela Sveta Stolica formirajući Komisiju za ispitivanje poznatoga fenomena. I drugi susret 21. siječnja 2009. na općoj audijenciji kada sam Vas pozdravio i predstavio iz koje biskupije dolazim, a Vi onako nasmijano: O, molti problemi! Bio mi je to znak ne samo da dobro poznate našu problematiku nego i očinsko ohrabrenje da se mnogi problemi trebaju rješavati, a ne da se nad njima jadikuje. Hvala Vam na susretima i ohrabrenjima!

 

Zahvalni smo Vam na imenovanjima svećenika iz ovih biskupija: dr. Želimira Puljića, dubrovačkoga biskupa, nadbiskupom zadarskim, 2010.; dr. Petra Rajiča nadbiskupom i nuncijem na Arapskom poluotoku, 2009.; dr. Tome Vukšića vojnim ordinarijem u BiH, 2011.; dr. Dražena Kutleše porečko-pulskim biskupom, 2011. 

 

Želeći Vaš apostolski blagoslov za svu zajednicu koju ste 5. lipnja 2011. nazvali Ljubljena Crkvo u Hrvata, uvjeravamo Vas da vjernici ovih dviju hercegovačkih biskupija Bogu preporučuju Vaše dragocjeno zdravlje i sretan izbor Vašega nasljednika.