Obraćanje biskupa Komarice na Okruglom stolu o opstanku i povratku Hrvata u RS

Vrlo poštovani sudionici ovog Okruglog stola,

kao domaćin imam čast i radost uputiti Vam svima iskrenu dobrodošlicu i ujedno riječi zahvalnosti za Vaš dolazak i spremnost aktivno sudjelovati na ovom Okruglom stolu.

Posebno pozdravljam Vas, novoizabrani člane Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda prof. dr. Dragane Čoviću. Koristim prigodu da Vam čestitam na izboru i ujedno zahvalim na izraženoj spremnosti da odlučnije poradite oko sigurnije budućnosti hrvatskog naroda na cjelokupnom području naše zemlje.

Također posebno pozdravljam Vas g. Jozo Pavkoviću, glavni uredniče Večernjeg lista, kao glavnog Organizatora ovog Okruglog stola. Od srca Vam zahvaljujem za ovaj hvale vrijedan početak odlučnijeg zauzimanja za sadašnjost i budućnost hrvatske populacije na području entiteta RS. Čvrsto se nadam da će nakon ovog Okruglog stola slijediti tijekom iduće godine i drugi slični skupovi u drugim mjestima – osobito Bos. Posavine.

Draga mi je dužnost izraziti posebnu dobrodošlicu i riječ zahvalnosti službenim predstavnicima RH, Vašoj ekscelenciji Ivane Del Vecchio, veleposlaniče i Vama gđo. Dunjo Jevak, generalna konzulice RH u Banjoj Luci.

Također izražavam već sada srdačnu dobrodošlicu Visokom predstavniku u BiH, njegovoj ekscelenciji Valentinu Inzku, koji će nam se malo kasnije pridružiti!

Danas nam je svima želja zajednički trasirati jasan pravac u budućnost i pronaći načine i sredstva kako ići dalje sigurnim korakom. Da bismo uspjeli naći što učinkovitiju terapiju potrebno je imati što objektivniju dijagnozu. Dozvolite mi, stoga nekoliko riječi - u obliku sažete retrospektive - o našoj doista nezavidnoj situaciji hrvatskog naroda odn. katolika u RS.

Više nego dramatična situacija s hrvatskim narodom

U predratnoj godini 1991. na području BiH je živjelo između 820.000 i 825.000 katolika, uglavnom hrvatske nacionalnosti!

A onda je tijekom rata (1992-95), ali i u poratnim godinama uslijedio izuzetno veliki povijesni egzodus katolika-Hrvata. Unatoč daleko povoljnijim povijesnim okolnostima nego u ranijim stoljećima: postojanje Povelje o zaštićenosti i poštivanju ljudskih prava, slobodna i neovisna država Hrvatska u najbližem susjedstvu, te kasnije, nakon rata međunarodni ugovori - i onaj mirovni u Daytonu i onaj između BiH i Svete Stolice - dogodilo se i odobrilo se izuzetno dramatično nasilno iskorjenjivanje domicilnog hrvatskog pučanstva s većeg područja Bosne!

Za ilustraciju želim spomenuti da je prije 100 godina, 1913. bilo je u BiH 458.999 katolika! Danas nas ima oko 440.000, dakle tek 52,85 % od predratnog broja. U FBIH nedostaje oko 40% katolika (uglavnom Hrvata), a u RS čak oko 95% katolika!

Da se doista radi o fatalnom iskorjenjivanju jednog domicilnog, dapače najstarijeg naroda na tom području – hrvatskog naroda – pokazuju i ovi žalosni podatci o broju katolika u našim župama koncem godine 2013. – to je ujedno uglavnom i broj ovdašnjih Hrvata – na području Bos. Posavine (Vrhbosanska nadbiskupija) i Bos. Krajine (Banjolučka biskupija) – koje su na području entiteta RS:

- U Derventskom dekanatu – u 15 župa bilo je 1.050 katolika;
- U Usorskom dekanatu – u 4 župe bilo je 1.493 katolika;
- U Brčanskom dekanatu – u 2 župe bilo je 302 katolika;
- U Šamačkom dekanatu – u 2 župe bilo je 401 katolik;
- U Tuzlanskom dekanatu – u 1 župi bilo je 91 katolik;
- U Banjolučkom dekanatu – u 11 župa bilo je 2.493 katolika;
- U Prijedorskom dekanatu – u 2 župe bilo je 1.160 katolika;
- U Gradiškom dekanatu – u 5 župa bilo je 546 katolika;
- U Prnjavorskom dekanatu – u 6 župa bilo je 753 katolika;
- U Jajačkom dekanatu – u 2 župe bilo je 120 katolika

Dakle, u 55 župa tek oko 8.400 katolika - Hrvata!                                   

Ima li ikojeg iskrenog, dobronamjernog čovjeka, a pogotovo Hrvata i katolika da mu ove porazne brojke baš ništa ne znače?

Usporedbe radi, koncem 1995. bilo je u istim tim župama oko 9.400 katolika! – Dakle, umjesto predviđenog i željenog povratka – nastavak uništenja jednog naroda!

Hoće li itko od političkih dužnosnika – domaćih i međunarodnih biti pozvan na odgovornost zbog sudjelovanja – aktivnog ili pasivnog u uništavanju jednog domicilnog europskog naroda u njegovoj domovini?

Iza ovih statističkih brojki skrivaju se potresne sudbine i pretrpljene patnje pojedinca, obitelji, cijelih naselja, župa i cijelih regija.

Za sve te nevoljnike i obespravljene ljude izgubljena su njihova rodna mjesta, koja daju životu smisao i dostojanstvo; mjesta koja, kao osobita dragocjenost osvježavaju događaje iz vlastite povijesti. A redovito se time gubi i mogućnost da se sačuva sveta ostavština vlastitih roditelja i predaka, a – ne rijetko – i da se ostvari mogućnost pohoda njihovim grobovima. U ovom kontekstu moram spomenuti – prilično proširenu tvrdnju, koju sam slušao kod naših susjeda: „Ljudi, brže zaboravljaju smrt vlastitog oca nego gubitak očevine. Kad si nekom oduzeo očevinu, dao si mu trostruko više. Naoružao si ga pamćenjem, mržnjom i osvetom!“ Kakva to strašna mora biti zabluda – misliti da će se sa rušenjem nečije kuće, odn. doma uništiti potpuno i čovjeka koji se tu rodio i iz čijeg srca i pamćenja ne odlazi ni rodni dom ni rodni kraj!

Mi smo svi – više ili manje - neposredni svjedoci takve fatalne zablude u kojoj su se našli ne rijetki naši suvremenici pa čak i neki naši sunarodnjaci, i još uvijek se u njoj nalaze!

U procesu opadanja ukupnog broja katolika (tj. Hrvata), prema provjerenim godišnjim crkvenim statistikama, nakon kraćeg poratnog prirodnog porasta, od 2002. godine ponovno registriramo kontinuirani sve negativniji trend. Tako je 2010. u svim župama u BiH registrirano 1.410 pokopanih više nego krštenih. – I to je jedan od momentalno pouzdanijih pokazatelja kakva je aktualna demografska situacija sa hrvatskom populacijom u BiH. Prošla godina je bila još dramatičnija, a ova pogotovo!

Uglavnom nam je svima poznata nesporna činjenica da je u BiH vođen rat – između ostalog - i s namjerom da se u potpunosti ovlada određenim teritorijem, makar taj teritorij sve do sada ostao nenastanjen.

Daytonski mirovni sporazum (1995.) i način njegova dosadašnjeg provođenja – nažalost je takvu – duboko nehumanu politiku – ozakonio. Više-manje je prihvaćena i potvrđena ona ista vlast odn. strategija koja je izvršila etničko čišćenje, tj. nasilno protjerivanje domicilnog stanovništva iz njegova rodnog kraja.

Unatoč predviđenim mehanizmima u spomenutom Mirovnom sporazumu i njegovim Aneksima za održivi povratak prognanih, to se nažalost nije ostvarilo, posebno kad je riječ o prognanim Hrvatima, napose onima, koji svoj dom i zavičaj imaju na području entiteta RS.

Nakon protjerivanja od strane susjednog naroda – i tzv. „humanog preseljenja“ od strane političara vlastitog naroda, uslijedilo je na razne načine – sprječavanje povratka prognanih i izbjeglih Hrvata, koji su se svakako željeli vratiti, vjerujući i u obećanja „velikih sila“. Tijekom poratnih godina bili smo svjedoci rušenja i uništavanja onih domova prognanih Hrvata koji su preživjeli ratna pustošenja. Tako je na teritoriju Bos. Posavine 60 % domova uništeno nakon rata! Slično je i u župama Bos. Krajine. Osim uništavanja domova i imanja prognanika, lokalne vlasti su godinama uskraćivale popravak nužne infrastrukture: vodovodne ili elektro-mreže, puteva, dobivanje zdravstvenog osiguranja, a o mogućnosti zaposlenja hrvatskoj populaciji da i ne govorim. Takva je praksa nažalost – ne rijetko i danas u mnogim hrvatskim selima na tom području!

Sve je to bilo - ne samo poznato predstavnicima međunarodne zajednice zadužene za izgradnju pravne države - nego i odobravano u duhu njihova vlastitog priznanja: - „Što gore za vas, to bolje za nas!“ O tempora, o mores!

Svi dosadašnji politički predstavnici našeg hrvatskog naroda, nažalost nisu tu bez zajedničke, a i pojedinačne odgovornosti! Tko ih treba pozvati na odgovornost? I kako će oni moći nadoknaditi svu silnu štetu narodu i državi?

Napori Svete Stolice i Katoličke Crkve u BiH u prilog zaštite prognanih i izbjeglih - osobito katolika-Hrvata

Kako god smo svjedoci– i to neposredni – dosadašnjeg duboko nehumanog ponašanja mnogih domaćih i međunarodnih političara, koji su bili aktivno uključeni u dramatična događanja s našim narodom (ali i sa susjednim narodima) također smo svjedoci neumornog, zauzimanja Svete Stolice i osobno sv. pape Ivana Pavla II., te Benedikta XVI. za prestanak ratnih uništavanja – a nakon rata – za stvaranje nužnih preduvjeta za održivi povratak prognanih i za izgradnju trajnog mira u našoj zemlji.

Između većeg broja intervenata i apela sv. pape Ivana Pavla II. u prilog bosansko-hercegovačkih katolika, odn. Hrvata, kao ilustraciju donosim tek nekoliko izvadaka:

U obraćanju 8.6.1996., „Međunarodnom povjerenstvu za ublažavanje posljedica rata u BiH“ papa je rekao:

„Izbjeglica ostaje iskorijenjena osoba, koja traži sredstva za preživljavanje, u nadi da će doći bolji dani kada će joj biti omogućeno da se vrati u svoj zavičaj ili da pusti korijenje u nove mjesto prebivališta i rada ... Žrtve „etničkog čišćenja“ neće se moći povratiti na svoje ognjište u BiH sve dok se ne dogodi „čišćenje srdaca“ kako onih koji su ostali u domovini, tako i onih koji se nadaju u nju vratiti.“

Ove teške, dramatične riječi sile na razmišljanje i na ispit savjsti sve one kojih se to tiče – pa tako i nas ovdje nazočne.

Iz obraćanja 15.11.1997., članovima Organizacijskog odbora za njegov pohod Sarajevu u travnju iste godine evo njegovih riječi:

„Opravdana je naime želja katolika da vide na odgovarajući način priznate i uvažene njihove građanske, kulturne i vjerske težnje. I njima valja jamčiti prava koja uživaju sve ostale osobe u Vašoj zemlji i sve druge zajednice, kako bi svojim izrazitim doprinosom mogli djelatno pridonijeti da život bude uvijek sve ljudskiji i mirniji u krajevima u kojima žive i rade.“

Iz Papina govora 15. siječnja 1999 biskupima BK BiH na susretu „ad limina“ u Vatikanu citiram ove riječi:

„Radujući se zbog brojnih znakova učvršćenja mira, ne mogu ne spomenuti sjene koje uzrokuju zabrinutost. Radi se prije svega o neriješenosti teškoga pitanja povratka izbjeglica i o nejednakome postupanju s trima konstitutivnim sastavnicama Bosne i Hercegovine, posebno pak što se tiče potpunog poštivanja vjerskoga i kulturnoga identiteta. Upoznat sam sa zaprekama na koje nailaze katolička pučanstva na području Središnje Bosne, na banjolučkom području i u Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta.

Glavno pitanje koje valja riješiti i o kojemu ovisi pravedno rješenje različitih drugih pitanja ostaje stvaranje nepristranih uvjeta za ovaj tako željeni povratak prognanih i izbjeglih u vlastite domove i osiguranje njihove mirne budućnosti“ (usp. Vrhbosna 1/99 str. 7).

Iz obraćanja 30.11.2002.,veleposlaniku BiH Ivicu Mišiću papine su jasne riječi najodgovornijim političkim dužnosnicima naše zemlje:

„Iako je rat završio prije gotovo sedam godina još se uvijek, nažalost, ne vidi stvarno rješavanje drame brojnih izbjeglica i prognanika koji žude za povratkom svojim domovima. Ovdje posebno mislim na pučanstva koja čekaju da im se omogući povratak na banjolučko područje i u Bos. Posavinu. Ta pučanstva, jednako kao i prognanici i izbjeglice iz drugih krajeva, gledaju kako im se niječe osnovno pravo na nužan život u njihovom rodnom kraju. Nemali broj njih je zbog toga prisiljen da drugdje traži sreću. Ti ljudi opravdano mole da im se zajamči sigurnost i da im se stvore prihvatljivi politički, društveni i gospodarski uvjeti. Oni na isti način zahtijevaju da im se vrate i dobra kojih su za vrijeme rata bili nasilno lišeni!“

A 27.2.2004. novom BiH veleposlaniku prof. dr. Miroslavu Palameti ponovno je upozorio na nehumano ponašanje onih koji su službeno zaduženi za omogućavanje održivog povratka. Rekao je između ostalog: „Ostale su još brojne teškoće i izazovi s kojima se valja suočavati na gospodarskome, društvenom i političkom području. Mislim prije svega na neriješeno pitanje izbjeglica i prognanika s banjalučkog područja, iz Bos. Posavine i drugih dijelova BiH, koji čekaju na povratak na svoju zemlju u potpunoj sigurnosti, kako bi tamo živjeli čovjeka dostojnim životom. Ovu se našu braću i sestre ne smije ostaviti same niti se smije dopustiti da se u svojim nadama razočaraju. Što vrijeme više odmiče to postaje žurnija obveza pružanja odgovora na njihova zakonita očekivanja i njihova patnja traži pojašnjenja od naše solidarnosti.“

Na dugotrajnu poratnu dramu katoličke (hrvatske) populacije u BiH upozorio je i novi papa Benedikt XVI. Evo riječi iz Papina govora pape Benedikta XVI 24. veljače 2006 biskupima BK BiH prigodom njihova pohoda „ad limina“ u Vatikanu:

„Vođeni ljubavlju Kristovom, odlučni ste ne gubiti pouzdanje unatoč mučnim problemima koji vas pritišću. Mislim na stanje prognanika, za koje se nadam zaključivanju prikladnih ugovora koji bi jamčili poštivanje prava sviju.

Na osobit način mislim na potrebnu jednakopravnost između građana različitih vjeroispovijesti, na hitnost mjera koje bi se pobrinule za rastuću nezaposlenost mladih, na smanjenje prijeteće napetosti između naroda, naslijeđe složenih povijesnih događaja vaše zemlje. Sveta Stolica vam je blizu, kako svjedoči i nedavno imenovanje rezidencijalnog Nuncija, koji će moći imati stalni kontakt s raznim državnim instancama“ (usp. Vrhbosna 1/2006 str. 15).

U ime pape Benedikta XVI. Državni tajnik Svete Stolice kardinal T. Bertone je 14.1.2012. uputio je biskupima HBK i BK BiH poticajno pismo, zapravo poruku za poduzimanje zajedničkih inicijativa s obzirom na teško pitanje budućnosti katoličkog (hrvatskog) naroda u BiH. U njemu, između ostalog stoji „...Podaci su alarmantni: od oko 800.000 katolika u 1991. godini prešlo se na oko današnjih 440-000; u mnogim župama ostali su samo malobrojni starci; prema godišnjim statistikama biskupijskih kurija broj katolika se ne prestaje smanjivati. Uzroci ove žalosne pojave su poznati: rat iz 1990. g. prouzrokovao je teške gubitke u ljudskim životima i crkvenim strukturama; izbjeglice se n isu vratile u broju u kojem se nadalo; teška ekonomska situacija prisiljava mnoge mlade da napuste zemlju posebice zbog nedostatka posla. Postoji još jedan zabrinjavajući elemenat koji se odnosi na opadanje stope nataliteta i posljedičan demografski pad ... Mora se boriti protiv malodušnosti i rezignacije i mora se ohrabriti osobno uključivanje u pitanje preživljavanja. Potrebno je također potruditi se za poboljšanje uvjeta života svih stanovnika, osobito mladih koji trebaju radna mjesta da bi mogli ostati u Bosni i Hercegovini. Da bi se ostvarilo ove važne ciljeve, Crkva neće propustiti surađivati sa civilnim vlastima i sa svim osobama dobre volje.

Nasljednik kardinala Bertonea, sadašnji Državni tajnik kard. Pietro Parolin je 3. veljače 2014 u ime novog pape Franje sadašnjem predsjedniku BK BiH u svome pismu naveo i ove riječi: „Hvala Vam za ljubazno poslane informacije, koje sam pomno ispitao, i želim Vam zajamčiti da Sveta Stolica prati s punim zanimanjem i pozornošću razvoj događaja, a posebno ukoliko se tiče hrvatske komponente od tri konstitutivna naroda u zemlji. U tom smislu, više puta i u različitim prigodama Sveta Stolica je, također i na međunarodnoj razini, inzistirala na jednakosti tri konstitutivna naroda.

Stav Svete Stolice s obzirom na stanje katolika u Bosni i Hercegovina, i koraci koje treba poduzeti, dobro su artikulirani u Pismu-Poruci kardinala Državnog tajnika, u ime Svetog Oca, o stanju katolika u Bosni i Hercegovini, od l4. siječnja 2012., koje nije izgubilo ništa od svoje valjanosti“ (...)

Svjedoci smo, da ni domaći političari – uključujući i službene predstavnike hrvatskog naroda – ni međunarodni čimbenici nisu uopće marili za sve ove dobronamjerne apele Svetog Oca i Svete Stolice! Gdje je tu iskrenost i vjerodostojnost političara katolika?

Katolički su biskupi u BiH, zajedno i pojedinačno vrlo često dizali svoj glas – i tijekom rata i u poratnim godinama – u obranu obespravljenih i prognanih katolika – ali i drugih stanovnika naše zemlje. U jednom od svojih brojnih obraćanja javnosti, 22. ožujka 2006. oni se tuže: „Duboko žalimo da su ostali bez odjeka brojni naši apeli tijekom desetogodišnje „tihe revizije“ Daytonskog sporazuma, kojom je utvrđivana nepravedna podjela BiH, a hrvatski narod sustavno svođen na manjinu.“

I 2012 godine smo vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal V. Puljić u Zagrebu i Brüsselu, a ja u svojstvu predsjednika BK BiH osobno i u Zagrebu i Strassburgu, Berlinu, Luksemburgu, Washingtonu te na Harvardu – upozoravali na trajne nepravde koje se nanose hrvatskoj prognaničkoj populaciji koja se želi vratiti u BiH kao i onoj koja je tamo, ali u velikoj neizvjesnosti za svoju budućnost. Tražili smo jednakopravnost za naš narod, barem u duhu već donesenih međunarodnih odluka, koje su se inače, nerijetko u praksi pokazale kao fatalne za bosanskohercegovačke Hrvate.

Nakon interventa 7. listopada 2014. aktualnog predsjednika BK BiH na Sinodi biskupa u Rimu o dramatičnoj situaciji s obzirom na katoličke obitelji i brakove u BiH, poluslužbeno glasilo Vatikana „L' Osservatore Romano“ je našu zemlju - glede aktualne situacije katolika - stavilo uz bok s Nigerijom, Bangladešom, Irakom, Sirijom, Izraelom i Ukrajinom. Dovoljno alarmantno za sve odgovorne za budućnost ove europske zemlje! Sve navedene zemlje su uglavnom zemlje iz Azije i Afrike. Naša je zemlja u Europi! To je doista sramota za Europu što ona dopušta da se u njoj radi pod koncem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća!

U svom priopćenju sa svoga zadnjeg – 62. redovitog zasjedanja naše BK (4. i 5. studenog 2014) u Sarajevu članovi naše BK su, između ostalog, poslali našoj domaćoj (i svjetskoj) javnosti i ovu poruku: „Osvrnuvši se na Opće izbore održane 12. listopada ove godine u Bosni i Hercegovini, biskupi potiču na što brže formiranje vlasti na svim razinama u skladu s iskazanom izbornom voljom birača. Izražavaju nadu da će novoformirane vlasti početi više raditi za dobro svih građana.

Očekuju da buduća vlast otvara mogućnost posebno mladima za ostanak u Bosni i Hercegovini, a svim građanima omogući život dostojan čovjeka. Pozivaju sve predstavnike vlasti, a posebno one iz hrvatskog naroda, da se aktivnije zauzmu protiv iskorjenjenija katolika i Katoličke Crkve u entitetu RS i dijelovima Federacije BiH te njihov sve češći odlazak iz cijele Bosne i Hercegovine. Očekuju od svih budućih nositelja vlasti da svi zajedno konačno počnu raditi za dobro svih u BiH otvarajući perspektive ne samo za ostanak nego i za povratak onih koji se žele vratiti“.    

Što učiniti za poželjnu budućnost hrvatske populacije u BiH

Pitanje svih pitanja za Hrvate i katolike u BiH, njihovu budućnost, a time i budućnost same države BiH jest mogućnost održivog povratka svih onih prognanih i izbjeglih Hrvata koji se žele vratiti i koji se imaju kamo vratiti, tj. koji još nisu prodali svoju imovinu. Bez brojnijeg povratka Hrvata prijeti realna opasnost da ni BiH kao država ne opstane, a to se može dramatično odraziti i na susjednu Republiku Hrvatsku. Za očekivani i potrebiti povratak prognanih i izbjeglih Hrvata u RS kroz sve poratne godine – ni službeni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH i u RH nisu nažalost mnogo učinili. Podaci i statistike njihova rada su porazni. Do sada kod političkih predstavnika hrvatskog naroda očito nije bilo čvrste volje i jasne javne odluke, a još manje izrađene učinkovite strategije i konkretne pravne i materijalne pomoći da se i bosanskohercegovačkim Hrvatima pomogne u ostvarenju njihovih prava, kao što su to daleko učinkovitije uradili pripadnici - političari - druga dva konstitutivna naroda svojim narodima. Dobija se dojam da obespravljeni bosanski Hrvati zapravo ne pripadaju nikome od domaćih političara, a o stranim da i ne govorim.

Neupitna je samo činjenica da je s tim obespravljenim ljudima slično kao i za vrijeme otomanske uprave, trajno i učinkovito ostala jedino Katolička Crkva. Ali, uza svu dobru volju i izuzetno zalaganje u raznim područjima pomoći ona nije u stanju, a niti je njena zadaća zamijeniti političke i državne dužnosnike u obavljanju njihovog odgovornog posla u omogućavanju dostojnog života svakog građanina naše zemlje.

Radi istine moram također reći kako je velika šteta, pa i sramota da se veliki dio hrvatske inteligencije iz BiH i RH sve ove godine – uglavnom držao po strani, prepuštajući dio svoga naroda na području Bosne samovolji njegovih zatirača. Smišljeno i namjerno je dopušteno da mnogo vremena prođe u istjecanju – osobito iz Bosne - hrvatskog nacionalnog bića. Posljedice tog i takvog istjecanja ne mogu ne biti mnogostruko fatalne!

Može li se – i da li se uopće želi – zajedničkim snagama, zajedno s aktualnim hrvatskim političarima i gospodarstvenicima iz naše zemlje, iz susjedne RH i inozemstva konačno napraviti objektivna dijagnoza aktualnog stanja hrvatske populacije u Bosni i Hercegovini te izraditi primjenjivu i učinkovitu kratkoročnu i dugoročnu strategiju za sigurnu budućnost katoličke odn. hrvatske populacije te je odlučeno provoditi u djelo?

Smatram nužnim zaustavljati odlazak onih bosanskih Hrvata u treće zemlje koji se kao prognanici i izbjeglice još uvijek nalaze na području Hrvatske. Svima onima, koji imaju bilo što od svoje očevine ili imovine u BiH treba sugerirati da ne prodaju imovinu, i učinkovito im pomoći da se vrate u svoj rodni kraj i da im se tamo pomogne da žive ravnopravno s drugim građanima uživajući sva prava i slobode te ispunjavajući sve dužnosti kao i drugi pored njih.

Katolička Crkva će i dalje svojim dosadašnjim i budućim karitativnim, socijalnim, odgojno-obrazovnim i drugim projektima biti uz njih, uporno šireći nadu u Božju pomoć i samopouzdanje u vlastite snage svakog pojedinca.

Slobodan sam iznijeti nekoliko sugestija za zajedničku našu raspravu i za donošenje konkretnih zaključaka i određivanje konkretnih zadaća:

1. Osnovni razlozi aktualne demografske drame Hrvata u BiH su:

- Neriješeno pitanje unutrašnjeg uređenja BiH (političko i nacionalno pitanje);
- Neuspio povratak prognanika i raseljenih Hrvata, osobito u RS;
- Vrlo negativan prirodni priraštaj Hrvata koji su ostali u BiH;
- Trend novog iseljavanja Hrvata iz BiH, nakon ulaska RH u EU.

2. Prema mogućem rješenju problema imam ove sugestije:

- Ciljano i učinkovito raditi na zaustavljanju daljnjeg iseljavanja Hrvata iz BiH i na podizanju nataliteta.
- Politički, pravno, materijalno i ekonomski više pomoći povratak svih onih koji se žele i mogu vratiti u svoj rodni kraj, osobito na području RS.

3. Intenzivnije stvaranje ozračja sigurnosti treba se očitovati poglavito:

- podizanjem političke i pravne sigurnosti koja će pogodovati gospodarskom razvitku osobito hrvatski kompaktnih naselja i sredina u RS odn. BiH;
- jačanjem ustanova nacionalne kulture: učilišta, škole, društva, mediji, banke podataka itd.;
- jačanjem postojećih međusobnih veza između RH i hrvatske populacije na području cijele BiH,
- zajedničkim lobiranjem za budućnost hrvatskoga naroda u BiH u svjetskim centrima moći;
- povezanijim i intenzivnijim zajedničkim radom svih relevantnih institucija u hrvatskom narodu BiH i RH (politika, gospodarstvo, prosvjeta, kultura, Crkva);
- intenzivnijim radom na obnavljanju i jačanju većeg pouzdanja u Boga, Gospodara ljudske povijesti, pa tako i povijesti našeg naroda u ovoj zemlji.

Ponavljam svoju na početku izraženu želju da se s ovom dramatičnom problematikom svakako nastavimo baviti još intenzivnije i tijekom idućih mjesecu – u ovakvom ili sličnom obliku, potičući sve odgovorne čimbenike da konačno odlučnije i djelotvornije pristupe izvršavanju preuzetih obveza!

Još jednom izražavam zahvalnost Uredništvu „Večernjeg lista“ – glavnom organizatoru ovog „okruglog stola“, koji bi trebao doista označiti prekretnicu u našim zajedničkim planiranjima i provođenjima potrebitih konkretnih projekata za ostanak i opstanak hrvatskog naroda u ovoj njegovoj vjekovnoj domovini.

Franjo Komarica,
biskup banjolučki,
predsjednik BK BiH