Nema pričesti ponovno civilno vjenčanima

Prilog biskupa Perića za Crkvu na kamenu

Mostar, pon, 10. kol. 2015.

Uvod. Otvaranje rasprave o mogućnosti davanja svete Pričesti supružnicima koji su se rastavili te se, ostajući im ženidbeni vez crkveno valjan, ponovno civilno vjenčali, izazvalo je velike rasprave i u svijetu i u nas. Osobito je prošlogodišnja izvanredna Biskupska sinoda o ženidbi i obitelji potaknula takvu vrstu rasprave. Tajništvo Sinode razaslalo je obrazac od pedesetak pitanja Biskupskim konferencijama da ih biskupi sa svećenicima pa i s laicima rasprave i vrate, bez objavljivanja odgovora, kako bi se moglo o svemu raspravljati na redovitoj Biskupskoj sinodi o istoj temi u listopadu ove godine. Očekivati tajnovitost odgovora na takve upitnike u današnjoj navali medijske radoznalosti, pogotovo u tako delikatnoj temi, može izazivati samo dobrohotan osmijeh. Tako su neke Biskupske konferencije trijumfalno objavile svoje odgovore, koji u nekim točkama odudaraju od stalne prakse Crkve. Jedni tomu problemu pristupaju s nakanom rastakanja crkvenoga nauka i pastorala, drugi sa željom da doista riješe vrlo osjetljive situacije gdje se jedan od ženidbenih drugova, ni kriv ni dužan, može osjećati nepravedno pogođenim, a i sam zapada u nove probleme. Crkva, brižljiva majka i učiteljica, ne može gledati da joj se krši nauk njezina božanskoga Utemeljitelja, Krista Gospodina, a ne može ni lomiti štapa nad svojom djecom, stoga je dužna pokazivati svu svoju brigu i sredstva spasenja prema takvima uključujući ih u crkveni život koliko je više moguće. Ima mnoštvo dokumenata od Drugoga vatikanskoga koncila naovamo (Gaudium et spes,1965., br. 47-49; Katekizam Katoličke Crkve, 1992., br. 1644-1651; Kongregacija za nauk vjere, Pismo Biskupima Katoličke Crkve o podjeljivanju Euharistijske pričesti vjernicima koji su se nakon rastave ponovno civilno vjenčali, 1994., u 10 brojeva; Papa Benedikt XVI., apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 2007., br. 27-29; Papa Franjo, enciklika Lumen fidei, 2013., br. 52; apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 2014., br. 66). Ovdje ćemo se ograničiti samo na dva kratka dokumenta Crkvenoga učiteljstva o nepripustivosti svetoj Pričesti onih koji su se crkveno valjano vjenčali pa rastavili i ponovno civilno vjenčali. Ovdje je riječ samo o takvima. Prvi je dokument apostolska pobudnica Ivana Pavla II. Familiaris consortio - Obiteljska zajednica, objavljena 22. studenoga 1981., br. 84, a drugi je Izjava o pripustivosti rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih koju je izdalo Papinsko vijeće za tumačenje zakonodavnih tekstova, 20. lipnja 2000., u 5 točaka, a odnosi se na interpretaciju kan. 915 Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine.

1 - Familiaris consortio - Rastavljeni i ponovno oženjeni, br. 84:

Svakidašnje iskustvo, na žalost, pokazuje da oni koji su se odlučili na rastavu gotovo redovito imaju u vidu sklapanje nove veze, dakako bez katoličkoga vjerskog obreda. Budući da se radi o zlu koje, poput drugih zala, sve šire zahvaća i same katoličke sredine, s tim problemom se valja suočiti neodloživo i s najvećom skrbi. Sinodalni su ga oci izričito proučavali. Crkva, naime, koja je ustanovljena da svim ljudima, a posebno krštenima, donese spasenje, ne može prepustiti samima sebi one koji su - već povezani sakramentalnom ženidbenom vezom - htjeli sklopiti drugu ženidbu. Stoga se ona mora neumorno truditi da im stavi na raspolaganje svoja sredstva spasenja.

Pastiri moraju znati da su, radi ljubavi prema istini, obvezni dobro razlikovati situacije. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase prvu ženidbu a ipak su sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu. Konačno ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti imaju subjektivnu sigurnost da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nikada nije ni bila valjana.

Zajedno sa Sinodom toplo potičem pastire i cijelu zajednicu vjernika da pruže pomoć rastavljenima koji su se ponovo oženili. Neka velikom ljubavlju sve učine da se ne osjećaju odijeljenima od Crkve, jer oni mogu, štoviše i moraju, kao krštenici sudjelovati u njezinu životu. Valja ih poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da dadu svoj prilog djelima ljubavi i pothvatima zajednice za pravednost, da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh pokore i to pokazuju svojim djelima, konačno da svednevice mole milost Božju. Neka Crkva moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuje kao milosrdna majka i tako ih očuva u vjeri i nadi!

Crkva, ipak, ponovno potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom Pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti rastavljene i ponovno oženjene. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti za zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u Euharistiji. Postoji i još jedan osobit pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.

Pomirenje u sakramentu pokore - koje bi otvorilo put sakramentu Euharistije - može se udijeliti samo onima koji su se pokajali da su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena, kada iz teških razloga - na primjer radi odgoja djece - ne mogu ispuniti obvezu rastave, "preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo ženidbenim drugovima" (Ivan Pavao II., Homilija na zaključenju VI. sinode, 25. listopada 1980.).

Isto tako, poštovanje koje valja iskazivati sakramentu ženidbe, samim ženidbenim drugovima i njihovim ukućanima, a i prema zajednici vjernika, zabranjuje pastirima da iz bilo kojega razloga ili pod bilo kakvom izlikom, pa i pastoralne naravi, održavaju za rastavljene koji se ponovno vjenčavaju bilo kakav obred. Takvo održavanje obreda davalo bi dojam nekoga sakramentalnog slavlja novoga valjanog vjenčanja, pa bi prema tome dovelo u bludnju u svezi s nerazrješivošću valjano sklopljene ženidbe.

Postupajući na taj način, Crkva ispovijeda svoju vjernost Kristu i njegovoj istini; istodobno se s majčinskim srcem sagiba svojoj djeci, posebno onoj koja su bez svoje krivnje napuštena od svoga zakonita ženidbenog druga.

Čvrstim pouzdanjem ona vjeruje da će i oni koji su se udaljili od Gospodinove zapovijedi te i dalje žive u takvu stanju, moći od Boga dobiti milost obraćenja i spasenja, ako ustraju u molitvi, pokori i ljubavi (usp. prijevod u: Pobudnica, Obiteljska zajednica, KS, dokument 64).

2 - Papinsko vijeće za tumačenje zakonodavnih tekstova, Izjava o pripustivosti svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, 2000.

Kodeks kanonskoga prava propisuje: "Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu" (kan. 915). Posljednjih godina neki su auktori tvrdili, na temelju različitih argumenata, da ovaj kanon ne bi bio primjenljiv na vjernike rastavljene i ponovno civilno vjenčane. Priznaje se da je apostolska pobudnica Familiaris consortio iz 1981. u br. 84 bila istaknula takvu zabranu na nedvosmislen način, i da je to više puta izričito potvrđeno posebno godine 1992. u Katekizmu Katoličke Crkve, br. 1650. i godine 1994. u Pismu "Međunarodna godina obitelji" Kongregacije za nauk vjere. Unatoč tomu, rečeni auktori pružaju različita tumačenja navedenoga kanona koji se slažu da iz njega isključe praktično situaciju rastavljenih i ponovno vjenčanih. Na primjer, budući da tekst govori o "teškom grijehu", bili bi potrebni svi uvjeti, i subjektivni, koji se traže za postojanje smrtnoga grijeha, zbog čega djelitelj Pričesti ne bi mogao donijeti ab externo [iz vanjskoga područja] takav sud; osim toga, budući da se govori o "tvrdokornom ustrajavanju u onom grijehu", trebalo bi naići na stav izazova vjernika, nakon zakonite opomene Pastira.

Pred ovom navodnom suprotnošću između stege Kodeksa iz 1983. i stalna naučavanja Crkve u toj stvari, ovo Papinsko vijeće, u dogovoru s Kongregacijom za nauk vjere i s Kongregacijom za bogoštovlje i stegu sakramenata, izjavljuje sljedeće:

1. Zabrana iznesena u navedenu kanonu, po svojoj naravi, potječe od božanskoga zakona i nadilazi okružje pozitivnih crkvenih zakona: ovi ne mogu uvesti zakonodavne promjene koje su oprječne nauku Crkve. Svetopisamski tekst, na koji se crkvena predaja uvijek poziva, jest onaj sv. Pavla: "Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29).

Ovaj tekst odnosi se ponajprije na sama vjernika i njegovu moralnu savjest, a to je formulirano u susljednom 916. kanonu. A biti nedostojan, jer je čovjek u stanju grijeha, postavlja također velik pravni problem u Crkvi: upravo na termin "nedostojan" poziva se kanon Kodeksa kanona Istočnih Crkava koji je usporedan latinskomu kan. 915. "Moraju biti udaljeni od primanja božanske Euharistije oni koji su javno nedostojni" (kan. 712). Zapravo, primati tijelo Kristovo, a biti javno nedostojan, jest objektivna šteta za crkveno zajedništvo; to ponašanje udara na prava Crkve i svih vjernika da žive dosljedno zahtjevima toga zajedništva. U konkretnu slučaju, pripuštanje svetoj Pričesti vjernika rastavljenih i ponovo vjenčanih, jest skandal, shvaćen kao radnja koja druge potiče na zlo, i koji se odnosi istodobno na sakrament Euharistije i na nerazrješivost ženidbe. Takav skandal postoji iako, na žalost, takvo ponašanje ne bi više izazivalo čuđenja: štoviše upravo pred izobličenjem savjesti, to je nužnija u Pastira akcija, strpljiva i čvrsta, u zaštitu svetosti sakramenata, u obranu kršćanske moralnosti radi ispravna oblikovanja vjernika.

2. Kakvo god bilo tumačenje kan. 915, koje se protivi svomu bitnom sadržaju, što su ga Učiteljstvo i stega Crkve kroz stoljeća neprestano izjavljivali, ono je jasno zavodničko. Ne može se miješati poštovanje riječi zakona (usp. kan. 17) s neispravnom uporabom samih riječi kao sredstava da relativiziraju i isprazne bit zapovijedi.

Formula "i drugima koji tvrdokorno ustraju u javnom teškom grijehu" jasna je i treba je shvatiti tako da ne izobličuje sam smisao, čineći normu neprimjenljivom. Tri se uvjeta traže:

a) teški grijeh, objektivno shvaćen, jer o subjektivnoj uračunljivosti djelitelj Pričesti ne bi mogao suditi;

b) tvrdokorna ustrajnost koja znači postojanje objektivne situacije grijeha koji traje u vremenu i koji volja vjernika ne dokrajčuje, jer nisu potrebni drugi rekviziti (stav izazova, prethodna opomena itd.) da se ostvari situacija u svojoj temeljnoj crkvenoj težini;

c) jasan značaj situacije teška ustaljena grijeha.

Ne nalaze se, međutim, u stanju teška ustaljena grijeha vjernici rastavljeni i ponovno vjenčani, koji zbog ozbiljnih motiva - kao na primjer odgoja djece "ne mogu ispuniti obvezu rastave, 'preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo ženidbenim drugovima" (Familiaris consortio, 84) i koji su na temelju takve nakane primili sakrament pomirenja. Budući da je činjenica da takvi vjernici ne žive more uxorio - na ženidben način - po sebi tajna, dok je njihov položaj razvedenih i ponovno vjenčanih po sebi javan, oni će moći pristupati euharistijskoj pričesti samo ako nema skandala.

3. Vijeće u ovoj točki govori da je svećenik djelitelj, župnik, dužan upozoriti vjernika i uskratiti mu pričest, sve to u krajnjoj ljubavi i u prikladnu trenutku.

4. "Imajući u vidu narav spomenute norme (usp. br. 1), nijedan crkveni auktoritet ne može ni u kojem slučaju od ove obveze osloboditi djelitelja svete Pričesti, niti izdati smjernice koje tomu protuslove."

5. Crkva će prema takvima pokazati majčinsku ljubav upozoravajući ih na svu njihovu vezu s Crkvom dok su u takvu stanju.

Zaključak. Pred nama je Biskupska sinoda na koju su izabrani biskupi delegati svih Biskupskih konferencija svijeta da raspravljaju o ovim problemima i njihovim rješenjima. Očekivati je da će pod vodstvom pape Franje stalan crkveni nauk biti potvrđen i još više učvršćen, da će se pokušati tražiti pastoralna rješenja koja ne protuslove ovomu nauku a otvaraju mogućnosti većega uključenja takvih osoba u crkveni život, unatoč pojedinim razrožnim glasovima nekih visokih crkvenih osoba koje ne bježe od toga da se svide i suobliče ovomu svijetu.

Objavljeno: Crkva na kamenu, 7/2015., str. 4-6.