Nauk o ženidbi u Srednjem vijeku i prema Tridentskom koncilu

Nadovezujemo se na promatranje sakramenta ženidbe kroz povijesni tijek Crkve. Završivši biblijsko i patrističko gledanje prelazimo na srednjovjekovno (od 5. do 16. stoljeća), s vrhuncem na Tridentskom koncilu (1545.-1563.).[1]Nadahnjuju nas članci njemačkoga kardinala Waltera Brandmüllera, povjesničara.  

 

Evangelizacija Europe. Nakon izlaska kršćanstva iz katakomba u 4. stoljeću i njegova širenja po Europi, kršćanski se misionari susreću s najrazličitijim običajima i zakonima pojedinih naroda: Germana, Franaka, Anglosasa i drugih s obzirom na naravnu instituciju ženidbe. Svi su oni imali svoju praksu i nauk o ženidbi, više o razrješivosti negoli o nerazrješivosti ženidbe, pod raznim uvjetima i okolnostima. Kršćanstvo donosi nov nauk, onaj Isusov i, dosljedno, Isusovih učenika - apostola: Što je Bog jednom svezao, čovjek nije više vlastan samovoljno razrješivati ni iz kakva razloga. Jednost i nerazrješivost postaju stupovi bračnoga i obiteljskoga života. Crkva se učvršćuje u pojedinim mjestima i krajevima Rimskoga carstva. Utvrđuje se crkveni nauk o ženidbi, osobito na pokrajinskim saborima: u Kartagi, današnjem Tunisu, 407.; u Angersu, 453. i Orleansu, 533. u današnjoj Francuskoj. Papa Zaharija (741.-752.) opominje Pipina Maloga, oca Karla Velikoga, 747. godine, da onaj čovjek koji potjera svoju zakonitu ženu, pa i pod dokazanim preljubom, i oženi se drugom, upada u ekskomunikaciju.

 

Lotar II. i njegove žene: Valdrada i Teutberga. U povijesti je poznat slučaj Lotara II., kralja Lotaringije, današnje Lorene, koji se protezao punih petnaest godina 855.-869. koliko mu je trajalo kraljevanje. Kao što je također poznat i odgovor pape Nikole I. (858.-867.), svetoga i jednoga od trojice Papa kojima je Crkva dala naslov Veliki (Leon I., Grgur I. i Nikola I). Lotar II. imao je priležnicu, ljubavnicu, friedilu, imenom Valdradu s kojom je imao sina Hugu i tri kćeri: Gizelu, Bertu i Irmengardu. Nije to bila ženidba sklopljena po običajima tadašnjega vremena među sinovima velikih bogataša: miraz, javni pristanak, svadba, darovi - secundum legem et ritum - nego aristokratsko ljubakanje u skladu s tjelesnim strastima. Ali kada se trebao pravo oženiti, crkveno, odbacio je ljubavnicu Valdradu i uzeo novu suprugu Teutbergu, također aristokratkinju, sestru velmože Uberta koji je držao dobar dio današnje Švicarske, i to je učinio po ceremonijalnim propisima toga vremena. A sve je bilo više iz političkih motiva da se kralj dočepa još više vlasti i vlasništva, nego li što je bilo iz neke ljubavi. A s tom novom suprugom Lotar II. nije imao djece. Kralj bez djece - gdje to ima?! U pitanju je kraljevsko nasljedstvo. Tako kralj Lotar odluči potjerati tu svoju zakonitu ženu Teutbergu, koja mu nije rodila sina, i uzeti onu prvu plodnu ljubavnicu Valdradu, s njezinim i svojim sinom kao budućim nasljednikom. Da to provede, potaknuo je održavanje pokrajinskoga sabora, i to ne samo jednoga, da mu se riješi slučaj, da se zakonito razvede od zakonite Teutberge i zakonito vjenča s nezakonitom Valdradom. Da mogu ići na pričest! Biskupi su na tim saborima bili listom iz njegova kraljevstva i uz samoga kralja, koji su živjeli od kraljevaKirchensteuera. Prvi se sabor održao u Aquisgrani (današnji Aachen), 860. godine. Muž je Lothar II. bio optužio zakonitu suprugu Teutbergu s rodoskvrnuća s njezinim bratom Ubertom, što je ona "priznala" pred biskupima, sve pod prisilom samoga kralja, kakvo je bilo opće uvjerenje. Teutberga je zatim pobjegla s toga sabora svomu bratu Ubertu. Intervenirao je Hinkmar, nadbiskup Reimsa, ozbiljnom studijom: Razvod Lotara i Teutberge[2] i zatražio da se povede proces protiv kralja Lotara II. Ohrabrena procesom, Teutberga podnese utok, čitav dossier, na papu Nikolu I., braneći se da nije nikada počinila nikakva preljuba, a još manje rodoskvrnuća.

 

U međuvremenu Lotar sazove drugi sabor, opet u Aquisgrani, 862., na kojem većina kraljevih biskupa odluči dati kralju dopuštenje da razvrgne ženidbu s Teutbergom, "rodoskvrniteljicom", i da se vjenča s Valdradom, priležnicom. Čak je tu ženidbu blagoslovio kölnski nadbiskup Guntar na Božić iste 862. godine. A kralj Lotar postavio je svoju staru ljubavnicu za kraljicu!

 

Uto se podigne Rimski papa Nikola I. (858.-867.) i naredi da se sazove pokrajinski sabor u Metzu, 863. godine, da se istinito ispita cio slučaj: jesu li Lotar i njegova ljubavnica Valdrada bili vjenčani po tadašnjim običajima. Rezultat istrage: Nigdje se to nije moglo ustanoviti, što je, naprotiv, ustanovljeno da je učinjeno s Teutbergom. Međutim, kako na sabor u Metzu opet dođu većinom biskupi iz Lotarova kraljevstva, oni ponovno potvrde odluke iz Aquisgrane. Odluke sabora donesu u Rim kölnski nadbiskup Guntar i trierski biskup Tilgald braneći Lotara i njegovu Valdradu. Papa, obaviješten o stvarnoj istini, sazove Rimsku sinodu i odbije potvrditi biskupske odluke iz Metza usvojivši ishode prave istrage. Štoviše, svrgne obojicu biskupa delegata i ekskomunicira ih. Ekskomunicira i sve biskupe koji su donijeli ovakve odluke u Metzu, ostavljajući im ipak mogućnost da traže milost oproštenja. Svađa je do te mjere uskipjela da su dvojica svrgnutih biskupa - delegata, Guntar i Tilgald, nagovorila Ljudevita Njemačkoga, starijega brata Lotara II., koji se 864. godine nalazio u Beneventu u Italiji, da napadne Papu koji je proglasio valjanom Lotarovu ženidbu s Teutbergom. Ljudevit to i učini. Njegova vojska udari na papinski Rim i počini teške zločine: premlati sudionike jedne procesije, uništi križeve, jednu relikviju sv. Križa bace u blato i druga bogohulstva. U svoj toj vatri i vrevi nekako se uspiju susresti Nikola I. i Ljudevit II., oči u oči. I pomire se. Car prihvati da je zaveden onom dvojicom biskupa koji su odlazeći iz Rima napisali prosvjedno pismo Papi iz čega proizlazi njihova nakana da osnuju Nacionalnu crkvu, što dalje od Rima. U međuvremenu trebalo je rastaviti Lotara i Valdaradu. Ali oni se ne daju s kraljevskoga dvora. Zato ih Papa izopći, 13. lipnja 866. Lotar ipak 869. dođe u Rim na pomirenje. Primi ga novi papa Hadrijan II. Kralj zadobije oproštenje i vraćajući se kući, na putu umre od groznice. Žena mu je Teutberga umrla 875. godine. Dodajmo i to da Lotara nije naslijedio njegov izvanbračni sin Ugo, kako je sam želio, nego mu je kraljevstvo bilo podijeljeno između starijega brata i rođaka.

 

Papa je u ovom slučaju branio jedinstvo i valjanost, tj. nerazrješivost crkvene ženidbe. I obranio čast i dostojanstvo žene pred jednim moćnikom ovoga svijeta. Taj je razvikani slučaj pomogao afirmaciji Crkve i njezina evanđeoskog nauka u društvu.

 

Decretum Gratiani. Sve nesigurnosti i nejasnoće iz prošlosti bile su na osobit način sabrane u Zbirku od 4000 dekreta koje je kroz 20 godina prikupljao, sa svih strana, u raznim prilikama važećih kanona, monah i učitelj Gracijan i dao im naslov: Concordantia discordantium canonum (Složnost nesložnih kanona), 1140. godine, zbirka poznata pod naslovom: Decretum Gratiani.

 

Koncili u Lionu i Firenci. Godine 1274. na Drugom lionskom koncilu ženidba je punopravni sakrament kao i ostali sveti sakramenti. A Koncil u Firenci 1439. jasno propisuje: "Trostruko je dobro ženidbe: Prvo, prihvaćanje i odgajanje potomstva radi bogoštovlja. Drugo je dobro vjere koje jedan supružnik drugomu mora posluživati. Treće, nerazrješivost ženidbe koja naznačuje vez Krista i Crkve. Premda je, posljedično, zbog preljuba dopušteno rastaviti se od postelje od vlastita supružnika, nije ipak dopušteno sklopiti novu ženidbu jer je ženidbeni vez, ako je valjano sklopljen, trajan."[3]Latinski: Quamvis autem ex causa fornicationis liceat tori separationem facere, non tamen aliud matrimonium contrahere fas est, cum matrimonii vinculum legitime contractum perpetuum sit." Latinski izraz non fas est, ili nefas est, ne znači samo da je nedopušteno i nepravedno te stoga nevaljano, nego znači: odvratno, sramotno, užasno, bogohulno. Usklik nefas! znači: sramota i grjehota!

 

Henrik VIII. i njegovih pet žena i toliko ljubavnica. Među najzloglasnije slučajeve i škandale ulaze ženidbe Henrika VIII. (1491.-1547.), kralja Engleske od 1509. godine. Njegov brat Henrik VII. bio je oženjen Katarinom Aragonskom, Španjolkom. Budući da je Henrik VII. umro 1509., odmah ga je naslijedio Henrik VIII. Naslijedio i njegovu ženu Katarinu s kojom se iste godine vjenčao uz Papinu dozvolu. Henrik je VIII. s Katarinom imao sedmero djece, ali sve ženskice, od kojih je preživjela samo Marija. A on želio muškića, nasljednika. Papa Lav X. godine 1521. dao mu je naslov Defensor fidei(Branitelj vjere). Sada ćeš vidjeti kakav je bio branitelj: on je uza zakonitu Katarinu imao dvije ljubavnice Mariju Boleyn i Elizabetu Blunt. Ali kada je uvidio da mu Katarina ne će roditi muška čeda, zaljubi se u Marijinu sestru Anu Boleyn, dvorsku damu. Zatraži od pape Klementa VII. razvod od zakonite žene Katarine i vjenčanje s dvorkinjom Anom. Papa odbije zahtjev 1529. godine. Henrik, međutim, postavi Thomasa Cranmera za kanterberijskoga nadbiskupa koji ga 1533. vjenča s Anom. Nato Papa baci ekskomunikaciju na Henrika VIII. A ovaj 1534. sazove Parlament i proglasi Act of Supremacy(Zakon o vrhovništvu), po kojem je na čelu države i Crkve - kralj! Odcijepivši Englesku od Rima, raspustio je sve samostane i konfiscirao im imovinu. Katarina je umrla od raka 1536. Ali ni s Anom nije imao sreće. Nekoliko je puta ostala trudna, a rodila mu je samo Elizabetu. Od nje se razveo i dao je ubiti. Slijedilo je još nekoliko razvoda i prevjenčanja, i ubojstava, ali to više nije bitno za ovu temu koju obrađujemo.

 

Zaključak. Valja istaknuti da papa Klement VII., unatoč raznim političkim pritiscima i prijetnji odcjepljenjem ili raskolom od Rimske Stolice, nije popustio u opsluživanju Božjega zakona o nerazrješivosti ženidbe. Jer, kada čovjek sleti s evanđeoske ceste, i počne se prevrtati niza stranu, tomu jadu kraja nema. Ako prekrši šestu Božju zapovijed, ništa ga više ne priječi da pogazi i sve ostale! Jer, "tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega" (Jak 2,10).

 

Stoga tko se razvede od jedne ili jednoga, nema nikakva razloga da se ne razvede, barem u mislima, još "sedamdeset puta sedam". Tko se tako vjenčava, razvjenčava i prevjenčava, taj nema nikakve smetnje da prihvati i homoseksualne zajednice, i majke-surogate, i sve druge perverzije protiv naravnoga zakona. Takav se sprema najprije glasom, a onda i životom poticati i činiti abortuse i druga ubojstva, eutanazije i slično.

 

Ako je neka sakramentalna ženidba u sebi valjana, ne može je Crkva razvrgnuti i blagosloviti novu bračnu zajednicu.

 

Ako novi nezakoniti supružnici, koji žive u grijehu civilnoga razvoda i nove civilne ženidbe, žele ići na ispovijed, ne mogu primiti oproštenja, jer treba urediti nesređeno bračno stanje. Ispovijed i znači popravak u životu, a ne življenje u istom grijehu i stanju!

 

A pogotovo u takvu bračnom dar-maru ne mogu ići na pričest.

 

Ali oni ipak idu. Tko god ide i "tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" Gospodnjega (1 Kor 11,27-29).

 

---

Objavljeno u: Crkvi na kamenu, 2/2015., str. 4-6.