Napustio karijeru psihijatra i postao svećenik

Plamen Gečev rođen je 1965. godine u Sofiji. U rodnom gradu završio je osnovno i srednje obrazovanje, nakon čega je upisao studij medicine.

Kada je imao deset godina, njegovi roditelji se razvode i on nastavlja živjeti sa majkom. „Razvod sam preživio dosta teško. Sjećam se da sam bio dosta zatvoren. Igrao sam se često sam, nisam imao brata ni sestru. Mnogo sam volio glazbu. Htio sam postati dirgent. Interesirao sam se također za povijest, htio sam naučiti čitati hieroglife. Imao sam vlastiti svijet. “

Nakon završene srednje škole, Plamen se dvoumio koji će studij upisati. Zanimala ga je povijest i glazba. U četvrtoj godini srednje škole sudjelovao je na jednom natjecanju za kemiju, gdje se dobro predstavio, nakon čega je na nagovor tetke upisao medicinu.
Studij medicine završava u roku kao jedan od najboljih studenata. Poslije toga kao specijalistički studij odabire psihijatriju:

“Nisam htio postati psihijatar, nego neurokirurg. Neurokirurgija je jedna muška profesija i mnogo je teška. Na kraju sam postao psihijatar jer sam upoznao jednog profesora koji mi je sugerirao da odaberem taj studij. On je u meni vidio da mogu postati dobar psihijatar i tako je sve počelo.”
Plamenova psihijatrijska karijera trajala je sedam godina. To su bile godine nakon pada komunizma u Bugarskoj, koje su bile teške, priča Plamen:

“Imao sam šansu raditi sa mnogo dobrim profesorima. Međutim, bilo je jako teško. Psihijatrijska klinika u Sofiji nalazila se u fazi preobrazbe iz ustanove koja je dijelovala u totalitarnom sustavu u modernu kliniku. Vidio dam mnogo nasilja prema pacijentima. Bilo je ljudi koji su pacijente tukli. Također sam se zanimao za psihoterapiju i obiteljsku medicinu. U razdoblju od 1998. do 1999. godine radio sam u Centru za narkomaniju. “
Početkom devedesetih Plamen u katedrali svetog Josipa u Sofiji sluša prvi put kateheze Neokatekumenskog puta, koje će njegov život potpuno promijeniti:
“Te kateheze su bile mnogo jake. Osjetio sam veliku ljubav od Boga prema meni. Otvorile su mi se oči za vjeru jer do tada nisam bio vjernik. Nekako je sve na mene ostavilo dubok trag. Čuo sam kako me Bog ljubi. Ti ljudi koji su držali kateheze govorili su o smislu života. 1991. godine sam ušao u zajednicu i nakon ulazne konvivencije bio sam potpuno promijenjen. Ja i moj prijatelj željeli smo ići u SAD, ali zahvaljujući tim katehezama ostao sam u Bugarskoj. “
Na jednom susretu za mlade sa Kikom Arguelom, utemeljiteljem Neokatekumenskog puta, Plamen je prvi put osjetio da ga Bog zove u svećenike. Za tu odluku je trebalo mnogo hrabrosti, jer je bio sin jedinac, a s druge strane trebalo je i napustiti karijeru psihijatra:

“Kada sam bio na tom susretu sa Kikom upoznao sam dosta svećenika misionara i oni su u meni ostavili dubok trag. Svidio mi se njihov način zivota, osobito kako su evangelizirali. Nakon toga proveo sam jednu godinu u Rimu u jednom sjemeništu, gdje sam vidio kako se tamo živi. Obzirom da sam bio sin jedinac, nije mi se sviđalo da se svećenici ne mogu ženiti. Tada sam bio u vezi i sa jednom djevojkom, no poslije sam vidio da nije bila Božja volja da se oženim s njom. “

1996. godine Plamen odlazi u Biskupijsko-misijsko sjemenište “Redamptoris mater” u Kazahstan, u kojem je proveo jednu godinu:

“U tom sjemeništu su mi se pojavile misli da se vratim kući i da se oženim, da imam djecu. Kada sam vidio rekaciju majke, koja nije mogla prihvatiti da sam toliko daleko od nje, odlučio sam se vratiti.
Vratio sam se u Sofiju gdje sam ostao do 1999. godine. Nakon toga nisam bio zadovoljan, odnosno shvatio sam da sam pogriješio.
Tada sam radio kao psihijatar i imao sam veliku šansu da postanem direktor psihijatrijske klinike. Međutim, odlučio sam napustiti karijeru psihijatra i ponovo se vratiti sjemenište.”
Plamen se vratio u sjemenište “Redemptoris mater” u Lugano u Švicarskoj, gdje je proveo devet godina. Zaređen je za svećenika 2007. godine. Nedavno je proslavio sedmu obljetnicu ređenja.

“To sto imam sedam godina svećenista, to znači da je Bog bio vjeran. Uvijek je bio sa mnom tijekom kriza. Zadovljan sam što je Bog od mene napravio to da mogu biti samostalni čovjek. Bio sam mnogo privržen majci, a sada sam samostalan. Imam vlastiti život. Mislim da Bog pravi povijest svakog čovjeka. “

Nakon ređenja, Plamen je pet godina bio svećenik u Švicarskoj. Prije tri godine odlučio se vratiti u Bugarsku.
“Vratio sam se iz dva razoga. Prvo majka mi je sama i potreban sam joj. Drugo moj život u Švicarskoj bio je dosta suhoparan. Tamo se ne može očekivati neka velika evangeliziacija za koju su svećenici iz sjemeništa "Redamptoris Mater" formirani.”
Danas je Plamen župnik u Vidinu, gradu na sjeverozapadu Bugarske. U tom gradu nema mnogo katolika, ali je otvorena zajednica “Missio ad gentes”, kojeg čine obitelji sa Neokatekumenskog Puta iz Hrvatske i Italije.

“Nije lako u Vidinu. Ali nam u tom mjestu Bog daje da se obratimo.
Nema mnogo vjernika, ali nam Bog daje druge milosti,” zaključuje Plamen.

Piše: Ivan Katavić

foto