Mons. Milan Simčić o kanonizaciji papa Ivana XXIII i Ivana Pavla II

Prvi osjećaj koji mi izvire iz srca i uma je osjećaj velike radosti i zadovoljstva što sam doživio ovaj dan, jer dolazi do izražaja svetost Katoličke crkve u osobi dvojice Papa koji su označili i ostavili duboki trag u Crkvi i u svijetu u prošlom stoljeću i u sadašnjem. To je dar Božji koji nam ulijeva nadu i sigurnost u budućnost svakoga od nas i Crkve Božje, jer svetost koja se neprestano pojavljuje i obnavlja u Crkvi, i to ne samo kod Papa nego i kod običnih vjernika, je jamac da se u povijesti ostvaruje obećanje Isusovo: Evo, ja sam s vama sve do svršetka svijeta! – To se ostvaruje također i kroz svetost tolikih svetaca u svako doba.

Moj dojam o papi Ivanu XXIII je poseban, jer kod njega sam uočio od početka njegovu prirođenu svetost kroz njegovu jednostavnu i skromnu osobu, kroz njegovo blago lice i oči, kroz njegovu dobrotu i miroljubivost, strpljivost i njegov veliki svetački optimizam. Ušao sam u službu Svete Stolice u drugoj godini njegova pontifikata. Imao sam sreću da ga susretnem nekoliko puta osobno. Prvi put u njegovom studiju u Vatikanu s mojim ondašnjim župnikom koji je bio školski kolega Papinog osobnog tajnika msgr. Capovilla. On nas je predstavio Papi, koji nas je primio veoma srdačno i u poduljem razgovoru zanimao se za nas, za zdravlje, za naše obitelji i posebno za progon Crkve u ondašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Župnika je na kraju upitao što mu treba za župu i dao je nalog svom tajniku da ga obdari lijepim misnim ruhom i kaležom i da mu dade izdašnu svotu novca za siromahe. Eto, očitovala se dobrota i pažnja za progonjenu Crkvu, primijetio sam u njegovim očima svu tugu i žalost kad smo mu iznijeli neke podatke o progonu kod nas, posebno protiv biskupa i svećenika. Kada je on započeo tzv. Ostpolitik, tj. pokušaj da uspostavi kakav-takav dijalog s komunizmom u svrhu da pomogne progonjenim kršćanima, to je bilo očitovanje njegove očinske ljubavi prema progonjenima.

Susreo sam ga i na nekoliko posebnih audijencija Sv. Oficija – tako se tada zvao Zbor za nauk vjere gdje sam radio – kojemu je bila povjerena priprema dokumenata za raspravu na II. Vatikanskom Saboru što je Ivan XXIII u svom proročkom duhu najavio Crkvi i svijetu. Papa je tada bio izravni pročelnik toga Zbora pa je pratio izbliza njegov rad. Svaki put kod tih susreta zanimao se za svakoga od nas koji smo tamo radili, kako napreduje posao oko pripreme koncila, pitao je za zdravlje, za naše obitelji, dakle neobična pažnja prema čovjeku. Ne manju brigu je pokazivao i prema svojoj biskupiji, Papa je naime rimski biskup, pa je pokrenuo biskupsku Sinodu, jer je htio probuditi i obnoviti vjerski život u rimskim vjernicima.

Papina se svetost očitovala posebno u njegovu neumornom nastojanju za mir u svijetu. Dovoljno je spomenuti njegovu ključnu ulogu u sprječavanju nuklearnog rata između Amerike i Sovjetskog Saveza u povodu Kubanske krize početkom 60-tih godina kada je Sovjetski Savez pokušao postaviti svoje atomske rakete na otok Kubu, na domak SAD-a. Papa se osobno obratio na američkog predsjednika Kennedya i na ruskoga Hruščova. Kada budu dostupni svi dokumenti iz tog razdoblja, što su sada pod strogom tajnom, tada će zablistati uloga pape Ivana XXIII. kao velikog dobrotvora čitavoga ljudskoga roda.

Što se tiče Ivana Pavla II imao sam više prilika da ga upoznam i osobno susretnem dok je još bio nadbiskup u Krakowu i dolazio povremeno u Rim. Naime postojala je tajna akcija pomaganja katakombalnoj Crkvi u Sovjetskom bloku koju je organizirala poznata karitativna katolička udruga Kirche in Not – Pomoć progonjenoj Crkvi. Ta je pomoć išla preko nadbiskupa Wojtyle, jer je on poznavao jako dobro tu katakombalnu Crkvu pošto je on sam zaredio u tajnosti nekoliko biskupa i svećenika. Govorio nam je da je ta pomoć strateške vrijednosti za budućnost Crkve, jer bez biskupa i svećenika vjera će u narodu zamrijeti. U svom proročkom duhu on je znao već onda da će komunizam propasti i da treba pripremati novo proljeće vjere u onim zemljama. Bio je dalekovidan i veliki optimist u najtežim i mučnim vremenima za Crkvu.

Nakon što je bio imenovan Papom, u Rimu sam imao više osobnih susreta s njime jer je pratio izbliza pomoć katakombalnoj Crkvi i rad Zbora za svećenike u kojem sam bio dotajnik. Posebno ga je zanimalo duhovno stanje svećenika u svijetu, broj zvanja, priprema velikoga Katoličkog katekizma koju je on naredio. U jednom razgovoru mi reče kako je zabrinut zbog nemira u Crkvi u zapadnoj Europi i zbog opadanja vjere te je izrazio nadu da će progonjena Crkva moći uliti u taj zapadni svijet zalihe svoje iskušane vjere u progonu. U tom razgovoru reče da kao Papa može računati za sada samo na dva naroda u istočnoj Europi u pogledu iskušane vjere: na svoju Poljsku i na Hrvatsku, jer Crkva tamo nije klonula pred režimom. U jednom drugom razgovoru par mjeseci nakon njegova izbora, kad sam ga pitao kakva je strategija njegova pontifikata, naglasio je da treba ponovno oživjeti snagu i radost vjere u zamornom zapadnome svijetu, probuditi katoličke laike da preuzmu svoju odgovornost u političkome svijetu, posebno oduševiti mlade za radosno i hrabro svjedočenje vjere, što je on učinio pokrenuvši svjetski Dan mladih što je već ušlo u tradiciju i praksu Crkve.

Više susreta sam imao za vrijeme domovinskoga rata, skupa s msgr. Uhačem, jer smo iz iste riječke nadbiskupije i surađivali smo. Kao bivši nuncij u Njemačkoj Uhač je imao dobre veze s kancelarom Helmutom Kohlom. Dovoljno je samo spomenuti da nam je Ivan Pavao II., koga smo svakodnevno izvješćivali o strahotama rata u Hrvatskoj i o žrtvama, u jednom privatnom susretu rekao da će priznati Hrvatsku makar ostao sam u tome, jer je bolno osuđivao neosjetljivost i neodlučnost Europe da zaustavi rat. Tu Papinu odluku je msgr. Uhač prenio Kohlu i tako je i Kancelar odlučio priznati Hrvatsku, jer je imao jamstvo da Njemačke neće ostati sama. Ponavljam i ponavljat ću uvijek da hrvatski narod neće nikada biti dovoljno zahvalan papi Ivanu Pavlu II za sve što je učinio za Hrvatsku. Njegovi posjeti su također znak njegove posebne ljubavi za naš narod.

Obadva Pape imali su proročkoga duha i gledali su daleko u budućnost. Ivan XXIII je sazvao drugi Vatikanski Sabor i pokrenuo je obnovu u Crkvi, posebno na liturgijskom polju, započeo je novi odnos stav prema komunističkim režimima za dobro progonjene Crkve, a svojom dobrotom – zvali su ga Dobri Papa – osvojio je svijet što se vidjelo za vrijeme njegove agonije i pogreba.

Isto tako i papa Ivan Pavao II imao je proročkoga duha; dok su na Zapadu računali da će komunistički režimi trajati još mnogo desetljeća, on je govorio da treba pripremiti Crkvu za skoro vrijeme nestanka tih režima i svojom potporom pokretu Solidarnošć u Poljskoj zadao je smrtni udarac režimu. Proročka je i njegova intuicija o Danu mladih. Opravdavao je svoje česte pohode po svijetu ovim riječima: Sada je moja biskupija ne samo Rim, nego i čitav svijet! Njegova bolest, smrt i veličanstveni pogreb očitovali su da je još za života osvojio čitav katolički svijet svojom svetošću. Današnja kanonizacija je to potvrdila. Vidio sam u životu mnogo kanonizacija, ova je zaista nadmašila sve što sam vidio.

Da zaključim ove misli: zahvalan sam Providnosti što mi je dala priliku da upoznam ovu dvojicu papa i surađujem s njima. Izražavam svu svoju radost zbog njihova proglašenja svecima, jer to je dokaz da Gospodin voli i prati svoju Crkvu i daje nam uvijek nove uzore svetosti i nove zaštitnike na nebu.

Mons. Milan Simčić