Katolici u Bosni i Hercegovini: stanje i perspektive

Na početku svog izlaganja podsjetit ću ukratko trenutno unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine. Općenito se može reći da Bosna i Hercegovina još uvijek nije politički i ustavno-pravno uređena država. Naime, rat u BiH je završio prije 20 godina, a još uvijek je na snazi „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“ koji je dogovoren u američkoj vojnoj bazi u Daytonu, 21. studenog 1995., a potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. Ni 20 godina nakon rata Bosna i Hercegovina nema svoj ustav pa je Aneks 4 spomenutog Sporazuma i danas Ustav Bosne i Hercegovine. Mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina, u kojoj žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, uspostavljena je kao država koja se sastoji od dva entiteta, Republike Srpske (RS) i (FBiH) BiH, a granice tih entiteta velikim su dijelom utemeljene na ratnim osvajanjima. Vijeće za implementaciju mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, sponzorira i vodi proces implementacije mira, a Visoki predstavnik u BiH (OHR) je njihov tumač.

Sve to jasno ukazuje da tako često izgovorenu i općenito prihvaćenu konstataciju prema kojoj je ogromna zasluga Daytonskog sporazuma u tome što je zaustavio rat, ali i veliki nedostatak što nije temelj na uspostavu pravednog mira. Bosna i Hercegovina je onemogućena da sama iznutra tako uredi zemlju da sva tri naroda budu jednakopravna i da svaki građanin u svakom dijelu zemlje ima jednaka prava jer onaj, koji je silom uzeo više od onog što mu pripada, ne želi promjene. S druge strane, njome upravlja izvana tako glomazan aparat da je gotovo nemoguće dogovoriti bilo kakvu bitnu promjenu.            

Prema neslužbenim podatcima posljednjega popisa stanovništva iz 2013. godine, BiH ima oko 3.800.000 stanovnika: Bošnjaci (muslimani) - 48%; Srbi (pravoslavci) - 37,1%; Hrvati (katolici - 14,3%, te drugi 0,6%. Prema podatcima Katoličke Crkve, na području BiH živjelo je 1991. godine ukupno 835.170 katolika, većinom Hrvata, a sada ih, prema crkvenim statistikama na kraju 2014. godine ima samo 420 294 u 280 župa. Vojni biskup mons. Tomo Vukšić u svom demografskom prikazu katolika u BiH napisao je da ovom broju katolika, koji su uglavnom svi Hrvati, trebalo dodati još oko 10% Hrvata koji ili nisu katolici ili nisu u kontaktu sa župnim uredima pa bi pretpostavljeni broj Hrvata na objavljeni broj stanovnika popisa iz 2014. godine mogao bi iznositi oko 13% od ukupnoga stanovništva. Napomenuo je i da su podaci o ukupnom broju katolika posebice iz gradskih župa, gdje je skoro nemoguće voditi točnu evidenciju vjernika, više procjena negoli siguran podatak, dok su podaci iz seoskih župa mnogo sigurniji. Zanimljivo je da sada u BiH živi oko četiri tisuće katolika manje nego prije rata kao i da je brojka katolika nakon rata rasla do 2004. godine kada je bilo ukupno 464.694.

Prema podacima 31. prosinca 2014. u Bosni i Hercegovini ima vjernika:

- 77 župa s manje od 100 vjernika;
- 27 župa koje imaju od 100 do 200 vjernika;
- 47 župa koje imaju od 200 do 500 vjernika;
- u 36 župa ima između 500 i 1000 vjernika;
- u 51 župa ima između 1000 i 2000 vjernika;
- u 60 župa ima između 2000 i 10 000 vjernika;
- u 4 župe s više od po 10.000 vjernika.

Gotovo cijeli sjeverni dio Bosne i Hercegovine posebno teško je stradao, a samo mali dio dijelom se oporavio. Tako u: bihaćkom dekanatu u 12 župa ima 1902 župljana, u bosansko-gradiškom i prnjavorskom u 11 župa ima svega 1264 župljana, u banjolučkom dekanatu u 9 župa ima 1470 župljana, a u derventskom od predratnih gotovo 50.000 katolika danas tamo živi samo njih 985.

Za Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini može se općenito reći da se nikada nije mirila s tom situacijom. To najbolje pokazuju brojni apeli biskupa, pojedinačni ili zajednički.

Tako biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, okupljeni na svom redovitom XVI. zasjedanju od 12. do 14. srpnja 1999. u Banjoj Luci pišu domaćim i međunarodnim predstavnicima vlasti: „I ovom prigodom potvrđene su već poznate ocjene o vrlo teškom stanju, u kojem se nalazi većina stanovnika, a napose povratnici. Nesigurno političko okružje, neriješena ustavna pitanja konstitutivnosti naroda, teška ekonomska situacija, velika nezaposlenost, vrlo sporo rješavanje povrata privatne imovine i drugi problemi velike su prepreke za značajniji povratak izbjeglica. Započeta privatizacija je dodatni kamen spoticanja pri odluci za povratak. Zabrinjava nas i nedosljednost međunarodnih čimbenika u obećanoj pomoći s obzirom na povratak prognanika i izbjeglica, povrat imovine i ostvarenje drugih ljudskih prava i sloboda. Imamo pouzdane podatke da se velik broj prognanih katolika žele vratiti. Stoga ne stoji tvrdnja nekih međunarodnih institucija da se Hrvati iz BiH ne žele vraćati na svoje“, tako pišu biskupi.

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljići biskup banjalučki mons. Franjo Komarica predsjedatelju Pakta o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi Bodi Hombachu, 23. kolovoza 2000. u otvorenom pismu mole da se konačno omogući svim prognanicima i izbjeglicama povratak u njihov zavičaj. Navode službeni podatak Ureda Visokog predstavnika i UNHCR-a od 8. kolovoza 2000. o tzv. manjinskim povracima da se u vremenu od 1. siječnja 1996. do 30. lipnja 2000., dakle u 4 i pol poratne godine, na područje entiteta Republika Srpska vratilo samo 1.090 Hrvata ( od preko 220.000 prognanih i izbjeglih katolika - Hrvata i drugih). „U ime istine i pravde, u ime Božjih i ljudskih prava koja štite dostojanstvo svakog čovjeka, ponovno dižemo svoj glas protiv faktičke legalizacije jednog od zločina protiv čovječnosti - oduzimanja prava na dom i zavičaj“, pišu biskupi.

U svom apelu predsjednicima država potpisnica Daytonskog sporazuma: SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Ruske Federacije, Njemačke, Europske Unije, BiH, RH i SRJ od 14. svibnja 2001. upozoravaju da „nacionalno pitanje Hrvata, kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini, nije riješeno“ te dodaju: „Od svih prognanih i izbjeglih osoba, prema službenim podacima visokoga predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, začuđujuće mali broj Hrvata uspio se do sada vratiti u svoj zavičaj, zbog očite opstrukcije lokalnih vlasti, napose u entitet Republike Srpske, koji obuhvaća pola države (iako su Srbi zastupljeni s 31 % pučanstva), gdje ih se od 220.000 vratilo do kraja 2000. godine samo 3845! S dubokom žalošću Vas izvješćujemo da je izostala također nužna pravna, politička i materijalna pomoć međunarodne zajednice za masovniji povratak kao i za održiv ostanak Hrvata povratnika“.

Perspektive katolika u BiH

Ovaj dio započeo bih Isusovim pozivom: „Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve ostalo će vam biti nadodano (Lk 12,31). Ako Crkva u Bosni i Hercegovini, ako hrvatski narod u BiH bude tražio najprije kraljevstvo nebesko, sve drugo bit će mu nadodano i imat će perspektivu. A temeljna riječ za vladavinu kraljevstva nebeskog jest ljubav. Tamo gdje stanuje ljubav, tamo se ostvaruje kraljevstvo nebesko i tamo se sve nadodaje jer ljubav umnaža dobra u svakom dobrom smislu. Ta čežnja za nebeskim održala je naš narod i na prostorima Bosne i Hercegovine više od 14 stoljeća, a bilo je puno težih vremena od ovih danas. Zato je pravo pitanje, kada je riječ o perspektivi, gori li ljubav ponajprije prema kraljevstvu nebeskom i danas u nama ili samo tinja jer su je prekrile brojne čisto zemaljske računice i interesi? To pitanje prije svega treba postaviti nama koji, u skladu sa svojim službama, predstavljamo Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini.       

Katolička Crkva u BiH, ako s Bogom radi i ako je na Božjem putu, može puno učiniti na duhovnom planu, a ono duhovno je temelj za sve drugo. Podsjetit ću samo ukratko na sljedeće podatke: u Bosni i Hercegovini ima šest muških redova, a franjevci imaju svoja provincijalna sjedišta u BiH i to u Sarajevu i Mostaru. Također ima 17 različitih ženskih redovničkih zajednica od kojih četiri imaju provincijalna sjedišta u BiH – tri u Sarajevu i jedna u Mostaru. U Bosni i Hercegovini ukupno živi i djeluje 578 dijecezanskih i redovničkih svećenika te 509 redovnica. Veći broj svećenika i redovnika, rođenih u Bosni i Hercegovini živi i djeluje u Hrvatskoj, u hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu kao i u pastoralu u pojedinim zapadnim zemljama. U Bosni i Hercegovini, također, djeluje 217 kvalificiranih vjeroučitelja. U Sarajevu djeluju: interdijecezansko bogoslovno sjemenište s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, Franjevačku teologiju i Nadbiskupijsko misijsko međunarodno sjemenište „Redemptoris Mater“, u Mostaru Teološko-katehetski institut, u Travniku interdijecezansko i u Visokom franjevačko malo sjemenište te sedam katoličkih školskih centara u: Sarajevu, Zenici, Travniku, Žepču, Tuzli, Banjoj Luci i Bihaću. Upregnuti sve ove snage u prvotno traženje kraljevstva nebeskog, zar bi to moglo ostati bez rezultata i zar bi moglo biti da se tome ne nadoda sve ostalo?

Veliki broj svećenika, redovnika i redovnica angažiran je upravo u dijelovima u kojima su katolici manje brojni i to u ratnom i poratnom vremenu. Tamo gdje je bilo moguće, ostali su sa svojim vjernicima što je posebno vidljivo u velikom dijelu Banjolučke biskupije gdje je tijekom rata i poraća ubijeno ili od posljedica torture preminulo osam svećenika i jedna časna sestra. Untoč tome, svećenici, redovnici i redovnice i dalje tamo djeluju. U velikom broju župa koje su potpuno uništene u ratu, svećenici su s vratili čim je to bilo moguće kao i veći broj redovnica. Tako npr. u derventskom dekanatu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji za 985 katolika i danas brine 19 svećenika, jedna zajednica časnih sestara i jedan trajni đakon. Na žalost, lokalne vlasti trudile su se da se povratak ne dogodi, a hrvatska politika u BiH nije poduzimala gotovo ništa da se Hrvati katolici vrate na svoja ognjišta. Čini se da oni koji su ostali i oni koji su se vratili općenito nisu osjetili i ne osjećaju snažniju potporu.

Dopustite mi da iznesem neka svoja promišljanja. Godinama se nametala i nameće teza da treba raditi samo na opstanku Hrvata u BiH, a ne na njihovom povratku. Ako nema povratka, onda potpisujemo vrlo skori nestanak onih 77 od ukupno 280 župa u BiH koje imaju manje od sto vjernika jer su to uglavnom starije osobe. Vjerojatno tome možemo pribrojiti i onih 27 župa do 200 vjernika. Imamo li pravo prihvatiti nestanak više od trećine župa u Bosni i Hercegovini i je li to ispravan put? Je li to Božji put? Jesmo li svi, a posebno oni koji mogu više, učinili sve da se tome suprotstavimo?        

Nedavno je održan Drugi međudekanski susret na razini BiH koji za cilj ima povezivanje onih dekanata i župa s većim brojem vjernika s onima koji imaju malen broj katolika. Kroz razne oblike povezanosti potiče se međusobno upoznavanje i svakovrsno povezivanje kao izraz međusobne potpore. Šteta je da se takvi susreti nisu dogodili puno ranije i to na svim razinama, ali uvijek je dobro vrijeme za to. Pokazali su se blagoslovljenim i susreti svećenika Bosne i Hercegovine koji su započeli 2010. godine, a održavaju se svake treće godine. I za ove susrete šteta je što nisu započeti ranije. Na inicijativu Ureda za mlade Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 2008. godine održan je Prvi susret hrvatske katoličke mladeži u Bosni i Hercegovini, a domaćin je bila Vrhbosanska nadbiskupija u Gospinom svetištu Komušina-Kondžilo. Cilj susreta bio je međusobno povezivanje mladih katolika unutar BiH, ali i povezivanje s mladima u Republici Hrvatskoj gdje živi i veliki broj mladih podrijetlom iz BiH. Godine 2009. domaćin Drugom susretu bila je Banjolučka biskupija i to u Livnu, a i ovaj put mladima iz svih biskupija u BiH pridružili su se i brojni mladi iz Republike Hrvatske uz vrlo dobru suradnju dvaju Ureda za mlade dviju Biskupskih konferencija. Na žalost, nije došlo do Trećeg susreta kojemu je domaćin trebala biti Mostarsko-duvanjska biskupija i susreti nisu nastavljeni. Možda dođe vrijeme i za to jer su mladi sa svih strana BiH kao i iz RH pokazali izuzetnu spremnost da se uključe u te susrete.

Gledajući vjerski život u Bosni i Hercegovini, moglo bi se reći da je dosta dobar i da su vjernici u BiH najvećim dijelom vjerni Bogu i Crkvi i da tu vjeru najčešće gaje i kada odu iz Bosne i Hercegovine. To je vidljivo i diljem Hrvatske kao i u hrvatskim katoličkim misijama širom svijeta. Mi svećenici, redovnici i redovnice iz BiH ponosimo se time što naši vjernici, i kada odu iz svog kraja, čuvaju svoju povezanost s Bogom i s Crkvom i svojim hrvatskim narodom.  

Ono što mi se čini da upitnim jest: volimo li mi Hrvati katolici u BiH svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu? Tražimo li mi u toj zemlji ostvarenje kraljevstva Božjeg, kraljevstva u kojem stanuje ljubav? Isus obećava da će sve drugo biti nadodano. Ako tako gradimo, onda s Bogom gradimo i onda sigurno imamo perspektivu. Zašto mi se čini upitnim, volimo li mi koji smo iz BiH, svoju domovinu BiH? Mislim da svatko od nas može potvrditi da nemali broj onih koji su iz BiH, kada ih u inozemstvu pitaju odakle su, odgovore da su iz Republike Hrvatske. Republika Hrvatska ima svoje jasne granice i mi Hrvati iz BiH nismo u tim granicama. Ako je Bosna i Hercegovina domovina i hrvatskog naroda, zajedno s druga dva naroda u toj zemlji, trebam li se ja stidjeti reći da sam iz Bosne i Hercegovine? Trebam li se stidjeti reći da volim Bosnu i Hercegovinu, da u njoj vidim svoju perspektivu? Zar u tom slučaju nisam dobar Hrvat? Mi Hrvati katolici u BiH također tamo živimo više od 14 stoljeća i to je naša domovina. Danas su RH i BiH dvije samostalne države. Mi nismo doselili iz države Hrvatske da bi Republika Hrvatska bila naša domovina, koliko god voljeli Republiku Hrvatsku. Nije prvi put u povijesti da su Hrvati katolici u dvije države jer je Bosna također bila kraljevstvo i to snažno kraljevstvo. Čini mi se da sve ovo nije jasno postavljeno pa se posebno Hrvati iz BiH dobrim dijelom u tome ne snalaze. 

Posebno bolnim čini mi se pitanje Bosne. Kada je riječ o progonima i nestanku, u ratu su posebno stradali Hrvati Bosne, ali i Istočne Hercegovine iako tamo ni prije rata nije živio veliki broj Hrvata. Prije rata od oko 830.000 katolika u BiH, njih oko 600.000 živjelo u Bosni odnosno u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Banjolučkoj biskupiji. Unatoč tako teškom stradanju, nekako kao da je upitno hrvatstvo i katoličanstvo Hrvata i katolika iz Bosne. Ako negdje kažem da sam Bosanac, odmah me ispravljaju da nisam Bosanac nego Hrvat iz Bosne. U isto vrijeme Hrvat iz Hercegovine kaže da je Hercegovac i to nije upitno kao da u Hercegovini nema Srba i Bošnjaka. Ili npr. kad kaže netko da je Dalmatinac, Slavonac... njegovo hrvatstvo nije upitno iako u tim krajevima ne žive samo Hrvati.

Ne mogu niti želim bilo kome određivati što će reći. Ali ja osobno mogu i želim vrlo jasno reći: iako mi je Republika Hrvatska draža od bilo koje druge države na svijetu jer je to država većinskog hrvatskog naroda, ipak daleko najviše volim svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Bog je dao se u njoj rodim. Ako je Bog dao da se u njoj rodim, onda je to sigurno za mene najbolja zemlja na svijetu. Ja sam Bosanac kao što je netko drugi Hercegovac, Dalmatinac, Slavonac… i u isto vrijeme ne želim da netko sumnja u moje hrvatstvo. Mi katolici iz BiH posebno se nadamo i želimo da oni koji su otišli iz BiH budu naši ambasadori i zagovornici, a ne da se stide zemlje iz koje dolaze. Uistinu sam radostan da će oko 23.000 hodočasnika iz RH doći na Misu s papom Franjom u Sarajevo. To je lijep znak zajedništva i ljubavi. U Republici Hrvatskoj i u svijetu ima toliko katoličkih i hrvatskih snaga iz BiH, a posebno svećenika i časnih sestara kao i gospodarstvenika te ljudi u politici, znanosti…, da bi njihova zauzetost mogla i trebala itekako pomoći u otvaranju perspektive nas Hrvata katolika u BiH. Posebnoj pomoći i potpori nadamo se od Republike Hrvatske koja je, unatoč vlastitim poteškoćama, i u najtežim ratnim vremenima pomagala i pomaže Hrvatima katolicima i drugim ljudima u BiH.

Dopustite mi da iznesem i svoje razmišljanje kada je riječ o zastavi jer mislim da ni u tome kod mnogih stvari nisu jasno postavljene. Država Republika Hrvatska ima svoju zastavu i ta zastava obuhvaća sve Hrvate u Republici Hrvatskoj, ali ne samo Hrvate nego i sve građane te države drugih nacionalnosti. Dakle, to nije zastava samo hrvatskog naroda iako jest zastava države većinskog hrvatskog naroda. Uvjeren sam da svi Hrvati u Republici Hrvatskoj s pravom očekuju da i svi drugi građani u toj državi prihvate ovu zastavu kao svoju iako nisu Hrvati. Budući da ta zastava obuhvaća samo građane na tom teritoriju i to ne samo Hrvate, ona ne može obuhvaćati sve druge Hrvate izvan RH. Mnogi su mišljenja da bi bilo nužno Hrvatima izvan Republike Hrvatske ponovno vratiti gotovo iskorijenjenu zastavu hrvatskog naroda koju su nosili prije rata, a koja nije državno nego nacionalno obilježje. 

Smatram da bi i mi Hrvati u BiH, osim zastave hrvatskog naroda, trebali prihvatiti i zastavu Bosne i Hercegovine koja ničim ne umanjuje naše hrvatstvo. U isto vrijeme možemo koristiti spomenutu zastavu hrvatskog naroda koja nam pomaže čuvati naš identitet. U BiH često se može vidjeti zastava nekadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Uvjeren sam da ta zastava nije prihvatljiva jer isključuje veliki dio Hrvata u BiH. Podsjećam da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, uspostavljena u Grudama, 18. studenog 1991. sa sjedištem u Mostaru, obuhvaćala 30 od ukupno 109 općina i to: Jajce, Kreševo, Busovaču, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnicu, Dobretiće, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanicu, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno. A što je s Hrvatima na svim drugim prostorima u Bosni i Hercegovini u čak 79 općina? Zar da oni budu stranci u vlastitoj domovini i da ih takvima čine oni iz vlastitog naroda koji govore da ih predstavljaju?

Ipak, čini mi se od svega najvažnije da mi Hrvati katolici u BiH promijenimo ono što možemo sami promijeniti i to kod sebe odnosno unutar hrvatskog naroda u BiH. Posebno važnim čini mi se odgovor, želimo li Bosni i Hercegovinu i kakva bi Bosna i Hercegovina trebala izgledati iz vizije velike većine Hrvata odnosno katolika u BiH? 

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine dali su, 29. 10. 2005. svoj pisani Prijedlog za društveno-pravno uređenje BiH pod naslovom: Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru ili buduća članica Europske Unije“. Taj prijedlog poslan je svim dilomatsko-konzularnim predstavnicima i svim predstavnicima vlasti u glavnom gradu BiH.

Biskupi, između ostalog, pišu: „Dosadašnje političko uređenje ove višenacionalne države prema dvostrukim standardima koji se manifestiraju u postojanju tri različita ustava - dva za dva entiteta i jedan za cijelu državu, a koji međusobno nisu u suglasju, ima za posljedicu nemogućnost funkcioniranja Bosne i Hercegovine i sprječava njezin poželjni i potrebni demokratski razvitak. Umjesto napretka i integracije, bosanskohercegovačko društvo je sada, deset godina nakon Daytonskoga sporazuma, prema svim ozbiljnim analizama, u dubljoj političko-socijalnoj krizi nego u vrijeme njegova potpisivanja“, napisali su biskupi, a potom opisali stanje hrvatskog naroda u BiH s posebnim naglaskom na „nepravedno uređenje kojim su tri konstitutivna naroda BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati - smješteni u dva politička entiteta, i to neravnomjerno, što je najviše donijelo štete pripadnicima hrvatskoga naroda čiji su predstavnici uvijek prvi potpisivali sve što su tražili predstavnici međunarodne zajednice da bi se okončala tragedija u BiH“.

Biskupi dalje pišu: „U BiH se brani i opstaje, ili pak definitivno pada načelo multidržava. Mnogi prognani stanovnici Bosne i Hercegovine, koji su prisiljeni živjeti u drugim zemljama, pokazuju svojim primjerom da su kadri živjeti u dobro uređenim demokratskim državama. Takvo je razmišljanje i većine populacije koja je trenutačno u zemlji koja je sigurno voljna i sposobna živjeti zajedno i graditi ovu zemlju kao višenacionalnu, višekulturalnu i višekonfesionalnu državu. Građani i narodi u BiH imaju pravo na pravedan pravni okvir i nedvosmislenu potporu u ostvarivanu jednakopravnosti sva tri naroda i jamčenju svih osobnih ljudskih i građanskih prava i sloboda. Sigurno je da će ustavno-pravni položaj hrvatskoga naroda, a samim time i ostala dva naroda u BiH, biti pravednije i kvalitetnije uređen u jedinstvenoj, cjelovitoj i decentraliziranoj državi bez dosadašnje entitetske podjele. Ta snažna decentralizacija Bosne i Hercegovine bi morala ići u dva pravca: prema općinskoj i prema regionalnoj razini vlasti. Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu «jedan čovjek jedan glas» i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Općine kao administrativno-upravne jedinice već postoje i one bi mogle uglavnom nastaviti funkcionirati u sadašnjem obliku dok s regijama to nije slučaj. Umjesto zadržavanja dosadašnje nezgrapne i nepravedne disproporcije s dva entiteta i deset kantona u jednome od njih, trebalo bi pristupiti preustroju regionalne razine vlasti. Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi. Uz eventualne korekcije, mogle bi biti preuzete regije kako ih je, za potrebe svoga djelovanja već formirala, primjerice, misija OSCE-a u BiH. Bilo bi, međutim, vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda“.

Vidljivo je da biskupi predlažu ustrojavanje četiri kantona, regije...i to s granicama formiranim po kriterijima: ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi. Sasvim je vidljivo da nacionalna narav nije jedini ni prvi kriterij za ustrojavanje kantona, regije... Cijeli rat, a na žalost i poraće pokazuje da oni, koji su manje brojni na pojedinom prostoru unutar BiH, vremenom postaju još manje brojni ili im prijeti potpuni nestanak. Također je sasvim jasno vidljivo da one, koji su manje brojni, ne stavlja na margine života samo većina s kojom žive, nego ih na margine stavljaju i predstavnici u vlastitom narodu i to oni koji su dužni zauzimati se za ostvarenje njihovih prava. I to je činjenica kod svakog naroda u BiH. Dovoljno je samo pogledati dvadesetogodišnju nedopustivu šutnju i najvećeg dijela hrvatskih predstavnika vlasti u BiH, a onda to povlači i mnoge druge strukture, u odnosu na potpuno iskorjenjivanje katolika Hrvata s polovine Bosne i Hercegovine koji se naziva Republika Srpska. Kako je moguć dojam u javnosti da su predstavnici Katoličke Crkve jedini predstavnici katolika Hrvata na tim i na drugim sličnim područjima? Koliko su najviši hrvatski predstavnici vlasti učinili na povratku stotina tisuća raseljenih Hrvata katolika? Koliko je to tema razgovora u medijima i u susretima s predstavnicima RS i drugim predstavnicima vlasti kao i s međunarodnim predstavnicima? Uvjeren sam da je to nužno hitno promijeniti s ciljem otvaranja perspektive katolika u BiH koji su najvećim dijelom Hrvati.

U glavama mnogih Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini podignute su brojne barijere koje nisu vidljive na terenu, ali postoje u glavama ljudi i oni ih ne uspijevaju premostiti jer ih uporno hrane oni kojima je stalo jedino do vlasti i svega onoga što vlast sa sobom donosi. Te barijere hrane se idejom hrvatskih prostora u BiH za koje zapravo nitko ne zna gdje su granice tih prostora odnosno što ti prostori obuhvaćaju. Prema toj ideji, vrijedi se jedino zauzimati za te prostore i za Hrvate na tim prostorima pa svatko prema svome mjestu i kraju povlači granice tih imaginarnih prostora i to nerijetko tamo gdje završava njegov kraj, njegovo mjesto. Oni, koji vide da ni na koji način ne mogu ući u te imaginarne prostore, osjećaju da se trebaju samožrtvovati za tu ideju, a nerijetko se na neki način smatraju krivima što žive u nekom gradu ili kraju gdje su drugi većina. A logika Isusa Krista potpuno je obrnuta. Sve to je došlo tako daleko da je, nakon najave pape Franje da će doći 6. lipnja 2015. u Sarajevo, postavljeno pitanje, kome papa Franjo dolazi? I to pitanje postavili su isključivo pojedini katolici unutar hrvatskog naroda.       

Koliko je meni poznato, papa Franjo dolazi Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je, brojčano gledano, daleko najviše stradala u nedavnom ratu. U sjedište nadbiskupije pozvao ga je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Papa Franjo dolazi krajevnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini jer ga je nadbiskup Puljić pozvao u dogovoru sa svim biskupima Biskupske konferencije BiH koja je također domaćin ovog pohoda jer se papa Franjo susreće i s njima, a biskupi BiH bit će i na svim Papinim susretima u Sarajevu. Papa Franjo dolazi i državi Bosni i Hercgovini jer ga je pozvao član Predsjedništva dr. Dragan Čović u ime Predsjedništva BiH. Treba reći da svaki dijecezanski biskup može pozvati Svetog Oca da posjeti sjedište biskupije, a ujedno ga treba pozvati i predsjednik države. Tako se npr. 2003. papa Ivana Pavao II. odazvao pozivu banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice i došao u Banju Luku. Meni osobno nije poznato da je netko drugi od dijecezanskih biskupa, osim vrhbosanskog nadbiskupa Puljića, pozvao papu Franju da pohodi sjedište pojedine biskupije.

Svi članovi Biskupske konferencije su i zajedno i pojedinačno pozvali sve članove biskupijskih zajednica da mole za Papin pohod koji dolazi krajevnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini i kod biskupa nema ništa upitno u vezi s ovim Papinim posjetom. Mi molimo i želimo zajedno sa Svetim Ocem da ovaj posjet bude na blagoslov cijeloj Crkvi i hrvatskom narodu u BiH i svim narodima s kojima dijelimo te prostore, ali i cijelom hrvatskom narodu uopće ne zaboravljajući Hrvate katolike u Vojvodini odnosno Srbiji, zatim u Kotorskoj biskupiji odnosno Crnoj Gori i širom svijeta. Uvjeren sam da će molitva stotina tisuća uroditi plodom u mnogim dušama i da će katolici u BiH, koji su najvećim dijelom Hrvati, imati perspektivu zajedno sa svima drugima s kojima žive jer Bog vodi povijest svakog naroda i cijelog čovječanstva.

Foto: Marija Belošević

foto