Kako je čovjek "skrenuo"?

 

 

Povod za razgovor, kako rekoše „antifašistički“ voditelji (od kojih jedan govori nekim nazovi-srpskim jezikom) bila je promocija Dragine knjige Zlato i tamjan, održana u Knjižnici Bogdan Ogrizović.

 

Najprije su ga pitali o smjeni s uredničke pozicije franjevačkog mjesečnika Svjetla riječi 2013., na što im je odgovorio da je „od početka bilo napetosti i problema s crkvenim vlastima“ te da su i tadašnji provincijal fra Lovro Gavran i uprava jedva dočekali nešto da ga smijene. A to nešto bila je reakcije hercegovačkih franjevaca na intervju u kojemu je Drago jednom zgodom dao. „Onda je krenula ta hajka: najprije su me smijenili sa uredništva lista, pa su mi zabranili predavati na Franjevačkoj teologiji i u konačnici – budući da su i preko Rima zaprijetili da će pokrenuti postupak: izgon iz Franjevačkog reda, i da će kažnjavati još neke moje kolege, onda su me prisilili da odem u Jajce…“, objasnio je Bojić.

 

Potom je govorio o svojoj knjizi (što je tema za sebe) te o unutarnjim odnosima u zajednici iz koje dolazi, ustvrdivši da: „kritički pristupi, samostalno, slobodno mišljenje ne nailazi na odobravanje…“

 

„Općenito je to problem u religijskim zajednicama koje su centralizirane, hijerarhizirane u sebi“, objasnio je te nasuprot toga stavio primjere samoga Isusa Krista i sv. Franje Asiškoga.

 

Zatim je, govoreći o vrijednostima sekularne države, konstatirao da je kršćanstvo u institucionaliziranom obliku napustilo humanističke vrijednosti.

 

Nakon govora o pojedinim segmentima povijesti Bosne Srebrene (hvaleći „antifašizam“ i udarajući po „ustaškom ludilu“), pojasnio je da vjeruje kako ima smisla ostati u Crkvi i Franjevačkom redu jer „ideje Isusa i Franje Asiškog imaju svoju vrijednost unatoč tomu što ih u većini ne prihvaća“. Konstatirao je da je Hrvatska „katolicizirana“ te je pojačana klerikalizacije na svim razinama.

 

Potom je voditelj na iskrivljenom srpskom, postavljajući pitanje, naveo neke manifestacije katoliciziranog društva: nošenje „moštiju Leopolda Mandića koja neodoljivo podsjeća na nošenje moštiju kneza Lazara 1989.“; fenomen Međugorja i beatifikaciju Alojzija Stepinca.

 

Bojić je odgovarajući kazao da ne bi baš uspoređivao slučaj Leopolda i Lazara… „ali se dodiruje u smislu jer je relikt prošlosti“. Zatim je ponovio svoje umotvorine da je bl. Stepinac „nacionalni i politički svetac“; te iznio svoj stav o Međugorju kao, u konačnici, mjestu u kojemu klerici koriste ljude.

 

U razgovoru su dvojica voditelja i njihov gost stavili u suprotstavljene kutove papu Franju i ostatak Crkve; te je Drago definirao pokret U ime obitelji kao nekršćanski i nekatolički…

 

 

I naposljetku je ponudio svoje viđenje vezano uz „predstavu“ Olivera Frljića u Sarajevu.

 

„Nije riječ ovdje samo o Oliverovoj predstavi. Ja njegov rad cijenim – nešto sam od toga i pratio. Mislim da je ovdje riječ o nečemu što je potpuno važnije i što je veći ulog. Ovdje je – i zato smatram da odgovorni za MESS festival u Sarajevu nisu smjeli nikako popustiti pritiscima – riječ o slobodi izražavanja. Umjetničkog izražavanja. Riječ je također o demokratskom pluralnom društvu. Zaštiti sekularne države. Naravno da svatko ima pravo da reagira, da kaže svoje mišljenje o ovoj ili onoj predstavi. Mi živimo u demokratskom društvu – svatko ima pravo da iskaže svoje mišljenje, da bude protiv, da bude za. Ali ne smije se dopustiti da vjerske institucije ili bilo koje druge, utječu, dakle, na ono što će se događati na kulturnoj razini. U tome smislu smatram da se nisu dobro ponijeli ljudi koji bili organizatori toga festivala, a istovremeno s druge strane bilo bi dobro za sve one koji su tobože se jako uvrijedili – pri tome predstavu nisu ni gledali – time što ta predstava se održava.

 

Umjetnost i kultura mogu vjernicima jako puno pomoći u pročišćavanju njihove vjere. Jer oni pokušavaju dovoditi u kritički, propitivati simbole, zloupotrebu simbola, zloupotrebu religijske prakse. To može vjernicima otvarati oči: da vidimo kako mi to zapravo stojimo kao institucije i kao pojedinci unutar toga. I još bih se samo našalio – budući da su u Sarajevu reagirali predsjednik Napretka i kardinal Puljić: kad bih ja bio na mjestu Isusa iz Nazareta i kad bi me branili Franjo Topić i kardinal Puljić, ja bih se ozbiljno zabrinuo za svoju sigurnost“, završio je uz smijeh voditelja Drago Bojić.

 

 

Ono što se nedvojbeno, na prvu, dade razaznati jest da je Bojić ponudio nedvosmislen sadržaj koji objašnjava zašto je od početka došao u sukob „s crkvenim vlastima“. Najprije je svojim istupom u emisiji militarističkog naziva Radio Borba koja je djelo i Mreže antifašistkinja Zagreba, dao dovoljno razloga da se preispita uopće njegovo sudjelovanje tu, jer Kanon 831 - § 1. Zakonika kanonskog prava izričito kaže: „U dnevnicima, listovima ili časopisima koji običavaju javno napadati katoličku vjeru ili ćudoređe neka vjernici ništa ne pišu, osim zbog opravdana i razborita razloga; klerici pak i članovi redovničkih ustanova samo s dozvolom mjesnog ordinarija.“

 

No, vjerojatno je Drago tako išao obraćati „toliko cijenjene antifašiste“ te su jamačno obojica po završetku emisije otišla u crkvu kako bi se najprije ispovjedili, a potom i pričestili jer su upoznali „pravoga Isusa“.

Zapravo, Bojić je sebe i predstavio ako ne kao samoga Isusa, onda barem kao sv. Franju Asiškoga, koji je „paradigma slobode i otvorenosti“ – ali, nažalost, u nekom Draginu „anarhističkom“, a nikako u povijesnom ni ekleziološkom smislu.

 

Da to nisu tako protumačili vodstvo Crkve, fra Lovro Gavran i uprava Provincije, jamačno ga ne bi smijenili s mjesta urednika. Međutim, dotični je i ovaj put pokazao kako je taj njihov čin nedvojbeno bio ispravan. A da Drago ima išta od duhovnosti sv. Franje ne bi najprije odbio povjerenu mu službu župnoga vikara u Busovači, a potom sadašnji dekret smatrao prisilom.

 

 

Ono što bi prema Bojićevu konceptu trebalo učiniti jest instituciju Crkve rasturiti na način kako je Isus žigosao farizeje. Jer je očito i ona „katolicizirana“ te nesposobna prepoznati „kritički pristup stvari“ kakav ima Bojić i njemu slični. Donekle bi se papa Franjo možda mogao uklopiti u njegove zamisli, ali još nije dovoljno sazrio nego dotični i od njega, kako je objasnio, „očekuje puno više“.

 

Međutim, premda je onima koji su iole upoznati s istupima ovoga „fratra“ poznato da nije vičan nauku o Crkvi (ekleziologiji), ipak bi se očekivalo da barem zna kako je Crkva Isusova ustanova i da ju vodi Njegov Duh Sveti te da je stoljećima razvijala uređenje kakvo danas ima. Hijerarhija koju Bojić pokazuje kao slabost zapravo je temeljni dio Katoličke Crkve, počevši od Petrova primata, preko kolegija biskupa do naravi biskupijskih i redovničkih zajednica. Drugi vatikanski sabor je definirao da je služba „vodstva Crkve“: „tako pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro“ (LG 30). Razvidno je da je Bojić skrenuo s ovoga kolosijeka.

 

 

Da ne bi bilo dvojbe to je on i pokazao odgovarajući na zadnje pitanje o Frljićevoj „predstavi“ u Sarajevu. Dok su svi odreda, kako franjevački i dijecezanski svećenici tako i katolički laici, ukazivali da je riječ zapravo o nasilničko-pornografskom skakanju koje ima blasfemičnih elemenata, Drago se pohvalio kako cijeni i prati rad nesretnog „redatelja“ – očito jer i on jadan ima sličan usud „prognanika“ i „mučenika“.  

 

Stoga je razvidan i Bojićev anarhizam kojega je izvrsno ocrtao dr. fra Luka Marković u tekstu Frljićev teatar u službi komunizma i anarhije (Katolički tjednik, br. 43/2016), istaknuvši: „Kulturom se čovjek potvrđuje, ali i gubi onaj dio slobode koju imaju životinje, slobode da se može ponašati kako mu se prohtije“ te „Čovjek se razlikuje od životinje upravo po sposobnosti razvijanja kulture unutar prirodnih datosti“.

 

I Drago se priklonio onima koji uporno ne žele vidjeti u „predstavi“ meritum stvari nego „skreću“ trubeći da je Crkva protiv demokracije, sekularne države, pluralnoga društva... Što je na osnovu činjenica iz bosanskohercegovačkih prilika apsolutno izvrnuta konstatacija i u konačnici laž.

 

Osim toga, neka dotični pokuša objasniti kako bi to: gola „muslimanka“ koja izvlači iz svoga spolovila zastavu kao nacionalni simbol jedne države, te „Isus“ koji ju siluje, mogli „puno pomoći“ vjernicima „u pročišćavanju njihove vjere“? Sve to, pored prikazane perverzije, više upućuje na optužbu da su sadašnji kršćani, kao i njihov Bog, silovatelji i zločinci.

 

Na kraju, da ne bi bilo sumnje u postavke Drage Bojića, on je – istaknuvši kako se želi našaliti (?!) – spomenuo da bi na mjestu Isusa iz Nazareta bio „ozbiljno zabrinut za svoju sigurnost“ kad bi ga branili Franjo Topić i kardinal Puljić.

 

Jedino logično što se iz ove rečenice dade zaključiti jest da je dotični htio ispasti smiješan, ali je zapravo pokazao kako je potpuno – skrenuvši u neki svoj svijet – ispao iz vlaka koji prometuje po tračnicama bogoljublja i čovjekoljublja, a naziva se redovništvo i svećeništvo. Jer da nije tako onda bi barem priznao kako se – uz sve ljudske nesavršenosti – prof. Topiću i kard. Puljiću ne može prebaciti da nisu dobronamjerni, da ne vole ljude i zemlju u kojoj žive te da i u najgora vremena nisu bili s obezvrijeđenim čovjekom i ustajali u njegovu zaštitu, pa i po cijenu vlastitoga života. Bi li, dakle, zbog takvih ljudi Isus iz Nazareta bio zabrinut za svoju sigurnost? Zasigurno bi, ali to ne bi bio Isus Krist, Sin Božji, onaj zbog kojega „slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“ (usp. Lk 7,22), nego neki anarhistički Nazarenac kojemu je najviše stalo do svjetske slave, a ne dobra, istine i pravde koje oslobađaju za djelotvornu ljubav prema Bogu i čovjeku.