​​​​​​​Izlaganje rektora don Đuliana Trdića na Petom susretu svećenika Bosne i Hercegovine


Livno,  Pet, 03. Lipanj 2022.

Rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Đuliano Trdić održao je prigodno predavanje na temu svećeništva tijekom Petog Susreta svećenika Bosne i Hercegovine održanog 1. lipnja 2022. u crkvi sv. Petra i Pavla i Franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu. Okupilo se oko 200 svećenika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine ili podrijetlom iz BiH predvođeni svojima biskupima iz Banje Luke, Mostara u Sarajeva te vladikom iz Križevaca. Izlaganje rektora Đuliana prenosimo u cijelosti:  

Živjeti svećeništvo bez Boga

- Put u nesretan i promašen život -

1. Živjeti svećeništvo bez Boga

Gledajući živote bogoslova s kojima svaki dan živim primjećujem da motivacija za svećeništvo može biti dvostruka, a ponekad i višestruka. S jedne strane, to je želja za punim životom (za sebedarjem iz ljubavi prema Bogu), i vjerujem da većina svećenika dolazi s takvim poticajem, ali i želja za uglednim, sigurnim, zaštićenim i cijenjenim životom (želja za gnijezdom).

Živjeti svećeništvo bez nadnaravne razine, horizontalno, samo na jednoj ljudskoj razini je moguće, ali sa sobom nosi mnoge gorke posljedice za Crkvu, pojedinca koji tako živi i za duše kojima je poslan.

 Svećeništvo nije uloga ili radno mjesto. Ako maknem nadnaravno, ako maknem Boga, ako maknem vjeru u vječni život, što sam ja?

Prošlo ljeto, prije nego ću preuzeti službu rektora u bogosloviji, sreo sam jednog biskupa u Rimu, kojeg poznajem iz vremena svoga studija. On se već 30-tak godina bavi problemima i krizama svećenika koje prati. Molio sam ga da mi da neki savjet za buduću službu. Naime, izbliza su mu dobro poznati problemi Crkve. Rekao mi je vrlo kratko, a vrlo duboko: „Temeljni kriterij po kojem trebaš procjenjivati njihovu prikladnost za svećeništvo je: vjeruju li u život vječni?“

Razumio sam što govori. Ne podcjenjujući bitnost zdravog temelja na kojemu milost može graditi, temelj da bi netko bio svećenik je nadnaravan.

Primijetio sam u svom radu kao psiholog, kada čovjek ima, s jedne strane, teške psihološke rane ili čak poremećaje, ali s druge strane Boga, vjera mu postaje sidrište i čvrsta točka iz koje kreće rekonstrukcija i preslagivanje, izlječenje cjelokupne naravi i psihe. Milost je kadra ponekad u naravi učiniti nevjerojatne stvari. Ali obratno ne ide. Narav bez milosti ostaje samo grijehom ranjena narav i ništa više.

Uistinu, ako maknemo Boga, mi smo neka socijalna uloga, koju igramo pred samima sobom, pred očekivanjima društva i naših vjernika. Ako maknemo Boga, naš rad postaje filantropizam, gluma, a naš Caritas ateistički humanizam.

Bez Boga strah i briga za zdravlje, osobni uspjeh, ostvarenje vlastite autobiografije, karijerizam, „biti i imati“ postaje božanstvo, imanentna (ovostrana) religija. U takvom sustavu, u kojemu nema pritiska savjesti, jer je savjest mlako formirana ili u potpunosti potisnuta, moguć je dvostruki život u kojemu zadovoljiti najniže nagone i nutarnje prisile ne predstavlja problem.

Dakle, moguće je živjeti svećeništvo bez Boga. To nam pokazuju mnogobrojni ekonomski, pedofilski, seksualni skandali i drugi ini oblici podvojenog života. No, takvi nesretni životi iza kojih stoji pojedinac s nesretnim kaotičnim emotivnim i misaonim svijetom, započinju neprimjetno.

Cilj ovoga izlaganja je prepoznati u sebi klice zaborava Boga kako bi izbjegli put u nesretan i promašen život.

Kako to konkretno izgleda?

„Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka!“ (Jr 17,6), kaže Sv. Pismo. Uzdati se samo u ljudsku snagu, uzdati se u vlastite snage ili u druge ljude i ovisiti samo o njima, znak je odsutnosti Boga.  

a. Oslanjati se na svoje snage

Ponekad u našim planovima i planiranjima, ima premalo razlučivanja i premalo Duha Božjega. Zato, papa Franjo u Apostolskoj pobudnici o svetosti Gaudete et exultate kaže da je „Dar razlučivanja postao danas sve nužniji … (a) bez mudrosti razlučivanja možemo lako postati plijenom svakog prolaznog trenda“ (br. 167).  Razlučiti u svome svećeničkom životu zašto nešto radim i što me potiče da nešto radim, koji su zadnji razlozi moje motivacije neprestano će omogućavati da sve manje radim za sebe, a sve više radim na slavu Božju. Pozvani smo razlučivati sve ono što je u nama: naše želje, strahove, tjeskobe, potrebe, kao i znakove vremena, kako nas uči sv. Pavao: „Sve provjeravajte: dobro zadržite.“ (1 Sol 5,21)

Motivacija je jasna: to može biti tijelo, svijet, Sotona ili nagoni i strasti, želje i nagnuća, duh svijeta i trendovi, duh đavolski ili Duh Sveti. Sve se to miješa u nama.

„Duhovno razlučivanje zasigurno ne isključuje egzistencijalne, psihološke, sociološke ili moralne doprinose znanosti o čovjeku. No, ono ih nadilazi.“ (Papa Franjo, Gaudete et exultate, 170) Ako svojom pameti, „svojom domaćom pameti“, hoćeš ući u tajanstveni i jedinstveni naum Božji i tražiti ono što Bog traži od tebe u konkretnoj situaciji, onda ti je potrebna milost.

Pada mi napamet priča o misionaru Danijelu Everettu, protestantu koji je 80-ih godina prošlog stoljeća otišao u prašume Amazone da obrati autohtona plemena na kršćanstvo. Otišao je sa zanosom i proveo je tamo dva desetljeća. Sve je pomno isplanirao, naučio njihov jezik, sagradio kuću kraj njih, pridobio njihovo povjerenje, čak je preveo cijelo Matejevo evanđelje na njihov jezik. Jedini i temeljni problem koji je imao - „išao je svojom snagom“. Pleme koje je htio obratiti bilo je zadojeno utilitarizmom, prihvaćalo je stvari koje imaju korist za ovdje i sada i nije imalo glagolski oblik za prošlost. U jeziku je postojao samo prezent.

Kada im je govorio o Isusu, pitali su ga: „Jesi li ga ti vidio? Poznaješ li ga?“ Kada je svjedočio što je Isus njemu značio, smijali su mu se. Opisao im je kao ga je Isus spasio kada mu je majka počinila suicid. Oni su mu odgovorili: „Koja luda žena, nitko sam sebe ne ubija.“ Na kraju je sam počeo propitivati svoju vjeru i „ateističko pleme“ obratilo je misionara na ateizam.

Iz ove naoko banalne situacije moguće je izvući važne zaključke. Ovaj misionar oslanjao se na sebe i na svoju pamet i svoje pastoralne metode. Mi svećenici živimo u tom ateističkom plemenu koje je usredotočeno na utilitarizam: „što je korisno za mene ovdje i sada“, i živi samo u sadašnjosti. Čovjeka današnjice ne zanima prošlost, tradicija, ono što je bilo, a još manje posljedice sadašnjih pa makar i krivih odluka i odabira. Daj mi kruha i igara, ovdje i sada – to su naši ljudi.

Moguće je da nas svećenike to „ateističko pleme“, tj. današnji suvremeni svijet, obrati na ateizam, odnosno indiferentnost spram nadnaravnog. Dva su ključna pitanja (koja je ovo pleme pitalo misionara), na koja si moramo odgovoriti: „Jesi li ga ti vidio, poznaješ li toga Isusa o kojem mi pričaš?“ i „Što On znači za tebe?“

Papa Franjo kazuje kako nam Gospodin daje „moćna oružja“ rasuđivanja što je od Duha Božjega. Sve što činimo ili želimo činiti treba biti iskušano tim oružjima. Koja su to oružja? „To su: vjera koja se izražava u molitvi, meditacija nad Božjom riječi, slavljenje mise, euharistijsko klanjanje, sakramentalno pomirenje, djela ljubavi, zajednički život, misionarski rad. Ako ih zanemarujemo, zlo će nas lako zavesti svojim lažnim obećanjima…“, kaže Papa (Gaudete et exultate, 163). Sve što činimo i što nam se događa treba proći Božji pogled, nadnaravni pogled. Sve treba unijeti u molitvu i staviti pred Boga.

Koje je naše svakidašnje iskustvo? Nikada više planova i projekata, „polomili smo se“ planiranjima, a nikada nismo imali manje i škrtije plodove svoga rada. „Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi kako bi odgovorila potrebama čovjeka“, reći će papa Benedikt XVI. u knjizi Razgovor o vjeri.   

b. Hladan formalan pristup

Osobno, kada gledam kriterije za pripuštanje kandidata svećeničkom ređenju, među najbitnije navodim sposobnost empatije, sućuti – sposobnost čovjeka da tuđa bol bude njegova bol i tuđa radost njegova radost. Ovo je božanska kvaliteta u nama. Bog je postao solidaran, utjelovio se iz sućuti, iz duboke ljubavi i ganuća prema čovjeku.

U međuljudskom odnosu najčešće nam najdublju bol ostavlja iskustvo kada nismo prihvaćeni sa sućuti, s empatijom, kada imamo osjećaj da nas drugi nije saslušao. Indiferentnost i nezainteresiranost je nešto što ranjava više nego otvoreni sukob.

Duh svijeta u kojemu živimo izrazito je hladan prema Bogu i Božjemu. Indiferentnost koja postoji prema Bogu prenosi se i na indiferentnost prema bližnjemu. Svećenik utilitarista, svećenik kalkulant, pita se: „Zašto ću te voljeti, zašto ću ti služiti ako nemam od toga koristi?“ Ako sâm nemam iskustvo da se Bog utjelovio da bi meni bio sluga, da je Bog meni oprao noge, brzo od sluge postajem gospodar. Duh indiferentnosti postaje moje stanje, a birokratska hladnoća način na koji obavljam svoje svećeništvo. Emotivno distanciran, superioran, s visoka, bez srca i hladan. A Bog od nas traži nešto drugo, da nam jedno uho bude na Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojemu služimo, kako će reći papa Franjo.

c. Sakramentalizacija bez Boga

„Crkva bez sakramenata bila bi prazna organizacija, a sakramenti bez Crkve obredi bez smisla i bez unutarnje suvislosti“, kaže papa Benedikt XVI. (Jozeph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, KS, 2017., 340. str.).

Ova unutarnja suvislost i smisao sakramenata ovisi o vjeri. Koliko puta smo bili ožalošćeni kada smo slavili sakramente s našim tzv. vjernicima bez da je u njima bilo zrna vjere? Bila je „parada“, ali nije bilo srca.

Ova napast ritualnosti i običajnosti trajno „salijeće“ svećenika koji se svakodnevno stavlja u odnos sa svetim. Sveto mu bez straha Božjega, trajnog osvješćivanja otajstva, vrlo lako postane profano.

S druge strane, za religiju nije nužno, niti odlučujuće da se vjerski čin naslanja na nadnaravno. Svećeništvo i slavlje sakramenata, u tom smislu, mogu postati rituali i običaji, „parada“, održavanje nečega što je izgubilo nutarnji smisao. „Imaju obličje pobožnosti, ali su se njezine snage odrekli.“ (2 Tim 3,5).

Slavlje sakramenta u kome djelitelj sakramenta nije zahvaćen sakramentalnom milošću je magija, ritualnost, obrednost. Ako me slavlje Euharistije ne mijenja, ako me osobna sv. Ispovijed ili dok ispovijedam druge ne mijenja i ne čini od mene boljeg i novog čovjeka, nešto moram mijenjati.

Interesantno je vidjeti u životopisima velikih ispovjednika poput našeg sv. Leopolda koliko su dozvolili Bogu da ih mijenja kroz sakramente koje su slavili. Tako je jednom sv. Leopold nakon što je ispovjedio penitenta koji nije bio na ispovjedi 20 godina, izašao iz ispovjedaonice i s ganućem zahvaljivao penitentu što je došao na sv. Ispovijed.   

Vjera podrazumijeva promijenjenu egzistenciju, specifičan stav prema stvarnosti, tj. stav vjere. Kada kažem: „Ja vjerujem“, traži se sve – krv i meso, duša i psiha koja odgovara, cijeli  čovjek.

Sakrament koji slavimo traži moje opredjeljenje do srži egzistencije, opredjeljenje koje traži kontinuirano obraćenje. Trajno nezadovoljstvo samim sobom, sveti nemir, koji mi govori: „Ja moram mijenjati svoj život“. Opredjeljenje i kontinuirana odluka za Boga, kontinuirana odluka: „Hoću služiti“.

Koliko puta sam svjedočio u životima svećenika i bogoslova kako inicijalno odluka za svećeništvo bude odluka vjere, ali postane, po inerciji, rutina – ritual. A u ime religije, jer ne dotiče srce, svašta je moguće učiniti i sve si je moguće dozvoliti.

Papa Benedikt XVI. govoreći o Crkvi i sablazni spolnih zlostavljanja, zapisuje: „Mlada žena, koja je posluživala kod oltara kao ministrantica, rekla mi je da je kapelan, njoj nadređen kao ministrantici, uvijek započinjao spolno zlostavljanje, koje je nad njom izvodio, govoreći: 'Ovo je moje tijelo, koje će se za tebe predati.' Očito je da ta žena više ne može čuti riječi pretvorbe, a da opet u sebi ne osjeti svu patnju zastrašujućeg zlostavljanja. Da, moramo usrdno prositi Gospodina za oproštenje i iznad svega Ga smjerno zazivati, moliti da nas sve iznova uči razumijevati veličinu Svoje muke, Svoje žrtve. I moramo učiniti sve da zaštitimo dar svete Euharistije od zloporabe.“ (Papa Benedikt XVI., Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja, Varaždinske Toplice, 2019., 26. str.)

Nerijetko je bilo moguće u Crkvi, u odsustvu Boga, da službenici Crkve u svom služenju sakramenata, ispovijedima, pastoralnom radu, duhovnim vodstvima, čak ostavljajući vanjski dojam svetosti, pokriju svoje najogavnije strasti.

2. Biti i imati

Zaboravom nadnaravnih vrijednosti vezanih uz službu, ona postaje smisao i cilj samoj sebi.

a. Biti

Nositelj službe, zaboravom vertikalne usmjerenosti, pronalazi druge razloge obavljanja službe koji proizlaze iz: nutarnjeg psihološkog, nekog drugog oblika zadovoljstva ili pak statusa koji služba donosi. 

Služba u Crkvi, življena isključivo kao socijalna uloga, postaje vremenom duhovno sterilna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta.

Motivacije za obavljanje službe tada postaju prizemne, opterećene osobnim ili kolektivnim kalkulacijama. Kroz službu će pojedinac možda naći način da potvrdi vlastito samopoštovanje i „zaliječi“ kompleks manje vrijednosti, da ima status (to se često vidi kod narcisoidnih i histrionskih osobnosti), da izvrši formu bez nutarnjeg smisla (često kod opsesivnih ličnosti) ili da prima naklonost podređenih (kod ovisničkih ličnosti).

Biti netko i nešto pred samim sobom ili drugima, bez Boga, znači ne dopustiti da nas Bog afirmira i ostvari kako On hoće. Karijerizam u Crkvi znači traženje mjesta koje mi ne pripada i znak je odsustva Boga. Papa Franjo takve svećenike naziva „laktaši“, „penjači“. Oni nisu klerici, već klerikature, jadne karikature onoga što bi svećenik trebao biti.

Više je načina kako se karijerizam manifestira u svećeničkom životu. On može biti materijalan, žedan afirmacije kroz gradnju i podizanje sakralnih objekata. „Ako nisam izlio miješalicu betona na župi, ja kao svećenik, ne vrijedim“. Vjerujem da su mlađi kolege čuli za crtić koji djeca prepričavaju „Bob graditelj“. E, pa tako postoji i „Pop graditelj“.

Drugi, nerijetki oblik karijerizma je onaj intelektualni - traženje prestiža kroz studije i naobrazbu, koji su svrha sami sebi. Obje vrste karijerizma vode u pretjerani aktivizam, a oba hrane svećenikovu želju za moći.  

Anglosaksonska literatura kazuje kako muškarac ima psihološku potrebu da ostvari 3 stvari tzv. 3B (Book, Baby, Building – knjiga, beba i zgrada) - intelektualni rad, prokreacija i kuća. I svećenik je muškarac pa svoje psihološke potrebe valja podrediti i staviti u službu svoga duhovnog očinstva i svećeništva.

Osobito sredstvo evangelizacije, ali i aktualizacije Božje riječi te približavanje te iste Božje riječi zasigurno je propovijedanje, kao najbitniji, ali i najtradicionalniji oblik djelovanja crkvenih službenika. „Propovjednik ima prelijepu i tešku zadaću ujediniti srca koja se ljube, naime, Gospodinovo srce i srca njegova naroda.“ (Papa Franjo, Evangelii gaudium, 143)

Taština, samodopadnost i autoreferencijalnost dolaze ponekad do izražaja u teološkom govoru i propovijedanju, kada se silovitim afektiranjem, iznošenjem teza s ruba doktrinarne prihvatljivosti želi navesti slušatelja da se divi veličini i pameti propovjednika, a ne da „proslavi Oca koji je na nebesima“ (usp. Mt 6, 1-6.16-18). Takvi propovjednici primili su svoju plaću, kako kaže sv. Luka, jer njihova je plaća zadovoljena taština i uzdasi pobožnih, ali naivnih slušatelja. Umjesto sabiranja raspršenog naroda Božjega, plod je polemika, nesigurnost, nejasnoća i podjela.

Crkva vjeruje da, kada se u Crkvi čita riječ Božja, u njoj je prisutan sam Krist, kako uči Sacrosanctum Concilium u broju 7. Propovijedanje i razlaganje te iste Božje riječi (homilija) ima u Crkvi sasvim posebno mjesto i ulogu, jer posjeduje „gotovo sakramentalan karakter“, kako kaže papa Franjo u Evangelii gaudium br. 142, pomažući otkriti „ljepotu slika koje je Gospodin koristio da ljude potakne da čine dobro“.

Daleko je od namisli Crkve ili navještaja evanđelja ono što se redovito može sresti a što definiramo kao: filozofiranje, pametovanje, dociranje, mudrovanje, teoretiziranje, generaliziranje, prenemaganje, politiziranje, blebetanje, lupetanje (https://www.kontekst.io/hrvatski/moraliziranje).

Korijen moraliziranja, taštine, manipulacije u iznošenju Božje riječi, ali i crkvenog nauka, proizlazi iz usredotočenosti na sebe, a ne na želju da se Božja riječ konkretizira i poveže sa sadašnjim trenutkom. To povezivanje sa sadašnjim trenutkom plod je osobnog prihvaćanja crkvenoga nauka i osobne kontemplacije sadržaja Božje riječi kojoj dopuštam da mijenja moj osobni život.

Božja riječ najprije prosuđuje srce navjestitelja, a tek potom srce slušatelja. „Navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje naša srca.“ (1 Sol 2,4)

Dakle, zloupotreba službe naviještanja Božje Riječi nastaje kao plod dvostruka života u kojemu sadržaj vjere ne zahvaća život navjestitelja već je naviještanje shvaćeno kao „dio službe“, „posao koji se obavlja“.

Suvremeni čovjek „vapi za blagovjesnicima koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide Nevidljivoga“ (Papa Pavao VI, Evangelii nuntiandi, 76). Sve ostalo odbija ljude od vjere, ostavlja dojam hladnoće, distanciranosti i manjka sućuti za realan život vjernika.

Često pomišljamo da današnji naši vjernici ne cijene svećenika. Možda je to nečije iskustvo donekle i istinito. Gdje nema vjere, nema ni ljubavi prema onome koji je znak vjere. 

Moram priznati da je moje osobno iskustvo posve suprotno. Ljudi možda više no ikad traže blizinu svećenika, ali ako nemaju potrebu doći k nama, ako nas ne traže, nisam siguran da je to njihov problem. Možda smo mi ti koji smo ih uspjeli „ohladiti“. Svećenik koji iz života svojih vjernika ne crpi nadahnuće za svoj život, pastoral i osobnu molitvu, brzo ohladi ljude za sebe i za Boga.

Jedan od suptilnih oblika samodopadnosti i taštine koja hrani svećenikove komplekse je i duhovni elitizam. Što je to duhovni elitizam? Elita, znači biti izdvojen, izdignut, povlašten u odnosu na nekog drugog. Nerijetko se svećenik zbog znanja, duhovnog i teološkog, koje posjeduje, izdigne iznad vjernika ili subraće svećenika, misleći da je poseban.

A što je istina? Istina je da svatko ima „svoj“ put do Boga. „Svoj“, ali u zajedništvu Crkve. Svaki je čovjek, svaki je svećenik jedinstven, originalan, neponovljiv koji do odnosa s Bogom dolazi „na svoj“ jedinstven, originalan i neponovljiv način. Uspoređivanje je korijen zavisti, a može dovesti i do bratoubojstva kao što nam je poznato iz govora o Kainu i Abelu s prvih stranica Sv. Pisma (usp. Post 4).

Duhovni elitizam nastaje  kada „taj naš put“, „naše znanje“, „naše iskustvo“, ističemo kao jedini način dolaska do Boga. I „taj naš put“ nastojimo poput kalupa primijeniti na svakoga.

U suvremenoj Crkvi ima previše fundamentalizma – „moja vizija Crkve je jedina ispravna vizija Crkve“, „moj put do Boga je jedini ispravan put“. A nije tako! U srcu Crkve ima mjesta za svakoga! U Kristovu srcu ima mjesta za svakoga! Crkva ostaje katolička (univerzalna) jedino ako ostaje široka i duboka, ali uvijek, unatoč različitosti koja obogaćuje, vjerna Predaji, Učiteljstvu i Sv. Pismu (usp. Paolo Curtaz, Pastori, Edizioni San Paolo, 2020).

Crkva nije „golf teren“ na kojemu je svaka vlat trave jedna nalik drugoj, već, kako kaže sveta Mala Terezija, vrt Božji s raznim cvijećem koje donosi svoj plod i miris prema rodu i vrsti. Različitost je obogaćenje, a ne prepreka. Ali da bi se to razumjelo, potrebna je poniznost.

Naš poznati hrvatski rukometni trener Lino Červar jednom je prilikom izjavio: „Zajedništvo je najjača taktika. Nitko me ne može uvjeriti da jedan igrač može napraviti više nego tim!“ Koliko to tek vrijedi za Crkvu!

b. Imati

Druga velika skupina napasti koja pritišće svećenika koji je izgubio perspektivu vječnosti je napast „imati“.

Koliko je ova napast snažna možda nam najbolje govore financijski skandali u Crkvi. Da bi regulirala stanje, učeći iz grešaka, Crkva je pored zlostavljanja maloljetnika, u reforme ZKP-a unijela oštrije sankcije za kršenja obveze nadzora i financijske malverzacije. Klerik sada, zbog financijskih malverzacija, čak lakše nego za slučajeve pedofilije, može biti sveden na laički stalež i otpušten iz službe.

Od kuda nastaje takva ljepljivost svećeničke ruke za novac i materijalna dobra? Papa Franjo, citirajući Sv. Franju, često je progovarao o „groznici“ koja zahvati klerike kada se približe „stercus diaboli“ (đavoljem izmetu) ili novcu. Groznica, kao što vam je poznato iz medicine, stvara bunilo u kojemu nema upotrebe razuma. Najprije nastaje nemir „zato što nemam“, a kada nakupim nastaje nemir „zato što će mi netko ukrasti“ ili „zato što sam premalo stekao“. Prvi plodovi Duha Svetoga u poslanici Galaćanima, koje Pavao navodi su mir i radost, i njihovo odsustvo najbolji je znak odsutnosti Boga iz nečijeg života.

Neskromnost pak, s druge strane, u odabiru odjeće, obuće, automobila i sl., pokazuje iskompleksiranost i potrebu za taštim pokazivanjem.

Poznati antropolog, inače ateist, Ernest Becker u knjizi Poricanje smrti (Ernest Becker, The Denial of Death, 1973.), polazi od činjenice kako je čovjek, dok stvara civilizaciju, sklon stvaranju simbola. Kako rastu ograničenosti njegova života (kako ih Karl Jaspers naziva, granična pitanja život, bolest, nemoć, smrt, itd.) raste potreba da tim događajima dadne smisao, a to se događa procesom stvaranja simbola besmrtnosti.

Jedan od simbola besmrtnosti koji čovjek kreira jesu i materijalna dobra. Dakle, akumulacija novca, nekretnina, auta simbolički je obrambeni mehanizam protiv spoznaje naše smrtnosti. Jednostavnije rečeno, debljina novčanika, dubina džepa i količina novca na osobnom računu govore o razmjerima naše nesigurnosti i strahu od smrti. Nevjera u Uskrsnuće pokazuje se kroz akumulaciju materijalnih dobara.

Ovo što je izrazio antropolog Becker, sv. Luka je zapisao već davno prije njega opisujući ludog bogataša koji sam sebe tješi nakon što je nakupio u žitnice: Jedi, pij, uživaj dušo moja, jer imaš za ljeta mnoga! Luđače!, glasi opomena (usp. Lk 12,13-21).

Akumulacija dobara, uz manjak vjere u Uskrsnuće, pokazuje i još jedan drugi znak nevjere, a to je nepouzdanje u Božju providnost.

Iz životopisa sv. Ivana Bosca poznato je da je često bio „dužan k'o Grčka“, ali je uvijek ostajao miran. Kupovao je odjeću, obuću za djecu, planirao nove izdatke, započinjao gradnju. Kada bi ga pitali: „Don Bosco kako ćete platiti tolike dugove?“, samo bi mirno odgovorio: „Imam velikog skupljača milostinje. Moja skupljačica milostinje zove se Marija Pomoćnica.“ 

Opomena zbog nepouzdanja u Božju providnost, često je bila na ustima svetaca. Tako nam u knjizi Dijalog Božanske providnosti, sv. Katarina Sijenska donosi opomenu koju upućuje Otac Nebeski: „O, kako ne može čovjek ne vjerovati kad vidi da ja pasem i hranim crva u suhom drvu, ribe u moru, sve životinje na kopnu i ptice u zraku. Ja šaljem sunce, rosu da natopi zemlju. Na koju se god stranu okrene čovjek u duhovnim i vremenitim stvarima ne nalazi drugo doli oganj i more moje Ljubavi, uz najveću slatku i savršenu providnost.“

Sv. Maksimilijan Kolbe počeo je graditi grad Bezgrešne - Niepoklanow bez ikakvih sredstava. Sve je potpuno predao Blaženoj Djevici Mariji. Na ledinu na kojoj je htio napraviti grad i svetište, donio je Gospin kip i jednostavno njoj prepustio financijske brige. Njegov mjesečni časopis je iz ničega dorastao do milijunske naklade.

Providnost od nas ne traži odsustvo razuma ili iskušavanje Boga, ali ovi primjeri pokazuju da Providnost može više nego naša ljudska snaga.

3. Plodovi života bez Boga

a. Na osobnoj razini

„Duhovna iskvarenost gora je od pada nekoga grešnika, jer je riječ o lagodnom i samodostatnom obliku sljepoće, gdje se sve čini prihvatljivim: prijevara, kleveta, egoizam i toliki drugi suptilni oblici autoreferencijalnosti“, kaže papa Franjo (Gaudete et exultate, 165).

Subjektivnost, strasti i mlakost pridonose neiskrenosti prema sebi. Osoba koja bježi od istine vrlo će brzo izobličiti svoju savjest i postati žrtvom unutarnje sljepoće za Božje stvari. „Budući da Bog uvijek oprašta“, prvo zatvaram jedno oko, a zatim oba i polako grijeh preuzima upravljanje mojim životom.

Možda nam lakoću s kojom mala stvar polako postane veliki skandal, predstavi sljedeći naslov iz talijanskih novina: „Don Euro na suđenju. Svjedoci govore o gay zabavama, „seks i droga“ – život kakav je svećenik imao.“ (usp.https://www.corriere.it/cronache/22_febbraio_02/don-euro-l-ex-parroco-luca-morini-condannato-7-anni-mezzo-festini-soldi-offerte-2e8a6212-8451-11ec-9b6b-cb049c7004c9.shtml).

Don Luca Merini, nadimak Don Euro, dobio je upravo zbog lakoće kojom bi, prema optužbi, trošio novac prikupljen od milostinje te mora odgovarati za iznudu, pranje novca, lažno predstavljanje te dilanje droge.

Način na koji bi dolazio do novaca dosegao je razinu bogohuljenja. Naivnim starijim ljudima, vjernicima rekao bi primjerice da je vidio Padre Pia u hostiji prilikom pretvorbe te da mu je Padre Pio govorio njihovo ime. Tako bi iznudio od 1000, 2000, 5000 eura, ovisno koji profil osobe je imao nasuprot. Cijela priča počela se razmotavati kada su 4 mlada escorta (mladići koje je seksualno iskorištavao), koji su bili povezani s njim, pokrenuli protiv njega građansku tužbu. „Bio je lud za seksom i drogom, oni su za njega bili opsesija.“, kaže jedan od svjedoka. Zabave u luksuznim hotelima nikada ne bi prošle bez „bijele dame“ (kokaina). Između snifanja kokaina, escortu bi bila obećana radna mjesta s bogatim ljudima. Svećenikov život bio je sačinjen od luksuznih hotela, kokaina i gay zabava. Prema navodima novinara tako se ponašao barem 20 godina, zaštićen od moćnika, izvan i u Crkvi. Sada živi u stanu, posebno kupljenom za njega, kojega je platila biskupija.

Ovaj šokantan primjer pokazuje do kuda je moguće ići kada se u život nošen strastima uključi đavao.

Ovakav dvostruki, bogohulni život započinje u mlakome životu osobnog hedonizma. S pravom opominje papa Benedikt XVI. kada kaže: „Katolička vjera udaljena od nadnaravnoga nikada ne može biti ništa više od mlakosti, i to u najboljem slučaju.“ (Papa Benedikt, Svjetski dan mladih 2005.)

„Hedonizam i konzumerizam mogu se pokazati pogubnima za nas, jer kad smo opsjednuti udovoljavanjem samima sebi, na kraju bivamo previše usredotočeni na sebe same, na svoja prava i osjećamo očajničku potrebu za slobodnim vremenom da uživamo u životu.“ (Papa Franjo, Gaudete et exsultate, 108.) Sloboda da uživamo u životu, a ne sloboda od grijeha da uživamo u služenju Bogu i bližnjemu. „Ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi, i dade svoj život u otkup za mnoge“ (Mk 10, 45). Svećenički život i misija uvijek uključuje služenje i križ. Ne iscrpljuje se u tome, ali to uvijek uključuje. Svećenici svih vremena to teško prihvaćaju i teško to uopće shvaćaju.

Nezaposlenost stvara nemir, a nemir prethodi svakom grijehu i grešnoj navici. Viktor Frankl u svojoj knjizi Liječnik i duša kaže: „Nezaposleni postaju sve nezainteresiraniji, a njihova inicijativa sve više kopni. (…) Nezaposleni doživljava neispunjenost svog vremena kao unutarnju neispunjenost, kao neispunjenost svoje svijesti. Zbog svoje nezaposlenosti osjeća se nekoristan. Misli da mu život nema smisla jer je bez posla. Nezaposlenost tako postaje plodno tlo za razvijanje neuroza.“

Svećeništvo bez napora, rada i darivanja vodi u prazninu koja generira veliku frustraciju. A onda se dogodi ona žalosna posljedica koju naš narod šaljivo opisuje riječima: „Nezaposlen pop i jariće krsti.“

Gorčina i osjećaj promašenosti generiraju u svećeničkom srcu vrlo destruktivni potencijal koji završava u otuđenosti. Svećenik, „slobodni strijelac“, ojađen na Crkvu, biskupsku kuriju i kolege – ogorčeni sudac svačijeg pastoralnog djelovanja osim vlastitog.

b. Na kolektivnoj razini, na razini Crkve

Bez straha Božjega i pogleda u Nebo, u Crkvi, na području doktrine i pastorala, nastaju dva ekstrema: liberalizam (slizavanje s duhom svijeta) i rigiditet (tradicionalizam, čežnja za slavnom i neprežaljenom prošlošću).

Slizavanje s duhom ovoga svijeta su najbolje prepoznali i biskupi svijeta uputivši svojim njemačkim kolegama kritiku na njemački sinodalni put: „Premda rabe mnoštvo vjerskih ideja i pojmova, čini se da tekstovi njemačkoga sinodskoga puta većim dijelom nisu nadahnuti Božjom riječju i tradicijom… nego sociološkim analizama i suvremenim političkim ideologijama, uključujući i rodnu ideologiju. Oni Crkvu i njezino poslanje promatraju prije kroz naočale svijeta negoli kroz naočale Svetoga pisma i obvezujuće predaje (tradicije), istine koja je objavljena Crkvi.“ (Glas koncila, 8.05.2022., »BRATSKE OPOMENE« Kamo to vodi njemački Sinodski put?)

Kraće rečeno, izgubio se pogled Objave, Božji pogled, na čovjeka i svijet, a stvarnost se gleda očima dodvoravanja i prilagođavanja. Ne možete služiti dvojici gospodara. Jednog ćete ljubiti, a drugoga prezirati, kaže Isus (usp. Mt 6,24). Nemoguće je biti služitelj Duha Svetoga i služitelj duha ovoga svijeta.

Nerijetko iza ovakvih dodvoravanja duhu svijeta stoji problematičan osobni sustav i ljestvica vrijednosti ljudi koji su zaboravili osobni odnos s Bogom. Doktrinarna konfuzija stvara moralnu konfuziju i jedna drugu „hrane“ stvarajući začarani krug.

Živimo u dobu „gubitka zdravog razuma“. Mala ilustracija za to. Plakat u Njemačkoj. Majka drži jedno dijete u naručju, drugo uz sebe, praćeno tekstom – Budućnost ili klimatski ubojice? Plakat dakle sugerira da će rađanje djece pogoršati klimatsku situaciju. Nova „gladna usta“ su nove tone ugljičnog dioksida.

Plakat u Kanadi. Slika malenog djeteta, afroamerikanca, praćena tekstom – Najviše što možete učiniti za svoje dijete je da nema brata!

Ako mi izgubimo zdrav razum – tko će ostati? „Ako ovi zašute kamenje će progovoriti“, kaže Isus (Lk 19,40). Ako pastiri izgube zdravi razum i počnu „gladiti“ uši svojih slušatelja, laskati i dodvoravati se, jao nama!

Sveti Augustin govori pastirima: „Zato nemojte ljudima obećavati na zemlji ono što im Bog obećao nije.“ Kaže dalje: „Dobar pastir će reći: 'Sinko, nadaj se kušnjama i napastima, ali će te Gospodin iz svih izbaviti, ako se tvoje srce ne udalji od Njega.' I baš zato jer si kršćanin, nešto ćeš više trpjeti na ovom svijetu, jer ti je poslanje služiti i dati svoj život za druge.“ Naše je poslanje istina, Isus Krist, pa i po cijenu križa. Križ je uvijek povezan sa služenjem.

Na hladnoću suvremenog svijeta moguće je odgovoriti i bijegom unatrag. Pokušat ću to prenijeti jednim događajem prije 3,4 godine. Naime, s grupom hodočasnika vraćao sam se autobusom iz Lurda i Fatime. Putem smo stali na jugu Francuske u katedrali Saint Maximine, jer se tu čuvaju relikvije sv. Marije Magdalene. Tu smo i noćili. Svećenika nije bilo, primio nas je bogoslov. Taj bogoslov bio je iz Afrike (iz Konga). Bogoslov mi je privukao pažnju svojom pojavom. Usred ljeta, došao je s biciklom u reverendi, s rimskim kolarom od 5 cola. Govorio mi je kako je biskupija izrazito sekularizirano, ateističko područje, nema zvanja i kako njihov biskup prima bilo koga tko želi doći. Ušavši u katedralu, zaprepastilo me koliko ima prašine po oltarima, kipovima. Sve prazno, zapušteno, bez ljudi. Rastali smo se s dogovorom da mi rano ujutro pripremi u katedrali sve za slavlje sv. Mise kako bi mogli nastaviti put. Ujutro, kada sam došao slaviti sv. Misu, shvatio sam da je sve pripremljeno za sv. Misu, ali na pred-koncilskom oltaru i na pred-koncilski, tradicionalni, način. Normalno, da sam, budući da sam gost, u miru slavio Sv. Misu.

Iz toga sam shvatio jednu drugu stvarnost – od kuda tradicionalizam u Crkvi. Naime, navedena situacija lako se može povezati s psihološkim mehanizmima regresije. Čovjek kada bježi od bolne stvarnosti, regredira na ranije stadije razvoja. Bolesnik ili starac, kada ga boli ili je usamljen, ponaša se kao dijete.

Svećenici i bogoslovi u 21. st., koji „uzdišu“ za slavnom, trijumfalnom prošlošću kada je Crkva imala snagu, bogatstvo i ugled, bježe od boli koju im stvaraju prazne i zapuštene Crkve. Umjesto da zasučemo rukave, tražimo svjetlo Božje i damo se na put osobne svetosti, tražeći nove načine da evangeliziramo bezbožnu Europu, bježimo u slavni trijumfalizam prošlosti. Kao i liberalizam, i to je stranputica i bijeg od križa.

Rastrgani smo između prošlosti i budućnosti, između nostalgije trijumfalizma i utopije liberalizma, a zaboravljamo živjeti jedino vrijeme koje posjedujemo, a to je sada.

Ono što Isus očekuje od nas, sada, puno je teže jer osobni put svetosti, sada, danas, traži žrtvu i davanje, služenje. Svetost se plaća vlastitom krvlju, vlastitom kožom, vlastitom egzistencijom.

4. „Ljubiš li me više nego ovi?“

Naša vjera je prekrasan Božji dar i nijedna analiza, ma koliko bolna bila, ne oduzima nam radost jer smo Božji, jer znamo tko smo i kamo idemo. Tko ima Boga, ne poznaje pesimizma i ne poznaje malodušje.

Papa Ivan Pavao II. jednom je zgodom zapisao kako tumačenje vjere u pojedinom periodu života Crkve odražava pojedine aspekte transcendentala bića koja su nam poznata iz metafizike (jedno, dobro, lijepo, istinito). Prva stoljeća Crkve obilježila su naglašavanje da je naša vjera jedna i istinita, Isus jedini Put do spasenja i jedina Istina o čovjeku. Vrijeme nakon zadobivanja slobode, tj. nakon Milanskog edikta, Crkva je naglašavala dobrotu vjere, krepostan život, moral, razliku između dobra i zla. Sveti Papa zaključuje kako je moderna i postmoderna vrijeme razvoja sloboda i hedonizma kada na poseban način treba naglasiti transcendental ljepote vjere. Naša je vjera lijepa, naš je poziv najljepši poziv na svijetu. (usp. Pontifical Council for Culture, The Via Pulchritudinis, Way of Beauty, 2006.)

U SAD-u je unazad desetak godina objavljena studija o psihološkom i duhovnom zdravlju svećenika. Rezultati su izašli u knjizi pod naslovom: Zašto su svećenici sretni? (Mons. Stephen Rosetti: Why the priests are happy?, 2011.). Gledane su različite varijable i različiti parametri. Iznijet ću Vam samo neke zaključke.

Prvo, istraživanja su pokazala da su svećenici u odnosu na druge skupine ljudi i zanimanja (uspoređivani su s liječnicima, medicinskim sestrama, profesorima, nastavnicima, drugim uslužnim djelatnostima), u prosjeku puno sretniji i ispunjeniji od ostalih skupina.

Nadalje, najsnažniji prediktor (pokazatelj) koji je pronađen kod najsretnijih svećenika bio je općeniti osjećaj unutarnjeg mira. Na drugome mjestu bila je „radost što slave sakramente, osobito sakrament Euharistije“.

Postojala je snažna korelacija i povezanost između bogatog duhovnog života (klasične katoličke pobožnosti), nutarnjeg mira i sreće u svećeništvu. Zanimljiv je graf koji pokazuje broj minuta provedenih u osobnoj molitvi i osjećaj emocionalne iscrpljenosti i usamljenosti, koji negativno korelira. Sa svakom dodatnom minutom osobne molitve smanjivao se osjećaj usamljenosti, emocionalne iscrpljenosti i sindrom izgaranja.

Tri četvrtine (preko 75%) svećenika svjedoče da imaju izvrstan odnos sa svojim biskupom i podržavaju njegovo vodstvo i svoju povezanost opisuju izrazito čvrstom.  

Najprije sebe, a potom izgubljenog čovjeka, treba zadiviti ljepotom vjere u Isusa Krista, ljepotom Katoličke Crkve, ljepotom i radošću slobode koju stvara naša dosljednost i vjernost, naša poslušnost.

Ponekad mi prilaze ljudi pa kažu: „Jadni vi, ne možete se ženiti!“ Ili: „Ne možete ovo ili ono“. Celibat, vjernost obećanjima koja smo dali i poslušnost je naša radost. Ta radost proizlazi iz predanja. Vjerujem da ste puno puta osjetili radost kada ste navečer legli u krevet umorni, cijeli ste dan radili, sve je bilo puno, izmolili ste časoslov, krunicu, ispovijedali ste, slavili sakramente taj dan ili možda postili, obavljali svoje staleške dužnosti, bili vjerni svome Bogu. Nema veće sreće za svećenika, nego se dobro umoriti.

Da! Imamo mi svojih grijeha i prostora za obraćenje i svaki dan ih otkrivamo sve više. Ali, „svetost Crkve sastoji se u onoj moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti.“ (Papa Benedikt XVI., Uvod u kršćanstvo, KS, 2017., 343. str.).

Osobno, uvijek mi je bio drag lik Mojsija. Mucavac, kojemu Bog povjerava veliki zadatak. Čovjek koji ne zna govoriti, ali je posrednik između Boga i naroda. S jedne strane, u razgovoru i kontaktu s Bogom, a s druge strane uronjen u život i svakodnevicu naroda. Ne samo u svakodnevicu, već i grijeh naroda. Toliko puta bježi, sumnja, pada. No, kada je Bog, zbog nevjere, odlučio uništiti narod, on kaže: „Ako ćeš uništiti narod, i mene zatri s njime“.

Kako je uvijek iznova uspijevao vratiti narod Bogu? Najprije bi sam odlazio na Horeb ili u šator sastanka i svoje je srce vraćao Bogu. Narod ćemo vratiti Bogu jedino ako se mi najprije svim srcem i žarom vratimo prvoj ljubavi. „Nitko ne može biti duhovni otac nekomu drugomu, dok sam nije bio duhovni sin.“ (Goran KARDUM: Psihološki vidovi duhovnog očinstva, Služba Božja, 57 (2017), 398. – 404. str.). Odgajat ćemo sinove i kćeri za Boga ako i sami budemo poučeni i vođeni od Boga.

„Istinski duhovni otac prepoznaje se po tome jer drugoga približava Bogu“, kaže sv. Grgur Nazijanski. Ostalo su najamnici i nije im do ovaca. Netko je otac, ne zato što mu je dokazano biološko očinstvo, već zato što je preuzeo odgovornost za dijete. Preuzeti odgovornost za nekoga u naravnom smislu je puno, ali preuzeti odgovornost za vječno spasenje nekoga, velika je odgovornost koja mora biti trajni ispit savjesti. Jesam li učinio sve? Baš sve?

Sv. Ivan Zlatousti kaže za sv. Josipa da se „stavio u službu cjelokupnog plana spasenja“ prihvativši Isusa kojemu nije bio naravni otac, već poočim. Staviti se sav u službu plana spasenja, uložiti sav život u spasenje povjerenih nam duša, preuzeti odgovornost za drugoga, „biti tajanstvena Božja prisutnost u svijetu“ (Benedikt XVI.) izvor je duboke svećeničke radosti koju ne može pomutiti nijedna napast, grijeh, trend ili mudrovanje ovoga svijeta.

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Vatikan,  Pon, 27. Lip. 2022.

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Sveti Otac u audijenciju primio članove Neokatekumenskoga puta, te poslao 430 obitelji u misije na najsiromašnija i sekularizirana područja svijeta: „Hvala vam na vašoj velikodušnosti. Hodite zajedno s biskupom, on je poglavar mjesne Crkve“

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Auchi,  Pon, 27. Lip. 2022.

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Katoličke biskupije Auchi i Kaduna tuguju zbog smrti vlč. Christophera Odije i vlč. Vitusa Boroge, koji su ubijeni u nigerijskim državama Edo i Kaduna

FRA GORAN AZINOVIĆ Nova knjiga

Hrvatska,  Pon, 27. Lip. 2022.

FRA GORAN AZINOVIĆ Nova knjiga "Svjetlo života" zbir je kolumni koje mladi franjevac piše za HKM

Nova knjiga fra Gorana Azinovića "Svjetlo života" nastala je kao zbir kolumni koje fra Goran od veljače 2021. godine piše za portal Hrvatske katoličke mreže. "Svjetlo života" je 18. knjiga fra Gorana Azinovića, a sadrži 90 priča.

Djeca Subotice zahvalila Bogu za plodove polja i za školsku godinu

Subotica,  Pon, 27. Lip. 2022.

Djeca Subotice zahvalila Bogu za plodove polja i za školsku godinu

Subotički vjeroučenici i ostala djeca zahvalili su u nedjelju 26. lipnja Bogu za proteklu školsku godinu, a ujedno i na daru žita, u sklopu ovogodišnje Dužijance malenih.