Isusove instrukcije apostolu Petru

Uzimamo dva evanđeoska odlomka koji govore o istoj stvari, nerodnoj i usahloj smokvi, po sv. Marku. A uključen je i Petar svojim čuđenjem. Čitamo o nerodnoj smokvi:Sutradan su izlazili iz Betanije, a Isus ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: „Nitko nikada više ne jeo s tebe!“ Čuli su to njegovi učenici (Mk 11,12-14).

     

Idu s Isusom učenici prema Jeruzalemu. Isus hoće smokava. Očekuje zrela ploda, a nigdje ni zelena. Očekuje u nevrijeme, kada nema roda na smokvi. On smokvu prokune. Ta je usahla smokva primijećena drugoga jutra. To sve troje: kako Isus ogladnje i uželje se smokava, i to kada ne bijaše vrijeme od smokava, te baci anatemu na smokvu, kao da uopće ništa od toga ne sliči Isusu, zaključuju i neegzegete. Zašto?

     

Najprije, Isus je znao 40 dana propostiti u pustinji i mogao je i bez kruha i bez vode, a kamoli da ne može jednoga jutra bez smokava! 

     

Drugo, Isus nikada nije učinio čuda sebi u korist. Uvijek je njegovo čudo bilo za druge. Ovdje traži smokava za sebe.

     

Treće, traži smokve kada nije godišnje doba od smokvina roda.

     

Ovaj slučaj smokve ima svoju biblijsku sliku i logiku. Možda je ovo ona Lukina smokva koja je tri godine lisnatila, a nije rađala iako je bila obrađivana. Sve je uostalom primjenjivo na žive osobe: Izrael je kao izabrani narod puno primio, puno obećavao, spremao se na doček Mesije. Ali kada je Mesija došao, narod iznenađen njegovim zahtjevom, nije spreman, nema roda! Narod od Isusa traži da on postupa kako se puku sviđa. Ljudi ne ispituju svoje savjesti zašto oni nisu donijeli roda Bogu, nego kažu da oni rod rađaju, a da Isus ne rađa roda. Njega treba sasjeći i izbaciti iz vinograda, što su i učinili (Mt 21,38). Ali u Božjim očima sve je drukčije: Povlašteni je narod mogao i morao donijeti roda. Za njega nema nevremena, neroda. On mora uvijek biti spreman na rod dobrih djela, jer je imao sve uvjete: sunce prosvjetljenja i kišu blagoslova, zemlju osiguranu i čistoću zraka! Bog ima pravo očekivati od svakoga čovjeka bilo kakav rod. Tko ne rodi, taj se izrodi.

     

O kakvu se rodu radi? U prvome redu o kajanju. Griješimo kroz cijelu godinu? Za to imamo vremena i tu nema isprike: nije vrijeme od grijeha. Čovjek, na žalost, griješi svake minute! Pravednik sedam puta na dan padne (Izr 24,16), a što će tek biti s nama nepravednicima? Bog od nas očekuje rod obraćenja: priznanje grijeha i iskreno kajanje. Inače ćemo umrijeti u grijesima svojim. Ima li većega prokletstva?

     

A narod kao osušena smokva! Nit se kaje, niti ploda daje. Usahla smokva! Kontradikcija je pozivati se na Krista, izjašnjavati se kršćaninom, svećenikom, a ne imati u svome životu ništa od Isusova stila i morala!

     

Evo drugoga odlomka o toj istoj smokvi s Petrovim čuđenjem: Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaze da je usahla do korijena. Petar se prisjeti pa će Isusu: „Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.“

     

Isus im odvrati: „Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: Digni se i baci u more!“ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže - doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke" (Mk 11,20-26).

     

Smokva se u jednome danu osušila, usahla do korijena. Riječ sada uzima Petar i ne pita se zašto je Isus prokleo smokvu kojoj nije bilo vrijeme od roda, nego se čudi da je usahla.

     

Isus polazi od te slike i poučava svoga prvog učenika. On počinje novi govor, a zapravo odgovor:

     

Petre, nemoj se čuditi ovomu što se dogodilo. Sada je u pitanju vjera, kojom se i brda premještaju. Brda nevolja, koje se rješavaju čvrstom vjerom, a ne sumnjom i nevjerom. Ako čovjek nema vjere u Boga, Stvoritelja i Suca, on je poput usahle smokve.

     

Petre, u pitanju je usrdna molitva. Molitva povezana s radom, a ne danguba! Molitva za duhovna zvanja u ovoj suši odaziva. Tko se Bogu ne moli, taj se već osušio. Ako nije danas, sutra će. 

     

Petre, u pitanju je oproštenje grijeha. Ako ljudi ne iskoriste ni te šanse, da se pokaju za grijehe i prime oproste za svoje propuste, onda je sav životni napor: puni promašaj, prokletstvo.  

     

Na primjeru obične smokve, nerodne, kojoj nije ostavljena šansa daljnjega kultiviranja, nego je prokleta do usahnuća, vidimo kako Bog ima pravo postupati s nama. Nekomu se daje produžni i popravni. Strpljiva Crkva. Strpljiv Bog. A drugomu se ne daje prilika. Nestane u hipu. Poginuo u sudaru na mjestu. Izgorio u plamenu. Utopio se u rijeci. Udarila ga struja. Presjeklo ga srce. Doživio moždani. Eto zašto smo svi pozvani biti stalno budni, ne odgađati svoga obraćenja, čina vjere, molitve, kajanja na jesen ili za kraj života. Bog ima pravo od nas očekivati plod i urod svakoga trenutka. Inače ćemo presahnuti!