Govor kardinala Puljića na skupu Vijeća Europe o razmjeni religijske dimenzije međukulturalnog dijaloga (HR, EN)

U Sarajevu je u zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, u okviru predsjedavanja BiH Komitetom ministara Vijeća Europe, 2. i 3. studenoga 2015. održana konferencija "Razmjena religijske dimenzije međukulturalnog dijaloga – Zajednička izgradnja inkluzivnog društva". U okviru konferencije, na kojoj su sudjelovali predstavnici Vijeća Europe, zemalja članica Vijeća Europe i predstavnici vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, a koju je organiziralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH uz podršku Ministarstva vanjskih poslova BiH, nazočnima se obratio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić čiji govor na hrvatskom i na engleskom jeziku prenosimo u cijelosti:

Vaše ekscelencije, čelnici Vijeća Europe, dragi prijatelji,

Čast mi je govoriti na ovom zaključnom zasjedanju ovih dana na kojem razmišljamo o ulozi koju mogu igrati religijske zajednice i nereligijske organizacije u izgradnji inkluzivnih društava i suzbijanju pojava nasilnog ekstremizma i širenja mržnje, čemu smo nažalost svi svjedoci.

Doprinos koji jutros želim iznijeti vrlo je jednostavan i može se sažeti u sljedećoj tvrdnji: izgradnja inkluzivnih društava nužno traži inkluzivno shvaćanje ljudske osobe.

Sasvim je jasno da se ljudska bića mogu osjećati istinski prihvaćenima u socijalnom ozračju gdje žive jedino ako su prepoznata i prihvaćena u svim dimenzijama koje sačinjavaju njihov identitet, uključujući i religioznu dimenziju sa svim njezinim vlastitim oblicima izražavanja: uvjerenja, obredi, običaji – kao pojedinci i kao zajednica.

U ozračju rastućeg pluralizma, nije lagano uvijek djelovati u prilog punom razumijevanju drugoga. Radi pospješivanja integracije ponekad može postojati napast odstranjivanja onih vidova osobnog i zajedničkog identiteta koji izgledaju sasvim posebni i razdvajaju, to jest koji su povezani s nacionalnim i religijskim identitetom. Nažalost, integracija koja se postiže na taj način pokazuje se vrlo krhkom, upravo zato što se temelji na zaboravljanju nas samih i naše prošlosti, umjesto da pročišćava memoriju i teži za istinskim susretanjem. Posljedica je ne inkluzija nego osjećaj isključenosti i frustracije.

Prihvaćanje drugoga, temeljeno na „inkluzivnom“ shvaćanju, istinski je konstruktivno te sposobno donositi plodove pomirenja i učvršćivati naša društva. Ono je svakako vrlo zahtjevno za religijske zajednice kao i za građanske vlasti.

Kad je riječ o religijskim zajednicama, prihvaćanje drugoga na inkluzivan način prvenstveno znači prihvaćati činjenicu da živimo u pluralnom društvu u kojem naša uvjerenja ne mogu biti nametnuta drugima te stoga trebaju koegzistirati s uvjerenjima drugih, a da pri tome ostajemo na jednakom uporištu i uživamo jednako dostojanstvo. Neposredna posljedica je apsolutno odbacivanje svakog nasilja ili poticanja na mržnju, osobito kod onih koji nastupaju u ime Boga ili religije.

S druge strane, inkluzivno i integralno gledanje na ljudsko biće znak je poštovanja i otvara put za dijalog, osobito za dijalog življenja u bratstvu – bilo s članovima drugih religijskih zajednica, bilo s osobama koje tvrde da imaju nereligiozan pogled na život. Možemo uspostavljati duboke odnose, makar se razilazila naša gledanja na svijet i shvaćanje ljudskog bića.

Ovo potvrđuje iskustvo življenja u našoj zemlji. Naša povijest pokazuje divna razdoblja kohabitacije i bratstva, ali i tragične trenutke nasilja. Jasno vidimo da je teško živjeti zajedno, ali smo također naučili podržavati bogatstvo društva sastavljenog od građana različitih identiteta. To je jasno istaknuo Papa Franjo za vrijeme svoga pohoda ovome gradu 6. lipnja. Rekao je: „Srdačni i bratski odnosi među muslimanima, Židovima i kršćanima, i drugim religijskim manjinama, imaju važnost koja nadilazi granice (ove zemlje). Te inicijative nude cijelom svijetu svjedočanstvo da je moguća suradnja među etničkim skupinama i religijama u vidu zajedničkog dobra; da mogu zajedno egzistirati pluralnost kultura i tradicija te pospješivati izvorna i učinkovita rješenja problema; da i najdublje rane mogu biti iscijeljene čišćenjem memorije i gajenjem čvrste nade za budućnost“ (Papa Franjo, Govor u Sarajevu 6. lipnja 2015.)

Kao potpora ovom putu dijaloga, velika pomoć može biti izgradnja demokratskog društva koje je otvoreno za doprinošenje svih te poštuje prava svih, posebno najslabijih.

S ovoga stajališta „demokratska zajednica građana“ kojoj se nadamo i koju bismo željeli zajedno izgrađivati, nije stapanje apstraktnih načela po kojima bi naše razlike bile zapostavljene, nego stil odnosa u kojima je svatko vrednovan po onome što jest, uključivši i religijsku dimenziju građana i građanki. Bilo bi apsurdno da se vjernici bilo koje religije moraju odreći svoje vjere kako bi postali aktivni dionici društva u kojem žive.

Pogledajmo sada drugi dio. Za građanske vlasti i međunarodne organizacije zadaća izgrađivanja inkluzivnih društava uključuje potrebu da se vode inkluzivnim shvaćanjem ljudskog bića, razumijevanjem koje priznaje religijsku dimenziju (ili nereligiozne opcije) kao jedan od konstitutivnih elemenata identiteta mnogih građana.

Ovdje je riječ o poimanju koje nekim sektorima zapadnih društava može biti teško za razumijevanje, jer su ona već dulje vrijeme naviknuta na veći stupanj sekulariziranosti. Svakako, pojedine državne zajednice na temelju svoje povijesti i tradicija, mogu primjenjivati širok raspon reguliranja prisutnosti religije u javnom ozračju. Ipak, budućnost društava u Staroj Europi koja je obilježena mučnom demografskom situacijom i dubokim miješanjem pučanstva, ovisit će o sposobnosti građanskih vlasti da stvaraju inkluzivna ozračja pod specifičnim profilom religijske dimenzije.

U tom duhu, vrhovno regulatorno načelo trebalo bi biti poštivanje religijske slobode kako je, između ostaloga, zagarantirana članom 9 Europske konvencije o ljudskim pravima. Religijska sloboda je temeljni uvjet kako bi se svatko osjećao prihvaćenim i ona je najbolji lijek protiv fenomna nasilnog ekstremizma.

Dopustite da nastavim razmišljati na liniji Mons. Paula Gallaghera, sekretara Svete Stolice za odnose s državama, koji je nastupio na seminaru organiziranom prošloga lipnja u Strasbourgu kao priprava za ovaj susret, a stavljen nam je na raspolaganje njegov intervent.

Ovim naglašavam činjenicu da su religije, u ozračju sve veće multipolarnosti, neizbježni subjekt za ostvarivanje pravog interkulturnog dijaloga. U stvari, inkluzivno društvo može se izgrađivati samo „zajedno“ kako govori naslov našega susreta. Stoga je potrebno da državne vlasti i međunarodne organizacije smatraju religijske zajednice, kao i organizacije civilnog društva, partnerima za dijalog.

Napokon, smatramo da bi religije mogle biti pozvane na posebno doprinošenje razvoju kulture ljudskih prava. To u stvari nije apstraktno određeno jednom zauvijek nego proces koji traje a potkrepljuju ga različiti nazori na svijet i različita shvaćanja ljudskog bića.

U tom pogledu, Katolička crkva nastoji uvijek promicati antropologiju koja se temelji na transcendentnom dostojanstvu svakog ljudskog bića koje je stvoreno na sliku i priliku Božju, na nepovredivosti čovjekova života od začeća do prirodne smrti. Odatle izlazi dužnost podupiranja siromaha, migranata, držanja socijalnih prava kao i odbacivanje svakog oblika nasilja te promicanje međureligijskog i međukulturalnog dijaloga. Sasvim smo svjesni da ne dijele svi kršćansko shvaćanje ljudske osobe, ali i dalje smatramo temeljnim da takvo gledanje može imati pravo na postojanje te da može i nadalje ulaziti u dijalog s drugim pogledima na svijet, bili oni religiozni ili nereligiozni. Čak i kad stavovi ostaju udaljeni, uvijek možemo učiti jedni od drugih, a to doprinosi izgradnji istinski inkluzivnog društva.

Hvala na pozornosti!

 

---

Speech of Cardinal Vinko Puljić, Archbishop of Sarajevo, to the “Exchange on the religious dimension of intercultural dialogue” of the Council of Europe

Sarajevo, 3 November 2015

Your Excellencies,
The Authorities of the Council of Europe
Dear Friends,

It is, to me, an honor to have a word in this conclusive session of these days in which we reflect on the role which religious communities and non-religious organizations can play in the construction of inclusive societies and in combating the phenomena of violent extremism and incitation of hatred, to which unfortunately we are all witnesses.

The contribution that I would like to give this morning is very simple and can be summarized in the following affirmation: The construction of inclusive societies requires, as its condition, an inclusive comprehension of the human person.

It is crystal clear that human beings can feel really accepted in the social context in which they live only when they are known and accepted in all the dimensions which constitute their identity, including the religious dimension with all its peculiar forms of expression: beliefs, rites, and practices, both individual and communal.

In the context of growing pluralism, it is not easy to act always in favour of the full understanding of the other. Sometimes, in order to favour the integration, there can be a temptation to set aside those aspects of personal or communal identity which appear very characterizing and divisive, that is, which are linked with either national or religious identity. Unfortunately, an integration pursued in this way reveals itself as very fragile, simply because it is based on oblivion of ourselves and of our past instead of the purification of the memory and the search of the real encounter. The result is not the inclusion but rather a sense of exclusion and of frustration.

The acceptance of the other based on the “inclusive” comprehension is really constructive and capable of both yielding fruit of reconciliation and of consolidating our societies. Certainly, it is very demanding for religious communities as well as for public authorities.

As far as for religious communities are concerned: the acceptance of the other in the inclusive manner means, first of all, accepting the fact of living in a pluralistic society in which your convictions cannot be imposed on others, and therefore are meant to co-exist with those of others, all being on equal footing and of equal dignity. The absolute rejection of any form of violence or incitation to hatred, especially those which are conducted in the name of God or of religion, is the immediate consequence.

The inclusive and integral vision of the human being on the other hand, is a sign of respect and opens the way to the dialogue, especially that of life and fraternity, be it with members of other religious communities or with the persons who claim to have a non religious vision of life. We can build profound relations even if our views of the world and our comprehension of the human being remain far from each other.

The experience of our country attests to it: Our history shows luminous times of cohabitation and fraternity, but also tragic moments of violence. We clearly understand the difficulty of living together, but we have also learnt to uphold the richness of a society composed of different identities. This was clearly mentioned by Pope Francis during his visit to this City, last 6 June. He said, “Cordial and fraternal relations among Muslims, Hebrews and Christians, and other religious minorities, take on an importance that goes beyond the boundaries (of this country). These initiatives offer a witness to the entire world that such cooperation among varying ethnic groups and religions in view of the common good is possible; that a plurality of cultures and traditions can coexist and give rise to original and effective solutions to problems; that even the deepest wounds can be healed by purifying memories and firmly anchoring hopes in the future”. (Pope Francis to the Authorities of Sarajevo, 6 June 2015).

In favoring this itinerary of dialogue, it can be of big help the common task of building a democratic society, open to the contribution of all and respectful to the rights of all, especially of the weakest.

From this point of view, the “democratic citizenship” which we hope for and which we would like to build together, is not the convergence on abstract principles, forgetting our different identities, but rather a style of relations in which everyone is valued for what he/she is, even in his/her religious dimension. It would be an absurdity that believers, of any religion, should renounce their faith in order to become an active part of the society in which they live.

Let us have a look now on the second aspect: Also for the civil authorities and international organizations, the task of building inclusive societies implies the necessity to be led by the inclusive comprehension of the human being, the conception that recognizes the religious dimension (or the non religious options) as one of the constitutive elements of the identity of many citizens.

We are dealing here with a concept which may be difficult to understand for some sectors of the western societies, which for a long time now, are used to a higher level of secularization. Surely, single national communities, based on its history and traditions, can have a wide margin of discretion in regulating the presence of religion in the public sphere. However, the future of the societies of the Old Europe, marked by a worrisome demographic situation and by the deep mixing- up of the population, will depend on the capacity of the public authorities to create inclusive environments under the specific profile of the religious dimension.

In this regard, the principle supreme regulator should be that of full respect of religious freedom, as guaranteed, among others, by the art.9 of the European Convention on Human Rights. Religious freedom is the fundamental condition in order for everyone to feel accepted and it is a better antidote to the phenomenon of violent extremism.

Allow me to bring forth the reflection of Mons. Paul Gallagher, Holy See’s Secretary for Relations with States, on the occasion of the seminar organized last June in Strasbourg in preparation for this encounter, which has been put at our disposal.

I hereby underline the fact that in the context of the growing multi-polarity, religions are an unavoidable subject for the realization of the true intercultural dialogue. In fact, an inclusive society can only be built “together” as the title of our meeting says. Therefore, it is essential that religious communities, as well as the organizations of civil society, be considered by national authorities and international organizations as a partner of the dialogue.

Lastly, I am convinced that religions could be invited to offer a specific contribution to the development of the culture of human rights. In fact, this is not abstractly determined once and for all, but is an on-going process, fed by the different worldviews and by the different comprehension of the human being.

In this regard, the Catholic Church is always committed to promoting the anthropology based on the transcendent dignity of every human being, created in the image and likeness of God, on the inviolability of his life from the moment of his conception up to his natural death. From this derive the duty in favor of the poor, the migrants, attention to social rights, as well as the rejection of any form of violence and the promotion of inter-religious and inter-cultural dialogue. We are quite aware of the fact that the Christian understanding of the human person is not shared by all, but we still see it as fundamental that this vision can have right to citizenship, and that it can continue to enter into dialogue with other worldviews, religious and non-religious. Even when the positions remain distant, we can always learn from one another and this contributes to the building up of a truly inclusive society.

Thanks for your attention!