Fra Lovrina Mlada nedjelja u Turiću

U subotu, 27. kolovoza 2016., na prijedlog fra Marijana Karaule, vicepostulatora kauze sluge Božjega fra Lovre Milanovića, mons. Mato Zovkić predvodio je u župi Turić kod Gradačca u Bosanskoj Posavini liturgijsko slavlje na uočnicu fra Lovrine Mlade nedjelje, proslave koja se održava svakog ljeta koncem kolovoza s Misom na groblju gdje je fra Lovro ukopan i procesijom do mjesta njegova smaknuća, udaljenog 2 km. Mons. Zovkić je delegirani sudac Biskupijskog sudišta za proglašenje blaženim fra Lovre kao mučenika kojeg je, 9. siječnja 2015. osnovao kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, na inicijativu Franjevačke provincije Bosne Srebrene i uz odobrenje Sv. Stolice.

 

Mons. Zovkić odabrao je Misu za bolesnike te u propovijedi govorio o strpljivom podnošenju bolesti i posluživanju bolesnika po kućama i zdravstvenim ustanovama. Okupilo se oko 1.500 hodočasnika iz bliže okolice. Propovijed mons. Zovkića naslovljenu „U bolesti molimo Božju pomoć, ali također slušamo liječnike“ prenosimo u cijelosti:

 

Braćo i sestre, dragi hodočasnici!

 

Već više od 200 godina vjernici bivše župe Tramšnica, koja je sada podijeljena u četiri župe, okupljaju se na ovom groblju u Turiću gdje je sahranjen fra Lovro Milanović. Njega je prema kronici franjevaca ubio Mujo Arnaut, čuvar imanja bega Osmana, podložnog vladara kapetanije Gradačac u Osmanskoj Bosni. Roditelji ovamo dovode svoju bolesnu djecu i drugi vjernici mole za svoje bolesnike koji ne mogu doći. Na prijedlog franjevačkog provincijala i uz odobrenje Kongregacije za proglašenje svetih iz Rima, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić osnovao je 9. siječnja 2015. Biskupijsko sudište za proglašenje blaženim mučenika fra Lovre. To je razlog više da smo se ove godine na fra Lovrinu Mladu nedjelju okupili na ovom groblju. Odabrao sam prigodnu misu za bolesnike te čitanja u kojima kao vjernici od Boga tražimo pomoć u bolesti, ali i slušamo upute liječnika.    

 

Za evanđelje ove Mise za bolesnike imamo zgodu gdje Isus ozdravlja kćer majke poganke, prema Matejevu izvještaju. Marko i Matej ističu kako se Isus povukao sjeverno od Palestine, u blizinu gradova Tira i Sidona, u današnjem Libanonu, da bi se na miru posvetio poučavanju Apostola. Marko kaže: „I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna“. Marko ovu ženu zove Grkinja, a Matej Kanaanka. Svakako je jasno da ona nije pripadnica židovskog naroda nego poganka. Iako se Isus sklonio od mnoštva, zabrinuta majka je imala bolesnu kćer doznala je je gdje je Isus i odlučila potražiti ga da joj pomogne. Matej kaže da je ona vikala iz daleka, jer je poštivala obredni propis da se pogani ne smiju približiti Židovu, osobito pred molitvu. Naučila je da Židovi očekuju Mesiju iz roda Davidova te čula da bi to mogao biti Isus Nazarećanin. Zato je iskazala poštovanje dubokim poklonom a zatim iz sveg grla zavapila: „Gospodine, Sine Davidov, smiluj mi se!“. Obraća mu se nazivom koji religiozni Židovi upućuju Božjem poslaniku. Moli da se njoj smiluje tako što će joj ozdraviti teško bolesnu kćer.

 

Kad kaže da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, Isus ističe svoju prvotnu zadaću da duhovno obnovi Božji narod Izrael, ali će u vremenu nakon uskrsnuća Isusova biti otvoreno razdoblje naviještanja evanđelja i poganima, što ovaj događaj nagoviješta. Dok učenici traže od Isusa da ušutka nasrtljivu poganku, Isus je spreman saslušati je. Ona se nije dala smutiti nazivom „psići“ za pogane, koji su upotrebljavali Židovi onoga vremena, nego ga je preokrenula u svoju korist moleći da jednu mrvu sa duhovnog svoga stola dadne i takvim psićima. Isus, poštujući ljubav i iskrenu zabrinutost majke, ogovara: „Ženo, velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako želiš!“ Od ove žene želimo mi ovdje sabrani naučiti biti vjernički nasrtljivi kada molimo za zdravlje svoje i svojih ukućana. Od Isusa želimo preuzeti stav poštovanja prema brizi i ljubavi majke strankinje, jer je svačija patnja teška i Božje milosrđe nije ograničeno samo na nas katoličke vjernike.

 

Za prvo čitanje odabrali smo iz Knjige Sirahove odlomak o potrebi povjerenja u liječnike. To je jedna od starozavjetnih mudrosnih knjiga u kojoj sveti mudrac vidi spojivost vjere i znanstvenog napretka. Kad kaže da vjernik treba liječnika častiti, ističe potrebu povjerenja u liječnike kojima Bog daje da ustanovljuju dijagnoze i određuju lijekove za pojedine bolesti. „Častiti“ u ovom kontekstu također znači materijalno nagraditi ili platiti za njihove usluge. Na onom stupnju razvoja medicine, mudrac ističe da Bog po liječnicima i ljekarnicima „pravi lijekove od zemlje“, to jest od trava. Pomoću ljekovitih trava „se liječi i bol ublažuje, od njih ljekarnik lijekove priprema“. Kad kaže da se po ljekarniku“blagostanje širi svijetom“, nadahnuti mudrac je uvjeren da po liječnicima i zdravstvenom osoblju Bog održava ljude u životu i tako dalje stvara svijet.

 

Sveti mudrac nastavlja: „Sine moj, u bolesti ne budi potišten već se Bogu moli, jer on zdravlje daje. Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce!“ Uz vjerničku vedrinu u tegobama života, pošten život pomaže da čuvamo zdravlje svoje i svojih bližnjih. Mudrac nadalje ističe da je liječnike s njihovim stručnim znanjem Bog stvorio na dobro svih ljudi pa im se vjernici trebaju na vrijeme obraćati: „Nek' nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer i oni se Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života!“ (r.r. 12b-14). Napredak medicine je Božja volja i Božji dar, uza sve zalaganje znanstvenika i pojedinih liječnika. Blagovremenim obraćanjem liječniku i povjerenjem u njegovu službu iskazujemo mu poštovanje, svjesni da u životu svi ovisimo jedni od drugih.

 

Isticanjem da Bog po liječniku daje milost izlječenja, ovaj nadahnuti mudrac je podloga za odlomak o molitvi za bolesne i mazanju bolesnih u Crkvi. Na to upućuje odlomak iz Jakovljeve poslanice koji smo imali za drugo čitanje (Jak 5,7-11.13-20). Jakov najprije poziva Kristove vjernika, koji proživljavaju duhovne ili tjelesne patnje, da budu strpljivi poput ondašnjih poljoprivrednika, progonjenih proroka i patnika Joba. Zatim potiče one koji su bolesni da preko zdravih ukućana dadnu pozvati starješine Crkve. Oni se nad bolesnicima trebaju moliti i mazati ih uljem u ime Gospodina Isusa koji je svojim ozdravljenjima pokazivao da je Bogu stalo do dobra svakog čovjeka i cijelog čovjeka – s tijelom i dušom. To je sakrament bolesničkog pomazanja koji je prvenstveno molitva za ozdravljenje, a ne opremanje bolesnih za drugi svijet. Zato se ne trebamo plašiti pozvati svećenika kada smo sami bolesni ili kada je bolestan netko od naših ukućana. Sada je službeni naziv toga sakramenta „bolesničko pomazanje“, ne više „posljednja pomast“! Jakov na kraju ovog odlomka stavlja za uzor proroka Iliju koji je bio strpljiv u progonstvu i trajni je uzor zagovorne molitve.

 

Još prije osnutka župe, vjernici Turića slavili su kao svoj „blagoslov“ ili zaštitnika sela sv. Iliju proroka 20. srpnja. Dvije godine prije osnutka župe, župnik Tramošnice fra Kruno Pejičić podigao je u ovom groblju kapelu radi slavljenja nedjeljne mise a kad je 13. srpnja 1968. župa osnovana, odlučeno je da bude posvećena sv. Iliji proroku. Najstariji opis fra Lovrina mučeništva i hodočašćenja na njegov grob u Turiću objavio je fra Martin Nedić god. 1884. On navodi kako su katolici Turića begovu čuvaru imanja Muji Arnautu prigovorili što im je ubio svećenika, a on se navodno opravdavao time da je katolik koji na putu jaše konja i susretne muslimanskog činovnika također na konju, bio dužan sjašiti, pokloniti se muslimanu i tek tada nastaviti put. Nažalost, nije sačuvano nijedno svjedočanstvo koje bi napisao netko od očevidaca neposredno nakon ubojstva, a franjevačke samostanske kronike zabilježile su to kratko kojih trideset godina kasnije. Zato je zadaća nas koji radimo u procesu za proglašenje blaženim mučenika fra Lovre pronaći po mogućnosti državne podatke o takvom zakonu u turskoj Bosni te o Muji Arnautu. To ide sporo i tražit će marljivo istraživanje. Ako je zakon postojao i bio poznat fra Lovri, moglo bi ispasti da je on nerazborito prkosio begovu činovniku. Ako nije postojao ili ako ga je zlobni i pijani Mujo tako razumio, onda je fra Lovro mučenik, jer je ubijen iz mržnje na katoličku vjeru. Zato molimo štovatelje fra Lovre da se drže katoličkih propisa o poštivanju slugu Božjih i da nam pomažu svojim molitvama. Tek kad završimo proces i nadležni u Rimu ispitaju jesmo li ispravno postupili, počet će rimski dio proglašenja blaženim.

 

***

 

Turićki župnik dr. Pero Brkić zahvalio je na kraju hodočasnicima te svećenicima koji su tih dana pomagali u Donjoj Tramošnici, Slatini, Gornjoj Tramošnici, gdje su se vjernici za proslavu pripremali trodnevnicom, kao i za njihovu pomoć u Turiću, te vlastima Republike srpske za mirno odvijanje vjerske svečanosti.

 

Na sam dan proslave, 28. kolovoza Misu je predvodio fra Gabrijel Tomić, župni vikar iz Brestovskog i duhovnik sestara klarisa, koji je u propovijedi potaknuo vjernike na molitvu za uzdizanje na čast oltara fra Lovre, kao i za druge poput fra Šimuna Filipovića, fra Josipa Cigića, fra Ivana Ivanovića i fra Augustina Augustinovića, koje je vjernicima stavio za primjer „putokaza za kršćanski život u današnje vrijeme“.

 

Katolici župe Turić i katolici okolnih župa više od 200 godina dolaze moliti na grob fra Lovre u ovoj župi kojega je 3. veljače 1807. ubio Mujo Arnaut, čuvar imanja bega Osmana Gradaščevića.

 

U nastavku poslušajte audio zapis razgovora s mons. Zovkićem koji je prije Mise načinio novinar Tihomir Bijelić.

 

(kta)