Feljton: Banjalučki trapisti (6)

Samostan u turskom čardaku

U sirotište su odmah primljena četvorica dječaka, dvojica iz Delibašinog Sela i dvojica iz Požege u Slavoniji. Uskoro je primljeno još 12 dječaka iz okoline. Taj broj se do Uskrsa povećao na 20, a do kraja godine bilo ih je 31.

Upraviteljem sirotišta o. Franz je imenovao o. Bedu Vestaneka, a učiteljem je postao o. Kazimir Benc. Školska obuka započinje 13. travnja (aprila) 1878. godine. U školi se u početku nalazila samo jedna dugačka klupa, koja se premještala po potrebi. Dječaci su imali svoju blagovaonicu u podrumu samostana, a spavaonica je bila uređena odmah iznad školske sobe.

Početkom kolovoza (avgusta) 1878. austrijska vojska je prešla Savu i došla do Banjaluke. Samostan je morao svoje prostorije ustupiti austrijskoj vojsci, a u prostorije sirotišta smjestila se vojna bolnica. O. Kazimir sa svojim dječacima povukao se u dubinu šume, u jednu privremeno sagrađenu kolibu, jer se bojao iznenadne provale i osvete Turaka. Vojska se početkom jeseni povukla iz sirotišta i djeca su se vratila iz šume.

Broj dječaka u sirotištu neprestano je rastao. Više nije bilo moguće samo dvojici trapista da rade s njima. Stoga o. Franz imenuje novu subraću za rad s djecom.

Veliki problem predstavljala je i činjenica da je u samostanu bilo malo redovnika koji su znali hrvatski jezik da bi mogli djeci držati nastavu. Stoga samostan angažira druge nastavnike "civile", koji dolaze većinom iz Zagreba. U ljetopisu nalazimo sljedeća imena: N. Božić, N. Matković, I. Marić, F. Tolić, D. Fišer i J. Marković. U školi povremeno pomažu i Hrvati, koji su bili njihovi novaci (kandidati).

Godine 1878. u sirotištu se nalazi 31 dječak, od toga dva iz Požege (Slavonija), a ostali su iz Bos. Gradiške i Banjaluke, odnosno banjalučke okolice.

Sljedeće 1879. godine primljeno je novih 26 dječaka. Među njima nalazimo i četiri dječaka iz današnje Njemačke. Uskoro pristižu dječaci iz cijele Bosne, Češke, Slovenije, Hrvatske… Naravno, uvijek su najbrojniji bili iz banjalučkog kraja.

O. Franz dovodi novi red časnih sestara

O. Franz posjetio je u Feldkirchu (Voralberg) 1879. godine sestre Dragocjene Krvi Isusove, koje su za vrijeme "Kulturkampfa" protjerane dekretom 1873. godine iz svoga samostana u Gurtweilu (Baden). Nagovarao ih je da dođu u Bosnu. Pristale su na dolazak i 7. listopada (oktobra) 1879. u Banjaluku su stigle tri sestre s 13 pripravnica, a predvodila ih je njihova poglavarica s. Hermina Gantert. Smjestile su se u preuređeni turski čardak koji se nalazio na zemljištu kojeg je s. Hermina kupila neposredno prije njihova dolaska.

Sljedećeg dana o. Franz je blagoslovio novi samostan i nazvao ga "Sv. Josip u Nazaretu". Pružio je sestrama svesrdnu i svekoliku pomoć pri njihovim prvim koracima u Bosni.

Iz turskog čardaka izrastao je njihov samostan "Nazaret" (danas kasarna "Kozara" u Budžaku). Mala zajednica sestara s vremenom je rasla i razvila upravo nepojmljivu djelatnost na polju odgoja i obrazovanja. Prvo sirotište otvorile su već 21. studenog (novembra) 1879. godine, koje je tijekom godina doživjelo nevjerojatan razvoj. Školu su u "Nazaretu" otvorile 1. rujna (septembra) 1880. godine. Otvorile su i vodile više škola u sljedećim mjestima: Banjaluka, Bos. Aleksandrovac, Srednja Topola, Mahovljani, Gornja Topola i Donja Topola. Škole su vodile na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku, zavisno od toga da li se radilo o domaćoj djeci ili djeci pristiglih kolonista. Nažalost, i njihovo djelovanje na odgojno-obrazovnom polju nasilno je prekinuto 1945. godine dolaskom komunizma. I danas mnogi ističu s ponosom da su se školovali kod "crnih sestara". Tako ih je puk zvao za razliku od Milosrdnica koje je nazivao "bijelim sestrama". Ime su dobile po bojama svojih redovničkih koprena kojima pokrivaju glave.

Novi pogoni, bolnica, azil za radnike, stanovi za radnike…

Godine 1879. gospodarstvo Marije Zvijezde je sve više napredovalo. Sagrađena je nova velika štala za krave. Nabavljeni su tiskarski strojevi i otvorena je tiskara s kartonažom i knjigovežnicom. Opremljene su otvorene suvremene radionice: bačvarska, stolarska i kolarska. Samostanska bolnica otvorena je 2. veljače (februara) 1879. godine i primljeni su prvi bolesnici. Gradnja bolnice započeta je pored potoka Raškovac 1877. godine. Bila je to prva opća bolnica u Bos. Krajini. Bila je opremljena osnovnim medicinskim potrepštinama i stajala je na raspolaganju cjelokupnom stanovništvu. No, bojeći se da "austrijska vlada neće trpjeti javnu bolnicu bez privilegiranih liječnika" i da će svi troškovi biti prepušteni samostanu, o. Franz je krajem iste godine bolnicu pretvorio u azil za radnike. U azilu su stanovali ljudi koji su pomagali trapistima u radu, živjeli s njima, ali koji se nisu morali podvrgavati strogim pravilima trapističkog reda. Sagrađene su i kuće za radnike na cesti koja je vodila prema željezničkoj stanici. Bile su pokrivene crijepom izrađenim u samostanskoj ciglani. Stanovi za radnike! I to pokazuje koliko koraka je o. Franz išao ispred svoga vremena.

O. Franz odlazi na Generalni kapitul reda

No, 1879. je i godina koja će donijeti preokret u životu o. Franza. Naime, tijekom ljeta on je otputovao u francusku trapističku opatiju Sept-Fons, gdje se u rujnu (septembar) održavao Generalni kapitul njegova reda. Kao prior samostana bio je obvezan sudjelovati u radu kapitula.

Na svojoj prvoj sjednici kapitul je odlučio podići samostan Mariju Zvijezdu na rang opatije. Samostan je tada brojao 80 članova. I vjerojatno bi o. Franz bio prvi opat da se stvari nisu počele odvijati drugim tijekom. Naime, na kapitul je došao i biskup Riccards iz engleske kolonije Kapland (Južna Afrika) s nakanom da dobije trapiste u svoj Apostolski vikarijat. On je prisutnim poglavarima izjavio da je u svojoj biskupiji kupio oko 2.000 hektara zemlje i da tu namjerava podići trapistički samostan. Trapisti su, po njemu, najprikladniji za rad s urođenicima. Također je obećao da će izgraditi sve što je potrebno za život jednoj zajednici redovnika. "Ne bih im samo poklonio zemljište, već bih sagradio samostan i gospodarske zgrade, a k tomu bih im prve tri godine dao sve: potrebnu odjeću, hranu, oruđe, sjeme. Ukratko, sve što treba", izjavi biskup. "Biskup ili nema pojma što sve treba za osnutak jednog samostana ili mora da je milijunaš", razmišljao je o. Franz dok je slušao biskupovo izlaganje. Biskup je već pokušavao po mnogim samostanima u Francuskoj i Irskoj naći redovnike za svoj plan, ali svugdje su ga odbili. Nakon dugog raspravljanja i dogovaranja svaki je opat odgovorio: "Ja ne mogu!". Biskup, koji je polagao puno nade u ovaj skup poglavara, bio je vidno razočaran.

O. Franz odlučuje poći u Afriku

Tada se javio za riječ o. Franz i rekao: "Ako nitko drugi neće ići, idem ja". Među opatima nastade u prvi mah pomutnja. Nisu mogli vjerovati svojim ušima. Tek je s teškom mukom sagradio svoj samostan. Početi iznova pod vrelim afričkim suncem među urođenicima. Tko to može shvatiti? No, to je bio o. Franz.

"Ja se obvezujem na tri godine i spreman sam za to vrijeme sagraditi novi samostan sa svojim ljudima, ako biskup plati. Ali pridržavam sebi pravo da se nakon tri godine opet vratim u Mariju Zvijezdu", nastavio je o. Franz.

Kapitul se složio da o. Franzu dopusti nakon podizanja samostana povratak u Mariju Zvijezdu.

"Imam još jedan uvjet. Proširenjem samostana morala je Marija Zvijezda na sebe uzeti ne maleni dug, a ne bih htio to ostaviti svome nasljedniku kao žalosnu baštinu. Moram, dakle, zamoliti preuzvišenoga da primi na sebe barem jedan dio duga. Inače bih mu dao svoga subpriora i nekoliko braće, a sam bih ostao u Mariji Zvijezdi", nadoda o. Franz.

Nastupio je ovako jer je vidio da biskup nudi trapistima veoma povoljne uvjete za dolazak. Dakle, ima novca!

Na biskupovo pitanje o kojem se iznosu duga radi, o. Franz je odgovorio: "20.000 forinti". Radilo se, naime, o sumi koja je iznosila dvije trećine sveukupnog samostanskog duga. Dug je nastao kupovinom novih zemljišnih posjeda. Ostatak bi samostan, koji je dobro napredovao, lako vratio.

Generalni vikar reda savjetovao je biskupa da uzme o. Franza jer je riječ o vještom i sposobnom čovjeku, koji se dokazao osnivanjem samostana u Bosni. "Preuzvišeni, ako Vam smijem dati savjet, uzmite samo o. Franza i platite dug. Subprior ima daleko manje iskustva kao osnivač samostana. A prior, to je onaj čovjek koga Vi trebate!", rekao mu je.

Biskup nije dugo oklijevao. Pristao je na uvjete o. Franza. Za vrijeme te sjednice bi sastavljen protokol prema kojem će biskup isplatiti dug, a prior će barem s desetoricom subraće otići u Afriku.

Generalni kapitul je dozvolio da se o. Franz odmah vrati u Bosnu i da ne mora sudjelovati u daljem radu.

(Nastaviće se)

Nezavisne novine