Feljton: Banjalučki trapisti (5)

Trapisti viđeni okom putopisaca

Mihovil Pavlinović (1831 - 1887), hrvatski politički i kulturni radnik, u svojoj knjizi "Puti" opisao je i svoj put u Bosnu pod naslovom "Po Bosni". On je 5. srpnja (jula) 1874. posjetio Mariju Zvijezdu i njezine trapiste, koje je u svom putopisu nazvao "novim bosanskim prosvjetiteljima". Kako je doživio susret s ovim neobičnim ljudima može se pročitati iz sljedećih redova:

"Trapari teže na dvoje: 1. o da izrade što više mogu, a da potroše što manje mogu, krčeć najgore zemlje i baveć se svakojakim rukodjelom, kako bi uložili pretičak na odgoj i dobrobit iskrnjih. 2. o da se posvete postom, radom, mukom. Ljeti i zimi dižu se na dvi po ponoći, nedjeljom na jednu, a pri velikim postim na ponoća. Govore malo sa starešinom i do potrebe s radivođom o radnji ili s učiteljem novačkim o duši. Ne jedu nikad smoka. Piju vina, mlijeka i samovar od pržena jarika.

Tko ne rabota preko šest sati na dan ko na primjer svećenici, taj ga u jutro ne ruča. Slabiji primaju bolju mjericu i vina i kruha, a nemoćnici mesa i to po dopuštenju starešine, koji se nazivlje opat ili prior.

Braća radnici blaguju triput na dan, na podne štogod topla s juhom, a jutrom i večeri vina i kruha. Tko je pri težem trudu, prima i prekodnevice napojnicu, ko što svi poslenici u vrijeme žetve. Što po objedu, što po noći, spavaju sedam sati.

(…) Svi oci svaki dan pjevaju čine sedamput, a međutim uče i rade do šest sati. (…)

Po samostanu i okolo samostana mirno, ali sve živo ko u pčelinjaku. Zvonjava nakovala, strugnjava pila i jeka strojeva, naliči zuki pčela u uljaniku. Ko što pčele što je bolje i meda i voska sabiru za drugoga, tako i trapari što boljega istrude, to je za goste, za bolesnike i za dobrotvorne zavode. Gdje bi jedva dvanaest ljudi moglo stanovati naposebice, njih se smjesti do stotine, u zajedničkoj blagaonici, u zajedničkoj štionici, u zajedničkom spavalištu.

Po onoj sv. pisma, da ćemo težko odgovarati za svaku uzaludnu riječ, trapari mnogo drže do muka. Govorancija najviše smeta u zajedničkom radu i navodi na međusobna zadirkivanja. Uz to, govor s čovjekom smete razgovor s Bogom. Napokon, sam muk uči do potrebe pametno govoriti.

Rano ustajanje nije nimalo mučno kad mu se jednom čovjek navikao, osobito kada spava obučen i na tvrdu, ko što čine trapari. Nit čovjeku smeta slaba hrana, kad je zdrava, uredno spravljena i gladom začinjena, kao što je kod trapara. Nit je teško mučati kad se čovjek smišlja. Nit je opora suknena košulja na koži, dapače kad joj se jednom privikne ugađa i štiti od mnogih nahlada i nepogoda. Najteže je odreći se samovolje: tko na to nije spravan, taj ni u jednom redu nema mira, tome se valja ukloniti.

(…) Za pristup u trapare, jedini je uvjet ne mećat uvjeta.

(…) Bosni, kaže pater Franz, hoće se osobitih trapara, jer je Bosna osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavna je potišten, zemlja odavna podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mlijeka, ni sira da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljina tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I to će on raditi i begu i raji, i kršćanu i moslimu. (…)"

Trapistički način života opisao je u svom putopisu i Henrik Renner, dopisnik bečkih i berlinskih listova. On piše: "U samostanu vlada potpuna neumoljiva strogost njihova reda. I možda upravo ta strogost svijetu tako imponira, da je štovanje spram trapista kod sviju vjera jednako, može se reći neograničeno. Duboka religioznost u Bosni, koja je prouzročila toliko beskrajne mržnje i toliko krvavih sukoba, poštiva strogu religioznost i kod sljedbenika drugih vjeroispovijesti, te ako je ko na glasu radi sveta života, obraćaju se k njemu i ljudi drugih vjera puni poštivanja i pouzdanja. Ni najstroži derviši ne žive tako strogo kao trapiste. U čudu su slušali i uvjeravali se katolici, muhamedovci i pravoslavni da ti ljudi stanuju u malim ćelijicama, gdje ima mjesta samo za slamnjaču, da iza kratka sna, za kojega ni ne skidaju svojih mantija, već u 2 sata iz jutra započinju svoje dnevne molitve i korisne poslove, te da su se odrekli čak i onoga, što je i najjadnijemu čovjeku na ovoj zemlji radost i utjeha, koju mu nitko ne može oteti, te da žive u vječitom šutanju, samo da ih u nadzemaljskim razmatranjima ne smetaju svjetske misli, da samo po naročitoj dozvoli smiju u izvršavanju svojih dužnosti govoriti i da čak i za one grijehe, koje uz takav strog život, pun odricanja, mogu jedino u mislima počiniti, svakoga sveca strahovito bičuju sami sebe, - ta uz slamnjaču bič im je i jedino pokućstvo. Takav život, takve muke morale su se duboko dojmiti svijeta, koji je i onako sklon da snatri... Strogim su životom trapiste stekle med svijetom sklonost možda i više nego li svojim korisnim radom, no tim su životom i prokrčili put svojemu djelovanju..."

Pivovara i drugi privredni objekti

Već smo spomenuli stočnu zarazu koja je uništila stočni fond i onemogućila daljnji rad sirane u proljeće 1873. godine. Tada je o. Franz tzv. Schweizerei preuredio u malu pivovaru. Pivo se u početku proizvodilo samo za vlastite potrebe. Poslovi preuređenja trajali su do 1874. godine i taj prostor je jednostavno nazvan "Mala pivara". Hmelj, koji je samostan počeo proizvoditi još 1872. godine, korišten je tek od 1875. za proizvodnju piva. Samostanska kronika pripovijeda: "Od nove 1875. godine sami proizvodimo pivo, a od ožujka (marta) 1875. godine djelomično pijemo pivo s malo alkohola i jedemo djelomično beskvasan kruh, kao i vegetarijanci." Pivo je punjeno u drvene bačve i transportirano na razna odredišta zaprežnim kolima. Rad na modernizaciji pivovare i nabavci nove opreme trajao je kroz više narednih godina.

S razvojem pivovare pokazala se potreba za modernijom bačvarskom radionicom. Bačve su izrađivane od slavonske hrastovine. Radionica se sjajno razvijala i postala toliko poznata da su šegrti sa svih strana dolazili kod trapista izučavati zanat.

U to vrijeme začinju se i novi proizvodni pogoni. Sagrađena je sušara za voće 1876. godine. Godine 1877. podignuta je klaonica. Iste godine sagrađen je mlin za mljevenje kostiju i tvornica za proizvodnju tutkala. Za proizvodnju tutkala otkupljivali su kosti i u široj okolini. Pogon je izgrađen na mjestu bivše ciglane Krčevine. Naime, te godine ciglana je premještena u Bare, jer je kvaliteta zemlje za ciglu u Krčevini opala. U Barama je nastavljena proizvodnja cigle i crijepa. Godine 1878. sagrađena je suknara s predionicom i tkaonicom.

Sirotište

O. Franzu nije pošlo za rukom izgraditi samostan, crkvu i sirotište u Busovači, kako je bio nakanio. Podizanje sirotišta bio je na neki način njegov "dug" Svetoj stolici, koja mu je dala dopuštenje za podizanje samostana. Taj "dug" nije mu dao mira.

A "kandidata" za takvu ustanovu bilo je više nego dovoljno! Spomenuti putopisac M. Pavlinović piše: "Po Bosni ima po sokacim dosta nejake siročadi. Ne zna se čiji li su, ni kojeg su zakona. Milostivi Turci, rado ih k sebi primaju, pa ih porazmjeste i okuće po svojim beglucih, naravno ko Turke. Te sad hoće da trapari okupljaju u sirotište, da ih na vjeru preporode i da ih goje za zanate."

O. Franz je i sam tijekom boravka u Bosni imao prigode vidjeti da je glavni problem ovdašnje bijede nepismenost i loši uvjeti života. I tako iz generacije u generaciju, bez nade da se prekine taj lanac bijede. Na neki način smatrao je riješenim odgoj i školovanje djevojčica, koje su, na njegov poticaj i pomoć, u Banjaluci preuzele sestre Milosrdnice. Ali, što s muškom djecom? Procijenio je da nema više što čekati. Tko zna da li će i kada biti nešto od njegovih planova u Busovači?! Stoga je odlučio graditi sirotište u Mariji Zvijezdi. Nisu sva njegova subraća bila oduševljena njegovom nakanom. "Neće li dječja graja remetiti i smetati naš način života", pitali su ga. No, on se kao i obično nije dao zaustaviti.

Da bi podigao sirotište, produljio je zapadno krilo samostana za šest prozora prema jugu, a što je iznosilo 20 metara. Sirotište je otvoreno 1. ožujka (marta) 1878. godine.

(Nastaviće se)

Nezavisne novine