Priredio: mons. Ivica Božinović

Feljton: Banjalučki trapisti (30)

Navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino selo kod Banjaluke


Banja Luka,  Pon, 04. Svibanj 2009.

Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti osnivača samostana Marija Zvijezda oca Franza Pfannera. Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene.

Samostan Marija Zvijezda

Samostan Marija Zvijezda

Otac Anto Artner

Nakon smrti četvrtog opata Marije Zvijezde, dom Fulgencija Oraića, redovnička zajednica je ostala bez poglavara. Novim superiorom samostana imenovan je 1977. godine o. Anto Artner.

U svojoj knjizi "Banjaluko, pamti" Zoran Simić-Simara piše: "Tražićemo mi još dobrog oca Antu!" Tko je bio taj dobri o. Anto?

Rođen je 1. veljače (februara) 1940. godine u Žiškovcu kod Čakovca. Na krštenju je dobio ime Ignac. Godine 1930. došao je u sirotište sv. Bernarda. U juvenat je primljen 1933. godine. U trapistički novicijat ušao je 1937. godine, a vječne zavjete položio je 1943. godine. Za svećenika je zaređen 1945. godine. U komunističkim zatvorima, kao politički osuđenik, bio je od 1946. do 1952. godine. Nakon toga odslužio je vojsku. Školovanje je u potpunosti završio u Mariji Zvijezdi. Govorio je tečno njemački, francuski i latinski. Znao je napamet svih 150 psalama na latinskom! U samostanu je također studirao medicinu i bio je obučen za "apotekarskog pomoćnika". Ovo znanje trajno je nadopunjavao prateći stručnu literaturu.


Opstanak Marije Zvijezde

Iskazao je izuzetnu hrabrost tijekom 1945. i 1946. godine boreći se za opstanak Marije Zvijezde. Svoj samostan cijeloga života nije napuštao, izuzev u dva slučaja: kad je bio nasilno odveden ili kad je morao otići na liječenje.

Volio je "Bosnu ponosnu" i radovao se svakom napretku njenih ljudi. Njegova dobrota bila je opće poznata. Spomenut ću samo neke primjere kao ilustraciju.

Godine 1961. jedan dječak iz blizine samostana želi poći u zagrebačko sjemenište i u tamošnjoj klasičnoj gimnaziji nastaviti školovanje za svećeničko zvanje. Dolazio je iz brojne obitelji i njegovu ocu Ivanu nije bilo nimalo jednostavno sina spremiti za školovanje u Zagrebu. Tada o. Anto prodaje svoj moped, koji je dobio iz inozemstva na poklon i pomaže ocu "opremiti" sina. Dječak u kojega je investirao danas je mitropolit nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić.

O. Anto nastavio je dalje na biciklu. Godinama, i prije nego je imenovan župnikom, obilazio je bolesne i starije ljude u Priječanima, Česmi, Mađiru, Slatini, Dervišima, Budžaku… Zvali su ga "naš doktor". Liječnik duše i tijela! U svojoj torbi nosio je lijekove, šprice za injekcije, svete sličice, bombone... Tko god nije imao zdravstveno osiguranje, dolazio je o. Anti. Ako je lijek bio skup ili ga je trebalo nabaviti iz inozemstva, opet se išlo o. Anti. On nikoga nije pitao ni tko je , ni što je. Tražio je načina da pomogne i nalazio je. Ako je trebalo izvaditi zub, tu je bio o. Anto. (I autor ovih redaka imao je u djetinjstvu prigodu osjetiti "lakoću ruke" o. Ante, primajući injekcije penicilina u sakristiji! Nakon što bi "preživio iglu", ponosno mu je ministrirao!)

Kasnije se o. Anto modernizirao. Položio je vozački ispit i kupio polovnog "fiću". Na zadnjem sjedištu je uvijek imao nekoliko litara vode jer je dotrajali fićo često "prokuhavao". Alat (grablje, vile, kose, motike) bio je složen u fići, jer o. Anto nije čekao da posao nađe njega. Išao mu je u susret. Sa svojim "oblatima" popravljao je sedamdesetih godina prilazne putove grobljima, kapelice, kopao kukuruz, sakupljao sijeno, spremao ogrjev za zimu, uređivao biblioteku, čistio crkvu… Uvijek prvi!


Rekonstrukcija orgulja

"Ne ubacujem u četvrtu brzinu. Dovoljno je brz i u prve tri", govorio je. Kad je samostan kasnije nabavio novog "fiću", o. Anto je odustao od vožnje i prepustio volan mlađima. Novi "fićo" je bio previše živahan za njegov ukus.

Vijest koja ga je posebno obradovala bila je sljedeća: "Naš generalni opat dom Ambrozije Southey dostavio nam je službeni dopis, datiran iz Rima dne 21. studenoga (novembra) 1977. godine da se samostan trapista u Kloštru Ivaniću prenosi natrag u svoje prijašnje mjesto, u Mariju Zvijezdu, u biskupiji banjalučkoj. Time se restaurira Marija Zvijezda kao sjedište opatije, sa svim ostalim pravima koja joj time pripadaju." Sada je opet sve bilo na svom mjestu!

Za vrijeme superiorata o. Ante orgulje su ponovno restaurirane, opatska stolica je obnovljena, kripta je preuređena za "zimsku crkvu", sagrađen je novi "mini-samostan", križ iz vrta prenesen u svetište crkve…

Neumorno je radio na sređivanju samostanske biblioteke. Želio je knjižno blago samostana ponuditi otvaranjem "javne biblioteke". Napisao je brojne dopise i uputio ih kulturnim institucijama moleći za podršku ovog projekta. Nažalost, naišao je na "tvrde uši" i ovu ideju nije uspio ostvariti.

Suočio se s još jednim potresom 1981, kada je crkva ponovno bila oštećena. Uskoro ju je uspio obnoviti.

Surađivao je s brojnim znanstvenim i kulturnim radnicima iz različitih banjalučkih institucija, ali i šire. Nije žalio vremena ni truda uvijek iznova tumačiti bogatu povijest svoga reda i samostana. S osobitom ljubavlju tumačio je osobu i djelo o. Franje, kako je zvao utemeljitelja samostana. Njemu je u dvorištu crkve podigao spomen-bistu.


Bolest i smrt

Svoju malu zajednicu okupljao je na svakodnevne molitve i bogoslužja. Nikada nije kasnio u izvršavanju dnevnog reda. Osobito mlađim članovima nastojao je usaditi ljubav prema trapističkom redu.

Osamdesetih godina počeo je pobolijevati, ali više godina uspješno se nosio s bolešću. Kako je bolest napredovala, on odlučuje odreći se zahtjevne župničke dužnosti i 16. veljače (februara) 1988. godine predaju župu svome dotadašnjem kapelanu o. Antunu Tončiju Goričancu.

Samostanom je o. Anto upravljao sve do ožujka (marta) 1991. godine i tada predaje dužnost novoimenovanom superioru o. Nivardu Volkmeru. On se tada povlači u tišinu svoje samostanske sobe. Godine 1993. odlazi na liječenje u Hrvatsku, a nakon toga u austrijski samostan Engelszell. Tu umire 24. studenoga (novembra) 1995. godine i pokopan je na samostanskom groblju. Posljednja želja bila mu je počivati u njegovoj Mariji Zvijezdi, koju je toliko volio. Nažalost, do danas mu nije ispunjena! A trebalo bi…! Zaslužio je to dobri o. Anto!

O. Nivard Volkmer, r. 13. studenoga 1919. u Bos. Aleksandrovcu, član Marije Zvijezde sve do odlaska braće njemačkog podrijetla, došao je za poglavara iz austrijskog samostana Engelszell. Velikom ljubavlju vodio je samostan u teškim godinama posljednjeg rata u BiH. Obnašao je i dužnost župnika.

Njega je 14. veljače (februara) 2002. naslijedio na dužnosti superiora br. Philippe Vanneste, redovnik francuskog samostana Mont-des-Cats. O. Nivard vratio se u svoj samostan u Austriji.


Oci Zvonko i Tomislav Topić

No, već sljedeće godine o Mariji Zvijezdi vodi brigu dom Franciscus de Place, apostolski upravitelj.

Broj redovnika, nažalost, s godinama je padao. Stariji su umrli. Od nekada najvećeg trapističkog samostana na svijetu postao je najmanji.

Danas u samostanu žive dvojica braće po krvi i redovništvu: o. Zvonko i o. Tomislav Topić. Na njima je težak zadatak: sačuvati i obnoviti Mariju Zvijezdu.

Što reći na kraju ovog feljtona. Najprije da je na ovim stranicama ispisan tek djelić bogate 140. godišnje povijesti trapističke opatije Marija Zvijezda u Banjaluci. Uistinu, tek djelić!

Ostaje na kraju pitanje: Zašto se posljednjih desetljeća ovako uništavalo trapiste? Je li bio problem u tome što su u njemu tijekom Drugog svjetskog rata bili brojni redovnici njemačkog podrijetla. Očito nije! Njihovim odlaskom počeo je pravi progon preostalih trapista slavenskog podrijetla i otimanje njihove imovine. Koliko god istraživali razloge ovakve njihove sudbine, vratit ćemo se uvijek na isto. Komunisti su željeli na svaki način uništiti jedan samostan katoličkih redovnika u ovom dijelu svijeta! I to je u stvari sva istina! A, samostanu su svjetionici...!

Zasluge otaca trapista, nažalost, ni propašću komunizma nisu prepoznate, niti dovoljno vrednovane. Rekao bih, namjerno su prešućene! I tako je do danas! Nepravda je počinjena i mnogi kadrovi "filma" ne mogu se vratiti unazad.

Nešto se ipak može i treba. Jer, njihova imovina i dalje je nacionalizirana. Biblioteka i vrijedna arhivska građa propadaju zbog nedostatka adekvatnog prostora. Teškom mukom održavaju ono što im je preostalo, napose crkvu.

Osim toga, nije neumjesno postaviti pitanje: "Kako je moguće da u Banjaluci nema niti jedne ulice koja bi nosila naziv Trapistička, Artnera Oca Pfannera, Oca...?"

Banjaluko, pamti!

Oci trapisti hvala vam i oprostite!

 

Isusovačka zajednica u Sarajevu proslavila svoj patron

Sarajevo,  Sub, 31. Srp. 2021.

Isusovačka zajednica u Sarajevu proslavila svoj patron

Župa Sv. Ignacija Lojolskog, jedina u BiH koja je povjerena ocima isusovcima, proslavila je 31. srpnja svoj patron. Misno slavlje tom je prigodom predslavio vlč. Marko Majstorović, župnik u Novom Travniku.

AUDIO: Vijesti iz života Katoličke Crkve u Sjevernoj Makedoniji

Makedonija,  Sub, 31. Srp. 2021.

AUDIO: Vijesti iz života Katoličke Crkve u Sjevernoj Makedoniji

U Biskupskoj rezidenciji u Skopju skopski biskup i strumičko-skopski eparh mons. Kiro Stojanov 30. lipnja primio je mons. Miroslava Vahovskog iz Državnog Tajništva Svete Stolice za odnose s državama u pratnji mons. Januša Blahomijaka.

“Samo tako nastavite!“ – Papa ohrabrio molitelje krunice za oboljele od Covida u Argentini

Vatikan,  Sub, 31. Srp. 2021.

“Samo tako nastavite!“ – Papa ohrabrio molitelje krunice za oboljele od Covida u Argentini

Papa je ohrabrio skupinu svojih sunarodnjaka – pripadnike pokreta “Entretiempo“ iz Argentine, nakon što su mu poslali poruku u kojoj su mu ispričali o svakodnevnoj molitvi krunice za oboljele od Covid-19.

Novi kandidat za đakonat i prezbiterat u Beogradskoj nadbiskupiji

Beograd,  Sub, 31. Srp. 2021.

Novi kandidat za đakonat i prezbiterat u Beogradskoj nadbiskupiji

U kapelici Sv. Jelene Križarice pri katedralnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar primio je među kandidate za đakonat i prezbiterat bogoslova Mateja Vereša.