Feljton: Banjalučki trapisti (3)

Podizanje privrede

O svojoj odluci da otputuje u Carigrad svojoj subraći nije rekao ni riječi. Bilo je opasno da se o tome puno govori. Uvijek se moglo naći načina da takav "slučajno" nastrada ili nestane na putu. Uredio je stvari u samostanu kako je mogao. Pogodio je gradnju jedne žitnice i odlučio tajno otputovati. Seljak Franjo Tutić prevezao ga je u buretu za kiseljenje kupusa do Stare Gradiške. Odavde se 14. lipnja javio austrijskom poslanstvu u Sarajevu i obavijestio ih da tog dana putuje u Carigrad. Zamolio ih je da se zauzmu za njegov posjed i gradnju.

Putovao je preko Crnog mora. Po dolasku u Carigrad smjestio se u franjevački samostan. Javio se austrijskom poslaniku Osten-Prokeschu i izložio mu svoj slučaj. Ovaj mu je rekao da će biti teško ishoditi dozvolu za njega. Predao je njegov predmet svom prvom dragomanu Antonu v. Le Bidardu, koji se doista svim silama trudio da pomogne o. Franzu. Brzo je dobio dozvolu za gradnju već započete žitnice, ali s gradnjom samostana nije išlo lako. Dani su prolazili bez vidljivog rezultata ili barem nade da će ga biti. Le Bidard nije odustajao i uspio je doći do velikog vezira Ali-paše, koji mu je pokazao pristiglu tužbu banjalučkog paše protiv Franza Wendelina "koji hoće da zida privatnu kuću sa 60 soba i već je, bez dozvole, počeo sa zidanjem". Budući da veliki vezir nije bio nadležan dati dozvolu za gradnju crkve ili samostana, sam predloži da izda dozvolu za "privatnu kuću sa 60 soba". O. Franz sav sretan pristane i 22. srpnja 1870. dobije prijepis odobrenja u Carigradu. Tek 20. rujna stižu i originalno pismo i prijevod za bosanskog namjesnika.

Nastavak radova na novom samostanu

Rad je mogao ponovno započeti. Prva cigla postavljena je 9. rujna iste godine na temeljni zid. Cjelokupnim radom rukovodio je o. Franz, jer se nije mogao pouzdati u svoju subraću koja su izgubila nadu da će od njihova samostana išta biti, a osim toga bili su nezadovoljni jer su smatrali da u ovakvoj situaciji ne mogu živjeti po pravilima svog reda.

Na Badnjak, 24. prosinca 1870. malobrojni preostali trapisti su uselili u svoj novi samostan. Naime, neposredno pred useljenje nekolicina članova je pobjegla. O. Bernhard je pomogao useljenje, a zatim na Badnju večer otišao. On i o. Robert rigorozno su shvaćali redovnički život i nisu vidjeli da će se u Mariji Zvijezdi ikada moći živjeti "regularno", tj. po pravilima trapističkog reda. Prigovarali su o. Franzu što je, između ostalog, dopustio braći da smiju uz kruh jesti i jabuke. U samostanu ostaju trojica novaka, br. Fridolin i o. Franz. Br. Zaharija bio je odsutan zbog prikupljanja milodara. Novi udarac velikom borcu! Zateturao je, ali nije pao.

Zima 1870/1871. bila je strašna, niske temperature, snijeg do visine jednog metra... Oko samostana zavijali su gladni psi i vukovi. O. Franz je napisao mnoštvo pisama svojim prijateljima, znancima i dobročiniteljima. Te zime, 17. siječnja 1871. umire br. Fridolin nakon kratke bolesti. "Ostali smo samo nas trojica, ali na nebu imamo jednog zagovornika", piše o. Franz. Trebalo je izdržati i nadati se u vrijeme kad se nada ne može ni nazrijeti!

U proljeće 1871. zidari su započeli radove na dovršetku samostana. "Dezerteri" su se vraćali jedan za drugim i molili o. Franza za oproštaj. Primio ih je. Dobrovoljno otišli, dobrovoljno se i vratili! Pristizali su i novi kandidati. Situacija se pomalo normalizirala.

Tijekom ljeta 1871. godine o. Franz je popravljao putove i projektirao nove. Radio je s domaćim ljudima. Poučavao ih je kako se rukuje novim alatima, koje oni do tada nisu nikada ni vidjeli. Najviše je volio graditi putove i cijepati drva.

U kasnu jesen 1871. zabijeni su u rijeku Vrbas prvi veliki stubovi za mlin i izvedeni su temeljni radovi. Mlin je projektirao sam o. Franz. Ovim radovima "otpočela je gradnja privrednih objekata, koji će biti, kako se to potvrdilo, osnovica budućeg industrijskog razvitka Banjaluke". Kako je bilo teško graditi u to vrijeme pokazuje i činjenica da je za dovlačenje jednog stuba iz šume, u kojoj nije bilo putova, bilo potrebno upregnuti 24 vola uz 12 vozača. Kad je napravljen šumski put, takav stub dovlačio je jedan brat trapist s tri konja.

Trapisti su imali i velikih problema s carinicima na austrijsko-turskoj granici. Naime, oni su oruđa, strojeve i razne predmete morali uvoziti iz inozemstva. Za većinu tih strojeva i oruđa nije bila propisana carina, jer su u Turskoj bili nepoznati. Valjalo se neprestano boriti s turskim carinicima, koji su carinili po svojoj volji, odnosno onako "od oka".

Naravno, nije se predavao ni banjalučki paša. Svaki čas je dolazio s pratnjom, pozivao o. Franza da mu se opravdava. Njegovo "Jok! Jok!" često se čulo na samostanskom imanju. O. Franz mu je neprestano gurao pod nos dozvolu velikog vezira.

Tijelovska procesija i zvona

Svetkovina Tijelovo 1871. godine. O. Franz odluči da zajedno sa svojom subraćom, radnicima i okolnim katolicima ovu svetkovinu proslavi svečanom procesijom, kako to čine katolici u cijelom svijetu. Kako odluči, tako i uradi! Prva procesija u Bosni nakon 400 godina! No, unatoč lijepom doživljaju za sve prisutne, koji je prošao bez većih poteškoća, o. Franz zaključi da je proslava "gluha" bez zvuka crkvenih zvona. Kako doći do zvona? On napiše pismo svom prijatelju župniku, koji je uređivao "Volksblatt", u kojem ga izvijesti o lijepoj proslavi Tijelova, uz napomenu da bi svi bili radosni ukoliko bi netko poklonio jedno zvono katolicima u ovom dijelu svijeta. Već u jesen iste godine dobi obavijest da je jedna žena, gazdarica spomenutog urednika, spremna pokloniti zvono. Izlio ga je u Bečkom Novom Mjestu majstor Ignac Hilzer. No, kako ga uvesti u Tursku u kojoj su zvona najstrože zabranjena? O. Franz ponovo ne odustaje. Odlazi u Slavoniju i tamo kupi bure lošeg i jeftinog vina, u koje potopi zvono. Na granici bi ocarinjeno vino. Podigao je zvono na krov samostana. Zvono je ispočetka zvonilo samo noću s nekoliko udaraca. O. Franz se nadao da će se Turci s vremenom priviknuti na zvuk zvona. Uskoro mu javiše da su dobročinitelji spremni pokloniti mu još šest zvona. On uze još jedno za sebe, dva pokloni crkvama u Banjaluci i Jajcu, a druga je morao odbiti. Drugo zvono, koje je bilo znatno veće, prevezeno je preko granice kamuflirano u sijeno. Naravno, opet se zvonilo samo noću s nekoliko udaraca. Međutim, s vremenom, uvjereni da su se Turci na taj zvuk navikli, trapisti počeše zvoniti i danju. Radost im nije dugo trajala! O. Franz dobi u zimi 1872. godine nalog da se pojavi pred Velikim vijećem u Banjaluci i da odgovara za dvije stvari: protuzakonit uvoz zvona u Tursku i zvonjenje. Teška optužba! Konzul Dragančić pratio ga je pred Veliko vijeće.

"Što ti pada na pamet te si objesio zvono", isprsi se paša na o. Franza.

"Imam puno ljudi te ih moram pozivati pomoću zvona na ručak, na posao i za drugo još", odgovori o. Franz.

"Jok, jok", razbjesni se paša. "A zašto se uže spušta sve do bogomolje?"

"Mi imamo ondje sat, a sluga se mora po njemu ravnati, da uzmogne zvoniti u pravo vrijeme."

"Ali ti imaš pod krovom još jedno zvono?"

"Sigurno. Jedno je za moje sluge, a drugo za one Bošnjake koji mi rade. Stoga moram imati dva različita zvona."

"Jok, jok! Ti možeš trubljom dati znakove kad trebaš pozvati svoje ljude."

"Jok, jok! Ja neću trubiti", uzvrati o. Franz.

Veliko vijeće naloži da se odmah prekine sa zvonjenjem i da se zvona demontiraju.

O. Franz prestade zvoniti, ali zvona ostadoše na svom mjestu.

Dolaskom proljeća 1872. u Bosni nastade velika suša. Turci su molili za kišu. O. Franz ponudi paši da i njegova zajednica moli za kišu.

"Ja ću s mojim ljudima moliti za kišu. No, za to trebamo zvona da dobijemo više pouzdanja i revnosti."

"Dobro. Možeš zvoniti dok ne padne kiša. Ali onda moraš opet prestati", naredi paša.

O. Franz je nastavio zvoniti i onda kad je kiša već pala. Tada uslijediše tužbe koje su se godinama vukle na najvišim mjestima. Bila je to prava igra živaca u kojoj se on i te kako dobro snalazio.

Gradnja crkve

Gradnja samostanske crkve započela je 1872. godine. Stavljena je pod krov i sljedeće godine završena. Sagrađena je katolička crkva bez sultanova fermana! Međutim, o. Franz Wendelin dobio je svojevremeno u Carigradu dozvolu sagraditi kuću sa 60 soba, a ne nikakvu crkvu. Bio je toga svjestan i stoga ju je jednostavno ugradio u samostan kao dio privatne kuće. Ipak, i to je pobudilo sumnju mutesarifa i prigodom njegove posjete gradilištu zatraži on razjašnjenje: "Kakva je to kuća s velikim prozorima?" O. Franz spremno mu odgovori: "To je naša soba za pjevanje. Prije, dok nas je bilo samo dvanaest, bila je dovoljna i mala soba, ali sada, kad nas ima trideset, mi bismo morali u maloj sobi svi oglušiti od jakog pjevanja."

Radeći na crkvi te 1872. godine podignuta je i sušionica za šljive. Trapisti su sušili svoje šljive, ali otkupljivali su ih i od susjednih seljaka. O. Franz je na taj način želio smanjiti proizvodnju i potrošnju rakije. Naime, njega je zapanjila činjenica da i Turci i kršćani obilato piju rakiju najlošije kvalitete, koju na drugom mjestu ne bi pio ni najveći pijanac. Otuda "ova kao zemlja siva rakijska lica kod mladića i odraslih".

Uz sušionicu je podignuta i prva sirana.

U proljeće iste godine trapisti su zasadili i prve čokote vinove loze.

Sljedeće, 1873. godine dovršen je i drugi dio samostana i proširene su gospodarske zgrade.

(Nastaviće se)

Nezavisne novine