Feljton: Banjalučki trapisti (15)

Umjesto Dominika opat postaje Bonaventura Drugi

Opat Dominik vrijedno je radio tijekom svoje opatske službe na proširivanju i održavanju samostanskog imanja. Održavao je šume na taj način da je još 1894. godine podigao rasadnik crnogorice, iz kojeg se redovito vršilo pošumljavanje. Pošumljavao je pojedine parcele i bjelogoricom. Osim već ranije spomenutoga, sagradio je 1898. godine tvornicu boja sa bojadisaonicom i praonicom. Podigao je tvornicu makarona, sapuna, soda-vode i bezalkoholnih pića. Silos za pšenicu sagradio je 1901. godine. Da bi u samostanskim radionicama imao dovoljno visokokvalificiranih majstora, tijekom svoje službe poslao ih je više od 150 na razne specijalizacije u Minhen. Oni su dalje prenosili svoje znanje mladićima koje su poučavali.

U njegovo vrijeme, prije Prvog svjetskog rata, samostan Marija Zvijezda sa svojim filijalama imao je čak 260 redovnika.

Zatvaranje samostana u Zemuniku

Uspio je tijekom rata održati Mariju Zvijezdu na nogama, ali ne i filijalu u Zemuniku kod Zadra. Naime, do rata samostan i sirotište u Zemuniku su se dobro razvijali i činilo se da im predstoji dobra budućnost. No, rat je ostavio takve posljedice koje su onemogućile dalji rad filijale, i starješinstvo reda odlučilo ju je zatvoriti. O. Otto Johle, prior, umro je 19. ožujka (marta) 1919. godine, a ostali redovnici vratili su se 1920. godine u Mariju Zvijezdu.

Bilo je i drugih neuspjelih pokušaja. Jedan od tih je i nakana osnivanja samostana 1902. godine u jednoj njemačkoj koloniji u Oceaniji. Na inicijativu tamošnjeg biskupa dvojica trapista otputovala su tamo, ali samo se jedan vratio. Drugi, br. Aloys Bley je ubijen 1904. godine prigodom jednog napada urođenika.

Kupio je i cistercitski samostan Himerode u Njemačkoj, ali to se pokazalo kao promašaj.

Nakon dugog i izuzetno plodnog rada, pritisnut, između ostalog, i prigovorima zbog kupovine samostana u Njemačkoj, a ne htijući biti smetnja daljem razvoju samostana, opat Dominik odlučio se odreći službe opata. Svoju odluku obrazložio je svojim slabim zdravstvenim stanjem i starošću. Dana 4. lipnja (juna) 1920. odrekao se službe i ostatak života proživio kao običan redovnik. Kao opat vodio je Mariju Zvijezdu 27 godina. Ostavio ju je u cvjetajućem stanju i mogla je kročiti naprijed. U vrijeme njegova povlačenja samostan je imao 152 redovnika.

Opat Dominik umro je, nakon duge i teške bolesti, 27. siječnja (januara) 1922. godine i pokopan je na samostanskom groblju 31. siječnja (januara). Na njegovoj smrtovnici bilo je napisano i ovo: "Pokojnik je bio opatom 27 godina, te se je prije dvije godine zahvalio radi starosti i slabosti. Svojim djelovanjem stekao je mnogo zasluga za samostan, dom naučnika i sirotište. Bio je otac siromaha, udovica i sirota. Podupirao je mnoge đake na srednjim i višim školama. Mnogo je doprinio za gradnju novih katoličkih crkava po Bosni, a siromašnima je darivao potrebne crkvene stvari. Uopće je njegova darežljivost poznata daleko preko granica samostanske okoline."

Opat Bonaventura Drugi

Odricanjem od službe opata Dominika, zajednica je ostala bez poglavara i trebalo je da izabere novog opata. Dana 29. srpnja (jula) 1920. godine trapisti su izabrali novog opata u osobi svoga člana o. Bonaventure Diamanta. Opat Bonaventura Drugi bio je treći opat opatije Marija Zvijezda.

Opat Bonaventura Drugi rođen je 9. studenoga (novembra) 1884. godine u mjestu Biberach kod Tubingena u Njemačkoj. Na krštenju je dobio ime Gregor. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Po svršetku realke u Biberachu odlučio je postati trgovac. Čuvši za samostan trapista u dalekoj Bosni, promijenio je odluku i 1902. godine došao u Mariju Zvijezdu. Bilo mu je tada 18 godina. U trapistički novicijat stupio je 17. ožujka (marta) i dobio je ime Bonaventura. Nakon dvije godine novicijata položio je u kolovozu (avgustu) 1904. godine prve, privremene redovničke zavjete. Njegovi poglavari uočili su njegovu izvanrednu inteligenciju i odlučili su ga poslati u Rim na dalju izobrazbu. Na rimskim učilištima boravio je šest godina. Usavršio je francuski i talijanski jezik. Za svećenika je zaređen 25. prosinca (decembra) 1912. godine i prvu svetu misu slavio je u rimskim katakombama. Tijekom školskih praznika redovito se vraćao u Mariju Zvijezdu, gdje je pomagao upravi samostana. Kao zamjenik poglavara tijekom Prvog svjetskog rata stekao je iskustvo predvođenja i upravljanja.

Opat Bonaventura Drugi imao je tek 36 godina kada je izabran za ovu službu.

Novi opat za nova vremena

Kroničar sirotišta ovako opisuje atmosferu prije i za vrijeme njegova izbora: "Pitanje koga će Providnost odrediti za njegovog nasljednika, pritiskalo je dušu svih redovnika. Ko će moći voditi dalje djelo što ga je opat Dominik uz velike žrtve podigao i usavršio? Sa lica redovnika odrazivala se ozbiljnost i odavala neku nutarnju napetost. Ne potraja to dugo, jer brzo nadođe i 27. srpnja (jula) 1920, određeni dan za izbor, i iz izborničke žare iziđe ime Bonaventura Diamant. Odmah se razgali sva ozbiljnost sa zabrinutih lica, jer Marija Zvijezda dobi izvanredno sposobnog poglavara, te samostan može pouzdano gledati u budućnost, jer njime upravlja čvrsta i spretna ruka. Nade, koje su redovnici u njega polagali, poznavajući njegove sposobnosti, obistinile su se, jer je kao upravitelj samostana u najkritičnije doba, za svjetskog rata i svršetka istog, prebrodio sretno sve poteškoće i dokazao, da je dorastao povjerenoj mu zadaći".

Uz izbor novog opata vezana je i ova zanimljivost o kojoj piše A. Vlašićak: "Staraca ima mnogo. To je svaki gost odmah opazio. Prije su svi nosili bradu i brkove. Godine 1920. nastala je u tom promjena. Već prije su se dogovorili da će se brijati, ali nijesu to htjeli izvršiti dok je bio opatom otac Dominik. Uoči izbora novoga opata dali su se obrijati svi mlađi i dobar dio starijih. Kad su se sastali u koru onako obrijani, mnogi se nijesu mogli prepoznati, pa nije čudo što su se tim ozbiljnim, pobožnim ljudima usnice razvukle na smijeh. Ipak ima ih još priličan broj među starijima, koji nose bradu i brkove. U manastiru ima par staraca, koji su ovamo došli za turskog 'vakta'".

Novi opat dobro je poznavao situaciju i probleme svoga samostana jer je već niz godina bio član njegove uprave. Shvaćao je također da su nastala i nova vremena. Želio je prije svega odvojiti život redovnika u samostanu od njegova gospodarstva. Vidio je da Mariji Zvijezdi nedostaje i "samostanska tišina", a koju nije bilo moguće imati uz toliki broj djece koja su živjela u krugu samostana. To je uviđao i bivši opat Dominik i zato je sagradio novo sirotište izvan samostana. No, ono je bilo zauzeto, tj. u njemu je i dalje radila Ortopedija (druga po redu). A priliv, odnosno molbe za primitak novih pitomaca u sirotište bile su i dalje brojne.

Pisanje jednog od ravnatelja sirotišta

"Već u svibnju (maju) zaluta na stol ravnateljeve pisarne po koja molba za primljenje novoga pitomca. Tijekom lipnja (juna) naraste hrpa tih molbi do ugledne visine. Ali vrhunac sezone za molbenice je u srpnju (julu) i kolovozu (avgustu). Tu već nema dana da ne bi listonoša pokucao na ravnateljeva vrata… Bilo je tu molbi, ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Hrvatske, iz Slavonije, iz Dalmacije. A znala su i braća Slovenci za trapisko sirotište. Štoviše, našlo se i po koje takvo pismo iz susjedne Srbije…U nekih su molbenica ispisana rukom i birokratske fraze odavale da im je sastavljač bio koji službeno uljudni kancelarijski pisar. Za dobar bakšiš učinio je taj gospodin uslugu kojemu nepismenu seljaku, željnu da trapisti i od njegova sina učine 'gospodina'… Mnoge su potekle iz pisarne naših dobrih 'ujaka' ili barem nosile njihovu preporuku… Samo se po sebi razumije da je svaki od tih brojnih molitelja nestrpljivo čekao na odgovor i na povoljno rješenje svoje molbe. Ama meni nije moglo nikako u glavu gdje da sada odjednom smjestim 120 dječaka ondje gdje ih je do sada bilo samo 40! Toliki je naime redovito bio broj ispražnjenih mjesta na koncu godine... Dobro mi je zbog toga došao stav iz zavodskih statuta, koji glasi ovako: 'U prvom se redu primaju u sirotište djeca koja su ostala bez oba roditelja, onda djeca koja su izgubila jednoga roditelja, a ako još ostane praznih mjesta, mogu se primiti i djeca kojim su oba roditelja živa, ali im je kršćanski odgoj ugrožen radi materijalnih ili moralnih prilika u kojima se nalaze.' Pomoću toga ključa izabrao sam iz one hrpe molbenica 40 i zapisao djecu na ime kojih je molba glasila na poseban tabak da su primljena. Kod ostalih molbi zabilježio sam u zapisniku 'negative' tj. ne može se primiti… Znao sam, istina, da će se moći i tome izboru prigovoriti, kao što se može prigovarati svakomu ljudskom djelu. Jer, važući onako iz daljine potrebe molitelja i okolnosti u kojima se nalaze njihovi štićenici, prema podacima, sadržanim u molbenicama, mogao je moj sud i ne odgovarati istinskom stanju stvari. No s druge strane svjedočila mi je moja savjest da sam taj izbor činio kako sam bolje znao i mogao… Primakao se zadnji dan kolovoza (avgusta) kada je bio red da dođu primljene novajlije. Meni je bilo zasukati rukave za novi rad…"

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine