Feljton: Banjalučki trapisti (14)

Gradnja novog sirotišta

Opat Dominik je 1898. godine otvorio novu ustanovu koju je nazvao Juvenat, a u koji je, naravno, uz suglasnost roditelja ili skrbnika, primao dječake između 12. do 15. godine, koji su imali želju postati trapisti. U Juvenat su dječaci dolazili izravno ili nakon svršenog školovanja u sirotištu, ukoliko su bili talentirani za daljnje učenje i imali naklonosti duhovnom pozivu. Naravno, iz Juvenata su mogli uvijek slobodno otići, ukoliko su smatrali da trapističko zvanje nije za njih.

Dječaci u Juvenatu nosili su bijele redovničke habite i nazivali su se oblati. Za njih je organizirana nastava po gimnazijskom programu, s podučavanjem latinskom i grčkom jeziku. Nakon završenog školovanja u Juvenatu i položenog ispita zrelosti prelazili su u dvogodišnji novicijat. Po svršetku novicijata i polaganju prvih, privremenih redovničkih zavjeta nastavljali bi filozofsko-teološki studij u samostanu, kojim bi se spremali za svećeničko ređenje. U Juvenatu je bilo i do 20 dječaka.

Mobilizacija oblata

Njihov samostanski život i ishrana bili su prilagođeni njihovom uzrastu. Nedjeljom i blagdanima dolazili su u kor i molili s redovnicima, a ostalim danima imali su svoj raspored protkan školom, učenjem, molitvom, igrom i radom. Često su im organizirali izlete u prirodu, koji su imali zabavnu i edukativnu notu. Za vrijeme školskih praznika ostajali su u samostanu i radili manualne poslove.

Osim za one koji su se spremali za trapiste svećenike, postojao je Juvenat i za časnu braću s programom njima prilagođenim.

Nažalost, u Prvom svjetskom ratu mnogi oblati su bili mobilizirani, a neki su i poginuli. Tada ih je u Juvenatu bilo ostalo samo petoro. Juvenat se nakon toga uspješno oporavio i kroz njega su do Drugog svjetskog rata prošli brojni redovnici koji su ostavili snažan pečat u životu samostana, ali i šire.

U Mariji Zvijezdi je, dakle, nastao i djelovao cijeli niz desetljeća odgojno-obrazovni centar na nivou osnovnog (pučka škola), srednjoškolskog (obrtna škola i gimnazija) i visokoškolskog (filozofsko-teološki studij) obrazovanja.

Opat Dominik je vodio neprestano brigu o podizanju kvaliteta života i školovanja povjerene mu djece. Sagradio je novu zgradu sirotišta. O tome samostanski kroničar bilježi: "Godine 1889. bude sirotište s prigradnjom povećano. Oko 1900. godine, pak, bila je nužda gradnja nove sirotnice, jer su se pojedine nalazeće prostorije pokazale pretijesnima, kao i pojedina tmurna njena obitavališta nezdrava za daljnji boravak. Novogradnja zasnovana godine 1906. nije izvedena, radi tadanjih vremenih okolnosti. U jeseni 1912. odluči se ipak preč. Otac Opat Dominik da gradi sirotište, po planovima urađenim od našega samostanskog graditelja. Upregnuvši sve sile, bi gradnja pospješena, tako, da je u jeseni 1913. pod krov spremljena. U zimskim i proljetnim mjesecima radilo se po tom junački na unutrašnjem dograđivanju i 63 metra impozantna dvokatnica zajedno sa jednim bolničkim krilom bila je koncem srpnja (jula) gotova. Za dan 4. kolovoza (avgusta), kao na svetkovinu sv. Dominika naređen je svečani blagoslov kuće, u koju se je imalo početkom školske godine i unići. Kad al eto puče svjetski rat, koji svojim pogubnim posljedicama ne poštedi ni djelovanje ove samostanske općine."

Ortopedije - trajan usud Marije Zvijezde

Početak Prvog svjetskog rata donio je ovoj zgradi jedan gotovo trajan usud, koji je istina bio prekinut između dva rata, a onda nastavljen po svršetku rata, te traje i danas. Desetljećima je ovdje bila smještena, a i danas je ortopedija. Tri države, tri ortopedije!

Vojska Austrougarske monarhije uzela je odmah ovu lijepu zgradu i u njoj otvorila ortopedsku ustanovu nazvanu "Carska i kraljevska rezervna bolnica Banjaluka, Ortopedski zavod Marija Zvijezda". Prva ortopedija!

Propašću monarhije, u ovu zgradu uselila se ponovno ortopedska ustanova, naravno u organizaciji države koja je nastajala. Druga ortopedija!

No, o tome kasnije!

Samostan je od početka bio opsjedan siromasima koji su molili za pomoć. Trapisti su uvijek dijelili, a da bi to mogli obraćali su se za pomoć dobročiniteljima diljem svijeta. Br. Fridolin, trapist, izdao je 1898. prvi puta brošuru pod nazivom "Sv. Antun Padovanski i kruh siromaha u Bosni". Nakon toga počeli su redovito izdavati časopis pod istim naslovom koji je tiskan u Kelnu. Izlazio je četiri puta godišnje. Od milodara primljenih od čitatelja časopisa davali su polovicu za potrebe crkvenih ustanova u Bosni i Hercegovini, a ostatak su dijelili putem "Kancelarije sv. Ante", koja se nalazila u Mariji Zvijezdi. Za karitativne djelatnosti kroz ovu kancelariju osobito je zaslužan opat Dominik. Istina, nisu izostale ni optužbe kako trapisti obiluju novcem i da ga zadržavaju za sebe. Kroničar piše: "Ukupno sami milodari nisu bili tako visoki kako mnogi tvrde, nego su trapisti i sami od svojih poduzeća puno otkidali i davali i šakom i kapom."

Razglednice i javna kuhinja

U svojoj tiskari izrađivali su, također, razglednice koje su slali diljem svijeta, moleći pomoć za bosansku sirotinju. Rezultati nisu izostali. Kroničar bilježi i ovo: "Karitativni smisao njemačkih i austrijskih katolika je omogućio samostanu usred jadne Krajine razviti obimnu socijalnu djelatnost…"

Trapisti su otvorili javnu kuhinju u kojoj se u početku dijelilo 50 do 60 obroka dnevno. Tijekom Prvog svjetskog rata broj dnevnih korisnika ove kuhinje narastao je do 500. Ostade zapisano: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata, kad je ljuta glad i oskudica natjerala stotine bijednika iz okolice banjalučke, bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije bio odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce vidjevši bijedu nije moglo da ikome uskrati pomoć. Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati, ali… To nije ni potrebno."

Ovako podjelu hrane opisuje povjesničar, koji je kasnije pisao o samostanu: "U 3 sata ujutro već svjećkaju fenjeri i lučke pred manastirom, čitava četa stoji s loncima i čeka. Upravnik se skrbio za sve, veselo nadijelio za sve. Mnogi su dobivali i žita. Višeput su i sami Trapisti ostali na 2 - 3 mjerova, a upravnik dijeli i dijeli.

'Za Boga, nemamo ni sami', čuo se zabrinuti glas.

'Dajte samo! Bog će se pobrinuti i za nas', rekao bi upravnik sa smješkom na licu." (A. Vlašićak).

Isti autor zapisao je i ovo: "Umre li koji član manastira, na njegovo se mjesto u blagovaonici ipak meće njegov potpuni obrok, sve što bi on pojeo i popio. Ovo traje 30 dana, a njegova se hrana i njegovo pilo svaki put odnese siromasima."

Rad opata Dominika i njegovih redovnika u Mariji Zvijezdi bio je u to vrijeme poznat i daleko izvan granica Bosne. O tome govore i posjete visokih ličnosti tadašnjeg vremena. Tako je samostan 21. srpnja (jula) 1899. godine posjetio poglavar Bosne i Hercegovine general Ivan barun Appel. Bavarska princeza Marija Terezija sa svojim kćerima posjetila je samostan 24. kolovoza (avgusta) 1903. godine. Ostala je zadivljena onim što je vidjela u Mariji Zvijezdi. Austrougarski ministar financija barun Stefan Burian s pratnjom posjetio je trapiste 6. svibnja (maja) 1904. godine. General Eugen barun Albory, poglavar Bosne i Hercegovine, posjetio je Mariju Zvijezdu 29. srpnja (jula) 1905. godine.

Opat Dominik odlikovan je 1914. godine za sveukupne zasluge od strane cara Franje Josipa Prvog odličjem "Offiziumskreuz des Franz-Josefs-Ordens". Naravno, bilo je to priznanje i svim redovnicima Marije Zvijezde, pokojnima i živima.

(Nastaviće se)

Nezavisne novine