Feljton: Banjalučki trapisti (13)

Gradnja mosta na Vrbasu

Opat Dominik uspio je nakon mnogih poteškoća, dopisivanja i zauzimanja u Sarajevu s Vladom dogovoriti da se izgradnja mosta podijeli nadvoje, to jest da pola troška snose trapisti, a drugu polovicu Vlada. Međusobnim ugovorom obvezali su se također na isti način i održavati novi most. I tako je 28. ožujka (marta) 1904. godine započela gradnja mosta na Vrbasu. Željezna konstrukcija montirana je 15. listopada (oktobra) te godine, a 12. studenoga (novembra) pušten je u promet. Svečani blagoslov mosta obavio je 27. studenoga (novembra) 1904. godine fra Marijan Marković, biskup banjalučki, uz nazočnost brojnih gostiju, uglednih uzvanika, te građanskih i vojnih dužnosnika iz Banjaluke. Most je dobio ime Most sv. Bernarda. Time je bio riješen veliki problem prometa robe i ljudi preko rijeke Vrbas.

Porušen je u Drugom svjetskom ratu i nakon toga ponovno sagrađen.

Sirotište u vrijeme opata Dominika

Opat Dominik trudio se, poput svojih predšasnika, kroz cijelo vrijeme svoje opatske službe posebno oko razvoja sirotišta i škole uz njega. Stoga je nastojao najbolje redovnike odvojiti za učitelje i odgojitelje djece. Kako su trapisti organizirali život djece u ustanovi koja se najprije zvala "Sirotinjski zavod o.o. trapista i rimokatolička osnovna škola", a kasnije "Sirotište sv. Bernarda i rimokatolička osnovna škola"? Strogi redovnici i rad s djecom - je li to spojivo?

Trapisti su djeci uz redovitu nastavu organizirali i više izleta tijekom godine na razna mjesta u banjalučkoj okolici. O nekim izletima kroničar sirotišta bilježi sljedeće: "Kako su bili pravi prijatelji mladeži i u pravom smislu odgojitelji, znali su šta djeci manjka, igra i čisti zrak. Tako ih već vidimo kako 5. veljače (februara) 1894. priređuju sa pitomcima izlet u Banjalučko polje, a 17. ožujka (marta) na Lauš, gdje ih upućuju u upoznavanje prirode, poučavaju o vrijednosti kamenog uglja, kojim obiluje ova okolica. Na tim izletima upućuju ih i u prošlost njihove domovine - Bosne ponosne".

Vodili su također i brigu o zdravlju povjerene im djece. Pratimo dalje kroničara: "…a neko vrijeme bio je i br. Servacije, dok nije otišao u samostansku apoteku. I otale je on redovito dolazio i pregledao bolesne pitomce i davao im potrebne lijekove".

Kroničar opisuje napose djelovanje o. Roberta Mašeka. O njemu piše: "On je odmah iza okupacije ostavio svoju domovinu Češku i došao u Bosnu. Tu je služio po raznim mjestima kao činovnik i uvidjevši ispraznost svijeta, povuče se 1890. g. u trapiski samostan te postane skromnim redovnikom. Budući da je po zvanju već u svojoj domovini bio učiteljem, starješinstvo ga u tom svojstvu namjesti u sirotištu, gdje je neumorno i neprekidno radio sve do nekoliko dana prije smrti. Preuzevši teške dužnosti direktora sirotišta vršio ih je savjesno kroz dvanaest godina. Zaboravio je sebe, žrtvovavši se za druge. Držim, da neću pretjerati ako ustvrdim da je ugled zavodske škole podigao do najvećeg stepena do kojega se mogla u ono doba podići osnovna škola u onakvim prilikama u kakvim je onda Bosna bila u pogledu školstva. Uveo je u zavodu i školi stalan red i time udario čvrst temelj na kojem su njegovi nasljednici mogli graditi. Svoju neumornu dušu predao je Gospodinu 10. ožujka (marta) 1910. godine".

Kino-aparat

Trapisti su prvi nabavljali djeci "čuda tehnike" koja su se tada počela pojavljivati. Strogi redovnici očito su znali čitati duh vremena koja su dolazila.

Godine 1910. u samostan ulazi kino-aparat. Kroničar bilježi: "Ove godine (1910) dobiva zavod od prečasnog o. opata Dominika kao dar - kino-aparat, te su se često prikazivali filmovi iz dječjeg i poučnog života, a nabavljani su od jedne katol. tvornice u Beču".

Ubrzo je nabavljen i prvi gramofon (šk. g. 1911/12). To je za kroniku važan događaj: "Marnim nastojanjem zavodskih učitelja o. Maksa i o. Mavre nabavi se za zavod i gramofon, koji prvi put sviraše na imendan o. Celestina, direktora, a i nadalje je vršio svoju sviračku dužnost, čak i na šetnjama. Za lakši prijenos priređena su mu i kolica, te je jednim takvim transportom puklo i pero (Feder), koje se više puta popravljalo, ali se nije popravilo kako treba".

Razvijali su i vanškolske aktivnosti. Jedna od tih bila je i tamburaški zbor osnovan šk. g. 1913/14: "Direktor o. Celestin, imajući u vidu što bolji napredak i što svestranije razvijanje duševnih sposobnosti povjerenih mu pitomaca, osniva u zavodu tamburaški zbor 'Bosanski slavuj' i sam ga počinje vježbati. Kako se je kasno počelo, ipak se uspjeh pokazao, jer su pitomci na zaključnom ispitu prvi put javno istupili prateći pjesmu 'Na vojsku'! Zbor kasnije dobije i svoju zastavu, koju mu je darovao preč. g. o. Dominik Assfalg, opat, a vrlo su je lijepo izradile vješte ruke č. sestara iz 'Nazareta'."

Ni u teško vrijeme Prvog svjetskog rata nije opat Dominik dopustio zatvaranje sirotišta. Ostao je radi mobilizacije, koja nije zaobišla ni redovnike, bez mnogih članova u Mariji Zvijezdi. Prilagodio se novonastaloj situaciji, ali nije odustajao. Zabilježeno je: "Koncem srpnja (jula) 1914. zametne se i strašni svjetski rat, koji sa sobom donese i promjene u zavodu. U prvom redu ukine se poslijepodnevna nastava, jer su oveći dječaci pomagali obavljati lakše poslove u gospodarstvu, pošto je nastala oskudica u radnim silama".

Kako je zapravo izgledao jedan dan u sirotištu:

O tome jedan pitomac piše i ovo: "Točno u pet sati u radnje dane, u svetačke u pet i po ujutro zazvoni zavodsko zvono koje nas zove da se dignemo iz toplog kreveta. Imamo dvije spavaonice, koje su skupa, samo ih dijeli tanki zid sa malašnim vratašcima. U jednoj spavaju veća, a u drugoj manja djeca. Kreveti su u spavaonicama poredani u više redova. U svakoj spavaonici spava po jedan brat prefekt, koji pazi i po noći na nas. Svaki pojedinac ima za sebe gvozdeni krevet, u kojemu je slamnjača, jastuk i bilja (deka) prema potrebi. Iza spavanja mora svaki sam pospremiti svoju postelju, jer nema više matere ni sluškinje da bi one za nama pospremile. Kad se obučemo, izmolimo kratku jutarnju molitvicu i onda siđemo dolje u umivaonicu. Svaki nosi svoj kaputić u ruci i zavrnutih rukava hiti da se opere. Ta se operacija strogo nadzire. Dva pazitelja vrše svoju dužnost, te tjeraju nemarnjake da dobro operu glavu, vrat i ruke. Voda je dapače mrzla, osobito u zimsko doba, ali što ćemo, jer nas na to tjeraju, pa k tomu još kažu da je studena voda zdrava. Poslije pranja sabiremo se šuteći u sali, gdje izmolimo Anđeoski pozdrav i na to idemo dugačkim hodnicima k misi…

Jelo dobivamo četiri puta na dan. Ujutro imamo 'prežganku' u radne dane, a nedjeljom i svecem kavu sa dosta velikim komadom kruha. O podne imamo za objed juhu i povrće. U svetačne dane dobijemo još i mesa u dosta velikim porcijama. Za užinu u tri sata dijeli nam se po komad kruha. Za večeru dobivamo juhu ili što drugo… Svatko ima svoje određeno mjesto i svoje vlastito suđe: tanjur i kašiku. Na pojedine stolove stavljaju se zdjele iz kojih uzimamo velikim kašikama koliko komu treba. Kod jela smo marljivi, ne svađamo se i ne govorimo, osim ono što je potrebno. Poslije jela pospremimo sve, jer mora vladati najveća čistoća. Na to idemo u redu opet u drugu veliku dvoranu, koju zovemo zabavište. Kad je lijepo vrijeme idemo na školsko dvorište. Tu se skače, viče i igra po miloj volji… U stražnjem kraju (te dvorane) je odijeljena pozornica, gdje pitomci prikazuju dva ili tri puta godišnje svoju umjetnost. Za zimsko doba zaluta k nama gdjekada i koji film… Naš gramofon ispunjava pauze dugih večeri u svetačne dane. A kadgod zaluta k nama i koji mađioničar ili akrobata, pa se nadivimo i njihovim umjetnostima…

Kakvih pet minuta prije osam zazvoni zvono koje nas zove da se poredamo dva i dva. Iza toga opet kratki znak zvonom, i eto, naš se red vijuga stepenicama u školu. Škole su nam na gornjem spratu… U 10 sati je kratki odmor, ali iza četvrt sata mora svak biti na svom mjestu, jer treba da sluša i dalje predavanja naših dobrih učitelja… Četvrt sata prije podne svršava se nauka. Budemo dosta umorni, jer nije to šala četiri sata mirno sjediti i pažljivo pratiti nauku…

Glas zavodskog zvona rado slušam, a osobito o podne, kad nas zove na ručak…. Nakon objeda je prosto vrijeme za igranje sve do jedan i po. Radimo dnevno od jedan i po do četiri sata popodne. Zaposleni smo različitim poslom. Nekoji pomažu u vrtu, kuhinji, a drugi opet čišćenjem zavoda i crkve…

Poslije radnje je kratki odmor sve do četiri i po, a tada opet u školu, da se pripravimo za sutrašnju nastavu… U pet i po sati svršava se učenje. Na to idemo običajnim redom na večeru. Poslije večere imamo više prosta vremena za igranje i to sve do šest i tri četvrti. Sad je drugi sat učenja, te dovršimo što nismo svršili na prvom satu. Po svršetku toga učenja idemo u crkvu, gdje zajednički izmolimo večernju molitvu, a onda na noćni počinak".

U vrijeme dok je opat Dominik vodio Mariju Zvijezdu kroz sirotište je prošlo oko 1.300 djece.

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine