Feljton: Banjalučki trapisti (11)

o. Dominika Assfalga novi opat

Smrću opata Bonaventure Prvog opatija Marija Zvijezda ostala je bez poglavara. Stoga su se braća s pravom glasa sabrala na izbor novoga opata 30. siječnja (januara) 1894. godine. Izboru je predsjedao u ime reda dom Mahalija, opat ašelski. Kao svjedoci bili su prisutni fra Alojzije Mišić, župnik i gvardijan petrićevački (kasnije biskup mostarski) i vlč. Karl Gabl, župnik mahovljanski. Izabrali su o. Dominika Assfalga, dotadašnjeg priora samostana.

Opat Dominik rođen je 22. listopada (oktobra) 1847. godine u Grundsheimu, u Warttembergu. Krsno ime mu je Franz Xaver. Bio je najstariji sin uglednog posjednika, koji je rano umro. Nakon očeve smrti vođenje imanja i brigu o cijeloj obitelji preuzeo je Franz Xaver. Kad su mu braća i sestre dovoljno odrasli i ojačali da mogu voditi brigu sami o sebi, odlučio je stupiti u redovnike. Njegov župnik mu je predložio samostan u Bosni. Dana 22. prosinca (decembra) 1877. došao je u Mariju Zvijezdu. Ulaskom u samostan dobio je ime Dominik. O. Franz Pfanner uočio je da se radi o izuzetno nadarenom mladiću i poslao ga je na studije. Dominik je želio poći s o. Franzem u Afriku, ali ovaj mu to nije dopustio jer ga je smatrao potrebnijim u Mariji Zvijezdi. Doživotne trapističke zavjete položio je 1883. godine, a za svećenika je zaređen 1888. godine. Opat Bonaventura imenovao ga je 15. kolovoza (avgusta) 1888. godine priorom i učiteljem novaka. Bio je također godinu dana direktor sirotišta (1890).

Izbor novog opata Marije Zvijezde potvrdio je 12. veljače (februara) 1894. godine general reda dom Sebestijan Wyard, a ustoličio ga je dom Jean Baptist Epalle, opat rajhenburški. Za opata ga je posvetio 15. travnja (aprila) biskup banjalučki fra Marijan Marković. Novi opat je u svoj grb stavio natpis: "In omnibus caritas" ("U svemu ljubav"). Vrijeme će pokazati da je doista njegova služba opata u svemu bila prožeta djelotvornom ljubavlju.

Uspostava priorata u Zemuniku

Prva briga novoizabranog opata Dominika bila je nastavak radova u filijali Zemunik kod Zadra. Naime, radi iznenadne smrti njegova prethodnika tamo je privremeno sve bilo stalo. Otputovao je nakon ustoličenja u Zemunik i odredio mjesto gradnje samostana. Gradnja samostana i samostanskih zgrada dobro je napredovala i 1886. godine opat Bonaventura blagoslovio je novi samostan. Iste godine primljeni su i prvi dječaci u sirotište, te je tako ispunjena svrha zadužbine gospođe Fontanella.

Generalni kapitul reda dopustio je 1896. godine da se u Zemuniku uspostavi priorat. Stoga opat Dominik premjesti tamo iz Marije Zvijezde još nekoliko braće, koji 30. kolovoza (avgusta) 1896. izabraše prvog priora novoosnovane filijale. Bio je to o. Otto Johle, dotadašnji superior.

Dom naučnika

Dalja briga opata Dominika bili su dječaci koji su izlazili iz sirotišta u kojem su završili osnovnu školu. Oni, koji nisu bili nadareni za nastavak školovanja u srednjim školama, zapošljavali su se. Događalo se često da su zbog nemara poslodavaca ili zavedeni lošim primjerom postajali skitnice i propadali. Stoga on već u prvoj godini svoje opatske službe 1894. osniva "Dom naučnika". Ponudio je izučavanje raznih zanata, koje su dječaci uz pristanak roditelja ili skrbnika mogli izabrati. Onima, koji su primljeni, samostan bi tijekom školovanja davao besplatan stan, hranu i odijelo. Njihova jedina obveza bila je slušati svoje odgojitelje i majstore, odnosno marljivo učiti odabrani zanat. Uz učenje zanata u trapističkim radionicama, s vremenom se razvijala i naučnička škola u kojoj su mladići dopunjavali znanja iz osnovne škole. Poučavani su vjeronauku, knjigovodstvu, stručnom crtanju, obrtničkom dopisivanju, glazbi i dr.

U početku su pitomci stanovali u privremenim stanovima, a 1900. godine sagrađen je "Dom naučnika". Dom je bio otvoren za one koji su izlazili iz sirotišta, ali i za drugu mušku mladež. U domu je obično bilo smješteno pedesetak mladića, koji su imali mogućnosti izabrati 23 različita zanata. Od osnutka do 1928. godine kroz "Dom naučnika" prošao je 351 pitomac iz raznih zemalja: Bosne, Austrije, Slovenije, Njemačke, Mađarske, Hrvatske, Italije, Bukovine, Galicije, Moravske, Češke, Bugarske, Rusije... Europa u malom!

List su potpisivali majstor koji je obučavao mladog pomoćnika i upravitelj samostana.

Trapisti su običavali svršene zanatlije darivati najosnovnijim alatom, kako bi mogli dalje samostalno privređivati.

O prvim godinama života ove ustanove kroničar bilježi: "Ova ustanova u samostanu datira od godine 1894, a osnovao ju je o. opat Dominik prve godine svoga opatovanja. Kako je osnivač bio osobiti prijatelj mladeži, to se vidi i po ovoj ustanovi, jer joj je svrha vrlo plemenita i njome se nastojalo što bolje usavršiti svoje gojence u njihovim zvanjima, tako da izlaze odatle kao potpuno spremni majstori…

Spočetka su u ovom domu bila smještena uz naučnike i četiri đaka, koji su pohađali realku u Banjaluci, a nijesu imali zvanja za svećenički stalež. Nu kroz kratko vrijeme primijetilo se da to ne može skupa, jer su đaci valjda zbog svoje "inteligencije" nastojali da imadnu neku prednost nad šegrtima, što je sve ogorčavalo.

Sva nastojanja o pomirivanju nijesu potpuno uspjela, te se napokon uprava odluči da đake smjesti po katoličkim obiteljima u Banjaluci i ove su sad vodile nadzor, a samostan je i dalje doprinosio za njihovo uzdržavanje. Naučnici su voljno obavljali svoje dužnosti i imali su dosta prostog vremena za odmaranje, jer im poslije radnje nije držana nikakva obuka.

Opat Dominik osobno ravna zavodom

Da mladići u najljepšoj dobi ne trate vrijeme uzalud u besposlici, to se uz vjeronauk uvodi poduka u glazbi i pjevanju… Mnogi su šegrti izišli upravo majstori u sviranju pojedinih instrumenata, te su kasnijim sviranjem i kruh zarađivali - naravno u oskudici posla. Znali su ne samo sebe razonoditi, već i čitavo društvo zabaviti prebirući po tankim žicama violine ili tamburice…

 (Br. Klemens) počinje naučnike učiti njemački jezik i ubrzo je ugledao uspjehe svoga rada. Počinje također vježbati gojence u prikazivanju pozorišnih komada, pošto je u to bio vrlo dobro upućen jer je pri dolasku u samostan mnogo radio u omladinskim društvima…

Naučničke predstave nosile su u ovoj okolici rekord i pobuđivale silan interes, ne samo okolišnog stanovništva, već i građanstva banjalučkog. Neprocjenjiva je šteta bila što se sala za predstave nalazila u samostanskoj klauzuri, te je pristup bio dozvoljen samo muškarcima: u ograničenom broju. Mnogima je još i danas živo u svijesti prikazivanje "Muke Isusove", koja je zbilja majstorski, bez prigovora, izvedena bila; pa "Ivo, knez od Semberije" i mnoge druge.

Uz ovaj rad oko obrazovanja mladića pridružuje se i pok. br. Eberhard, sam. graditelj, i podučava gojence u stručnom risanju, jer im je to, kao budućim majstorima od neprocjenjive vrijednosti...

Od godine 1911. u "Domu naučnika" poučavaju se matematika, geometrija, geografija, povijest, sociologija, hrvatski i njemački jezik i stenografija.

Zavod se službeno zvao "Naučnički dom u sirotištu sv. Bernarda i rimokatolička obrtna produžna škola u Delibašinom Selu".

Na svršetku školovanja dobivali su "List osposobljenja" u kojem je stajalo da se od "strane uprave samostana Cistercita Marija Zvijezda kod Banjaluke posvjedočuje kako je dotični "pohađao sa naučničkim domom skopčanu obrtnu produžnu školu", te je "današnjim danom osposobljen za pomoćnika" (npr. kolara, stolara, knjigovođu i sl). U istom listu stajalo je da "potpisana uprava želi mladome pomoćniku dobar uspjeh te ga može... preporučiti". Preporuka je zavisila od sljedećih ocjena koje su se nalazile na poleđini Lista. Naime, ocjenjivali su marljivost i napredak, a iz toga su proizlazile tri vrste preporuke koju je samostan upisivao u Listu. Ocjene za marljivost su bile sljedeće: izvanredno, ustrajno, povoljno, dostatno i nestalno. Napredak se ocjenjivao ovako: vrlo dobro, dobro, dovoljno, dostatno i nedovoljno. Iz toga je proizlazila preporuka koja se upisivala na sljedeći način: najtoplije, toplo i ne može.

I danas se često može čuti kako poneko s ponosom kaže da mu je "otac završio zanat kod trapista".

 

(Nastaviće se)

Nezavisne novine