Propovijed nadbiskupa Vukšića u Gučoj Gori uz 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškoga

Vrhbosanski nadbiskup metropolit Tomo Vukšić predslavio je svečano misno slavlje u nedjelju 4. listopada u Franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškoga u Gučoj Gori čija je samostanska crkva proglašena jubilejskom u prigodi 800. obljetnice smrti sv. Franje za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Propovijed mons. Vukšića prenosimo u cijelosti.

NA PRIJELAZU IZ 12. U 13. STOLJEĆE SVIJETU SE RODI SUNCE

Osam stoljeća od preminuća svetoga Franje

Guča Gora, 4. listopada 2026.

Gospodin Bog u svojoj providnosti često šalje na svijet i među ljude pojedine osobe, koje tijekom svoga života duboko obilježe svoje vrijeme i suvremenike, steknu zasluge, ostave snažan dojam i poruku, te ih se dijelovi ljudskoga roda sa zahvalnošću i rado sjećaju. Rjeđe su, međutim, u ljudskoj povijesti osobe koje svojim naukom, djelovanjem i primjerom ostave tako dubok trag i nadahnjuju toliko velik broj ljudi, da ih se rado sjeća ne samo njihov zavičaj, domovina ili narod kojemu su pripadali, nego za njih zna skoro svo buduće vrijeme i cijela kugla zemaljska te njihov način života nasljeduju brojne osobe stoljećima nakon njihova odlaska s ovoga svijeta. Tako je u ljudskom društvu i povijesti, a tako je i u životu Katoličke Crkve, koja je zajednica vjernika što se nadahnjuju na Isusovu nauku i trude se nasljedovati njegov primjer.

I.

U nasljedovanju primjera Isusa Krista, brojni su kršćani u svom životu uspijevali primijeniti Evanđelje te biti Kristova produljena ruka u povijesti i sjati kao odbljesak Božje dobrote u svojim djelima i poštivanju stvorenja. Njihova je veličina u tomu što su u sebi zaista ostvarili sliku i priliku Božju. Naime, ta sličnost s Bogom u njih je već kod stvaranja, kao i u svakoga drugog čovjeka, bila utisnuta kao ostvariva mogućnost i zadaća, koju u životu treba izvršiti. A, kao izvrsni i uspješni učenici Isusa Krista, oni su ostvarili ponuđenu mogućnost tako što su činili i iza sebe ostavili svetačka svjedočanstva upravo po tomu što su svojim životom ostvarili dio onoga što je lik Krista te naukom i djelom pokazali da su slični Bogu. To je cijela Crkva u njima vidjela i prepoznala te ih postavila za uzore cijeloj zajednici i svakom pojedincu.

Crkva se rado, s ponosom i zahvalnošću sjeća svih miljenika Božjih, koji su ponajprije dokaz da je u ljudskom životu svetost ostvariva. Vjernici stoga od njih uče sveti nauk kako prepoznati pravi put, trude se nasljedovati njihove primjere i svojim molitvama utječu se u njihov zagovor.

Sveci, kao ostvarene duhovne slike Boga, svi su jednako miljenici Božji. No među njima ipak postoje oni, koji su ostavili tako dubok trag u kršćanskoj duhovnosti, da je uvjerenje vjernika o njihovoj sličnosti s Kristom postalo opće. Jedan o takvih miljenika Božjih svakako je sveti Franjo iz Asiza, koji je u svom životu ostvario ne samo duhovnu sliku Boga samoga, nego je u njegovo tijelo Bog utisnuo i fizičku sličnost Kristu tako što ga je obdario znakovima rana Spasitelja svijeta.

Ove godine navršilo se osam stotina godina od preminuća svetoga Franje, pa je u povodu te obljetnice papa Lav XIV., poslužitelj naše vjere i naše radosti, za cijelu Crkvu proglasio posebnu jubilejsku godinu.

Blaženi prijelaz svetoga Franje Asiškog iz ovozemaljskoga života u nebesku domovinu dogodio se 3. listopada 1226. To je povod za ovaj jubilej, koji je vrhunac i ispunjenje nekoliko prethodnih slavlja u čast ovoga sveca: obljetnice postavljanja prvih jaslica, sastavljanja hvalospjeva ljepoti stvorenja, poznatoga kao Pjesma stvorova, te primanja svetih rana na brdu La Verni, svojevrsnoj Franjinoj Kalvariji. Jubilej je, naravno, i poziv svima u Crkvi da, kao pojedini udovi i kao zajednica Tijela Kristova, ostvarimo svetost u svom životu i tako u suvremenom svijetu budemo znakovi prisutnosti svoje svete Glave, Krista Gospodina.

II.

U službenom proglasu ovoga velikog jubileja, Crkva poziva sve kršćanske vjernike, da se ponajprije sa zahvalnošću sjećaju oca i brata našega Franje na slavu Boga, koji ga je ovjenčao krunom svetosti i obilježio znakom Isusovih svetih rana te ga tako uzveličao među ljudima i proslavio među anđelima. I drugo, poziva nas Crkva, da molimo za Franju, to jest da izričemo zahvalne molitve Bogu što nam ga je dao za primjer ali i da, s povjerenjem u Božje milosrđe i blagoslov, molimo Franju sa željom, da nas zagovara pred licem Božjim te Bog i nas učini dionicima svoje svete milosti.

Jubilej svetoga Franje, naime, sretno se nastavlja na redoviti jubilej, kojim smo se tijekom prošle godine sjećali rođenja Isusa Krista, spasitelja svijeta, i kojim smo svi bili potaknuti osobno postati i u svijetu trajno biti hodočasnici nade koja ne postiđuje (usp. Rim 5,5). Tako je ova obljetnica idealan nastavak Isusova jubileja i nova sretna prigoda za našu radost i posvećenje. I još sretnije, obljetnica Franjina preminuća izdaleka najavljuje i na našem putu posvećenja nastavlja nas voditi prema velikom jubileju spasenja, kojim će cijelo kršćanstvo 2033. godine obilježiti dva tisućljeća od središnjega događaja sveukupne povijesti spasenja svijeta, preminuća i uskrsnuća Krista Gospodina, koji je zbog toga bio sva Franjina nada i jest također nada naša (1 Tim 1,1).

Kao kršćani, ojačani svjedočanstvom svetoga Franje, navješćujemo čudesnu istinu da nema pod nebom drugog imena dana ljudima (usp. Dj 4,12) osim Isusa Krista, Otkupitelja čovječanstva. Isto tako radosno propovijedamo, da Gospodin stalno i na razne načine, a osobito po nekim osobama, šalje znakove svoje svete prisutnosti među ljudima, što je također zadivljujuća činjenica, koju trebamo prepoznati. U tom nizu Božjih znakova, Providnost je učinila, da se u doba takozvanih svetih ratova i drugih oružanih sukoba, česte moralne opuštenosti i nerijetko na kriv način shvaćenoga vjerskog žara te pojave samozvanih učitelja vjere, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, „svijetu rodi sunce“. Tim je riječima, naime, poznati Dante opjevao pojavu svetoga Franje koji je, iako sin bogatog oca, izabrao postati siromašan i ponizan.

Franjo je postao autentična slika i prilika Božja, istinski „drugi Krist“ na zemlji, po tomu što je, nasljedujući Isusa, poslije Boga koji mu je uvijek bio na prvomu mjestu, najviše volio konkretnu Crkvu kao Kristovo mistično tijelo na zemlji te što je, iz te ljubavi prema Bogu i Crkvi, svijetu pružio opipljiv primjer kršćanskoga života u skladu s Evanđeljem i stvarnu sliku kršćanske savršenosti te postao čak i fizički sličan Isusu po svetom znaku Njegovih rana, kojima je bio obilježen i blagoslovljen.

III.

Naše doba je vremenski čak osam stotina godina daleko od Franjina, ali sadržajno po mnogočemu slično je onomu u kojemu je živio ovaj svetac. U tom smislu, Franjino učenje je na društvenoj razini također danas suvremeno, korisno, potrebno i valjano te je razumljivo, što ga treba nasljedovati i širiti kao vrlo odgojan i poticajan primjer djelatne kršćanske ljubavi prema svim Božjim stvorenjima i, s druge strane, istovremeno kao lijek protiv mržnje, nemorala, nesloge, sukoba, nasilja, privilegija, korupcije, nepravednog bogaćenja, bijede, zaostalosti, manipulacija, dominacije, loših zakona te drugih oblika industrije nepravde i ponižavanja čovjeka. Naime, cijela Crkva općenito i svi kršćani pojedinačno ne časte svece zbog njihove prošlosti, nego radi svoje sadašnjosti i budućnosti. Tako je i sa svetim Franjom i ovim njegovim jubilejom.

Primjer i nauk svetoga Franje o Božjem apsolutnom prvenstvu i o moralnoj obvezi poštivanja svakoga čovjeka osobito je važan za svako društvo kad u međuljudskim odnosima gasne kršćanska ljubav i kad je brojni gaze; kad se nemoral promiče kao znanje i kultura; kad oni koji kažu da uzdižu slogu među narodima i državama to čine više iz sebičnosti negoli iz iskrenoga kršćanskog duha; kad brojniji zlobno koriste loše zakone i dominiraju nad malobrojnijima; kad neki nasilni moćnici sebi umišljaju skoro mesijansku nedodirljivost; kad virtualno prevladava nad stvarnim; kad se u ime slobode pojedinca širi anarhija subjektivnoga; kad zahtjev za poštivanjem prava nije praćen vršenjem obveza; kad se niječe neprolaznost Božjih pravila morala; kad se ponosi onim čega se pametan stidi; kad su društveni sukobi i nasilje dio svakodnevice i pokušavaju se opravdati sebičnim razlozima iza kojih se krije nakana hegemonije jačega; kad mir svakim danom postaje sve nesigurniji i udaljeniji.

Na crkvenoj razini sveti Franjo uvijek je suvremen i važan, posebice za one koji su izabrali u životu izbližega slijediti njegovu karizmu, nauk i primjer te odlučili živjeti u zajednicama, koje se ponose njegovim imenom. Važna je ova godina za sve franjevačke zajednice, ali jednako i za cijelu Crkvu koja im je dala život i na čijem tijelu postoje i djeluju kao njezini udovi. Neprolaznu vrijednost ima Franjin primjer ljubavi prema Crkvi i jačanju njezina jedinstva, primjer svijesti da kršćanski život postoji samo u Crkvi jer se hrani jedino svetim sokom iz njezina korijena, primjer njegove vjernosti crkvenom autoritetu apostolskih nasljednika, njegovo nastojanje da Crkva raste u svetosti Isusa Krista i nauk o potrebi da se ona na tom putu treba stalno obnavljati i biti razborito otvorena prema novom.

Primjer svetoga Franje u obnovi Crkve osobito je važan u vrijeme kad se uočavaju snage koje bi Crkvu, njezin jezik, rječnik, teme, obrede i način razmišljanja rado zatvorile u prošlo. Franjina želja da Crkva odobri njegovo djelovanje postaje vrlo važan primjer kad nisu rijetke pojave samozvanih učitelja za čije djelovanje apostolski autoritet često sazna tek iz medija. Također, Franjina poniznost od kolosalne je vrijednosti kao primjer, posebice naspram umišljaja da se ima karizmu duhovnih voditelja duša, koja bi proizlazila iz same činjenice da postoji nečija duhovna potreba ili populističko okupljanje.

Primjer svetoga Franje zaista je mnogostruko koristan, ali i vrlo zahtjevan. Njegova je osnovna poruka, da svako novo dobro i svaka svetost na nov način počinju osobnom obnovom i obraćenjem. Odnosno, da svaki kršćanin treba sa sebe svući staroga čovjeka, to jest Adama, i obući se u novoga čovjeka, to jest Isusa Krista. Točno onako kako veli sveti Pavao kada piše, da Isusovi učenici trebaju „odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine“. (Ef, 4,22-24).

                                                                                                                                                                         Tomo Vukšić, nadbiskup