Propovijed nadbiskupa Vukšića na Uskrs u sarajevskoj katedrali

Središnje euharistijsko slavlje u nedjelju Uskrsnuća Gospodinova 20. travnja 2025. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Tom prigodom nadbiskup Tomo uputio je prigodnu propovijed naslovljenu „Uvijek spremni na obrazloženje nade koja je u nama“ koju u nastavku prenosimo u cijelosti:

„Uvijek spremni na obrazloženje nade koja je u nama“

Uskrs; Sarajevska katedrala, 20. travnja 2025.

Milost vam, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina i Spasitelja našega, nade naše (usp. 1 Tim 1,1-2)!

Ovim mislima i svečanim izričajem pozdrava započeo je apostol Pavao pismo jednome od svojih suradnika, kojega je nazvao svojim sinom u vjeri, a slične riječi ponovio je više puta i na drugim mjestima u svojim spisima. To da je Isus nada naša i nada cijeloga ljudskoga roda temelji se na istini da je uskrsnuo. To svjedoče Evanđelja, među kojima i današnji odlomak (usp. Iv 20,1-9,) te vjera i naviještanje apostola, koja se zasniva na Isusovim očitovanjima i njihovu izravnom iskustvu, o čemu čitamo u današnjem odlomku iz Djela apostolskih (usp Dj 10,34-43).

I.

Ustrašeni i ožalošćeni osudom i nasilnom Isusovom smrću te u strahu da bi i oni mogli biti progonjeni, Isusovi učenici su se najprije bili sklonili iza zaključanih vrata, ali su se, ohrabreni Isusovim očitovanjima nakon uskrsnuća i izravnim kontaktom s njim, vrlo brzo pretvorili u hrabre svjedoke istine i javne propovjednike onoga što su vidjeli i čuli.. Tako u današnjem odlomku iz Djela apostolskih čitamo izvještaj kako je Petar vrlo brzo dospio čak u okolicu Cezareje, desecima kilometara udaljenu od Jeruzalema, i hrabro naviještao mnoštvu koje se bilo sabralo: „Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti" (Dj 10,37-42).

Isus je svojim uskrsnućem svim ljudima otvorio vrata vječnoga života i postavio most između ovoga svijeta i vječnoga života, koji je otvoren za prolaz svim ljudima. U tom smislu apostol Pavao za sva vremena poručuje: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! (...) Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi" (1 Kor 15,20.22-23).

Nada u novi život osnovna je poruka svetkovine Uskrsa. To je, jednostavno rečeno, sadržaj događaja Isusova uskrsnuća kojim je On pobijedio smrt i nastavio živjeti na nov način, u vječnosti. Vjerujemo, naime, da je Isus po svom uskrsnuću također prvi među usnulima a da poslije njega slično uskrsnuće slijedi i za one koji su Kristovi. Odnosno, vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni. Ta nada je osnovni lijek za sve oblike nemira i za sve vrste kriza.

II.

Nada je, uz vjeru i ljubav, jedna od tri stožerne, to jest najvažnije, kreposti u kršćanstvu, a konkretiziranje nade u svakodnevnom životu kršćana je nešto što bi se s pravom moglo nazvati primijenjeno kršćanstvo. U tom smislu jubilarna 2025. godina od Isusova rođenja, koja je cijela posvećena upravo kreposti kršćanske nade i njezinu konkretnom svjedočenju, samo je povod za aktualiziranje istine, da je kršćanstvo vjera nade i da su kršćanski vjernici poslani biti svjedoci nade. Odnosno, svjedočenje nade neizostavni je dio života svakoga kršćanina jer kršćanin vjeruje u Isusa Krista, uskrsloga, koji je upravo po tomu, kako piše apostol Pavao, nada naša.

Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni! To je jedna od osnovnih istina kršćanske vjere, koja u obliku nade izriče također svrhu i cilj čovjekova života na zemlji. Ta krepost nade temelji se na Isusovu uskrsnuću, u koje vjerujemo i kojega se današnjom svetkovinom sjećamo, i sastoji se upravo u tomu da očekujemo uskrsnuće svoga tijela i svoj život u vječnosti kao svoju konačnu sreću. Temelj te nade je u Bogu samomu, koji je konačno objašnjenje čovjekova dostojanstva i rješenje pitanja odnosa između života i smrti. Ali: „Ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas često može jasno vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj" (Gaudium et spes, 21).

„Mi, naprotiv, po nadi u kojoj smo spašeni, gledajući na vrijeme koje prolazi, imamo sigurnost da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točki ili mračnom ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave. Živimo, dakle, u iščekivanju njegova ponovnoga dolaska i u nadi da ćemo zauvijek živjeti u njemu: upravo u tom duhu i mi ponavljamo dirljiv zaziv prvih kršćana kojim završava Sveto pismo: 'Dođi, Gospodine Isuse!'" (Papa Franjo, Spes non confundit, 19).

Oni koji žive u utemeljenoj nadi uvijek imaju razlog radosti. U tom smislu, jedna pobožna hrvatska liturgijska pjesma, koja se često čuje u uskrsno vrijeme, kaže: „Isus usta slavni, a mrak nesta tamni, teška žalost minu dan veselja sinu. Dan je sad veselja, dan je Spasitelja. Hvalu svi mu dajmo, radosno pjevajmo."

III.

U Ivanovu evanđelju čitamo kako se uskrsnuli Isus prvoga dana u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, ukazao i stao u sredinu među svoje učenike, ohrabrio ih i rekao: „Mir vama!" te dodao: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas" (Iv 20,21). To je stalna Isusova uskrsna poruka iz koje svaki njegov učenik treba naučiti. Prvo, Isus je uskrsnuo. Drugo, Isus naviješta mir onima koji su u strahu. I treće, svoje učenike Isus šalje da naviještaju istinu o njegovu uskrsnuću i da propovijedaju i svjedoče mir. Oni koji tako rade, zaista čestito čekaju i slave Uskrs. Oni su vidljivi znakovi nade.

Isusovi učenici pozvani su u svijetu biti svjedoci kršćanske nade koja je u njima, „uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1Pt 3,15).

Zapažajući i tumačeći znakove vremena, što je časna obveza kršćana, papa Franjo poziva da Isusov učenik kao svjedok nade mora ponajprije „obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem. Ali znakovi vremena, koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebita spasonosne Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade" (Spes non confundit, 7).

Ponajprije, svaki svjedok kršćanske nade je mirotvorac. On je svjedok uskrsloga Krista koji sve ljude, kao nekada svoje učenike, i danas pozdravlja riječima i željom: „Mir vama!". Dapače, Isusov je nauk da će se mirotvorci sinovima Božjim zvati (usp. Mt 5,9). To je znak nade za kojim u naše vrijeme vape mnoga braća i sestre.

Svijet i svi ljudi u njemu trebaju znakove nade i u tom smislu kršćani su dužnici u odnosu prema svakom čovjeku.. To vrijedi osobito prema onima, poručuje papa Franjo, koji su bolesni, isključeni, marginalizirani, supružnici koji nemaju volje za prenošenjem života, zatvorenici, migranti, iseljenici, izbjeglice, prognanici, osamljeni, siromašni, nezaposleni i napušteni. Pa ipak, posvuda u svijetu, pa i u našem društvu, ponajviše znakove nade trebaju oni koji su sami znak nade, a to su mladi. Njih se ne smije razočarati, jer budućnost se temelji na njima već treba iskazivati blizinu mladima koji su radost i nada Crkve i svijeta! (usp. Spes non confundit, 12).

Kao znak vremena u našim okolnostima u sadašnjem trenutku treba prepoznati također da su se ove godine muslimani, katolici i pravoslavni u isto vrijeme postom pripravljali za svoje velike blagdane te je važno uočiti taj znak jer je post duhovna škola unutrašnje preobrazbe čovjeka.. Vrijeme posta, molitve i dijeljenja je povlaštena prilika za približiti se Bogu i za obnovu odnosa prema ljudima u temeljnim vrijednostima vjere, suosjećanja i solidarnosti. Ta blizina u duhovnom kalendaru nudi priliku, i za to molimo, da hodamo jedni s drugima, u zajedničkom procesu čišćenja, molitve i milosrđa. Isto tako, tu simboliku treba protumačiti da ne želimo živjeti jedni pored drugih, već želimo živjeti zajedno u iskrenom i međusobnom poštovanju i jedni drugima biti znakovi nade.

IV.

Uskrs je osnova i početak nade za svakoga čovjeka, vjernika kao i za onoga tko to nije, jer svaki normalan čovjek želi zauvijek živjeti. Naime, želja za životom je najjača čovjekova potreba i u njezinoj službi su sve druge čovjekove potrebe, težnje i djela. „Kršćanska se nada sastoji upravo u ovome: pred smrću, gdje se čini da sve završava, stječemo sigurnost da se, zahvaljujući Kristu, zahvaljujući njegovoj milosti koja nam je dana u krštenju, 'život mijenja, a ne oduzima', i to jednom zasvagda. U krštenju smo, naime, pokopani zajedno s Kristom i primamo u njemu, uskrslom, dar novog života, koji ruši zid smrti i čini je prijelazom u vječnost" (Spes non confundit, 20). To je nada naša i naš dug svakom čovjeku. Njezini smo svjedoci i to želimo biti!