Propovijed kardinala Gerharda L. Müllera o trećoj obljetnici smrti pape Benedikta XVI.

Agencija kath.net prenijela je propovijed kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, prefekta emeritusa Kongregacije za nauk vjere, izrečene uoči treće obljetnice smrti pape Benedikta XVI. koju je slavio u bazilici svetoga Petra, 30. prosinca 2025. godine. Propovijed kardinala Muellera prenosimo u cijelosti.

„Draga braćo i sestre u Gospodinu,

prije tri godine, na dan svetoga pape Silvestra, svećenik i biskup Joseph Ratzinger završio je svoj zemaljski put i pretekao nas u nebesku domovinu. Ne čekaju nas samo vječni mir i sreća nakon smrti. Prepoznat ćemo Boga koji nas je već zauvijek izabrao u svome Sinu i predodredio za sudjelovanje u njegovoj trojstvenoj ljubavi. Boga gledamo licem u lice, slavimo ga i ljubimo u društvu svih njegovih izabranih svetaca. Spoznaja Boga je cilj svake ljudske duhovne djelatnosti. Jer to je ono što sam Isus, Riječ tijelom postala, kaže: „Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinog pravog Boga, i koga si poslao, Isusa Krista“ (Iv 17,3). To je Sin koji se u svojoj Osobi objavljuje kao „put, istina i život“ (usp. Iv 14,6). Zato smo svi uključeni u sveopći Božji plan spasenja koji želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1 Tim 2,4).

Joseph Ratzinger sebe je uvijek vidio kao suradnika istine. I kao profesor teologije i kao traženi propovjednik uvijek je bio sluga Riječi. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, postavio je standarde najveće brige, intelektualne preciznosti i nepotkupljivosti rimskoga Učiteljstva. Još za vrijeme svoga pontifikata bio je jedan od najvećih teologa na Petrovoj katedri. Ostavio nam je golemo teološko djelo iznimne kvalitete. S pravom je bio priznat kao jedan od velikih katoličkih intelektualaca našega doba. Čak je i Jürgen Habermas, najpoznatiji predstavnik više neomarksističke Frankfurtske škole, koji predstavlja duhovni svijet moderne bez Boga, tražio dijalog s njime kako bi vjernici i nevjernici mogli raditi zajedno na zaštiti modernoga svijeta od hladne smrti antihumanizma i transhumanizma.

Kada sam papi Benediktu poklonio prvi svezak njegove opere omnia, obavijestio sam ga o planiranih 16 svezaka koji bi trebali sadržavati otprilike 25 000 stranica. Umjesto da bude ponosan na tako golem intelektualni rad, on mi je rekao: „Gerharde, tko će sve ovo čitati.“ Malo sam mu neugodno odgovorio: „Sveti Oče, ne znam, ali poznajem osobu koja je sve ovo napisala.“

Cjelovito izdanje njegovih teoloških djela, koje treba razlikovati od papinskih dokumenata, nema za cilj zastrašiti ili čak odvratiti potencijalne čitatelje. Njegova teologija je dar cijeloj Crkvi i budućim naraštajima. Svaki pojedinac ima slobodu izvlačiti staro i novo prema svojim duhovnim, teološkim, filozofskim ili kulturno-teorijskim interesima.

Jedni se usredotočuju na njegove propovijedi za cijelu crkvenu godinu, drugi se okreću tomovima o Drugome vatikanskom saboru, čiji je on bio važan savjetnik, a kasnije i autentični tumač. Treći se okreću svesku s naukom svetoga Augustina o Crkvi kao narodu i kući Božjoj. Međutim, ako bi me koji kršćanin koji traži i bori se u svojoj vjeri pitao što bi svakako trebao pročitati, tada bih mu preporučio tri sveska o Isusu. Činjenica da je ovo djelo objavio pod svojim osobnim imenom kako bi razlikovao svoj teološki autoritet od papinskoga, također izražava najdublje značenje papinskoga primata. Jer svaki papa, kao Petrov nasljednik, svoju najsvetiju zadaću mora vidjeti u sjedinjavanju cijele Crkve sa svim njezinim biskupima i vjernicima u ispovijesti apostolskoga prvaka sv. Petra koji je rekao Isusu: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16).

Ovdje se također odlučuje o budućnosti svijeta i Crkve. Od prosvjetiteljstva se javlja sukob između vjere i razuma. Činilo se kao da su rezultati povijesno-kritičkoga istraživanja Biblije, ali i filozofske kritike spoznaje, pa čak i – osobito u pitanjima postanka svemira i života – u suprotnosti s vjerom u Boga, Stvoritelja, i Isusa Krista, jedinoga Spasitelja.

U stvarnosti, međutim, nema proturječja objavljenoj Istini o svijetu i čovjeku, čak i ako vjera ne zahtijeva potvrdu uvijek pogrešnih nalaza empirijskih znanosti. Vjera se temelji na Riječi Božjoj po kojoj je sve što postoji postalo. Budući da je Isus, pravi Bog i pravi čovjek, sama Istina u svojoj božanskoj Osobi, naše je poznavanje Boga u Duhu Svetomu nepogrešivo i ne može se dovoditi u pitanje čisto svjetovnim znanjem.

Međutim, zadaća je teologa da argumentirano pokažu dublje jedinstvo između vjere u Objavu i svjetovnoga znanja koje se nanovo konceptualizira u teorijama. Jer trebamo uvijek biti spremni dati logički razumljiv odgovor svakomu tko nas pita o Logosu nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). Sin Božji je božanski Logos, Riječ Božja, koja nikada ne griješi i ne vodi krivim putem.

Joseph Ratzinger nam je više puta posvijestio da kršćanstvo, uza sva svoja velika kulturna postignuća u društvenome učenju, glazbi i umjetnosti, književnosti i filozofiji, nije teorija ili svjetonazor, nego susret s Osobom. Isus je istina u svojoj božanskoj Osobi, svjetlo koje obasjava svaku osobu. Svatko tko je od istine, sluša njegov glas.

A što je Crkva? To nije organizacija koju su stvorili ljudi s velikim etičkim i društvenim programom. Kristova Crkva je zajednica njegovih učenika koji za sebe govore i ispovijedaju svijetu: „Vidjesmo slavu njegovu, slavu Sina Jedinorođenca od Oca, puna milosti i istine“ (Iv 1,14).

Joseph Ratzinger, teolog, biskup, kardinal i papa, nije daleko od nas. Jer naša zemaljska liturgija odgovara nebeskoj liturgiji u kojoj se on, sjedinjen s nama, Bogu klanja i njega uzvisuje, ljubi ga i slavi u vijeke vjekova. Amen.“

(kta)