Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Toliškog arhiđakonata

Župa sv. Vida u Vidovicama bila je u četvrtak 5. ožujka domaćini ovogodišnjeg Arhiđakonatskog susreta za Toliški arhiđakonat u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Sudjelovali su svećenici koji pastoralno djeluju u tri dekanata: Brčanskom, Doborskom i Šamačkom. Prema unaprijed utvrđenom programu najprije je u župnoj crkvi slavljena sv. misa koju je predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić čiju prigodnu propovijed, naslovljenu „Svećenici, kao odgojitelji Božjega naroda, dužnici su svima“, donosimo u cijelosti:

---

SVEĆENICI, KAO ODGOJITELJI BOŽJEGA NARODA, DUŽNICI SU SVIMA

Susret svećenika Toliškog arhiđakonata

Vidovice, 5. ožujka 2026.

Nakon susreta svećenika Fojničkog arhiđakonata, koji je održan prošloga tjedna u Kraljevoj Sutjesci, danas smo okupljeni na molitveni i radni sastanak prezbitera, koji žive i djeluju u raznim službama na području Toliškog arhiđakonata.

Na početku ovoga razmišljanja želim u ime cijele Nadbiskupije najsrdačnije zahvaliti za svaki vaš doprinos Crkvi Božjoj, za vaše svjedočenje kršćanske ljubavi i naviještanje Evanđelja. I zajedno s vama molim Božji blagoslov, da se svako vaše plemenito djelo nastavi i raste na slavu Božju i dobro ljudi. Neka u nastavku našega služenja dragi Bog pomogne te ojača i umnoži se sve što je do sada bilo dobro i plemenito u našim životima i djelovanju. I neka nam milosrdni Bog oprosti sve slabosti, obriše svaku sjenu koju smo nanijeli sjaju Evanđelja i neka nas duhovno ojača i okrijepi kako bismo u budućim danima još više bili njemu na slavu i još predaniji sluge njegova naroda.

Služba svećenika, poznato nam je svima, nastavak je služenja Krista svećenika i kao takva svodi se na posvećivanje, poučavanje i svjedočenje. Svećenik je u službi posvećenja članova zajednice Božjega naroda kad s njom i za nju slavi sakramente i ostale znakove Božje prisutnosti, blagoslova i milosti. Poučava pojedince i zajednicu kad naviješta Riječ Božju, a svećenik je najbolji Kristov svjedok kad molitve i pouke, koje vrši, potvrđuju njegova konkretna djela kršćanske ljubavi koja osobno čini i umnaža.

Uz tri opće poznate razine svećeničkoga poslanja i djelovanja, koje se često ponavljaju, želio bih danas podsjetiti na još jednu svećenikovu važnu ulogu. Iako ona po svojoj naravi proizlazi iz poučavanja o vrednotama Riječi Božje, ipak se ne čuje dovoljno često da su svećenici također odgojitelji Božjega naroda. O tomu dosta opširno piše i Drugi vatikanski sabor u svom dokumentu o životu i službi prezbitera (PO br. 6).

Obavljanjem svoga poslanja, svećenici po Kristu, u Duhu Svetom, dovode Božju obitelj Bogu Ocu. Vršeći svoju službu u ime Krista, glave i pastira naroda Božjega, svećenici okupljaju narod Božji i odgajaju ga kao crkvenu zajednicu Isusove braće i sestara. I to trebaju činiti nasljedujući Isusov način odnosa prema ljudima.

Tumačeći ulogu odgojitelja naroda Božjega, koja je vlastita svećenicima, Sabor najprije podsjeća da: „U izgrađivanju Crkve prezbiteri se, po Gospodinovu primjeru, moraju sa svima ophoditi s izuzetnom čovječnošću. Ne smiju s njima postupati kako se sviđa ljudima, nego kako to zahtijevaju kršćanski nauk i život, poučavajući i opominjući ih kao najdraže sinove i kćeri prema Apostolovim riječima: 'Budi uporan i kad je zgodno i kad je nezgodno: opominji, zaklinji, kori sa svom strpljivošću i znanjem' (2 Tim 4,2)."

Svećenikova odgojiteljska uloga nije pedagoška kao što je odgoj koji vrše roditelji prema svojoj djeci. Nije ni edukativna kao ona koju vrše predane osobe u odgojnim i školskim sustavima prema svojim polaznicima, nego se radi o odgoju u vjeri, koji je često zahtjevan više negoli drugi oblici odgoja. Odgoj, koji svećenik vrši, u svom načinu sastoji se od nasljedovanja primjera Krista odgojitelja te je upućen prema postizanju duhovne zrelosti vjernika i njihovu prihvaćanju Kristova nauka i primjeni njegova morala. On pretpostavlja sve druge dobre oblike odgoja i nadograđuje se na njih.

Svećenici kao odgojitelji u vjeri, sami ili preko drugih osoba, dobrih suradnika u dušobrižništvu, brinu se da pojedini vjernici budu u Duhu Svetom dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, da dođu do iskrene i djelotvorne ljubavi prema drugima i dospiju do slobode kojom nas je Krist oslobodio. U tom smislu, da bi se postigla kršćanska zrelost, Sabor naglašava izričito da će mala korist biti od ceremonija, obreda i tradicija, makar i lijepih, ili od udruženja, društava i drugih poduzeća, pa bila i cvatuća, ili od znanja, pa taman i najvećega, ne bude li sve to služilo odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost.

Svaki odgoj upućen je na postizanje neke vrste zrelosti odgajanika. To je svrha svakog odgoja. No, kršćanska zrelost, koja uključuje prepoznavanje i prihvaćanje volje Božje za vlastiti život, više je od obične ljudske zrelosti. Po tomu je kršćanska zrelost različita od svake druge zrelosti. Ona ih sve poštuje, cijeni, na njih se oslanja i nadograđuje ih. I nikad nije dokraja dovršena jer u procesu kršćanskoga dozrijevanja uvijek ima prostora za napredak.

Da bi vjernici mogli promicati i postizati svoju kršćansku zrelost, na pomoć su im svećenici zato da bi u konkretnim situacijama života mogli uočiti što sama stvar traži i što je Božja volja u važnim stvarima kao i u svakodnevnim događajima. A budući da je kršćanstvo vjera koja se nikako ne može živjeti samo za sebe već se, osim u osobnom odnosu prema Bogu, bitno i istovremeno ostvaruje u izravnom odnosu prema drugim ljudima, zadaća je i poslanje svećenika poučavati kršćane također, da ne žive samo za sebe nego da, prema zahtjevima novoga zakona djelatne ljubavi i po milosti koju je primio, svatko služi drugome te na kršćanski način izvrši svoje dužnosti u ljudskoj zajednici.

Osobito je snažna poruka Crkve, da svećenici imaju moralnu obvezu prema svima i da su dužnici svima. Dužni su svima posredovati i naviještati Krista i njegov nauk i, kao dobri odgojitelji, osobito konkretnim djelima i svojim primjerom svjedočiti Kristovu ljubav. Presbyteri omnibus debitores sunt. To jest, svećenici doslovce svima duguju, ali tako da sami budu odgojeni u onome što navješćuju i na što druge potiču, da budu odgojeni odgojitelji.

Duhovno bogatstvo, koje su primili kao dar od Boga, svećenici trebaju umnažati tako što će ga nesebično i velikodušno dijeliti. Naime, ono raste, umnaža se i osnažuje u mjeri u kojoj se nepovratno daje drugima. To jest, Isusovi učenici stječu bogatstvo dijeleći ga s drugima i raduju se tuđem napretku prema kršćanskoj zrelosti.

Dok se trudi dospjeti u stanje odgojenog odgojitelja te se trudi vršiti to časno poslanje na najbolji mogući način, svećenik stalno ima pred očima opomenu Isusa, svog odgojitelja i odgojitelja svih svećenikovih odgajanika, iz današnjeg odlomka Lukina evanđelja (16,19-31), da se samo dobrim djelima potvrđuje vlastita vjera. Radi se o Isusovoj prispodobi o bogatašu, koji nije imao oko da bi uočio potrebe siromaha, niti srca da bi mu udijelio od svoga bogatstva. Zaista, strašno zvuče Isusove riječi: „Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan... A neki siromah, imenom Lazar, priželjkivao je nasititi se", ali bogataš mu to nije udijelio.

Svećenici kao graditelji zajednice kršćana i odgojitelji duša, svjesni bogatstva koje imaju i kojemu služe, nikada se ne daju uvjetovati i nisu u službi bilo kojeg pokreta, ideologije ili neke ljudske stranke nego, kao vjesnici evanđelja i kao pastiri Crkve, svoje snage ulažu u duhovni rast Kristova tijela i tako odgajaju pojedince, pokrete, ideologije, kulturu i stranke.

Zajednica i svećenik u njoj se izgrađuju i napreduju prema kršćanskoj zrelosti, ako imaju svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete Euharistije po kojoj je Krist prisutan. Od nje, dakle, od Krista koji odgaja, treba započeti svaki odgoj svećenika i duha zajedništva. No, svetkovanje Euharistije je iskreno i potpuno, ako vodi do stvarnoga vršenja djela ljubavi, do uzajamnoga pomaganja, do misijske djelatnosti i drugih različitih oblika kršćanskoga svjedočenja.

U ovo korizmeno vrijeme, vrlo je korisno, također za naše svećeničko poslanje, podsjetiti na misao Sabora da crkvena zajednica u kojoj svećenik djeluje, osim liturgijskim činima i naviještanjem, osobito djelatnom ljubavlju, molitvom, primjerom i djelima pokore izvršuje pravo materinstvo prema dušama, koje treba odgojiti za kršćansku zrelost i takve dovesti Kristu. Naime, tek takva crkvena zajednica i svećenik u njoj jesu uspješno sredstvo, koje vjernike vodi Kristu i onima, što još ne vjeruju, pokazuje put do Krista i njegove Crkve. (kta)