Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi na Saboru svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održan je u Sarajevu 15. travnja 2026. godine. Susret je započeo euharistijskim slavljem koje je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Njegovu propovijed naslovljenu „Program svećeničke službe je istina da Sin Božji nije došao suditi svijetu nego da se svijet spasi“, donosimo u cijelosti:

---

PROGRAM SVEĆENIČKE SLUŽBE JE ISTINA DA SIN BOŽJI NIJE DOŠAO SUDITI SVIJETU NEGO DA SE SVIJET SPASI

Sabor svećenikâ Vrhbosanske nadbiskupije; Sarajevo, 15. travnja 2026.

 

 

Kao članove prezbiterija Vrhbosanske nadbiskupije sve vas zajedno i svakoga ponaosob srdačno pozdravljam u sarajevskoj katedrali u kojoj smo se okupili na Euharistijsko slavlje u povodu našega 32. sabora svećenika. Zahvaljujem vam za vaš dolazak i za sudjelovanje u ovom slavlju kao i u kasnijem radnom dijelu. I još više vam zahvaljujem za služenje, naviještanje i svjedočenje narodu Božjemu u zajednicama, koje predvodite kao dušobrižnici, ili na drugim službama koje su vam povjerene.

I.

U ovom razmišljanju predlažem da nas vode misli i poruke odlomaka iz Svetoga Pisma koji se, prema rasporedu biblijskih tekstova, danas naviještaju na Euharistijskim slavljima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja (3,16-21) je dio opisa jednog od Isusovih boravaka u Jeruzalemu. Iako ne znamo pouzdano koliko puta je za vrijeme svoga života bio u Jeruzalemu, može se zaključiti da je Isus, osim poznatoga događaja kad je kao dječak tamo bio s Marijom i Josipom pa nestao njihovu pogledu, uoči blagdana Pashe hodočastio u hram više puta. Jedno od tih hodočašća bilo je na početku Isusova javnog djelovanja. I upravo iz opisa tog Isusova boravka u Jeruzalemu preuzet je današnji odlomak. Dio je razgovora između Isusa i Nikodema, farizeja i uglednoga Židova i učitelja u Izraelu, na kojega je Isusov nauk ostavio velik dojam te je stoga bio uvjeren da je od Boga došao kao učitelj pa je, zbog toga svog zanimanja, došao Isusu po noći (usp. Iv 3,1-2.10).

Iako vjerojatno umoran u te kasne sate nakon napornoga dana, Isus je primio Nikodema, saslušao ga pozorno, vrlo strpljivo s njim razgovarao i održao mu jednu od najduljih i najvažnijih pouka, koja je zabilježena u Svetom Pismu. Današnji odlomak iz te veličanstvene kateheze započinje Isusovim riječima: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). To je rečenica, koju mnogi tumači smatraju najvažnijim retkom u Ivanovu evanđelju sa stanovišta teologije povijesti spasenja. Ona, naime, sadrži jasnu potvrdu da je ljubav Božja jedini, odlučni i pravi razlog što je Sin Božji postao čovjekom i tako se, kao Riječ Božja koja je postala tijelo (usp. Iv 1,14), na vidljiv način nastanio u svijetu.

Kao Jedinorođenac, kao druga osoba Presvetoga Trojstva, Sin ima izravno iskustvo Boga, a kao onaj koji je postao čovjek isti Sin ima iskustvo svijeta. I upravo taj svijet je Bog toliko ljubio, da je dao svoga Sina. Učinio je to s vrlo preciznom nakanom: da nijedan, koji u njega vjeruje, ne propadne, nego da ima život vječni. Iz ovoga je jasno također da je svijet, o kojemu Isus govori, ono što bismo mogli nazvati svijet čovjeka, njegova stvarnost, potrebe, dileme i očekivanja.

Naspram svih mogućih osuđujućih stavova o svijetu, Ivanovo evanđelje kaže da „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (3,17). Međutim, daleko od toga da bi se pomislilo, da Isus nije došao također da prosuđuje svijet i događaje u njemu, da iznosi vrijednosne i moralne stavove o onomu što se događa. Dapače, došao je da prosuđuje ali ne da osudi u smislu odbacivanja, jer došao je da se čovjekov svijet spasi.

Ali kako da se svijet spasi? Na to pitanje današnji odlomak nudi također jasan odgovor koji glasi: Po njemu! Po jedinorođenomu Sinu Božjemu! To jest čovjekov svijet će se spasiti tako što će čovjek učiniti sve što mu je moguće i vjerovati u Sina Božjega, što će potom prihvatiti Isusov način ponašanja kao svoj, a pravila njegova morala kao zakon svoga života.

Vjera u Svjetlost koja je došla na svijet, prvo je pravilo. A drugo pravilo glasi: U životu činiti istinu i vršiti djela koja nisu zla. To su dva pravila suda, koji se sam od sebe primjenjuje. I tko vjeruje, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega (usp. Iv 3,18-19).

Svjetlost i tama dva su pojma koji su vrlo česti u Ivanovu evanđelju i redovito naznačuju moralnu suprotstavljenu podvojenost. Naime, vjera u Krista Sina Božjega, njegov nauk i svjedočenje, te čovjekovo nasljedovanje Isusova primjera i primjena njegova nauka, predstavljaju razdjelnicu, po kojoj se u moralnom smislu razlikuju koji su za svjetlost i žive na svjetlosti, jer žele biti s Bogom i Jedinorođencem, od onih koji se opredjeljuju za tamu tako što odbacuju Boga i Božjeg Izaslanika. Jednostavno rečeno, to je sud u odnosu na čovjekov svijet. Neki ljudi više ljube tamu nego svjetlost što se očituje po tomu što su im djela zla. I tko god tako čini, on ne voli svjetlost, k njoj ne dolazi i boji se da se ne bi razotkrila njegova djela. A naspram tomu, onaj tko živi u istini, slobodno dolazi k svjetlosti da bude bjelodano, da su djela njegova u Bogu učinjena (usp. Iv 3,19-21).

II.

Za svećenike, kao one po čijem djelovanju je Isus zamislio nastaviti svoju nakanu da se svijet spasi, važan je također današnji odlomak iz Djela apostolskih (5,17-26) barem zbog dva razloga.

U spomenutom dijelu svetoga teksta opisane su opasnosti, osude i zabrane, kojima su bili izloženi apostoli. No, glavna tema i poruka ovog odlomka nisu zabrane i opasnosti nego istina da apostoli, uz pomoć Božju, hrabro nastavljaju služiti Božjemu djelu spasenja i ne dopuštaju da ih opasnosti i prijetnje odvrate od toga puta. Apostoli su bili svjesni da kao oni, koji su izabrali donositi svijetu Isusovo spasenje i razglašavati njegov nauk, uvijek trebaju računati s tim, da je upravo križ bio Isusov način, na koji je On svijetu ponudio spasenje, i da je nerazumijevanje za njegov nauk bila vrlo česta reakcija društvene okoline, državne vlasti i pojedinih ljudi. To jest, poruka je nama prezbiterima: Ako je Isusov apostol i njegov svećenik, po naravi svoje službe, „drugi Krist“ u svijetu, a upravo tako ih naziva kršćanska duhovnost i teologija, također kušnje križa i nerazumijevanje okoline su barem ponekad sastavni dio i njihova poslanja. Jasno, pri tomu je uvijek posvema na mjestu ponoviti Isusovu molitvu: Gospodine, ako je moguće, neka me to mimoiđe. No ipak tako da se uvijek vrši volja Božja (usp. Mt 26,39).

Drugu važnu poruku odlomka iz Djela apostolskih nalazimo u njegovu posljednjem retku, koji opisuje reakciju predstavnika vlasti nakon što su otkrili da apostoli, usprkos zabranama, u hramu poučavaju okupljeni narod koji ih je rado slušao. Naime, za razliku od nasilja, koje je vlast prije toga primijenila te zbog propovijedanja poslala apostole u zatvor, ona se sada prilagođava. Odnosno, kako veli sveti tekst, „tada zapovjednik sa stražarima ode te ih dovede – ne na silu jer se bojahu da ih narod ne kamenuje“ (Dj 5,26). To jest, obična potreba vlasti uvjetuje njezin način odnosa prema Isusovim učenicima. Tumači ovog odlomka lako primjećuju dvoličnost predstavnika vlasti koji, samo zbog novih okolnosti koje su nastale, mijenjaju način ponašanja prema Isusovim poslanicima i prilagođavaju ga koristi svoje vlasti, dok apostoli ostaju jednakih stavova i ponašanja. Iz toga proizlazi važna pouka za sva vremena. Naime, Djela apostolska poručuju da je snaga propovjednikâ Evanđelja, koji žive u duhovnoj slobodi i ne daju se uvjetovati izazovima, mogućim laskanjem ili prolaznom korišću srebrenjaka, jača od snage ljudi i sustava koji, radi svojih interesa, imaju moć primijeniti silu i uvjetovati, ili ponuditi materijalnu korist i omogućiti društvenu promociju. Svjestan toga, slobodan propovjednik Evanđelja zato ne dopušta biti uvjetovan, ali rado surađuje sa svima radi općega dobra i tako donosi svjetlo u područja društvenih sjenâ.

III.

Da se svijet spasi (usp. Iv 3,17)! To je osnovna poruka koju nam danas upućuje Ivan apostol. To je osnovni razlog Isusova spasenjskog djela od utjelovljenja do uskrsnuća. To je također osnovni sadržaj, pokretač, opravdanje i svrha ukupnoga misionarskog djelovanja Crkve i svakoga pojedinog Isusova učenika. Istovremeno, služenje Isusovoj želji, da se svijet spasi, osnovna je svrha sakramenta svetoga reda i svećeničkoga služenja. I samo u mjeri u kojoj ga te nakane vode u njegovu konkretnom životu i djelovanju, svećenik živi milost izabranja, ima opravdanje svoga poučavanja i tumačenja nauka Kristova i prima Božji blagoslov za svete čine koje vrši.

Obasjanost svjetlom je Božji dar cijelom svijetu i svima bez izuzetka, a život na svjetlu je kršćanski program, zadaća i ideal. Pri tomu, čovjekov svijet je viđen Isusovim očima ne kao nešto čemu treba suditi nego kao stvarnost, koju je obasjala Božja svjetlost zato da bude spašen. Pa ipak, sama obasjanost svijeta i čovjeka, uključujući i svećenika, ne isključuje mogućnost zatvorenosti za Božju svjetlost, odnosno prostorâ tame i sjenâ strahova u svijetu i čovjeku.

Odnos svjetla i tame u svijetu i čovjeku, odnosno ono što ta dva pojma naznačuju, s jedne strane, i ljubav Božja prema svijetu, s druge, traju i postoje istovremeno kroz cijelu povijest. Toga je, naravno, kao i uloge svećenika svjestan i Drugi vatikanski sabor. Stoga u svom dokumentu o životu i službi prezbitera veli, da Bog ljubi također današnji svijet koji, dok je sapet mnogim grijesima, posjeduje i ne male dobre mogućnosti. Naime, svećenik mora biti svjestan da upravo takav svijet, jer drugoga nema, pruža Crkvi živo kamenje, koje se ugrađuje u Božju kuću po Duhu Svetom, jer taj Duh u Crkvu dovodi braću i sestre. On otvara nove putove prilaza svijetu i čovjeku te savjetuje odgovarajuće prilagođavanje načina djelovanja svećenika (usp. PO 22).

Istina da je Bog tako ljubio svijet te je prikazao svoga Sina Jedinorođenca zato, da svi imaju život, znači da je Bog svijet smatrao vrlo važnim. To jest, da bi dobio mene i tebe, Božji Sin nije se držao svoje jednakosti s Bogom i ostao nevidljiv, nego je sam sebe „oplijenio“ od svoga božanstva tako što je postao obličjem čovjeku nalik (usp. Fil 2,7) te sebe dao za mene i tebe. U tome je ključna poruka posebice za svećenike: Budući da je Bog toliko ljubio svijet, također svećenik, koji je „drugi Krist“, treba ljubiti svijet i zemlju, njihove sinove i kćeri, prostore, ljepote, rane, izazove i muke. Naime, nismo kršćani samo zato da ljubimo Boga nego, prije toga, da vjerujemo da Bog ljubi nas. I kao što je Isus, vođen ljubavlju prema čovjekovu svijetu, prosvijetlio Nikodemovu osobnu noć njegovih dilema i traženja, da mi svećenici ne osuđujemo svijet nego slijedimo primjer Isusa strpljivog i milosrdnog dušobrižnika te pomažemo ljudima, Svjetlošću koja je došla na svijet, prosvijetliti njihove tame. (kta)