Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Fojničkog arhiđakonata

Treći po redu arhiđakonatski susret u Vrhbosanskoj nadbiskupiji 2024., okupio je 7. ožujka u franjevačkom samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rami-Šćitu, svećenike koji djeluju u pastoralu Fojničkog arhiđakonata. Nakon radnog dijela uslijedila je sveta misa koju je u samostanskoj kapelici uz sudjelovanje nazočnih svećenika, predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Homiliju nadbiskupa Vukšića upućenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

PUTOM BOŽJIH ZAPOVJEDI DA NAM DOBRO BUDE

Susret svećenika Fojničkog arhiđakonata

Rama-Šćit, 7. ožujka 2024.

Danas je četvrtak trećega tjedna Korizme i upravo se nalazimo na polovici toga liturgijskog vremena i duhovne i svake druge priprave cijele Crkve za svetkovinu Uskrsa. A glede svoje priprave, njezina načina i konkretnih plodova, mi svećenici pozvani smo propitivati se na dva načina i na dvije razine. Prvo, i mi kao pojedinci, zajedno sa svim drugim kršćanima, prvenstveno smo Isusovi vjernici pa je duhovna priprava u tom smislu i naša vjernička stvar, čast i nakana. A drugo, kao duhovni predvodnici zajednice Isusovih vjernika, koja nam je povjerena, poslani smo biti „uzori stada" (1 Pt 5,4) te se ponizno darivati u svećeničkoj službi i skromno biti na raspolaganje za duhovnu pripravu ostalih kršćana.

I.

Odlomcima iz Svetoga Pisma, koji se navješćuju na svetim Misama kroz korizmeno vrijeme, i mislima koje ti odlomci sadrže, Crkva nastoji probuditi savjesti i popraviti djelovanje vjernikȃ i cijele crkvene zajednice. Pri tomu Crkva rado poseže za tekstovima prorokȃ koji su u Starom Zavjetu pozivali izabrani narod na obraćenje, na ustrajnost u vjeri u jedinoga Boga, na vjernost Božjim pravilima i povratak na pravi put. Ali nalazimo također tekstove proročkih kritika zbog otpadȃ od vjere u jedinoga Boga, moralnih zastranjenja i drugih oblika kršenja Božjih zakona.

Odlomku iz knjige prorok Jeremije (7,23-28), koji se danas naviješta na Euharistijskim slavljima, i koji je jedan od tekstova Prorokove kritike zbog neposluha Riječi Božjoj, prethodi njegova opomena nekim pripadnicima izabranoga naroda zato što su otpali i zastranili u mnogoboštvo i poziv da se vrate vjeri u pravoga Boga. Naime, Jeremiji je došao poziv od Gospodina da njegovu jasnu riječ prenese tim ljudima: „Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. (...) Ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama (...) Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan (...) i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u domu ovome koji nosi moje ime. (...) na svoju sramotu" (Jer 7,3.5-10.19).

Naspram pojavama koje su bile na sramotu, Gospodin je Jeremijinoj generaciji, kao i svima prije toga, jednako poručivao: „Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putom kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude" (Jer 7,23).

II.

Gospodin je, usprkos neposluhu naroda, bio milosrdan i slao proroke, a oni su njegovu poruku prenosili i tumačili, no često nije koristilo. U tom odbijanju Božjih opomena posebice su se isticali Jeremijini suvremenici pa ih Gospodin kori: „Od dana kad oci vaši iziđoše iz zemlje egipatske pa do dana današnjeg slao sam vam tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan, neumorno. Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše, gori od otaca svojih" (Jer 7,25-26).

Prorok Jeremija je, kao pojedinac i kao član izabranoga naroda, osobno ostao na pravom putu vjere i bio je ponizno zadovoljan zbog toga Božjeg blagoslova. No, kao glasnik Božje riječi, Jeremija je u svojoj službi doživio neuspjeh i razočaranje zbog zastranjenja i otpada većega broja članova Božjega naroda.

Razočaranje nad ponašanjem ljudi, međutim, nije bilo samo Jeremijino. Naime, promatrajući pojave oko sebe, i sjećajući se zastranjenja naroda i njegovih padova prije toga, Prorok nastavlja svoj govor tako što narodu prenosi riječi Božjega dubokog razočaranja, jer Božji glas „oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice" (Jer 7,24).

Loša strana tih pojava, koju je Božja riječ kritizirala, ogledala se posebice u tomu što su ljudi, kako piše Prorok, trčali za lažnim božanstvima, a onda dolazili i stajali pred Gospodinom u domu koji nosi njegovo ime. Odnosno, Prorokova je poruka i poziv da liturgijski i drugi vanjski čini štovanja Boga trebaju biti izraz unutrašnjega čovjekova raspoloženja i pristajanja uz njega, izrazi žive vjere i vidljivi znakovi zajedništva s Bogom, a nikako vanjski formalizam.

III.

Jeremijin nauk i primjer višestruko su suvremeni, a nama svećenicima oni su također ohrabrenje.

U ovo vrijeme oslobađanja od svakog oblika duhovne sljepoće radi osobnog obraćenja posvema je na Jeremijinoj liniji kršćanski nauk da: „Boga gledaju jedino oni koji (...) imaju otvorene oči duha. (...) Zbog toga što slijepi ne vide, sunčana svjetlost ne da ne sja, već to slijepi trebaju pripisati samima sebi i svojim očima. (...)

Poput ogledala koje odsijava, dolikuje da tako bude čista ljudska duša. Kad je ogledalo prekrito rđom, u njemu ne možeš razabrati ljudsko lice. Isto tako kad se grijeh nastani u čovjeku, on ne može vidjeti Boga" (sv. Teofil Antiohijski).

Drugo, Jeremija je jedini prorok koji je bio svjestan, da se zlo ne očituje sȁmo u pojedinim konkretnim lošim činima, nego da ono postoji i kao široko uvjerenje i neka vrsta kolektivne apostazije, opće stanje, iz kojega proizlaze pojedini čovjekovi konkretni grešni čini. I znao je zauzeti ispravan stav naspram tomu. – Važno je da svećenici prepoznaju i uoče tu Jeremijinu sposobnost, osobito u naše vrijeme koje je obilježeno sličnom pojavom.

I ne najmanje važno: Jeremija je žalio zbog otpada naroda, bio je razočaran zbog svoga neuspjeha i znao je da ga ljudi ni ovaj put neće poslušati, no Jeremiju to nije spriječilo da ustrajno nastavi govoriti, navješćivati i djelovati kao glasnik Boga, koji je strpljiv i milosrdan. – To je vrlo poučno i poticajno za sve nas, koje je Bog izabrao za navjestitelje svoje poruke, naročito u časovima mogućeg umora, neuspjeha i razočaranja.