Propovijed nadbiskupa Vukšića na 29. susretu dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 17. rujna 2025., euharistijskim slavljem koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić započeo je 29. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskup Tomo uputio je tom prigodom propovijed naslovljenu „Da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ koju prenosimo u cijelosti:

„Da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“

29. susret svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, Sarajevo, 17. rujna 2025.

Kao svećenici Vrhbosanske nadbiskupije okupili smo se na svoj redoviti godišnji susret. U tom nizu molitve, dogovaranja, bratskog susretanja, razmjene iskustava, izvještaja i planiranja budućih koraka današnji susret je 29. po redu. Stoga je ovo još jedna prigoda za zahvalu Gospodinu Bogu ponajprije za dar susreta, koji je uvijek veliko obogaćenje među braćom. Prigoda je ovo također za zahvalu vama što ste svojim dolaskom, molitvom i sudjelovanjem doprinosili te je ovaj lijepi niz mogao trajati. I hvala vam također za svaki doprinos koji ćete dati u svom budućem služenju narodu Božjemu kako bi se i ovo djelo moglo uspješno nastaviti na korist svakoga od nas i na korist dijela Crkve Kristove koji je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

I.

Kao predložak za razmišljanje u ovom Euharistijskom slavlju, liturgijski raspored naviještanja biblijskih odlomaka okupljenoj zajednici danas nam nudi nekoliko redaka iz Prve poslanice apostola Pavla koju je adresirao na svog učenika Timoteja (3,14-16). Poslao je Apostol to pismo kao neku vrstu prethodnice svom pohodu Timoteju, jer se nadao da bi ubrzo mogao poći do njega pa mu se uljudno unaprijed ovim najavio. Ali, budući da su za kršćane općenito ona vremena bila nesigurna i društvene okolnosti vrlo nepovoljne, a često i neprijateljske, Pavao je bio svjestan da možda i neće biti kako je planirao. Stoga, ako bi okasnio te ne bi mogao uskoro doći do Timoteja, šalje pismo također zato da bi ovaj njegov dragi učenik i predstojnik crkvene zajednice u Efezu znao kako se treba vladati u kući Božjoj pa mu u tom smislu piše različite poruke.

Ponajprije piše mu da je Crkva kuća Božja. Ona je dom Boga živoga. Također, ona je stup i uporište istine. Uz to ona je, prema općem uvjerenju zajednice vjernika, također velik misterij pobožnosti i zato se samo vjerom prihvaća. Ta velika otajstvenost, čije razumijevanje nadilazi sposobnost ljudskog uma, odnosi se na Krista koji je Glava Doma Boga živoga, Crkve Božje. Taj kristološki misterij Pavao opisuje u obliku himna i svečano ispovijeda, da se to otajstvo odnosi na Kristovu ljudsku stvarnost, jer u njemu je Bog „očitovan u tijelu". Kristovo je opravdanje u Duhu Svetomu. Njegova je proslava u tomu što je kod utjelovljenja naviješten od anđela, a nakon uskrsnuća viđen od istih nebeskih glasnika.

Ovaj kratak odlomak je od odlučne važnosti barem zbog dva velika razloga. Ponajprije zato što na svoj način definira narav Crkve i sažima središnje točke kršćanske vjere, koje se odnose na Isusovo utjelovljenje, njegovo poslanje i vječnu proslavu. Vrlo je važan ovaj odlomak zato što naznačuje da je Crkva, kao zajednica vjernika, stup i uporište istine te su njezini članovi, na unutrašnjoj razini svoga postojanja i djela, pozvani živjeti međusobne odnose uzajamnoga suosjećanja, podrške i solidarnosti, kao što to čine udovi istoga tijela ili odgovorni ukućani istoga Doma. Takva svijest posvemašnje uzajamnosti i praksa opće solidarnosti su apsolutna kršćanska novost, koju je Krist donio na ovaj svijet, i trebaju biti odraz i očitovanje osobne vjere koja se, prema pravilima Riječi Božje, živi u ljubavi i strpljenju.

Odlomak je vrlo važan također zato što jasno naznačuje poslanje kršćana u svijetu. Naime, Pavao podsjeća da Krist, koji je očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela i uznesen u slavu, mora biti propovijedan među narodima i vjerovan u svijetu. To poslanje kršćana, osim što je također Isusova zapovijed, proizlazi iz same naravi Radosne vijesti. Radi se, naime, o radosti koja je ponuđena svima i na koju svi imaju pravo. Stoga je Isusovi učenici šire među narodima kako bi Isus, prvina usnulih, i sva radost zbog njegova uskrsnuća i života vječnoga, bili upoznati i vjerovani u svijetu te kako bi na kraju i svi koji su Kristovi bili uzneseni u slavu.

Viđena ovdje kao kuća Božja, nazvana stup i uporište istine, poruka je ovog odlomka također da je Crkva, uz već rečeno, životna stvarnost ispovijedanja vjere i odgovornoga ponašanja, a ne fizička građevina ili organizacija. To je jasno i zato što u vrijeme pisanja ovoga svetog teksta još nije ni postojao običaj da kršćani podižu posebne građevine za kult. Tako, kuća Božja nije prvenstveno ni struktura, koja bi postojala kao organizacija i funkcionirala kao neka vrsta mnoštva lokalnih pojavnosti dobro uređene multinacionale. Ona nije zamišljena ni kao područje natjecanja za prestiž ili vlast, nego kao prigoda za radosno služenje. Ona je zajedništvo ljudi koji su sjedinjeni u Isusu Kristu i opravdani u Duhu. Ona je zajednička kuća u kojoj bi svaki član trebao osjećati podršku drugih i uzajamno jednako uzvraćati. Ona je zamišljena kao prostor za natjecanje u dobroti. To je bila Isusova nakana kad je osnivao Crkvu. To je njegova želja koja nikada neće prestati. A sve pojavnosti i organizacije, koje su također dio crkvenoga života, u službi su tih vrednota i njihova sredstva. Sve drugo i drukčije unosi nemir kuću Božju, osiromašuje njezine ukućane, nije na radost Isusu, pojavljuje se kao opterećenje što kuću Božju udaljuje od one kako ju je opisao Pavao.

II.

U Pavlovu načinu razmišljanja Crkva je viđena kao središnja točka volje Božje u svijetu. A kad u ju naziva kuća Božja, očito misli na zajednicu osoba, koji su dom i obitelj Božja. Slika kuće, doma i obitelji nosi sa sobom bitnu poruku da je život u takvoj zajednici obilježen posebnim odnosima, uzajamnostima i odgovornostima među članovima. Naime, s članovima obitelji, koje se ne može birati, nije kao s prijateljima koje izabiremo zato što nam odgovaraju ili nam se dopadaju. Stoga u Crkvi nije glavno pitanje: da li nam se članovi dopadaju? nego je pitanje: ljubimo li jedni druge? A prijateljstvo treba doći kao posljedica i plod ljubavi. U kući Božjoj, naime, ne vladaju odnosi u kojima se prijatelje bira prema vlastitoj sklonosti i simpatijama, već vladaju odnosi na osnovu krvnoga srodstva udova s Glavom, s Kristom, koji je svojom krvlju uspostavio te nove odnose, zapovjedio ih i ostaje njihov rodonačelnik.

Crkva je kuća Božja zato što svatko, tko u nju želi ući, biva primljen prema pravilu Isusova milosrđa. To je njezina svrha. Isus je u njoj jedini domaćin. Stoga oni koji smatraju da mogu biti kršćanski vjernici, a da ne pripadaju Crkvi, izgledaju kao neka vrsta vjerskih beskućnika, bez krova nad glavom.

Crkva je stup i uporište istine koja treba biti čuvana cjelovita, vidljiva u primjeni i naučavana svima. Važno je na to podsjećati posebice u vrijeme kad se nameće takozvana kultura mišljenja u kojoj bi čak i istina trebala biti samo jedno od mišljenja. Naspram širenju takve kulture, kršćani naviještaju da istina vjere, osim što je trajna, treba biti ispovijedana i naviještana, a u moralnom dijelu također primijenjena i ostvarena. Pri tomu kršćani, a posebice predstojnici zajednica, znaju da je njihov život sredstvo naviještanja. Takav način života je primijenjena istina i potvrda njihova pristajanja uz Krista. I tek na takav način živih svjedoka Krist je po nama autentično prisutan i propovijedan među narodima i u nama vjerovan u svijetu.

U vremenu sve češćih pojava da se čovjek osjeća samodostatan i da svoj život uređuje bez Boga, službenik Crkve se može usporediti s veleposlanikom kralja kojega se problematizira i ignorira i predstavnikom kraljevstva koje se smatra čudnim, suvišnim i nepotrebnim. Stoga, uspoređen s veleposlanicima drugih kraljeva ovoga svijeta, u takvoj situaciji Kristov veleposlanik je nerijetko u nelagodnoj situaciji. Naime, Božji suverenitet u naše vrijeme snažno je osporavan i sve češće se ne priznaje, a Crkvu se promatra kao jednu od interesnih grupa i zajednica, a autoritet veleposlanika redovito proizlazi iz priznavanja suverenosti onoga tko ga šalje da mu bude predstavnik. U takvoj situaciji, izložen nelagodi neprihvaćanja, svećenik je u napasti ugledati se u neka druga kraljevstva i usvojiti način ponašanja prema njihovim pravilima te jačati suverenitet svoga Kralja na njihov način, na primjer: argumentima akademskoga prestiža, financijske snage, političkog ugleda i poznanstava, galerijskoga blještavila, graditeljskog umijeća, pastoralnoga populizma i slično.

III.

Pitanje je: Je li prihvaćanje tih pravila upravo ono što Crkva Boga živoga i svećenik u njoj trebaju činiti? Za nalaženje odgovora na to pitanje, koji je zahtjevan i složen kao i postavljeno pitanje, sigurno je da nema jednostavnih rješenja. No sigurno je također da je polazna točka toga traženja primjer Isusa, svjedoka Božjega, raspetoga na križ. On naime nije očitovan u tijelu niti je osnovao svoju Crkvu zato da bi dokazivao svoj božanski autoritet već da bi On očitovao Božju ljubav, a Crkva naviještala njegov način kraljevanja, ponajprije tako što će svjedočiti Božju ljubav prema svijetu. Toj ljubavi ni križ, ni osporeni suverenitet ni nelagoda zbog odbacivanja nisu bile zapreka. To je veliko otajstvo svećenikove pobožnosti i treba biti sadržaj njegova naviještanja. Također, govoreći svećenicima, papa Lav XIV. je u nekoliko navrata upozorio na važnost svećeničkoga života i djelovanja, koji će se zasnivati na Isusovu primjeru, njegovu načinu odnosa prema ljudima i očitovanju suvereniteta ljubavi. Naime, sličnost s primjerom Isusova srca svećenika čini osobno radosnim, a to duhovno zadovoljstvo čini ga blizim Bogu, narodu Božjemu, biskupu i drugoj braći svećenicima.

Draga braćo, ovo nam danas poručuje apostol Pavao da znamo kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine (usp. 1 Tim 3,15).