Propovijed nadbiskupa Vukšića na proslavi sv. Klare Asiške u Brestovskom

Blagdan sv. Klare Asiške proslavljen je u nedjelju, 11. kolovoza 2024. u samostanskoj crkvi sestara klarisa u Brestovskom pokraj Kiseljaka misnim slavljem koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju u koncelebraciji s petnaestak svećenika. Slavlju su nazočili bogoslovi, časne sestre i velik broj vjernika iz Brestovskog i okolnih župa. Euharistijsko slavlje svojim pjevanjem uveličao je župni zbor s tamburašima pod vodstvom župnika fra Mirka Majdandžića. Nakon misnog slavlja vjernicima su podijeljeni blagoslovljeni kruščići, a potom je uslijedilo druženje uz pjesmu i okrepu u župnom dvorištu i dvorani samostana.

Tom prigodom nadbiskup Vukšić uputio propovijed naslovljenu „Sveta Klara: Sin je Božji postao za nas put koji je riječju i primjerom pokazao“ koju prenosimo u cijelosti:

Ovom svetom Misom, zajedno sa dragim i poštovanim sestrama klarisama, danas u Brestovskom pridružujemo se proslavi blagdana svete Klare, redovnice i izravne suradnice svetoga Franje, koja je rođena u Asizu 1194. godine. U istom gradu je svetački živjela i umrla 1253., a proglašena je svetom već 1255. godine. Za vrijeme svoga bogatog i uzornog života utemeljila je kontemplativni Red sestara, koje se po

njoj općenito nazivaju klarise. A njezin način nasljedovanja Isusa Krista potaknuo je i druge crkvene osobe pa su tijekom kasnijih stoljeća, na raznim stranama po svijetu, drugi utemeljitelji osnovali još devet ženskih družba, koje nose ime ove svetice, i nadahnjuju se njezinim primjerom i duhovnošću.

Božjoj providnosti zahvaljujemo za dar primjera svetosti na način svete Klare, a dragim sestrama klarisama čestitamo blagdan njihove svete Utemeljiteljice sa željom, da njezin primjer bude razlog optimizma i nade na putu obraćenja i posvećenja i vama, drage sestre, i svima nama, koji smo se rado pridružili vašemu slavlju, zahvalama, molitvama i radosti.

I dok su osnovni podaci o svetoj Klari mnogima poznati, nije toliko znano da je ova svetica 14. veljače 1958. u Katoličkoj crkvi službeno proglašena zaštitnicom televizije. U tom crkvenom dokumentu (papa Pio XII.) kaže se da od televizije „mogu proizaći vrlo velike koristi a, nažalost, i ne male štete“ pa se stoga učinilo prikladnim jedno tako važno otkriće, kao što je televizija, staviti pod posebnu nebesku zaštitu da bude promicana korist od nje. Zato je sretna je okolnost da ovo Misno slavlje izravno prenosi Radiotelevizija Herceg-Bosne, jer se time pruža izvrsna prilika javno zahvaliti svim televizijskim djelatnicima, koji daju svoj doprinos u promicanju dobrote i svake druge koristi za ljude, te i njima čestitati blagdan njihove zaštitnice.

I.

Ostavština svete Klare je velika i mnogi bi sigurno željeli posjedovati barem neki dio toga blaga. No za razliku od dobara i plodova rada što ih brojni ljudi ostavljaju iza sebe nakon odlaska s ovoga svijeta, i čiji potomci, uglavnom bez velika truda i napora, po samom pravu nasljeđivanja lako postaju njihovi stvarni vlasnici, sva ostavština svete Klare je isključivo duhovna i za ulazak u njezin posjed, osim volje i želje, traži se također ne mali napor. To bogatstvo nalazi se ponajprije u njezinu načinu nasljedovanja Isusa Krista i primjeru, na koji je živjela svetost, te potom u malo spisa koje je ostavila iz sebe. I ostavila je to blago doslovce svima. Ponuđeno je svima i svatko ima pravo na njega No, iako su svi uključeni u to pravo na to blago, nitko ne postaje se njegov stvarni vlasnik po zakonu o nasljeđivanju, već u dugom i napornom procesu osobnoga duhovnog pročišćenja, koje se sastoji od oslobođenja od

svega lošega, stvarnoga pristajanja uz Krista i nasljedovanja njegova načina ljubavi prema svim Božjim stvorenjima. Dakle, svetački primjer svete Klare je njezina ostavština.

Osim bogatoga primjera života za nasljedovanje, koji nam je ostavila sveta Klara, nakon nje je ostalo i nešto spisa među kojima i njezina oporuka (_Spisi svetoga Franje i svete Klare_, Dionizije Lasić-Serafin Hrkać, prev., Fram-Ziral, Mostar 2005., str. 158-163). U svemu tome, iako je malo slova i još manje redaka, mnogo je dubokoga sadržaja i važnih pouka za duhovni život, kako sestrama klarisama tako i svim

Isusovim vjernicima. Stoga, iz „Oporuke svete Klare“ predlažem nekoliko misli za nastavak našega razmišljanja.

II.

Ponajprije, piše Klara svojim sestrama, onima koje su tada bile u samostanu i onima koje će, bilo kada i bilo gdje, u budućnosti izabrati život u njezinoj zajednici, da su dužne zahvaljivati Gospodinu Bogu, nebeskom Ocu, za dobročinstva koje su primile i koje svaki dan primaju, među kojima jest dobročinstvo njihova poziva. I, koliko je dobročinstvo savršenije i veće, veli ona, toliko smo više dužniji. To je pravilo koje jednako vrijedi za sve Isusove vjernike, jer njihovo je dostojanstvo vrlo veliko i iz njega proizlazi njihov jednako velik dug svjedočenja Božje dobrote prema svima. U tom smislu, sveta Klara svojim sestrama poručuje: Sin je Božji postao za nas put što nam ga je riječju i primjerom pokazao, a naš nas je preblaženi otac, [to jest, sveti Franjo] pravi njegov ljubitelj i nasljedovatelj, poučio.

Po svecima Bog uvijek djeluje među ljudima. Po njima i njihovu svjedočenju ljubavi Bog je na osobit način prisutan u ljudskoj povijesti jer: Gdje je ljubav, tamo je Bog! Odnosno, kako se čita i Prvoj Ivanovoj poslanici: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). Zato sveta Klara u nastavku oporuke piše, da moramo razmisliti o svim dobročinstvima koje nam je Bog dao, a među ostalima, o tomu da se „udostojao po ljubljenom našem blaženom ocu Franji među nama djelovati“. U tomu trebamo vidjeti veliku dobrotu Božju nad nama, koji se je u svojem preobilnom milosrđu i ljubavi udostojao po svojem svecu govoriti i o našem pozivu.

Nastojanjem svoga duha i tijela, poručuje sveta Klara, moramo obdržavati zapovijedi Boga i Oca našega da, pomoću Božjom, umnogostručimo talente koji su nam darovani. A u nastavku piše doslovce: „Nas je sam Gospodin postavio kao uzor za primjer i ogledalo ne samo drugim ljudima nego i našim sestrama, koje će Gospodin pozvati u naš poziv, da i one budu ljudima u svijetu za ogledalo i primjer. Kad nas je, dakle, Gospodin pozvao na tako velike stvari, da se na nas mogu ugledati one koje će biti drugima ogledalo i primjer, dužne smo mnogo blagoslivljati i hvaliti Boga i još više se poticati, da u Gospodinu činimo dobro. Stoga, ako budemo živjele na spomenut način, ostavit ćemo plemenit primjer drugima te ćemo veoma kratkim naporom postići nagradu vječnog blaženstva.“

Kao što je sveta Klara je bila izravno povezana sa svetim Franjom, i sestre klarise svih družba duhovno su povezane s nekim od franjevačkih redova, čiji su članovi redovito njihovi duhovnici. To duhovno srodstvo nije samo plod dobre volje duhovnih sinova svetoga Franje i kćeri svete Klare, već je jedna od ostavština ovo dvoje svetaca. O tomu sveta Klara u oporuci veli: „Kad je blaženi Franjo opazio da se mi, krhke i slabe po tijelu, ipak ne odričemo nikakve tjeskobe, siromaštva, napora, nevolja ili zapostavljanja i prezira od strane svijeta, nego da smo, štoviše, po primjeru svetaca i njegove braće, smatrale to velikom ugodnošću, ganut samilošću prema nama, zadužio

je sebe i svoj Red, da će o nama kao i o svojoj braći voditi marljivu brigu i posebnu skrb.“ Stoga, kao vrhbosanski nadbiskup, srdačno zahvaljujem braći franjevcima što, vjerni volji svog Utemeljitelja, ovdje u Brestovskom već nekoliko desetljeća, otkako postoji ovaj samostan, nastavljaju tu lijepu tradiciju brige i skrbi. U skladu je to s voljom svete Klare koja je napisala i ove riječi: „Preporučujem i ostavljam na brizi svoje sestre, koje su sada i koje će doći, nasljedniku preblaženog oca našega Franje i čitavome Redu, da nam budu na pomoći u napredovanju u službi Bogu, a osobito u obdržavanju presvetog siromaštva.“ Bog vas blagoslovio! I nas zajedno s vama.

Sve zajednice kršćana su dio Crkve Kristove i samo kao njezine grane žive i donose plodove. One su, kao i svaki pojedini kršćanski vjernik, kako bi rekao apostol Pavao, doslovce udovi Kristova tijela koje se zove Crkva. U tim udovima Crkva živi i, kao što je svaki ud običnoga tijela živ dok je dio cjeline, tako je i s duhovnim udovima Crkve koja, voljom Božjom, ima svoj hijerarhijski ustroj. Također toga je bila svjesna sveta Klara što potvrđuju njezine riječi: „Priskrbila sam od gospodina pape Inocenta, u vrijeme kojega smo započele, i od ostalih njegovih nasljednika, da se njihovim povlasticama učvrsti naš zavjet presvetoga siromaštva, koje smo Gospodinu i blaženom našem ocu obećale, da ne bismo ikad od njega odstupile. Radi toga prigibam koljena te duhom i tijelom prignuta preporučujem svetoj rimskoj Crkvi, vrhovnom svećeniku, (…), sve svoje sestre koje su sada i koje će doći, da bi, za ljubav prema onom Bogu, koji je siromah bio položen u jasle, siromah živio u svijetu i gol visio na križu, uvijek svome malenome stadu, što ga je Bog Otac porodio u svojoj Crkvi (…), učinio da obdržavaju sveto siromaštvo, (…), i da se udostoji uvijek podržavati ih i sačuvati.“

III.

Svoju duhovnu ostavštinu zajednici sestara, sveta Klara je zaključila zahtjevnim riječima, koje s dubokom zahvalnošću ponavljamo, jer su potrebne svim ljudima, a posebice onima koji se ponose Kristovim imenom: „Opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sve svoje sestre [i sve kršćanske vjernike], koje su sada i koje će doći, da uvijek nastoje slijediti put svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časnoga svetog ponašanja, kako smo poučene od Krista i od preblaženog oca našega Franje u početku našega zajedništva.

Po tim krepostima, ne po našim zaslugama nego po samom milosrđu i milosti darovatelja, sam je Otac milosrđa raširio miomiris dobra glasa među one, koji su daleko i koji su blizu. A iz ljubavi Kristove, ljubeći se među sobom, pokažite na vani onu ljubav, koju imate unutra da, tim primjerom izazvane, sestre [kršćani] uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi.“