Propovijed biskupa Majića na 33. obljetnicu pokolja nad Hrvatima Briševa: Činom praštanja prekida se lanac zla

Banjolučki biskup mons. Željko Majić slavio je misu u petak 25. srpnja u selu Briševo pokraj Prijedora gdje su srpske postrojbe 24. i 25. srpnja 1992. godine pogubile 67 civila-Hrvata. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti.

ČINOM PRAŠTANJA PREKIDA SE LANAC ZLA

Briševo, 25. srpnja 2025.

Draga braćo i sestre!

Božjom milošću evo smo se i ove godine sabrali oko Kristova oltara da milosrdnom Bogu preporučimo duše nevino pobijene braće i sestara ovoga mjesta Briševa, žrtve zločina koji se dogodio 24. i 25. srpnja 1992. godine. Tada je ubijeno 67 civila – Hrvata – među kojima su bile i žene, djeca, starci. Svjedočanstva preživjelih opisala su brutalnost na najgori mogući način: silovanja, mučenja i ubijanja, prisiljavanje žrtava da kopaju vlastite grobnice, članove obitelji da gledaju kako im muče najmilije i pred očima im nestaje selo koje su generacijama s velikom mukom u ljubavi gradili. Teški su to zločini koji vape u nebo poput nedužne krvi Abelove (Post 4,10) i koji su nam se snažno usjekli u sjećanje. I spomen na njih otvara bolne rane srca.

No, draga moja braćo i sestre, mi nismo danas ovdje samo zato da Božjem milosrđu preporučimo duše naših dragih nevino ubijenih. Mi smo danas ovdje i radi toga jer želimo moliti da se ovo zlo više nikada ne dogodi. I ako nosimo sjećanje na strašan zločin - a nosimo ga - mi ga doživljavamo u dubokoj svijesti da se zlo može ponoviti ako živimo i gradimo svijet bez Boga. Jer, ondje gdje Bog ne kraljuje, đavao caruje. A pobjeda kraljevstva Božjega – kraljevstva mira i pravde, istine i ljubavi nad carstvom zla – carstvom mržnje i osvete, jest u oproštenju. Sam Isus, prije nego će predati Duh Ocu, s križa je zavapio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Lk 23,34). Dakle, put istinskog, pravog i potpunog života u miru jest put oproštenja.

Papa Ivan Pavao II., sveti, govorio je: „Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom…“. Stoga i moj prvi poziv na ovom svetom mjestu jest poziv da kao vjernici očistimo svoje sjećanje od mržnje, zavade i želje za osvetom.

Znam, proces je to bolan i težak zbog tereta prošlosti koji tišti sadašnjost, zbog bremena uspomenâ na nasilje i tlačenje. No, oproštenje nas oslobađa od tog tereta, oproštenje je oslobođenje od grijeha i zlih sila i Božja ponuda novoga života. I nemojmo se bojati ili pomisliti da smo u tom procesu slabići. Jer praštanje ne znači umanjivanje težine zla ili zatvaranje očiju pred zlom. To nije pasivan odnos prema zlu, nego jedan od mogućih odgovora na zlo, a to je da ga se pobijedi dobrom. Spremnost na opraštanje svjedoči o osobnoj pobjedi nad zlom i o spremnosti na dobro; o pobjedi svjetla nad tamom koja je toga zlokobnog jutra i dana prekrila ovo mjesto. Činom praštanja prekida se lanac zla, koji se osvetom samo produžava i povećava. Povrijeđena osoba ne odriče se sebe, nego se odriče osvete i mržnje, toga najsnažnijeg neprijatelja blagoslovljene sadašnjosti i sretne budućnosti.

Za ovo Misno slavlje odbrao sam ulomak iz Evanđelja po Mateju koji nam donosi dio - bolje reći središte - Isusova Govora na gori – Blaženstva: Mt 5,4-12.

Kada čitamo Blaženstva, ili bolje kazano o njima razmišljamo, onda shvaćanje – prihvaćanje prvoga dijela blaženstva jedino je moguće u onome, kako kaže sv. Pavao, „što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Tako u Blaženstvima čitamo da je siromašnima duhom pripravljeno kraljevstvo nebesko, žalosnima utjeha, krotki će baštiniti novu zemlju, gladni i žedni pravednosti nasitit će se vječnim dobrima, milosrdni će postići milosrđe; čistima srcem obećava se vječno gledanje svoga Stvoritelja, mirotvorci se uzdižu na dostojanstvo Božjih sinova, a progonjenima je zajamčena velika plaća na nebesima.

Dakle, Blaženstva ukazuju na nebo i obećavaju spasenje koje nam donosi Isus Krist. Sveti Ivan apostol piše: "Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,2-3). Da bi se u nebo došlo, treba biti čist kao što je sam naš Otkupitelj i Spasitelj, Isus Krist. U knjizi Otkrivenja jasno stoji da „u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27).

U dubokoj nadi, a ovu sv. Misu slavimo u Jubilarnoj – Svetoj godini, Godini nade, mi vjerujemo da su sva naša nevino pobijena braća i sestre, sjedinivši svoju krv s Krvlju nedužnog Jaganjca i u Krvi Jaganjca pročišćena, njemu samomu suobličena i da ga gledaju „licem u lice“ (1 Kor 13,12) ostvarivši Blaženstva: da su baštinici obećanja; da su njihove vremenite žalosti pretvorene u vječnu radost; da su posjednici pripravljena Kraljevstva nebeskoga; da su njihova krotkost, žeđ za pravednošću i mirom nagrađeni velikom plaćom na nebesima, kraljevstvom istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevstvom svetosti i milosti.

A mi, draga braćo i sestre, u ovoj evanđeoskoj Istini živimo povjereno nam vrijeme za ovozemaljsko putovanje. Kristov poziv nije poziv s nedostižnih visina, nego poziv Čovjeka koji se suživio s našom boli. Što više, Čovjeka koji, kako ga je stoljećima unaprijed najavio prorok Izaija, bio prezren i odbačen od ljudi; Čovjeka boli vična patnjama od kojega je svatko lice otklanjao. Ali Čovjeka koji je boli naše preuzeo na sebe; zbog naših grijeha proboden, zbog naših opačina satrven; Čovjeka koji je radi našega mira kažnjen, i čije nas rane iscijeliše (Iz 53,3-5).

Zaključimo ovo razmišljanje molitvom:

Gospodine, molimo Te za duše svih nevinih žrtava ovoga Briševačkog pokolja i za sve nevine žrtve na tolikim stratištima svih ratova. Obasjaj ih svjetlom Lica svoga. Utješi njihove obitelji, a sve nas obdari svojim svetim mirom. Daj da svatko od nas bude graditelj mira i svjedok istine. Amen.