U kojoj mjeri vjera podnosi liberalno društvo?

Nakon izbora prvog demokratski izabranog egipatskog predsjednika na naslovnoj stranici dnevnika “Süddeutsche Zeitung” od 26. lipnja objavljen je članak pod slijedećim naslovom: „Mohammed Mursi pomaže političkom islamu kako bi ostvario najveću pobjedu odbacujući zapadne vrjednote“. Pod kojim vidom se govori o „zapadnim vrjednotama“? Kultura je nositeljica vrjednota poput slobode, mira, ravnopravnosti i straha Božjeg a kulture se međusobno razlikuju prema prioritetu vrednota. Da li će Mursi slijediti tvrdu liniju Muslimanske braće ili će uistinu biti predsjednik svih egipćana, dakle i šijita, i kopta i laika ovisit će, između ostalog, o činjenici smatra li vjersku slobodu i druga temeljna prava jednog liberalnog ustava samo kao vrjednote ili kao principe. Zapravo treba priznati da načela racionalno utemeljeni principi trebaju biti osjetljivi na situaciju u kojoj se primjenjuju ali, upravo zato što su načela kao takva oni vrijede za sve i k tome nisu čak ni prima facie u sukobu s „vrjednotama“ drugih kultura. I na Zapadu su temelji legitimiteta političke vlasti po naravnom zakonu na početku bile usko povezane s načinom na koji su se shvaćale strukture kósmosa i pólisa s objavom Boga koji otkupljuje ili Božjem promislu koji se realizira u stvaranju. Samo moderno pravo razuma ukinulo je značaj metafizičkih i vjerskih utemeljenja ovih globalnih poimanja za ona načela koja su dobila pozitivnu valjanost u ustavnim revolucijama XVIII stoljeća.
Polazeći od ovako ograničenog antropocentričnog pogleda, demokracija i ljudska prava su za suvremena društva dva stupa međusobno povezana kroz političku moć. Kroz postupnu decentralizaciju u shvaćanju sebe i svijeta, slobodne i jednakopravne osobe moraju otkriti ono što je dobro za svakoga od njih pojedinačno. Ovo pojmovno povezivanje pravde i dobra dovelo je do neovisnog poimanja legitimiteta stvaranja svijeta ili povijesti u svojoj cjelokupnosti, omogućavajući na taj način ideju sekularizirane vlasti države. Na Zapadu je više-manje ostvareno prikladno institucionalno odvajanje između države i religije kroz dogovor koji je veoma različit od kanonskog prava.

Nesekularizirano civilno društvo

Sekularizacija vlasti države ne znači sekularizaciju civilnog društva – u Sjedinjenim Američkim Državama od samog početka nije imala te namjere. Ta okolnost stavlja građane vjernike u paradoksalni položaj. Liberalni ustavi jamče svim vjerskim zajednicama (vodeći računa o negativnoj slobodi religije) isti prostor a istovremeno državne ustanove, koje te odluke prihvaćaju kao kolektivno obvezujuće, štite od političkog uplitanja od strane najjačih pojedinačnih vjerskih zajednica. Posljedica toga je da iste osobe, kojima se garantira življenje vjere, u ulozi građana članova države moraju sudjelovati u demokratskom procesu koji bi na koncu morao biti lišen od bilo kojeg religioznog natruha. Odgovor koga daje laicizam je nezadovoljavajući.
Vjerske zajednice, u mjeri u kojoj u civilnom društvu vrše vitalnu ulogu ne mogu biti odstranjene iz javnog političkog okružja i prisiljene na privatno okružje jer politika odlučivanja ovisi od javne uporabe razuma kako vjernika tako i nevjernika. Ako se nije ukinulo očitovanje najrazličitijih mišljenja, doprinos religije o moralno složenim pitanjima kao što su pobačaj, eutanazija, prenatalne genetske intervencije ne smije se sa strane demokratskog procesa odlučivanja u korijenu isključiti. Građani i vjerske zajednice moraju ostati slobodne da se kao takve predstavljaju u javnom okružju, da upotrebljavaju svoje vjerski rječnik i odgovarajuće argumente. U sekularnoj državi oni moraju i prihvatiti da njihov doprinos koji ima politički značaj bude preoblikovan u govor koji je prihvatljiv svima i koji neće biti ovisan od vjerskih vlasti, prije nego što budu mogli naći pristup institucijama države koje odlučuju. Treba uvesti, u neku ruku, filter između divljih struja komunikacije javnog mijenja s jedne strane i formalnih odluka koje vode do kolektivno obvezujućih odluka s druge strane.

Odluke koje donosi država moraju biti uobličene u jezik prihvatljiv jednakoj mjeri svim građanima i moraju biti takve da se mogu opravdati. Ali pod kojim uvjetima, osobito vjernici, čije se normativne ideje u krajnjoj mjeri ukorjenjuju u temeljima vjerskih uvjerenja, mogu prihvatiti uvjetovanost i posljedice prevođenja jedne poruke? Posebno je u značajnim religijama latentno prisutna opasnost nasilja koja ne može biti potpaljena od načina shvaćanja koji nalazimo u građansko društvu. Da bi liberalno ustavno ustrojstvo temeljeno na jednostavnom modus vivendi moglo dobiti legitimitet, svim građani, uključujući i vjernike, mora biti omogućeno da se uvjere u razložnost ustavnih načela. Vjerski sukobi neće kompromitirati zajednički temelj samo ako se vjerska uvjerenja ne sukobljavaju sa temeljnim ustavnim načelima.

Liberalna država je dakle nespojiva sa vjerskim fundamentalizmom. U tom sukobu, jedan oblik suvremenosti se suočuje sa drugim koji je nastao kao reakcija na proces osuvremenjivanja koji sve potiskuje. Liberalna država može jamčiti svojim građanima jednake vjerske slobode – općenito, ista kulturna prava –samo pod uvjetom da na neki način nastanjuju prostor civilnog društva i da pritom ne bude okrnjen život njihove vjerske zajednice i vlastitih potkultura. Istovremeno i kultura koja počiva na većini ne može vlastite članove držati zatočenicima uskogrudnog shvaćanja prema kojem dominirajuća kultura zahtijeva isključivu vlast nad oblikovanjem političke kulturne države. U pravorijeku glede dopustivosti prakse obrezanja za muslimane (i židove) okružni sud u Kölnu je nepravedan tvrdeći da zajedno sa naturaliziranim muslimanima i „Islam je dio Njemačke“. U ulozi demokratskih „suzakonodavca“ svim građanima države se jamče, u uzajamnosti, zaštita temeljnih ljudskih prava, među kojima, kao građani građanskog društva, mogu uistinu slobodno izraziti njihov kulturni i svjetonazorski identitet. Ovaj odnos između demokratske države, civilnog društva i potkulturalne samostalnosti je ključ razumijevanja dva međusobno komplementarna razloga koje sekularisti i multikulturalisti pogrešno smatraju nesukladnim. Univerzalni zahtjevi političkog iluminizma nalaze odgovor te u ispravnom priznanju prava na vlastitu afirmaciju kulturnih i vjerskih manjina.

Interkulturalni dijalog

Ovakvim samorazumjevanjem sekularne države Zapad se razlikuje od drugih dijelova svijeta. U međuvremenu postkolonijalna situacija i pomicanje odnosa svjetske političke moći prisiljavaju da se ozbiljno uzme u obzir razmišljanja drugih kultura s kojima se komunicira. To Zapad podsjeća na provincijalne dijelove eurocentrične globalizacije, na imperijalistička osvajanja i kolonijalne zločine koji su počinjeni i u ime naših plemenitih načela. Iz ovog konteksta europskog oblikovanja u stanju smo razumjeti sekularizaciju moći države kao odgovor kojim bi trebalo primiriti nasilje vjerskih ratova. Obrnuto, u drugim dijelovima svijeta osnivanje nacionalne države dovelo je do konfesionalizacije, to jest recipročnog isključivanja i tlačenja vjerskih zajednica koje su do sada jedna uz drugu živjele mirno i prijateljski. I samo na osnovu obrane univerzalnih zahtijeva pristat ćemo na da budemo otvoreni kako bi učili od drugih i to o onome što sami problematizirali kroz shvaćanje i primjenu vlastitih načela. U to ulazi i ono što promatramo samo kroz sekularističku viziju moći sekularizirane države, kojom se grade lažne fasade.
Kao građani laici ne možemo znati je li je proces verbalizacije svetog u kontekstu cjelokupne svjetske povijest zaključen. On je bio započeo s prvim mitovima to jest pojavom narativnog izricanjem onoga što je sadržano u performansi obreda. U kolijevci kršćanstva ovaj proces je nastavljen obradom pojmova koje su radili crkveni oci. U razmjeni sa grčkom učenom elitom rimskog carstva, ovi teolozi su ustrajali na prijevodu na koji ne bi utjecali sadržaji njihove vjere usmjeravajući više prema metafizičkom govoru. Tako su oni, a bili su i filozofi, probudili ne tipično grčku osjetljivost posebno za povijesna i komunikativna iskustva preuzevši ontološke pojmove jedne metafizike bića. Filozofija je na tihi način sudjelovanja u ovom procesu prevođenja. Počevši od XVIII stoljeća ono se nastavilo prema vlastitom ritmu preuzimaju teološke sadržaje koji su se ugrađivali u osnovne pojmove etike i filozofije povijesti. Stoga liberalna država ne smije samo zahtijevati od građana laika da kao osobe ozbiljno računaju na građane vjernike koje susreću u političkom prostoru. Može se čak od njih očekivati da se ne odriču priznavanja, što se može dogoditi zbog osjećaja pritisnutosti, onih sadržaja koji nadahnjuju njihove vjerske stavove i očitovanja, to jest ono što nosi istinu a može se unositi u prostore javnost kroz argumentiranje koje neće biti vjerski uvjetovano. (kta/m.u.)