Prilog profesora Komadine javnoj raspravi o „Nacrtu Zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom“

 Najprije želimo istaknuti kako je izraz „potpomognuta oplodnja“ neprikladan i neprimjeren dostojanstvu čovjeka i uzvišenosti bračnoga čina. Zato predlažemo, jer je riječ o čovjeku a ne o nekoj drugoj vrsti živih bića, prikladniji pojam: biomedicinski (pot)pomognuto začeće.

Zadužen od mjesnoga biskupa, Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan:

a) Pozdravlja inicijativu građanskih vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine da se u područje umjetnog začeća unese više reda, pravila i nadzora te sukladno načelu odabira manjega zla smatra da materiju pomognutog začeća treba zakonski regulirati u cijeloj Bosni i Hercegovini;

b) Pozdravlja odluku da se o ovako važnom bioetičkom, moralnom, egzistencijalnom i društvenom pitanju, koje budući zakon namjerava urediti, provede široka javna rasprava sa zainteresiranom javnošću sukladno članku 28. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine od 4. travnja 1997.: „Stranke ove Konvencije moraju se pobrinuti da osnovna pitanja što proizlaze iz razvoja biologije i medicine budu predmet odgovarajuće javne rasprave, posebice u svjetlu relevantnih medicinskih, socijalnih, gospodarskih, etičkih i pravnih implikacija, te da njihova moguća primjena bude predmetom odgovarajućih konzultacija.“

c) Smatra da Nacrt treba ozbiljnu doradu u više smjerova;

d) Smatra da izjednačavanje prava vjenčanih i nevjenčanih parova, supružnika s izvanbračnim drugovima nije zasnovano na zdravu razumu, tradiciji Bosne i Hercegovine i njezinih naroda, Ustavu i zakonu, štoviše da je izravno suprotno ustavnom jamstvu da država i društvo štite obitelj. Time se narušava sama bit i obezvrjeđuje zakonski i društveni institut braka. Osim toga, razlog za takvo izjednačavanje u Nacrtu ničim nije obrazložen pa već samim time nije prihvatljiv.

Radi životnosti i uravnoteženosti društva potrebno je poticati da djeca dolaze na svijet u samoj obitelji i da obitelj bude čvrsto zasnovana na braku. Dijete se ima pravo začeti, biti ugnježđeno i nošeno, roditi se i odgajati u braku.

Federacija BiH već je do nakaznosti liberalizirala uvjete za prestanak (sudsku rastavu) braka: „Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni“ (članak 41. Obiteljskoga zakona FBiH. Zakon nije propisao nikakvo ograničenje pa se tužba teorijski može podnijeti i sutradan nakon vjenčanja). Nadalje: „Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka ako je od sklapanja braka proteklo najmanje šest mjeseci“ (članak 44. stavak 1. Obiteljskoga zakona FBiH). Tu je svaki komentar suvišan jer, ako se prema pravilima medicinske struke, neplodnost ne može utvrditi kao dijagnoza prije proteka dvije godine normalnih spolnih odnosa u kojima žena nije uspjela zanijeti, a dijete se ne može roditi prije proteka devet mjeseci trudnoće, kakvu su šansu svojem braku uopće dali bračni drugovi kada se smiju sudski rastaviti već nakon šest mjeseci od sklapanja braka? Uz tako lake rastavljivosti neživotno je i nepravno tvrditi kako je ikomu onemogućeno da s voljenom osobom sklopi brak, pa da zato mora ostati u izvanbračnoj zajednici.

Konačno, članak 4. točka 15. Nacrta određuje: „izvanbračna zajednica je zajednica muškarca i žene definirana Obiteljskim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 35/05)“. A članak 3. Obiteljskoga zakona FBiH propisuje: „Izvanbračna zajednica u smislu ovog zakona je zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.“ Zbog zahtjeva načela terminološke stalnosti i radi sigurnosti objektivnoga pravnog poretka ovim se zakonom izvanbračna zajednica ne može definirati drukčije nego je učinjeno matičnom, Obiteljskim zakonom FBiH.

Međutim omogućavanje umjetnog začeća nevjenčanim parovima može dovesti do teških zloporaba. Nema nikakva razloga da država ne propiše obvezu izvanbračnih drugova koji traže pomognuto začeće da prethodno sklope brak.

Napokon, iz opreza se ističe da bi bilo posve neprihvatljivo i za dijete vrlo štetno omogućiti da se, odustavši od izvanbračnih drugova, dopusti pomognuto začeće punoljetnoj, poslovno sposobnoj ženi, bez obzira je li ili nije u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici ili nije ni u kakvoj vezi, jer je u interesu društva, tih žena, a najviše njihove djece da bude što manje samohranih majki.

e) Smatra da ozakonjenje prava na heterološko začeće (umjetno osjemenjivanje sjemenom davatelja, unos u maternicu ili jajovod sjemene tekućine iz banke sperme darovatelja, od muškarca koji joj nije muž; heterološko osjemenjivanje, heterolagnija, heteroinseminacija) izlazi izvan okvira, sadržaja i svrhe budućega zakona da biomedicinskim postupcima pomogne neplodnome paru pri začeću djeteta, a ne da neplodnom paru osigura dijete čiji su biološki otac ili majka treća ili četvrta osoba. To je protivno načelu svrhovitosti, razmjernosti, društvene osjetljivosti uz toliko napuštene djece, siročadi i djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Poštovanje trajne i isključive naravi bračne veze i bračne vjernosti zahtijevaju da se dijete začne u braku i iz braka. Heterološko umjetno začeće povrjeda je prava djeteta, lišava ga djetinjega odnosa sa svojim roditeljskim izvorima i može biti zaprjekom u dozrijevanju njegova identiteta. Osim toga, ona je povrjeda činjenice da su bračni drugovi zajedno pozvani na očinstvo i majčinstvo; objektivno izaziva i očituje lom između srodstva po genima, po trudnoći i po obvezi odgoja. Takvo narušavanje osobnih odnosa u obitelji odražava se i u društvu: sve što ugrožava jedinstvo i postojanost obitelji izvor je nesporazuma, nereda i nepravdi u cijelomu društvenom životu. Premda su posve razumljivi razlozi želje za djetetom i ljubavi bračnih drugova koji žele doskočiti neplodnosti koja je među njima neuklonjiva kada se poseže za darivateljem spolnih stanica, te nakane, makar su subjektivno dobre, ipak ne usklađuju umjetno heterološko začeće s objektivnim i neotuđivim svojstvima braka ni s očuvanjem prava djeteta i bračnih drugova. Stoga je heterološko začeće ćudoredno nedopustivo, a pravno i zdravstveno je opasno (moguće rodoskvrnuće). Zbog svega toga, zdravorazumski i prema Nacrtu ni nomotehnički nikako nije prihvatljivo.

f) Smatra da Nacrtom nije odgovarajuće uređeno pitanje neusađenih ljudskih zametaka koji zamrznuti čekaju smrt; njihovih prava; pitanje odgovornosti sudionika postupka i snošenja troškova.

g) Smatra da je Nacrt zanemario preventivni i edukativni vid problema te da je nužno zakonom i drugim mjerama afirmirati činjenicu kako fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Ni nagon za održanjem vrste, ni strast, ni institut braka ne daju ni izvanbračnim ni bračnim drugovima „pravo imati dijete“. Brak, naime, daje pravo obavljati one prirodne čine koji su po sebi usmjereni začeću i rađanju. Bračni drugovi koji, nakon što su iscrpili zakonite utoke zdravstvu, mogu pokazati velikodušnost posvajajući napuštenu djecu ili predano se baveći različitim oblicima odgojnoga djelovanja, pomaganjem drugim obiteljima, siromašnoj djeci, djeci s poteškoćama ili općenito društveno korisnim radom te tako ostvariti mnogostruko duhovno pa čak i pravno očinstvo i majčinstvo.

Nacrtom se ne ohrabruje uporaba manje invazivnih i za zdravlje žene manje opasnih prirodnih metoda, koje prema dostupnim podatcima daju statistički čak i bolje rezultate. Stoga bi se Nacrtom moglo i trebalo unaprijed predvidjeti stanoviti iznos novčanih sredstava koje zdravstveni sustav mora izdvojiti za terapije neplodnosti neartificijelnim metodama; taj bi iznos mogao biti u stanovitom postotku od onoga što se troši na umjetne metode. Zbog izbjegavanja sukoba interesa, liječnici i zdravstvene institucije koje se bave umjetnim začećem ne bi smjeli sudjelovati u korištenju tih sredstava.

Ozbiljan je propust Nacrta što ne ističe da neplodni parovi imaju pravo na obavijest o mogućim oblicima prirodnoga planiranja obitelji, o mogućnostima liječenja neplodnosti te o drugim načinima ostvarenja roditeljstva (primjerice posvojenjem), a osobito ako su istodobno žena i muškarac neplodni.

Nije prihvatljivo da Nacrt ne određuje tko je i kada neplodnom paru obvezan objasniti pojedinosti postupka pomognutog začeća, izglede za uspjeh te moguće posljedice i opasnosti postupaka za ženu, muškarca i dijete.

Nije prihvatljivo da Nacrt ne propisuje kako se prije provedbe postupaka homološkog začeća neplodnom paru omogućuje psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje.

Nije prihvatljivo da Nacrt ne propisuje kako je, ako heterološko začeće opstane u konačnoj inačici, prije provedbe heterološkog začeća obvezatno da i muž i žena prođu pravno i psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje.

h) Smatra da su kazne zapriječene Nacrtom posve neodgovarajuće, neozbiljno male s obzirom na dobiti koje je moguće ostvariti kršenjem zakona i kao takve teško da će ikoga odvratiti od činjenja kažnjivih djela pa ih treba povisiti i postrožiti.

Apeliramo na savjesti onih koji će glasovati i odlučivati o usvajanju Zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom. Ovaj Nacrt zakona ne samo da nije u skladu s naukom Katoličke Crkve nego nije u skladu ni s temeljnim načelima odgovorne bioetike koja cijeni:

- Apsolutnu vrijednost i nepovrjedivost ljudskoga života, jer riječ je o ljudskoj osobi od trenutka začeća.
- Upoznati da bi se liječilo, a ne da bi se manipuliralo.
- Sve što je tehnički moguće, ne znači da je moralno dopustivo.
- Državni su zakoni dužni štititi dobro ljudi i dostojanstvo ljudske osobe.