Parnica Lautsi protiv Italije o križevima u javnim školama

Parnica Lautsi protiv Italije, poznatija kao parnica o križevima, ima veliku važnost ne samo s političkog i pravnog stajališta nego i s religioznog. Nijedna parnica nije u Europskom sudu i Vijeću Europe pobudila toliku pažnju i javnu raspravu. Rasprava o zakonitosti nazočnosti Kristova simbola u talijanskim školama je znakovita za krizu kulturalnog i religioznog identiteta Zapadne Europe. Sučelice tom pokušaju sekularizacije talijanskih škola, na putu kakvog dosada nije bilo, s Italijom se udružila dvadeset jedna država članica Konvencije o ljudskim pravima u obrani zakonitosti kršćanstva u europskom društvu i identitetu. Sud je to odobrio priznajući u biti da u državama kršćanske tradicije kršćanstvo posjeduje posebnu socijalnu zakonitost koja ga razlikuje od drugih filozofskih i religioznih uvjerenja. Budući da je Italija država s kršćanskom tradicijom, kršćanski simbol smije zakonito imati snažnu vidljivost u društvu.

O ovome su objavljene tisuće članaka. Uzimam slobodu da iznesem svoj prilog, jer sam sudjelovao u obrani raspela pred Velikim vijećem.

*     *    *

I. Prosudba Drugog odjela

 

II. Prosudba iznesena na Velikom vijeću

 

III. Dopunski potezi nakon presude Velikog vijeća

 

Dana 18. ožujka 2011. Europski sud za ljudska prava, na zajedanju Velikog vijeća (VV) donio je presudu u parnici Soile Lautsi i drugi protiv Italije (zahtjev 30814/06).

 

Tom definitivnom presudom koja poništava jednodušnu presudu Drugog odjela suda u Strasbourgu donesenu 3. studenog 2009. suci su s petnaest glasova za i dva protiv prihvatili da obvezatno postavljanje raspela na zidu učionica talijanskih javnih škola ne predstavlja nasrtaj na pravo roditelja da osiguraju odgoj i pouku vlastite djece u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, a to pravo garantira čl. 2 Prvog dodatnog protokola o Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Sud je nadalje, zbog razloga navedenih u okviru istraživanja prava roditelja, prosudio da pitanja nisu različita ni u ozračju čl. 9 koji brani slobodu mišljenja, ni u ozračju čl. 14 koji zabranjuje diskriminaciju u uživanju prava zagarantiranih Konvencijom.

Nadalje, prava na koja se poziva gospođa Soile Lautsi i njezina djeca, kako ih garantira Konvencija i tumači Sud, nisu uskraćena postavljanjem raspela na zid učionice u javnoj školi.

 

Povod parnici je odbijanje Upravnog vijeća jedne škole da udovolji traženju roditelja jednog

učenika neka se skine križ u učionici koju pohađaju njihova dva sina. Podnositelji zahtjeva posebno se pred Vijećem pozivaju na nedavnu presudu Talijanskog kasacionog suda[2] prema kojoj je nazočnost raspela na jednom izbornom mjestu predstavljala nasrtaj na načela laičnosti i nepristranosti Države, kao i na načelo o slobodi savjesti kod onih koji ne priznaju taj simbol. Načelo laičnosti, koje je u Italiji uvaženo tek nedavno, definirano je i obrazloženo kao ustavno načelo jednom presudom Ustavnog suda god. 1989.[3], to jest pet godina nakon stupanja na snagu novoga Konkordata koji je dokinuo konfesionalnost Države. U toj presudi Ustavni sud određuje da laičnost u Italiji ne znači „indiferentnost Države prema religijama, nego očuvanje religijske slobode u sustavu kulturnog i konfesionalnog pluralizma“. Tako se laičnost u Italiji shvaća kao „otvoren i inkluzivan stav, bliži ekvidstanci te nešto što uvažava distinkciju i autonomiju među vremenitim i duhovnim ozračjem, a da religija ne biva privatizirana niti isključena iz javnog ozračja“[4].

 

U Italiji od davnine postoji običaj postavljati križ u učionice. Sadašnja građanska obveza potječe od kraljevskog dekreta br. 4336 od 15. rujna 1860. u Kraljevstvu Piemonta i Sardenje prema kojemu „svaka škola, bez izuzetka, treba biti snabdjevena jednim raspelom“. Taj propis zadržali su i kasniji režimi. Potvrđen je nizom odredbi u dvadesetim godinama, a nije ga dokinulo ni dokidanje konfesionalnosti Države god. 1984. Pomoću revizije Lateranskih ugovora iz god. 1929., a ta odredba izričito je potvrđena 3. listopada 2002. jednom smjernicom Ministarstva prosvjete[5].

 

Prema podnositeljima zahtjeva, odredbe koje traže postavljanje raspela „su ostatak konfesionalnog poimanja Države koje se danas suprotstavlja dužnosti Države da bude laična te poštivanju ljudskih prava koja traži Konvencija“[6]. Prema njima, trebalo bi okončati „protuslovlja i nedosljednosti“ ustavnih odredbi u vezi s religijom koje su „posljedica kompromisa među konkurentskim političkim snagama koje u okviru ustavne skupine Katoličkoj crkvi[7] daju povlašteni položaj, što je u kontradikciji s načelom laičnosti Države“[8]. Tako su podnositelji zahtjeva iznijeli pred državnu administrativnu jurisdikciju ono što smatraju kršenjem načela laičnosti.

 

Administrativni sud Venecije[9] a zatim Državno vijeće (Consiglio di Stato) odbacili su pravnu odredbu Kasacionog suda koja se odnosi na izborna mjesta, jer smatraju da je prisutnost križa spojiva s načelom laičnosti. Pri zaključku dugačke egzeze o tome što modernitet duguje kršćanstvu administrativne državne vlasti odbacile su priziv obrazloživši da je raspelo simbol sinteze povijesti, kulture i vrijednosti Italije i cijele Europe. Stoga bi raspelo bilo objektivni predstavnik cjeline vrijednosti koje se nameću neovisno od prvotno religioznog značenja. Nadalje, postojala bi temeljna spojivost raspela i laičnosti, jer ona izlazi iz suodnosa porijekla, što nije po sebi uočljivo u slučaju drugih religija ili uvjerenja.

Vrijedno je pročitati obrazloženje Državnog vijeća[10]. Preuzimam ključni dio:

Stoga dokazivanje pomoću raspela o religioznom porijeklu takvih vrijednosti i o njihovu potpunom i korijenskom slaganju s kršćanskim učenjem, služi isticanju njihove transcendentne utemeljenosti, bez uvažavanja – dapače, uz odbacivanje – autonomije vremenskog reda u odnosu na duhovni (ne radi se o suprotstavljanju kakvo se podrazumijeva u ideološkom tumačenju laičnosti koje nema temelja u našem Ustavu) i bez smanjivanja njihove posebne „laičnosti“ koja odgovara kulturalnom kontekstu koji temeljno usmjerenje države Italije usvaja i očituje. Oni će prema tome biti življeni u građanskom društvu autonomno (nikako ne suprotstavljeno) u odnosu na religiozno društvo, tako da 'laički' mogu imati zakonsku moć za sve, neovisno od religije koja ih je nadahnula i podržavala“.

 

Državno vijeće[11] bilo je usvojilo stav oprečan onome Kasacionog suda koji je u presudi iz god. 2000. izričito odbacio tezu koja je raspelo predstavljala kao „simbol cijele jedne civilizacije ili kolektivne etičke svijesti“ i „univerzalne vrijednosti koja nije ovisna od neke posebne religiozne vjeroispovijesti“. U stvari, Državno vijeće i Kasacioni sud razlikuju se u stavu o značenju raspela i laičnosti kada je riječ o njihovoj spojivosti.

 

Ustavni sud nije imao priliku izreći stav u vezi s tom razlikom. Nakon što je slučajno bio uvučen u taj slučaj administrativnog suda, izjasnio se nenadležnim zbog regulativnog obilježja akata koji predviđaju nazočnost raspela[12]. U takvom kontekstu pravnih razlika ovaj slučaj iznesen je pred Europski sud.

 

Nakon što su se bezuspješno obraćali sudovima svoje države zbog onoga što su smatrali kršenjem načela laičnosti, dva učenika i njihova majka gospođa Soile Lautsi iznijeli su slučaj pred Europski sud za ljudska prava (ESLJP) 27. srpnja 2007. Pred Europskim sudom zauzeli su stav o povredi njihova prava na naobrazbu[13] koje garantira čl. 2 Prvog dodatnog protokola, kao što je kršenje prava na slobodu mišljenja, savjesti i religije[14]. Budući da nisu katolici, smatrali su povrh toga kako su izloženi razlici u diskriminatorskom postupku obzirom na roditelje katolike i njihovu djecu, ukazujući na kršenje čl. 14 Konvencije koji zabranjuje diskriminaciju posebno utemeljenu na religiji[15].

Tužitelji su, osim pokretanja točnih optužbi, uz podršku liberalnih talijanskih organizacija, željeli da se Europski sud izjasni o laičnosti, kao što je učinio u drugim parnicama u vezi sa zabranom muslimanskog vela na obrazovnom području. Htjelo se da Europski sud izrazi „konfesionalnu neutralnost“ države kao nužno protegnutu na pravo na vjersku slobodu kod onih koji ne vjeruju, još točnije pravo onih koji ne vjeruju u negativnu slobodu religije. Taj sud je ustvari već davno ustanovio da je „sloboda mišljenja, savjesti i religije (...) dragocjeno dobro također za ateiste, agnostike, skeptike ili ravnodušne. To se odnosi na pluralizam – dostignut uz skupu cijenu tijekom stoljeća – koji se ne može razdvajati od demokratskog društva“[16]

 

Ovaj slučaj ulazi u ozračje onoga što Anglosaksonci nazivaju strategic litigation. Radilo bi se o slobodnom mišljenju za talijanske udruge koje su pod izlikom gospođe Lautsi agitirale za uporabu Europskog suda kako bi postigle politički rezultat opće važnosti koji nadilazi juridički predmet prvotne tužbe. Taj kontekst strategic litigation-a podloga je velike juridičke zbrke koja je povezana s ovim slučajem. Odgovornost je na nekim sucima Druge sekcije koji su kao podupiratelji slobodnog mišljenja smatrali potrebnim poduzeti korak što se u konačnici pokazao više političkim nego juridičkim. U stvari, uspostavljajući novu obvezu konfesionalne neutralnosti za javnu naobrazbu, Druga sekcija napustila je juridičku snagu i sudsku odmjerenost. Srozala je problem na narav i granice nadležnosti Suda te time uvećala krizu. Nadalje, Druga sekcija usmjerila je svu pozornost na političku temu laičnosti na štetu stroge pravne analize odredaba Konvencije. Postupivši tako, Druga sekcija otpočela je meta-političku krizu o ulozi kršćanstva u Europi i političkoj zakonitosti Europskog suda. Ta kriza ima trajne učinke; ugled i nadležnost Suda ozbiljno su potkopani.

 

U konačnici, početno strogo juridičko pitanje o utjecaju raspela na slobodu učenika i njihovih roditelja, kako je garantira Konvencija, potisnuto je u drugi plan. Bila je potrebna velika energija da Sud bude vraćen prvenstveno na izjašnjavanje o tom pitanju, što je učinilo Veliko vijeće presudivši jednostavno – kako smo ga mi pozvali – da nazočnost raspela u stvari ne podvrgava učenike usvajanju kršćanskog učenja.

Veliko vijeće moralo je nadalje ispraviti neke tvrdnje u presudi Sekcije a učinilo je to podsjetivši da Europski sud nije ustavni te da intervenira samo subsidijarno skrećući državama pozornost na prosudbu. Na političkom području moralo je s druge strane ispraviti tvrdnje Sekcije koje su se odnosile na svrhu javnog školovanja i na konfesionalnu neutralnost.

 

U stvari je Veliko vijeće, ispravivši Sekciju, jasno ustvrdilo da Konvencija ne zahtijeva totalnu konfesionalnu neutralnost javnog školovanja te da davanje „većinskoj religiji jedne zemlje pretežnu vidljivost na području školstva“ nije zapreka prakticiranju slobode u određenoj državi. To se opravdava „snagom uloge koju ima kršćanstvo u povijesti i tradiciji dotične države“ te po sebi ne znači „proces indoktrinacije od strane dotične države“ tako da bi uključivao kršenje odredbe čl. 2 Prvog protokola (GC § 71-72). Nije dovedeno u pitanje načelo zakonske sposobnosti te države da poštuje razlike te dopušta razlike u postupanju prema religijama i uvjerenjima ovisno od njihova doprinosa izgradnji nacionalne kulture.

 

Važan doprinos slučaja Lautsi je u jasnom utvrđivanju da Sud od država očekuje neutralno postupanje ali ne neutralnost, jer je neutralnostu biti relativan pojam. Povrh toga, od država se ne traži da uvijek i u svemu postupaju neutralno. Traži se neutralnost samo u slučaju kada država krši osobna religiozna prava. Ako obzirom na zahtjeve Konvencije ne postoji kršenje osobnih religioznih prava, država nije obvezatna postupati neutralno.

Očitovanje preferencije prema nekoj posebnoj religiji od strane države, ne predstavlja nužno prekršaj religioznih prava trećih osoba. U stvari, budući da nije dokazano kako raspelo indoktrinira ili teško uznemiruje učenike, ne postoji kršenje njihovih osobnih religioznih prava pa stoga ne postoje točni podatci za istragu je li država zakazala u svojim obvezama neutralnosti, od momenta kada je nije držala.

Nije upitno da postavljanje raspela – u javnoj školi ili drugdje – nije po sebi neutralno, jer je izraz „preferencijalnog odabira koji očituje država na području religije“[17]. Međutim, budući da ta preferencija i način na koji je očitovana nisu dostatni da bi sačinjavali kršenje vjerskih prava onih koji se s raspelom sučeljavaju, ne predstavljaju kršenje Konvencije. Bilo bi drugačije, kad bi se ta preferencija očitovala obvezom da nekršćani aktivno prisustvuju vjerskoj pouci ili kultnom činu neke posebne religije; stoga neutralnost nije opća i apsolutna obveza.

 

To upravo pokazuje ozbiljno proučavanje presude Suda. Kratko navodimo prvenstveno obrazloženje Druge sekcije s presudom od 30. studenog 2009. prije nego detaljno prikažemo i komentiramo zaključke Velikog vijeća.

 

 

Odjel počinje razmišljanje predstavljanjem onoga što bi po njihovu mišljenju trebala biti sloboda školovanja. Ipak počinje reinterpretacijom druge rečenice čl. 2 Prvog protokola iskrivljujući tumačenje. Prema tome stavu, „država u vršenju funkcija preuzetih na području odgoja i školovanja treba poštivati pravo roditelja da taj odgoj i školovanje osiguraju u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima“. Odjel tumači tu rečenicu kao da znači da javnom a ne privatnom školovanju povjerava odgovornost „za očuvanje obrazovnog pluralizma koji je bitan za očuvanje 'demokratskog društva' kako ga shvaća Konvencija“[18]. Drugim riječima, taj član koji je prvotno namijenjen očuvanju naravnog i privatnog prava roditelja (posebno privatnim školovanjem) protiv javnog utjecaja zajednice (pomoću obvezatnog javnog školovanja),imao bi za predmet nametnuti državi obvezu da ozračje i sadržaj javnog školovanja učini „pluralnim“ i sukladnim s „demokratskim vrijednostima“ kako ih razumijeva taj sud. Povrh toga, radi se o iskliznuću[19]; postoji pridavanje suprotnog smisla u tumačenju druge rečenice čl. 2 Prvog protokola. U stvari, u demokraciji obrazovna ponuda treba biti pluralistička, a ne školovanje kao takvo.

 

Odjel shvaća obrazovnu pluralnost kao „otvoreno školsko ozračje te takvo da potiče na inkluziju a ne ekskluziju bez obzira na socijalno porijeklo učenika, na religijska uvjerenja ili na etničko porijeklo“. Odjel nastavlja: „Škola ne bi trebala biti pozornica misioniranja ili propovijedanja; trebala bi biti mjesto susretanja različitih religija i filozofskih uvjerenja na kojem učenici mogu stjecati spoznaje o vlastitim mislima i dotičnim tradicijama“[20]. Pouka treba biti stavljana na raspolaganje „objektivno, kritički i pluralistički“, izbjegavajući svaku „namjernu indoktrinaciju koja može izgledati kao da ne poštuje religiozna i filozofska uvjerenja roditelja“[21] te posebno „slobodu nevjerovanja“. U knačnici, „država treba nastojati da kod učenika razvija kritičku misao“[22].

Budući da nadilazi interpretaciju Konvencije, uočimo da je opće usmjerenje svrhe obrazovnog sustava odluka političke naravi koja bi po svoj prilici trebala ovisiti od nadležnosti zakonodavca.

 

Nakon što se definira svrha javnog obrazovnog sustava, zaključak bi se morao nametnuti sam od sebe: Sud „ne vidi da bi postavljanje u učionicama javnih škola jednog simbola koji je razborito povezivati s katolicizmom (kao većinskom religijom u Italiji) moglo služiti obrazovnom pluralizmu koji je nužan za očuvanje 'demokratskog društva' kako ga shvaća Konvencija“. Ovdje jasno uočavamo paradoksalnost pojma „obrazovni pluralizam“. Sud zapravo a contrario zaključuje da bi obrazovni pluralizam bio više poštivan otsutnošću raspela; u konačnici taj pluralizam isključuje samu mogućnost pluralnosti i nameće monopol laičnosti[23].

 

 

Svrha normâ je ujedno njihovo počelo. Kada jednom definiramo i prihvatimo svrhu javnog obrazovnog sustava, ona jednako postaje juridički temelj normâ potrebnih za ostvarenje te svrhe. Evo u sintezi prosudbe Odjela:

1.      Dokazivanje Odjela temelji se na načelu konfesionalne neutralnosti, koja je korolarij političkog načela o obrazovnom pluralizmu: „Država je dužna držati konfesionalnu neutralnost na području javnog obrazovanja u kojem je propisano slušanje predmeta bez obzira na religiju i koji učenicima treba usađivati kritičku misao“  (§ 56).

2.      Religijska sloboda koju štiti član 9 Konvencije uključuje „negativnu slobodu“ da netko ne vjeruje. Ova negativna sloboda štiti ne samo od prisiljavanja, na pr. od dužnosti prisustvovanja religioznim činima, nego „se proteže na postupke i simbole koji posebno ili općenito izražavaju uvjerenje, religioznost ili ateizam. Ovo negativno pravo traži posebnu zaštitu, ako država izražava određeno uvjerenje te ako je osoba u situaciji gdje se ne može osloboditi ili bi to mogla samo uz nerazmjerne napore i žrtve“ (§ 47e, 55).

3.      Raspelo ima više značenja među kojima preteže religiozno značenje; ne može se smatrati kao da ima „neutralno ili laičko značenje u odnosu na talijansku povijest i tradiciju koje su usko povezane s kršćanstvom“ (§ 51). Naprotiv, raspelo je „snažan vanjski znak, jednako kao islamski veo koji je nosila jedna nastavnica u jednoj švicarskoj javnoj školi[24] (§ 54).

4.      Prisutnost raspela učenici svih uzrasta lagano mogu tumačiti kao religiozni znak pa će osjećati da stječu naobrazbu u školskom ozračju koje je obilježeno jednom određenom religijom (§ 55). Postavljanje nekog simbola većinske religije ima jači učinak, jer „u zemljama gdje velika većina stanovništva prihvaća određenu religiju pokazivanje obreda i simbola te religije, bez ograničavanja mjesta i oblika, može sačinjavati pritisak na učenike koji ne prakticiraju dotičnu religiju i na one koji prianjaju uz neku drugu religiju“ (§ 50).

5.      Postavljanje raspela jednako može „biti uznemirujuće s emotivnog stajališta za učenike“ koji nisu kršćani (§ 55).

6.      Postavljanje raspela smanjuje pravo roditelja da svoju djecu školuju prema svojim uvjerenjima te ograničava pravo djece koja idu u školu da vjeruju ili ne vjeruju (§ 55-57)

7.      Postavljanje jednoga ili više religijskih simbola „ne može biti opravdano ni zahtjevom ostalih roditelja koji žele religiozni odgoj sukladan njihovim uvjerenjima, ni (...) potrebom kompromisa s političkim partijama kršćanskog nadahnuća (§ 56), ni činjenicom da je ono izraz talijanske povijesti i tradicije, jer im to ne oduzima njihovo religiozno obilježje, jer religiozno značenje preteže (§ 51-56). Činjenica da je raspelo simbol većinske religije u Italiji ne može opravdati prisutnost u školama nego bi zapravo predstavljalo otežanje (§ 50)[25].

 

Na temelju takvih konstatacija Sud se izjasnio u prilog kršenju prava tužitelja. Nakon što je određena svrha javnog školovanja, telos, osuda Italije bila je očekivana; formulirana je čudnim prosuđivanjem i zaključkom koji je skoro teološki. Ovakvo prosuđivanje, prihvaćeno jednodušno, je zavodljivo svojom sukladnošću, općom važnošću i apstrakcijom:

Obrazovni pluralizam <=> konfesionalna neutralnost =>osuda raspela.

 

Iako se ovo razmišljanje posebno odnosi na slučaj Italije, općenitost upotrijebljenih načela daje mu utjecaj na javne škole svih 47 država članica, među kojima važan dio predviđa ili tolerira postavljanje religiijskih simbola u školama. Takav je slučaj Austrije gdje je raspelo obvezatno u osnovnim i srednjim školama snagom konkordata, zatim Bavarske i drugih njemačkih pokrajina koje su većinom katoličke, nadalje Grčke i Irske, Liechtensteina, Malte, nekih javnih škola u Nizozemskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, San Marinu te nekih kantona u Švicarskoj i u Alsace-Moselle koji su također pod konkordatom.

Razmišljanje Odjela pozvano je da bude primjenjivo mimo dotičnog slučaja i posebnih okolnosti, to jest treba nešto poručivati sudovima, parlamentima i svakom drugom javnom mjestu. Shvaćeno je da takvo razmišljanje može biti primijenjeno također na simbole države, kao što su himna, zastava i pogotovu ustav, u slučaju da posebno priznaje neku religiju.

 

Ova presuda također je odlučna etapa u napretku sekularizacije Europe. Suprotno od običaja, ovaj sud nije znao moralno nametnuti tu odluku. Na poticaj Rima te kasnije Rusije, neke države su se povezale u određeni „savez protiv sekularizacije“[26] podržavajući Italiju u nastojanju da parnicu revidira pred Velikim vijećem. Na početku je deset zemalja[27] interveniralo u slučaju Lautsi kao treći zainteresirani (amicus curiae). Svaka od ovih zemalja uručila je Sudu notu za Veliko vijeće pozivajući ga da se vrati na svoju prijašnju odluku. Uz to je osam od njih ovlašteno da kolektivno interveniraju na audijenciji 30. lipnja 2010. Ove promemorije i ovaj intervent imaju ne samo pravnu vrijednost nego su također svjedočanstva o obrani europske kulture.

Uz ovih deset zemalja, jedanaest drugih[28] javno su dovele u pitanje presudu Suda te zatražile da budu poštivani nacionalni identitet i religijske tradicije. Brojne vlade podsjetile su da je taj religijski identitet temelj europskih vrijednosti i jedinstva. Litva je napr. stavila na jednaku razinu presudu Lautsi i protuvjersku politiku kojoj je bila izložena a koja je posebno bila izražena u zabrani postavljanja religijskih simbola. Tako se skoro polovica država članica Vijeća (22 od 47) javno suprotstavila toj logici sekularizacije. U stvari, u pozadini pravne i kulturalne argumentacije te države su očitovale političko priznanje religijske činjenice te potvrdile socijalnu legitimnost kršćanstva u europskom društvu. Brojne nevladine organizacije (NVO) zatražile su da pošalju primjedbe Sudu kao amicus curiae. Dopuštenje je dobilo desetak njih[29], među kojima European Centre for Law and Justice (ECLJ)[30].

 

Napokon, kao posljedica ponovnog razmatranja slučaja, poništeno je prosuđivanje Odjela s usvojenim pretpostavkama definitivnom presudom Velikog vijeća koje je s petnaest glasova za i dva protiv sudski utvrdilo da nije prekršena Konvencija. Ovaj pravni preokret slijedi odredbe strogog tumačenja Konvencije. U konačnici izlazi da je presuda Odjela u temelju bila politička te da je politička reakcija koju je izazvala uspješno vratila Sud na objektivni i realistični pravni put.

Pogledajmo sada prosuđivanje koje je razvilo Veliko vijeće.

 

 

U biti, Veliko vijeće je presudilo da je raspelo religijski simbol „bitno pasivan“ (VV § 72) te da ne donosi nikakvu prisilu i nije dostatno da bi sačinjavalo neki oblik indoktrinacije te time predstavljalo kršenje (negativne) slobode religije kod učenika i njihove majke, kako je garantira Konvencija i tumači Sud. Zaključak da ne postoji znatan utjecaj raspela bio bi dostatan za neprihvatljivost tužbe zbog nenadležnosti Države u pravima na koja su se tužitelji pozvali.

Veliko vijeće ipak je razvilo vlastito razmišljanje tako što se izjasnilo o kontroverznim vidovima prve presude Odjela. Uz to je pojasnilo vlastitu nadležnost te preciziralo svoj stav u vezi s pojmovima laičnosti, konfesionalne neutralnosti, ne samo sučelice tradiciji i činjenici većinske religije. Ono se definitivno izjasnilo u prilog nekršenju Konvencije.

 

 

Veliko vijeće najprije se posvetilo ponovnom definiranju slučaja i podsjećanju na granice svoje nadležnosti. Preciziralo je da ga se jedino tiče pitanje spojivosti postavljenog raspela u učionicama talijanskih javnih škola s odredbama čl. 2 Prvog protokola i čl. 9 Konvencije. Stoga ne spada na Vijeće da se izjašnjava o spojivosti raspela s načelom laičnosti, kako ga poima talijansko pravo (VV § 57) niti da regulira razlike među višim talijanskim sudovima. Time je Veliko vijeće željelo istaknuti da zbog svoga subsidijarnog obilježja nije ustavni sud niti jurisdikcija četvrtog stupnja. Povrh toga, njegova je uloga suditi slučaj po slučaj a ne izjašnjavati se in abstracto o nekoj odredbi internog prava.

 

Takvo pojašnjenje bilo je zaista potrebno. Presuda Odjela, donesena na početku procesa reformiranja Suda, izazvala je veoma živu reakciju brojnih država članica protiv onoga što su na veliko smatrale nadilaženjem nadležnosti Suda i prelaženjem na političko područje. Oštri protesti, podneseni na Odboru ministara Vijeća Europe sigurno su utjecali na Deklaraciju iz Interlakena od 19. veljače 2010., usvojenu na zaključku Konferencije visoke razine o budućnosti Suda, koja je održana u tom švicarskom gradiću. Slučaj Lautsi zaista je bio u središtu raspravljanja u Interlakenu. U toj deklaraciji, podsjećajući na i „naglašavajući subsidijarno obilježje kontrolnog mehanizma koji je ustanovila Konvencija te posebno temeljnu ulogu koju trebaju imati nacionalni autoriteti, to jest vlasti, sudovi i parlamenti kako bi garantirali i štitili ljudska prava na nacionalnoj razini“ (PP 6), 47 država članica uputile se apel za „osnaženje načela subsidijarnosti“ (OP 2) te Sud pozvale da „potpuno ima u vidu vlastitu subsidijarnu ulogu u tumačenju i primjenjivanju Konvencije“ (OP 9). To je Sudu trebalo pomoći da uvidi kako snagom čl. 19 njegova nadležnost ne može nadilaziti opće ovlasti država koje su im svojom suverenom voljom delegirale, to jest kontrolu država u njihovu zalaganju snagom Konvencije[31]. U kontekstu Konvencije, načelo subsidijarnosti znači da „zadaća osigurati poštivanje prava koja propisuje Konvencija spada prvenstveno na vlasti zemlje potpisnice a ne na Sud. Samo u slučaju nesposobnosti nacionalne vlasti Sud može i treba intervenirati“[32]. Subsidiarnost ESLJP tako uspostavlja mehanizam koji se temelji na komplementarnosti između nacionalnih vlasti i europskog prava, a ne na konkurenciji nadležnosti, kao u komunitarnom sustavu. Stoga je Drugi odjel trebao poštivati autonomiju talijanskog pravnog poretka, jer nema ovlasti izravnog interveniranja. Odjel je nadalje trebao poštivati „prostor nacionalne procjene“ što je jedna od glavnih praktičnih primjena za načelo subsidijarnosti. Prostor procjene, koji definira „odnose između unutarnjih vlasti i Suda“[33] dopušta Sudu prijelaz od generalnog u posebno. Taj pojam temelji se na jednostavnoj činjenici da su zbog izravnog i trajnog kontakta sa živim snagama svoje zemlje nacionalne vlasti bolje kvalificirane za vrednovanje mnoštva faktora koji su svojstveni svakoj situaciji u parnici. Korištenje prostora procjene treba Sudu omogućiti da poštuje sposobnost vrednovanja kod nacionalnih vlasti a ne da oslanjanjem na obrasce primjenjuje isto pravo na različite situacije.

 

Opseg prostora procjene varira kod države prema okolnostima, pravima o kojima je riječ, političkoj, socijalnoj ili moralnoj osjetljivosti, kao i na postojanju ili pomanjkanju suglasja u zemljama članicama pri rješavanju koje treba donositi u postavljenom pitanju. Omogućuje poštivanje ukorijenjenosti svakog slučaja a Sudu treba pomagati da izbjegava previše teoretske i apstraktne presude.

U stvari, Drugi odjel nije poštivao veći dio implikacija načela solidarnosti. Odjel je, načinivši nevjerojatan i rijedak prekršaj, čisto i jednostavno ispustio istraživanje prostora procjene, a to je odlučni element u materiji religijske slobode, jer se ne radi o apsolutnom pravu. Italija i brojne treće države koje su kod Suda intervenirale formalno (10 država) ili neformalno (11 država) podsjetile su da među njima nema nikakvog konsenzusa u prilog ikakvoj konfesionalnoj neutralnosti javnog školovanja, te još općenitije društva. Jedini konsenzus ustvari se odnosi na razlikovanje između političkog i religioznog poretka a ne na njihovu razdvojenost.

 

 

Veliko vijeće, nakon što je protumačilo da ne spada na njega izjašnjavanje o spojivosti između raspela i načela neutralnosti kako ga poima talijansko pravo, jednako je poduzelo kao preliminarnu zadaću preciznije odrediti vlastiti stav o laičnosti. Sud je pokazao da se „podržavatelji laičnosti mogu pozivati na instance koje imaju određenu razinu prisile, ozbiljnosti, kohezije i važnosti nužne da bi bile smatrane 'uvjerenjima' u smislu čl. 9 Konvencije i čl. 2 Prvog protokola“[34] (GC § 58). Stoga, laičnost je određena „vizija“, izvjesno „filozofsko uvjerenje“ jednako kao druga uvjerenja i vjerovanja koja zaslužuju poštovanje; laičnst nema vrijednost općeg načela u sustavu Konvencije. To je jedan od glavnih doprinosa u presudi Velikog vijeća. Ta tvrdnja ima dvije oštrice: podržavateljima laičnosti[35] dopušta uporabu slobode savjesti, ali to mogu činiti kao jedni od vjernika među drugima. Trebaju prihvaćati relativizam koji je iznutra povezan s religijskom slobodom te da prema Konvenciji ne mogu umišljati kako utjelovljuju neutralnost kao takvu. To ne dovodi u pitanje da se mogu smatrati podupirateljima jednog idealnog sustava te da ga prema okolnostima primjenjuju na nacionalnoj razini; međutim za Sud se radi o respektabilnom uvjerenju ukoliko je spojivo s Konvencijom kao što su spojiva druga uvjerenja. Njihovo laično uvjerenje nije neutralnije od strogo religioznog uvjerenja. Postupivši tako, Veliko vijeće je uvažilo primjedbe koje su poslale vlade trećih država zainteresiranih za slučaj prema kojima je „pogodovanje laičnosti politički stav koji nije neutralan iako se može poštivati“ (GC § 47)[36].

U odgovoru Sudu talijanska vlada je izrazila u svojim primjedbama: „Čvrsto smo uvjereni da bi se Sud trebao suzdržavati od pridavanja principu neutralnosti određenog materijalnog sadržaja, dok o tome ne postoji puni europski konsenzus, zabranjivanjem postavljanja simbola koji imaju određeno religiozno značenje uz druge mogućnosti razumijevanja koje su spojive s vrijednostima što ih Konvencija podržava“[37]. Veliko vijeće učinilo je još više, jer je odbacilo načelo laičnosti ne kao nevaljalo ili loše u sebi nego kao nešto što je strano sustavu Konvencije.

 

U stvari, u europksom ili internacionalnom pravu ne postoji precizna i prihvaćena definicija laičnosti. Sadržaj mu je veoma varijabilan kao kod svakog pojma koji je više politički ili ideološki nego pravni. Stoga je znak mudrosti što ga je Sud odbacio te radije odabrao pojam neutralnosti. To odbacivanje znatno je oslabilo dokazivanje tužiteljâ koje se uglavnom sastojalo u smatranju laičnosti nužnom posljedicom neutralnosti.

 

 

Može izgledati paradoskalna procjena prema kojoj je neka konfesionalna škola isto toliko neutralna koliko neka laička škola u materiji religioznosti. Prvi način za rješavanje ovog paradoksa je pitati se o povezanosti nihilizma i neutralizma, a ta povezanost često na intuitivni način vodi do njihova brkanja. Ljudski duh kao da je sklon smatrati da je prazno neutralnije od punoga. Ovo istraživanje obilno je provođeno tokom saslušavanja Italije i različitih drugih koji su intervenirali. Oni su, u svrhu raspršivanja te zbrke koja predstavlja uključnu pretpostavku Odjela u presudi, posebno podsjetili da laicizam sovjetskih režima nikako nije bio neutralan.

Drugi način za rješavanje ovog paradoksa, koji je mnogo prikladniji u kontekstu Suda, je podsjetiti da je neutralnost pitanje vrednovanja. Drugim riječima, a po mome mišljenju ovdje je stvar od bitne važnosti, obveza neutralnosti kako je shvaća Sud pokazuje djelovanje države a ne njezino duboko stanje (njezinu bit). Sud ne prosuđuje države po onome što jesu nego po onome što čine. Za razliku od toga, laičnost i konfesionalnost pripadaju načinu postojanja države, njezinoj biti.

Nadalje, teško je shvatiti neutralnost kao bit, zapravo nemoguće. Tražiti od neke države da bude neutralna značilo bi da nikada ne djeluje, ili točnije tražiti od nje da nema nikakve usmjeravajuće pretpostavke pri djelovanju, a to je isto tako nemoguće. Svaka država ima religiozne ili filozofske pretpostavke, određenu kulturu koje se ne može odreći bez nasilja. U tom smislu, određena laička država nije više neutralna od konfesionalne države, a da i ne spominjemo kao pretpostavku jesu li ateizam ili agnosticizam neutralniji od koje konkretne religije.

Stoga je realno što je Veliko vijeće podsjetilo kako nacionalne vlasti na području religije u biti nisu pozvane da djeluju „neutralno i nepristrano“; činjenica da je neka država po naravi laična, konfesionalna ili nešto drugo po sebi ne donosi odlučne posljedice.

 

Usredotočenje određenog suda na bivovanje, bit države može se dogoditi samo pri pozivanju na unaprijed postavljeni pojam općeg dobra. Taj sud pretpostavlja da ima mišljenje o strukturalnim socijalnim uvjetima koji pogoduju tom općem dobru. Na toj liniji, više cijeniti nekonfesionalnu školu od škole prožete kršćanstvom pretpostavlja uvjerenje da su „vrijednosti“ ateizma ili agnosticizma povoljnije za dobro učenika od kršćanskih vrijednosti. Takav odabir formulirao je Odjel kada je izrekao svoje poimanje svrhe u javnom školovanju, to jest dobro učenika.

Takav odabir o religijskoj dimenziji općeg dobra, in fine, je temeljni religijski odabir od kojega se Sud treba suzdržavati. Oni koji žele da Europski sud prekorači vlastitu nadležnost pri takvom odabiru, na srednjovjekovni način žele da on postane nova duhovna vlast, viša od države, što bi bila ateistička teokracija religije o pravima čovjeka. Za njihovo opravdanje, točno je da apsorpcija moralnosti i religioznosti od strane ljudskih prava čini Europski sud za ljudska prava „savješću Europe“[38] i vrhunski autoritet novoga učiteljstva kojemu je svojstveno nametati se izravno državama ne samo u građanskim nego i u moralnim i religioznim pitanjima. To učiteljstvo se veoma često nameće i pojedinačnim savjestima, jer ima velik ugled. U stvari, budući da svako društvo ima i religioznu dimenziju, društvo koje bi tražilo da bude laično prisvajalo bi samo sebi totalnu duhovnu vlast preoblikujući u religiju političku ideologiju koje se drži.

 

U konačnici, Veliko vijeće - protivno od onoga što je učinio Odjel – nije tako postupilo; smatralo je da obveza „na neutralnost i nepristranost“ u Konvenciji pokazuje djelovanje države a ne njezinu duboku narav. To govori sud kada podsjeća da su „države odgovorne garantirati na neutralan i nepristran način vršenje različitih religija, vjera i uvjerenja. Njihova je zadaća doprinositi da se održava javni red, religijska harmonija i tolerancija u demokratskom društvu, posebno među suprotstavljenim skupinama[39]“ (GC § 60), vjernicima ili onima koji ne vjeruju. Sudac Bonello to snažno izražava u svom obuhvatnom mišljenju:

„Sloboda religije nije laičnost. Sloboda religije nije razdvojenost Crkve i države. Sloboda religije nije religijska jednaka distanciranost – sve su to zavodljivi pojmovi, ali dosada nitko od Suda nije tražio da im bude čuvar. U Europi je laičnost fakultativna, a sloboda religije to nije“ (§ 2.5)

Sloboda religije i bitnost slobode religije sastoje se u pravu na slobodno ispovijedanje odarbane religije, u pravu na slobodnu promjenu vlastite religije, u pravu da netko ne prihvati nijednu religiju te u pravu na očitovanje vlastite religije po vjeri, kultu, naučavanju i obavljanju obreda. Katalog Konvencije na ovome se zaustavlja, a nikako ne promiče neku laičnost države“ (§ 2.6).

 

Određivanje biti države - bila ona laična, konfesionalna ili nešto drugo - ne izlazi iz nadležnosti Europskog suda koji je u tom smislu odbio izravno se izjasniti o unutarnjoj talijanskoj raspravi u vezi sa značenjem laičnosti.

 

 

Odjel „ne vidi kako postavljanje u učionicama javnih škola simbola koji je razborito povezivati s katolicizmom (kao većinskom religijom u Italiji) može služiti obrazovnom pluralizmu koji je bitan za očuvanje 'demokratskog društva' kako ga poima Konvencija“. Prema tome, zahtjev za konfesionalnom neutralnošću na obrazovnom području izlazio bi iz pojma „obrazovnog pluralizma“ koji je izveden iz tumačenja pojma „demokratsko društvo“. Iz toga izlazi da neko društvo treba biti sekularizirano, kako bi bilo demokratsko. To su u biti podržavali tužitelji prema kojima „načelo laičnosti poklapa se s načelom demokracije pa država koja nije laička ne može biti smatrana demokratskom“[40].

 

Takvo poimanje filozofski je shvatljivo pod uvjetom da smatra kako je demokracija po naravi nužno liberalna, kako se sada pokazuje u velikom dijelu Zapada. U stvari, načela političkog liberalizma donose u konačnici određeni moralni relativizam te također privatizaciju religije. Tako bi zapadne bile demokracije laične, barem u svojoj biti, a konkretno bi to postajale u omjeru s očitim prianjanjem uz moralni liberalizam. To omogućuje da tužitelji reknu kako bi prisutnost raspela bila „nespojiva s temeljima zapadne političke misli, zatim s načelima liberalne države te otvorene i pluralne demokracije i držanjem individualnih prava i slobode koje propisuju talijanski ustav i Konvencija“[41].

 

Ako ta pozicija stoji s filozofskog stajališta, mnogo je manje točna s pravnog stajališta Konvencije. U stvari, ako je točno da je Sud ideološki stajao uz liberalnu demokraciju, nema slične jednodušnosti među državama članicama Savjeta. Još više, Europsko vijeće povijesno se ne temelji na toj ideologiji nego na ideologiji kršćanske demokracije nakon rata. Ova demokratsko-kršćanska utemeljenost očituje se posebno u Statutu Savjeta Europe gdje uvod tvrdi da su držve članice „neotklonjivo vezane uz duhovne i moralne vrijednosti koje su zajednička baština njihovih naroda i temelj načela osobne slobode, političke slobode i prvenstva prava, od čeka ovisi svaka prava demokracija“[42].

 

Konvencija u stvari nije tek skup objektivnih norma nego sustav norma koje sačinjavaju razvijeni ideološki sustav. Ideološki sustav je iznad pravnog sustava i usmjerava tumačenje toga sustava. Jedan od izazova slučaja Lautsi bio je odrediti koji ideološki sustav – liberalni ili demokratsko kršćanski – upravlja tumačenjem Konvencije.

 

Kada je bila redigirana Europska konvencija o ljudskim pravima, važan dio država članica Evropskog vijeća imao je neku religiju za službenu ili se isključivo oslanjao na svoju većinsku religiju. To se događa i danas u nešto manjem omjeru za katoličke zemlje, kako svjedoči situacija Andore te Ustavi Armenije[43], Danske[44], Grčke[45], Madžarske, Irske[46], Islanda[47], Liechtensteina[48], Malte[49], Monaka[50], Norveške[51], Ujedinjenog kraljevstva[52] te još Slovačke[53]. Druge države, poput Italije i Španjolske daju katolicizmu privilegirani položaj. Prikladno je istaknuti da službeno priznanje određene religije kao državne ne uključuje uskraćivanje slobode religije osobama koje pripadaju manjinskoj skupini nego samo da se sloboda religije kao i svaka druga sloboda vrši u određenom kulturalnom kontekstu.

 

Tvrdnja prema kojoj je demokratska država nužno i laička nije realna i ugrožava suverenost država članica koje nikada nisu potpisale sličnu obvezu. Međutim, pomanjkanje realizma ne shvaća se uvijek kao defekt in se, osim kada nameće drugu realnost. Ova tvrdnja mogla bi biti avangardistička ili proročka kada bi se procjenjivalo da su te ustavne odredbe o religiji samo tragovi nekog revolucionarnog političkog poretka.

U svakom slučaju, neke zemlje i dalje ustavno određuju odnose između vremenitog i duhovnog poretka, tako Ustav Bugarske iz 1991. precizira da je „pravoslavni kult tradicionalna religija u Republici Bugarskoj“ (čl. 13). U najnovije vrijeme, novi ustav Madžarske koji je simbolski proglašen na uskrsni ponedjeljak (25. travnja) 2011. više puta spominje katolicizam i kršćansku Europu, a te vrijednosti trebaju usmjeravati tumačenje ustava.

Napokon, interventi 21 države članice u prilog Italiji pokazuju da Europu nije potpuno osvojio model napredne liberalne demokracije koja bi bila razdvojena od svoga socijalnog i moralnog identitetskog korijena – tipa postmoderne. Možda upravo nazaduje pod utjecajem kulturalnih i socijalnih prinuda koje nameće globalizacija.

 

Poistovjećivanje demokracije s laičnošću predstavljalo je problem i obzirom na pravnu koherentnost Suda. Stav odjela u stvari je suprotstavljao ustaljenom pravu Suda i Komisije. Već je u slučaju Darby protiv Švedske stara Europska komisija za ljudska prava podsjetila da „sustav državne Crkve ne može ne može per se biti smatran kao da krši čl. 9 Konvencije“[54]. Još kasnije, Veliko vijeće u glasovitoj presudi Leyla Sahin ustvrdila je: „Kada se radi o pitanjima odnosa države i religija, pri čemu mogu opravdano postojati duboke razlike u nekom demokratskom društvu, postoji motiv za dodjeljivanje posebne važnosti ulozi državnog organa za odlučivanje“[55]. Ako mogu opravdano postojati duboke razlike u odnosima između države i religija u nekom demokratskom društvu, ne vidi se kako bi pojam „demokratskog društva“ mogao nametati jedino laički model u javnom školovanju.

 

U konačnici, pokazalo se jasno da u kontekstu Europske konvencije demokracija ne uključuje laičnost. Pokazali su se beskorisnima napori talijanske vlade da protumači kako raspelo – kao simbol civilizacije – ne potiskuje nego podržava laičnost. Radi se o pitanju koje spada na unutarnje raspravljanje, a ne na Europski sud koji se ne treba izjašnjavati o tome.

Ipak je predstavka vlade zaslužna za prikazivanje izvornog poimanja laičnosti koja poštuje kulturu društva zato što nije agresivna ni konfliktna.

 

 Javno obrazovanje u kontekstu Velikog vijeća

Iako je Veliko vijeće ovaj slučaj ponovno uvrstilo kao prethodni u odnosu sa svojim nadležnostima, ipak je bilo potrebno ispraviti opće predstavljanje Vijeća o svrsi javnog školovanja. Kao što smo rekli, Odjel je izveo svoje juridičko razmišljanje na temelju predstavke o svrsi javnog školovanja kako je prethodno izloženo.

 

U tu svrhu, Sud započinje podsjećajući da prema vlastitim pravnim načelima na ugovorne države spada određivanje školskih programa (GC § 62). Poput Odjela, Veliko vijeće izvodi iz čl. 2 Prvog protokola obvezu države da iznad svega očuva „mogućnost obrazovnog pluralizma“. Međutim, oprečno od načina koji je podržao Drugi odjel, taj pluralizam ne uključuje konfesionalnu neutralnost, nije iznutra relativistički. Veliko vijeće izlazi iz političkog razmišljanja koje se odnosi na svrhu radi povratka na pravno područje državnih obveza. Oslanjajući se na pravna načela dobro ukorijenjena u ovoj građi[56], Sud podsjeća da Konvencija ne dopušta „ni roditeljima da se suprotstave uvrštavanju sličnog poučavanja ili (religioznog i filozofskog) učenja u školski program“. Jednostavnije rečeno, Konvencija obvezuje državu da bdije „kako bi informacije i spoznaje prisutne u programu bile predavane objektivno, kritično i pluralistički, dopuštajući učenicima da razvijaju kritično poštovanje religijske činjenice u vedrom ozračju, bez ikakvog oblika prozelitizma“. Ona „zabranjuje provedbu indoktrinacije koja bi mogla biti smatrana kao da ne poštuje religiozna i filozofska uvjerenja roditelja“ (GC § 62). Ova zabrana vrijedi ne samo za sadržaj programâ nego i za sveukupne funkcije koje država preuzima u obrazovanju i poučavanju[57], u što spada organizacija školskog ozračja (GC § 62-62).

 

Obveze koje je prikazalo Veliko vijeće stavljaju se na razinu višu od određivanja laičkog i konfesionalnog obilježja javnih škola; na isti način opterećuju oba sustava. Stoga nisu per se protivni Konvenciji laički sustavi ili oni koji javnom školovanju priznaju izvjesnu religioznu dimenziju kao u slučaju Liechtensteina u kojem država surađuje s roditeljima i Crkvom u svrhu moralnog i religioznog odgoja učenika[58]. Na isti način u Poljskoj je predviđeno da nastava u javnim školama poštuje kršćanske vrijednosti i univerzalna moralna načela[59]; tako se također događa u kantonima Sankt Gallen i Zürich u kojima se nastava temelji na kršćanskim načelima.

Odabir konfesionalnog, laičkog ili drugog obilježja javne škole ne spada na područje primjene Konvencije i potpada pod nadležnost svake države.

 

Nakon što je Sud tako stavio van područja Konvencije pojmove laičnosti i konfesionalne neutralnosti te podsjetio na kontekstualne obveze u materiji javnog školovanja, sada može riješiti slučaj koji mu je podastrt.

 

Sud prvenstveno tvrdi da obveza državâ snagom čl. 2 Prvog protokola obuhvaća ne samo programe nego i organizativno ozračje u javnoj školi[60] (GC § 63). Tako odluka o postavljanju raspela spada na područje u koje ulazi obveza države da poštuje prava roditelja da naobrazbu i odgoj svoje djece usklade sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima. Sud nadalje priznaje da je raspelo „prvenstveno religiozni simbol“ (§ GC 66); ukoliko je element religijskog obilježja, mogao bi utjecati na odgoj i naobrazbu djece te predstavljati prijetnju pravima njihovih roditelja.

 

 

Ako je Odjel okvalificirao raspelo kao „jak izvanjski znak“ te ga zbog toga smatrao prijetnjom obrazovnim pravima roditelja i religijskoj slobodi djece, Veliko vijeće ga je definiralo na suprotan način, kao „simbol koji je bitno pasivan“ (GC § 72).

 

Prema Odjelu, „zato što je raspelo izloženo, nije moguće ne primjećivati ga u učionicama“. U kontekstu javnog školovanja, nužno je razumijevano kao sastavni dio školskog ozračja i zato može biti smatrano „jakim vanjskim“ znakom (Odjel § 73). Još točnije, bilo bi jak znak ukoliko je povezano sa školskim ozračjem te učenicima daje osjećaj da bivaju školovani u školskom ozračju svojstvenom određenoj religiji uz koju se navodno svrstava država (C §§ 53-56). Odlučan je kontekst: raspelo nije jak znak jednostavno stoga što je religiozan nego i zbog podupiranja države i postavljanja u javnoj školi.

Talijanska vlada u svojim primjedbama razvila je pojam „pasivnog znaka“, ne da bi ocrnila raspelo nego uvela razliku između slučaja Lautsi i slučajeva koji se odnose na obvezatno poučavanje religije ili polaganje religiozne prisege[61] što se svi odnosi na „aktivne“ religiozne postupke. Vlada je taj simbol prikazivala kao pasivan zato što križ ne zahtijeva nikakvu akciju kao što bi bila molitva ili poklon od strane onih koji ga gledaju. Nadalje, križ nije vezan na školske programe. U tome je njegova pasivnost. To ne pokazuje da je značenje raspela slabo ili da križ nije važan.

Veliko vijeće ovako je definiralo pasivnost: raspelo je pasivno zato „što mu se ne može pridavati neki utjecaj na učenike, sličan onome koji može imati neko poučno izlaganje ili sudjelovanje u religioznim aktivnostima“ (GC § 72).

 

Po mome mišljenju, prikladno je precizirati da se pojam pasivnog simbola ne suprotstavlja „jakom izvanjskom znaku“ nego je to sustavno utvrđeno. Pojam pasivnog simbola suprotstavlja se zapravo simbolu „aktivnog simbola“ , dok se „jakom vanjskom znaku“ suprotstavlja pojam „slabog vanjskog znaka“. Nacionalna himna mogla bi biti „aktivni simbol“ jer simbolizira naciju i (ponekad) traži od onih koji je slušaju da stoje, s rukom stavljenom na srce ili da pjevaju. Kad je riječ o „slabom vanjskom znaku“, radi se napr. o religioznom ukrasu – križu, Davidovoj zvijezdi ili fatimskoj ruci koji se nosi o vratu – a utjecaj takvih ukrasa na one koji ga gledaju je slab.

 

Nadalje, ova distinkcija o znakovima i simbolima koji su jaki ili slabi, pasivni ili aktivni bit će svakako korisna ubuduće radi razlikovanja situacijâ. Distingviranje na temelju vanjskog znaka predstavlja uz to interes da se omogući posvješćivanje konteksta, osobito kulturalnog, u kojem je simbol postavljen, na pr. snaga utjecaja križa ili minareta koji su javno izloženi svakako je drugačija u Firenzi ili u Ankari.

 

 

Konstatacija o pasivnosti simbola mogla je biti dostatna da se ustanovi kako je utjecaj toga simbola previše ograničen da bi predstavljao teško ugrožavanje pravâ na koja se netko poziva (diritti invocati). Sud je mogao zaključiti da se radi o neuplitanju države u takva prava. Veliko vijeće pošlo je dalje, jer je ustanovilo da tužitelji nisu dokazali takvo utjecanje, bilo obzirom na učenike bilo obzirom na njihovu majku. Obzirom na učenike, Veliko vijeće ističe:

 jednog religioznog simbola na zidovima učionica moglo imati na učenike; stoga se ne

 bi moglo razložno utvrditi ima li utjecaj na mlade kojima uvjerenja još nisu

 ukorijenjena“.

Obzirom na majku utjecaj raspela nije ustanovljen. Iako Sud drži shvatljivima zebnju tužiteljice, precizira:

 (GC § 66).

Zato Veliko vijeće odbacuje kao neutemeljenu „emotivnu perturbaciju“ koju navodi tužiteljica a prethodno priznaje Odjel; radi se jednostavno o „subjektivnom shvaćanju“ koje nije dostatno da bi sačinjavalo miješanje u unutarnje ili vanjsko područje koje bi bilo kršenje. Konvencija nas ne štiti od naših osobnih subjektivnih percepcija.

Ova jednostavna konstatacija dostatna je da ustanovimo odsutnost uplitanja u navodno povrijeđena prava. Kada Sud konstatira odsutnost uplitanja, pravilo koje redovno slijedi je iznijeti zaključak o neprihvatljivosti tužbe[62]. U stvari, ispitivanje spojivosti sličnog ograničenja s nekim zagarantiranim pravom ima smisla samo kada je takvo pravo ugroženo. Tako je sud mogao na ranom stadiju pretresa ustanoviti odsutnost dokazâ o uplitanju te definirati neprihvatljivost; to bi se veoma vjerojatno dogodilo da je slučaj Lautsi bio redovan[63].

 

Odjel spominje potencijalnu opasnost emocionalnog poremećaja koju bi raspelo moglo prouzrokovati kod učenika. To je jedna od najočitijih slabih točaka prosudbe. Nemogućnost dokazivanja indoktrinacije, koju bi prouzročila jednostavna prisutnost raspela, navela je Odjel da u svojoj presudi iz studenog 2009. razmotri hipotezu o „emotivnoj perturbaciji“ kojoj je bila svrha dokazati utjecaj raspela na djecu. To je bila jednostavno putativna i hipotetička „šteta“ koja je pretpostavljala da se prisutnost religioznog simbola u školskom prostoru smatra u principu nezakonitom. Prema Drugom odjelu, ta šteta sastojala bi se u mogućnosti psihološkog pritiska[64]. „Sposobnost“ „tumačiti“ neki „znak“ tako da bi se mogao „osjetiti“ „označenom“ „ambijentu“ nikako nije dostatna da bi predstavljala povredu na unutarnjem području kod učenika i sposobnost kod roditelja da u stvarima uvjerenja održe svoj utjecaj. Neki obvezatni predmeti iz „građanske etike“ i prirodnih znanosti mogu mnogo više emotivno poremetiti učenike i šokirati roditelje. Sud u sličnim slučajevima nije uostalom smatrao da bi taj emotivni poremećaj mogao biti znak krštenja prava roditelja. Jedina obveza koja veže vlasti je bdjeti da uvjerenja roditelja „ne budu srozana na tu razinu nerazboritošću, nepažnjom ili pretjeranim prozelitizmom“[65].

 

Pravi ratio dicendi je slab utjecaj raspela. Prema ovoj refleksiji, Sud je mogao sam sebe osloboditi od toga da ubuduće zauzima stav, posebno o laičnosti i svrsi javnog školovanja te čak o prostoru prosudbe. Ipak, obzirom na važnost koju je zadobio ovaj slučaj, postalo je politički jedva shvatljivo da Veliko vijeće zastane na konstataciji o neprihvatljivosti. To bi bilo protumačeno kao poraz. Stoga je Veliko vijeće nastavilo svoju analizu ustanovivši da bi, čak i uz pretpostavku da postoji ingerencija u dotičnim pravima, ona bila opravdana obzirom na Konvenciju. Bilo je potrebno ići do kraja rasprave te donijeti temeljni zaključak.

 

U svakom slučaju, Veliko vijeće, imajući na umu ograničeni učinak raspela i stoga odsutnost ingerencije, s pravom je moglo zauzeti stav da ne postoji nikakvo posebno pitanje člana 9, to jest religijske slobode učenika.

 

Neki komentatori prigovorili su Sudu što je zahtjev razmatrao prvenstveno iz perspektive prava roditelja a nije pristupio dubljem ispitivanju slučaja iz perspektive člana 9, a prema njima to ispitivanje moglo je dovesti to drugačijeg rješenja.

 

Sud se o tome brzo izjasnio podsjećajući da je čl. 2 Prvog protokola lex specialis u odnosu na čl. 9[66] jer se radi o obvezi poštivanja uvjerenjâ roditelja u stvarima odgoja i školovanja (GC § 59).

U biti, ostajemo uz Sud obzirom na činjenicu, nakon što je utvrđeno da Konvencija ne traži konfesionalnu neutralnost, da je dostatno ustanoviti da ne postoji prisila nad podnositeljima molbe na unutarnjem i vanjskom području kako bismo mogli zaključiti da ne postoji kršenje člana 9.

 

Napokon, obzirom na čl. 14 koji zabranjuje razliku u diskriminatorskom postupanju, posebno ne iz religijskih motiva, dovoljno je što je Sud podsjetio kako taj propis zbog primjenjivosti nema neovisnih odredbi te vrijedi jedino za uživanje zagarantiranih prava i sloboda te da je nadalje konstatirao da ova odredba ne postavlja koje posebno pitanje koje ne bi već bilo ispitano. Sud je nadalje uočio da podnositelji molbe nisu podržali tu optužbu.

 

  Od trenutka kada nije prihvaćen dokaz o ingerenciji države u ljudska prava na koja su se pozivali tužitelji, Veliko je vijeće moglo, kako smo vidjeli, zaključiti neprihvatljivošću slučaja. Ipak je odlučilo nastaviti svoje prosuđivanje, detaljno ga protumačiti i navesti svoj stav o nekim pitanjima uključenim u ovu raspravu.

 

Sekcija upućuje bez detaljnijeg objašnjenja na presudu Dahlab protiv Švicarske kao potporu svojoj tvrdnji[67]. U ovom slučaju, koji se odnosio na zabranu Švicarske jednoj učiteljici da u jednoj javnoj školi nosi muslimanski svileni rubac dok drži nastavu, Sud je prosudio da je svileni rubac jak izvanjski znak. Sud je stoga prosudio da je ta zabrana spojiva s Konvencijom. Odjel i neki komentatori iz toga su zaključili da je logično i pravedno zabraniti i raspelo.

 

Veliko vijeće izričito je odbacilo takav zaključak: „Veliko vijeće ne prihvaća takav pristup. Smatra da takva odluka ne može sačinjavati presedan za ovaj slučaju, jer su činjenice potpuno drugačije“ (GC § 73). Poduzeo je zadaću da pojasni taj vid rasprave; u stvari postoji velika opasnost da suci sudionici budu osuđeni za pristranost u odnosu na islam.

Taj slučaj drugačiji je od slučaja Lautsi s više stajališta:

-          Prije svega, zabrana nošenja sigurno religijskog simbola sačinjava bez ikakve sumnje ingerenciju u slobodu pojedinca da postupa u skladu sa svojim uvjerenjima. Stoga je spadalo na Sud da prosudi spojivost te ingerencije sa zahtjevima Konvencije.

-          Suprotno tome, u slučaju Lautsi nitko nije spriječen niti prisiljen djelovati. Talijanska vlada nije se u strogom smislu trebala pravdati zbog neke prisile,zbog nekog pokušaja na unutarnjem ili vanjskom području. Nije postojala prisila na vanjskom području učenika, jer nisu bili prisiljavani da postupe protiv svoje savjesti niti im je priječeno da postupaju u skladu s vlastitom savješću. Na isti način, unutarnje područje djece kao i pravo tužiteljice da im osigura naobrazbu u skladu s vlastitim uvjerenjima nisu prekršeni jer djeca nisu bila prisiljavana i nije im priječeno da ne vjeruju; nisu bivali indoktrinirani niti bili žrtve prozelitizma.

-          Sud je, više nego u slučaju Dahlab, smatrao kako – u skladu s vlastitim unutarnjim pravom- volja švicarske vlasti za osiguravanjem konfesionalne neutralnosti u svome javnom obrazovanju i za zaštitom vjerskih osjećaja učenika sačinjava zakoniti interes tako da opravdava odluku švicarskih vlasti o zabrani nošenja vela te da ta mjera ne nadilazi prostor nacionalne procjene u toj stvari.

-          Ipak, činjenica da je zabrana nošenja jednog religioznog simbola spojiva s Konvencijom ne znači da bi dopuštenje bilo protivno. Ovlaštenost zabraniti ne stvara obvezu zabrane. Države koje ne zabranjuju nositi religiozne simbole u školama ne krše Konvenciju.

-          Nadalje, za razliku od Švicarske, talijansko unutarnje pravo ne usvaja jasno laičnost. Stoga se tužitelji ne mogu pred Sudom pozivati na obvezu da bi Italija trebala provoditi vlastito unutarnje pravo u tom pogledu. Umjesto toga, Italija je pred Sudom isticala svoj tolerantni stav prema drugim religijama i njihovim simbolima (GC § 74) navodeći još jednom da se njezino poimanje laičnosti razlikuje od onoga u drugim državama, kao u Francuskoj ili Turskoj. Barem u teoriji, profesor koji nosi židovsku kapicu (kipa) može držati predavanja učenicima pokrivenim velom ili turbanom na katedri nad kojom stoji raspelo.

-          Napokon, simboli se razlikuju u odnosu na njihov značenje i kulturalni kontekst. Simboli nemaju istu važnost, a ponekad nemaju ni isto značenje, ovisno od kulturalnog konteksta u kojem se pojavljuju. U Italiji raspelo se nalazi u vlastitom kulturalnom kontekstu; drukčija je stvar s velom u Švicarskoj. Religijski simboli ne mogu biti ispravno shvaćeni ako ih potpuno izvučemo iz njihova značenja i kulturalnog konteksta. U tome je Sud bio izričit obzirom na veo, jer je smatrao kako je teško „pomiriti činjenicu nošenja islamske svilene marame s porukom o toleranciji u odnosu n a druge te iznad svega o jednakosti i ne diskriminiranju koje svaki nastavnik treba prenositi svojim učenicima u demokraciji“[68]. Za sud, ova teškoća opravdava zabranu u nekofensionalnom školskom okružju.

Ovo pitanje spojivosti uopće se ne postavlja u slučaju Lautsi, ne zato što bi se radilo o raspelu nego zato što se Italija ne treba opravdavati zbog prisutnosti križa koji svjedoči njezin prostor prosuđivanja a ne predstavlja prijetnju pravima pojedinaca. Samo konkretni učinak raspela podliježe ispitivanju Suda, a taj je učinak zaista određen značenjem križa. 

 

Veliko vijeće, procjenjujući izloženost raspela iz perspektive konkretnog djelovanja na tužitelje a ne s općeg stajališta svrhe javnog školovanja, izbjeglo je davati negativnoj slobodi religije opću važnost za školsko ozračje. Negativna sloboda ostaje usmjerena čuvanju individualnog ozračja, to jest odsutnosti prisile na unutarnjem i vanjskom području. To je protezanje važnosti negativne slobode u ozračje koje omogućuje utvrđivanje obveze o „konfesionalnoj neutralnosti“ i povezivanje s Konvencijom.

Veliko vijeće odbilo je dati simetričnu važnost pozitivnim i negativnim elementima religijske slobode. U stvari je važno bdjeti da poštivanje negativne slobode ne bude na štetu pozitivnog vršenja prava o kojem govorimo. Sud je to proglasio već u glasovitom slučaju Pretty protiv Ujedinjenog kraljevstva[69] koji se odnosio na eutanaziju, odbivši dopustiti tužitelju da ima „negativno pravo na život“. Nadalje, negativna sloboda dovela bi do potpuno subjektivne građe, jer bi jedna osoba mogla biti pogođena nekom intencijom, karikaturom, simbolom a druge to ne bi mogle biti. Još općenitije, ne postoji pravo da netko ne bude šokiran ili uznemiren.

 

In fine, Sud je odbio potvrditi potpuno pojmovno preokretanje suvremene religijske slobode protiv nje same. To pojmovno preokretanje pretpostavlja da sloboda jednih može poništiti očitovanje slobode drugih[70]. Pobila ga je talijanska vlada pred Velikim vijećem kao glavnu smutnju u ovom slučaju: “Smućuje u ovom slučaju to što se negira religijska sloboda u ime slobode religije! Proizvoljno je braniti religijsku slobodu socijalnim potiskivanjem religije! To je zahtjev da se negativna dimenzija religijske slobode protegne do nijekanja pozitivne dimenzije!“[71]

 

Potrebno je iznijeti jednu primjedbu o tzv. „bavarskom rješenju“. To je odluka Federalnog ustavnog suda Njemačke[72] koji smatra da je raspelo u učionicama „protivno načelu neutralnosti države i teško spojivo s religijskom slobodom djece koja sebe ne prepoznaju u katoličkoj religiji“[73] pa je Parlament Bavarske usvojio novu odredbu. Ta odredba naziva se „bavarskim rješenjem“ te predviđa mogućnost da se roditelji pozovu na svoje uvjerenje pri osporavanju postavljanja raspela u školama koje pohađaju njihova djeca; stavlja na raspolaganje mehanizam koji služi za traženje individualiziranog kompromisa, ako je prikladno. U stvarnosti, to rješenje se sastoji u privremenom povlačenju raspela za vrijeme nazočnosti učenika koji se raspelu protive.

U slučaju Lautsi, brojne osobe željele su napadati izlaganje obrane prema kojemu odluka o zadržavanju raspela izlazi iz odluke koju je izglasalo Vijeće instituta[74]. U stvari, 22. travnja i 27. svibnja 2002. Vijeće je raspravljalo o zahtjevu tužiteljice koja je tražila sklanjanje raspela te ga odbacilo s 10 glasova za i 2 uzdržana. Nakon toga glasovanja tužiteljica je tražila da se raspeće skine u vrijeme školskih praznika, što je također bilo odbijeno. Taj postupak sliči bavarskom.

Takav pristup temelji se na izvjesnom poimanju neutralnosti prema kojem država pred očitom činjenicom, to jest postavljanjem raspela, ne bi trebala ni nametati ni zabranjivati nego rješenje prepustiti osobama koje su izravno zainteresirane a to su učenici, njihovi roditelji i njihovi nastavnici. To je jedan od stavova koji je imala talijanska vlada u predstavkama Velikom vijeću, pri čemu bi „taj mehanizam mogao biti autentični izraz načelâ o jednakosti, jednakoj distanci, neutralnosti“. Za naknadu, protivno onome što je uvedeno u Bavarskoj, vlada daje do znanja da se raspelo ne može pravno maknuti na jednostavni zahtjev pojedinca, jer bi to bio izraz partijskog stajanja na stranu laicizma[75]. Sklanjanje bi sa svojim modalitetima trebalo uslijediti nakon rasprave i glasovanja u Vijeću. Ako je istina da neko glasovanje nužno nameće volju većine nad manjinom, ovo glasovanje jedino bi moglo garantirati poštivanje „pluralizma i demokracije koji se temelje na kompromisu i različitim ustupcima od strane pojedinaca i skupina pojedinaca, a oni ponekad trebaju prihvaćati ograničavanje sloboda koje uživaju radi garantiranja veće stabilnosti zemlje u cjelini“ prema riječima Suda[76].

 Bila su veoma podijeljena mišljenja o prikladnosti takvog pristupa jer on u pozivanju na Konvenciju uključuje odricanje od dopuštenosti načela o prisutnosti raspela. Još više, pretpostavlja mišljenje da je izloženost raspela uvijek i per se atentat na prava nekršćana. Suprotno tome, predstavljanje procedure s glasovanjem imalo je prednost što bi relativiziralo obvezatno obilježje nazočnosti križa. U stvari, moglo se strahovati da će Sud u zasjedanju obvezatno obilježje prosuditi pretjeranim po proporcionalnosti ingerencije koja je prihvaćena u pravima tužitelja. Činjenica da je taj mehanizam slučajni postupak koji „zakon ne predviđa“ predstavljala je samo slabost u odnosu na dokazivanje, od trenutka kada svrha Suda nije prosuđivati pravni sustav jedne države nego samo činjenice o posebnim slučajevima zbog kojih su mu se stranke obratile.

Vlada je bila potaknuta da to izlaganje predstavi samo subsidiarno, usredotočujući radije svoju argumentaciju na dopuštenost načela o nazočnosti raspela kao odgovor na odredbe Konvencije. Veliko vijeće moglo se osloniti na glasovanje Savjeta te prihvatiti suspenziju kompromisa kako ne bi osudilo Italiju (što bi zadovoljilo javno mišljenje), uz poziv da preuredi svoje interno pravo da tu proceduru glasovanja učini sistematskom (što bi zadovoljilo pobornike laičnosti). Veliko vijeće nije odabralo to rješenje, možda zato što bi iza prividne lakoće ono potvrdilo prednost demokratskog glasovanja nad pojedinačnim pravima. Jedino strogo bavarsko rješenje, zato što volju pojedinca čini važnijom od volje drugih, poštuje prednost temeljnih prva nad demokratskim procedurama.

 

Osim bavarskog rješenja, čini se da je Sud još imao mogućnost uvažiti iznimku o neprihvatljivosti vezanoj uz to da unutarnji načini utoka nisu bili iscrpljeni. U stvari, iz pisma od 8. lipnja 2010.[77] kojim Ured traži od stranaka da preciziraju je li tužitelj „prethodno prošao unutarnje legalne putove“ u vezi s čl. 2 Prvog protokola izlazi: „ da li stranke, makar pred Odjelom ili od Odjela nije postavljeno to pitanje, smatraju da bi taj dio tužbe trebao biti proglašen neprihvatljivim zato što nisu iscrpljeni putovi unutarnjeg utoka“? Sud je tim pismom privukao pozornost stranaka, posebno državne vlasti, na jedan mogući element u konfliktu. Vlada je odlučila izostaviti to zaobilaženje te izričito zatražila od Suda da za vrijeme saslušanja donese odluku o slučaju.

Veliko vijeće doista je donijelo odluku o slučaju, izjasnivši se različito o pitanjima koja po mome mišljenju nisu više bila važna za taj trenutak, da je konstatacija o odsutnosti ingerencije države dostatna da se slučaj uzme u sudski postupak. Tako je Veliko vijeće preuzelo teret da nastavi rad o razjašnjavanju drugih spornih točaka, posebno o ovlaštenosti države da se poziva na tradiciju i na većinsku religiju kako bi opravdala ingerenciju u prava koja garantira Konvencija.

 

Talijanska vlada, kao i vlade drugih država koje su se uključile, tražile su od suda da ne

 krnji tradicionalnu praksu ukorijenjenu u kulturi. Povrh etnološkog poštivanja koje je

 traženo od Suda obzirom na razliku u „pluralizmu“ europskih kultura, pravo pitanje koje se

 ovdje postavlja su odnosi između pred-modernih tradicionalnih vrijednosti i postupaka i

 modernih vrijednosti (ponekad čak post-modernih) koje Sud promiče i garantira. Sud je

 veoma jasan o tome: ako je odluka o trajnoj vrijednosti neke tradicije vezana uz načelo o

 prostoru prosuđivanja dotične države, uvažavajući europsku kulturalnu i religijsku različnost,

 „pozivanje na neku tradiciju ne oslobađa neku državu članicu od obveze da poštuje prava i

 slobodu kakvu traži Konvencija i njezini Protokoli“. Vrijednosti Konvencije važnije su od

 tradicije. Za Sud, postupak koji je postao tradicija u socijalnom i povijesnom smislu ne gubi

 religiozno obilježje[78]. Još više, u nekim muslimanskim pitanjima Sud je imao priliku

 zaključiti presudom o nespojivosti tradicija i vrijednosti Konvencije kako ih prihvaća Sud.

 Kad je Sud postavio kao temeljno načelo da religijska sloboda „isključuje svako vrednovanje

 od strane države o zakonitosti religijskih uvjerenja ili načinima njihova izražavanja“[79], više puta došao je do zaključka[80] o „nespojivosti šeriata s temeljnim načelima demokracije kako izlaze iz Konvencije“[81]. U ovome postoji globalni kulturalni sudar između suvremenih pravnih i islamskih tradicija koji ide dalje od sukoba između moderniteta i zapadne tradicije. Tradicije trebaju ne samo biti spojive s pravima i slobodama koje garantira Konvencija nego i općenitije, s „vrijednostima koje su joj podloga“ i s „temeljnim načelima demokracije“. Ta dva pojma puna su izvora[82]. Prizivanje izvjesne tradicije nije dostatno za njezino opravdanje, od trenutka kada se njezina opravdavajuća važnost ograničava na vrednovanje prostora prosuđivanja. Tako je Sud u slučaju Dogru izričito precizirao: „Kada dolaze do izražaja pitanja odnosa između države i religija o kojima mogu zakonito postojati razlike u demokratskom društvu, treba posebnu važnost pridavati ulozi nacionalnog odlučitelja. Takav je posebno slučaj normiranja o postavljanju religijskih simbola u obrazovnim ustanovama gdje su u Europi različiti pristupi tome pitanju. Stoga normiranje u toj stvari može varirati od jedne zemlje do druge u funkciji nacionalnih tradicija i odredbi koje izlaze iz zaštite prava i sloboda drugih i održavanja javnog reda (Leyla Şahin, cit., §§ 108-109)“[83]. Sud u izvještaju smatra laičnost kao nacionalnu tradiciju. Točno je da Republika Francuska samu sebe shvaća kao kulturalno laičku, dok su druge zemlje kulturalno katoličke, luteranske ili pravoslavne.

 

U ovoj stvari stav Suda nije se više mijenjao. Nije definirano da su postavljanje jednog raspela i vrijednosti koje ono predstavlja protivne Konvenciji, vrijednostima koje su joj podloga i temeljnim načelima demokracije.

 

Većinska religija 

 

Veliko vijeće izjasnilo se i o sposobnosti države da se poziva na većinsku nacionalnu religiju za opravdavanje svojih ingerencija u religijsku slobodu.

Tužitelji su se pred Sudom predstavili kao religijska manjina. Njihovo izlaganje može se ovako sažeti: u zemlji koja je snažno označena katoličkom kulturom bit će prikladno u vezi s religijskim pluralizmom koji raste posebno zaštititi manjinske skupine protiv dominantnih identitetskih i kulturalnih pritisaka. Posebna zaštita prava manjina doprinijela bi povrh toga zaštiti pluralizma. Tužitelji su također molili Sud da ih zaštiti protiv „despotizma većine“[84]. Taj despotizam pokazivao bi se na primjer u odluci Savjeta instituta koji je glasovao skoro jednodušno za zadržavanje raspela.

 

Sudu je uvijek važno braniti manjine, imajući na umu da većine u demokraciji imaju sklonost zlorabiti svoj dominantni položaj. Demokratski sustav koji većini dodjeljuje vlast treba stoga ispravljati pomoću nadnacionalnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava. Ti mehanizmi omogućuju zaštitu temeljnih prava svakog pojedinca protiv države i cijeloga društva.

 

Drugi odjel bio je prihvatio takvo razmišljanje predbacujući talijanskoj većinskoj religiji samu činjenicu da je većinska, jer je držao da „u zemljama u kojima većina stanovništva prianja uz određenu religiju, održavanje obreda i simbola te religije bez ograničenja mjesta i oblika može sačinjavati pritisak na učenike koji ne prakticiraju tu religiju te na one koji pripadaju nekoj drugoj“ (§ 50).

Prema razmišljanju Odjela, kada stanovništvo ne bi bilo većinski katoličko, nazočnost raspela bila bi podnosivija. To je apsurd, kako je upozorila talijanska vlada. Tako bi prema Odjelu trebalo osuditi pritisak koji prirodno vrši bilo koja većinska religija na one koji žive na njezinu kulturalnom području. U svrhu poštivanja manjinskih skupina, među koje spadaju i ateisti, trebalo bi većinsku religiju učiniti manjinskom. To bi zapravo bio ne samo iluzorni zahtjev za religijskom izjednačenošću nego bi iznad svega pojam konfesionalne neutralnosti ovisio o pluralizmu. Pluralizam i konfesionalna neutralnost međusobno se podupiru.

Ako tako ozloglašavamo gušeći učinak većinske religije, kako ne gledati na isti način pritisak svake socijalne kulture te preko nje pritisak koji vrši društvo? Taj prividni paradoks otkriva logiku sukoba između pojedinca i društva, a to je upravo logika političkog liberalizma koji podržava teoriju religijske slobode. Takvo gledanje na religijsku slobodu temelji se na konfliktnom poimanju odnosa između pojedinca i društva. Društvo i osoba nisu promatrani u naravnom odnosu međusobne ovisnosti i dopunjavanja nego kao oprečni, jer društvo postaje glavna zapreka za individualnu slobodu. Priznavanje apsolutnosti individualnog dostojanstva i autonomije biva popraćeno osporavanjem interesa javnosti.

 

Više ne bi bila prihvatljiva činjenica da neko društvo može imati religiozni identitet koji nadilazi pripadnike toga društva, vlastitu bit. Takvo poimanje društva vršilo bi nezakonit utjecaj na djelovanje države, jer je utemeljeno na pretpostavci koja je suprotna suvremenoj pluralističkoj ideologiji. Takov esencijalističko poimanje društva protivi se neutralističkom i pluralističkom poimanju društva. U tom okviru može se razumjeti distinkcija između  biti i djelovanja države. Prema neutralističkom poimanju, društvo bi bilo samo umjetno i instrumentalno služenje pojedincu. Umjetno sredstvo ne može imati „biti“ niti savjest nego samo instrumentalno djelovanje usmjereno na zadovoljenje pojedinačnih prava. Odjel bi, postavljanjem obveza koje teku iz religijske slobode na narav a ne na djelovanje Italije, sebe stavio u takvu situaciju da prekorava Italiju zbog onoga što ona jest te da djeluje kao da nije takva. Takvim iskliznućem djelovanja društva na bivovanje religijska sloboda tako postaje djelotvoran operativni pojam, instrument sekularizacije države. 

Takav pojam religijske slobode koji društvo sekularizira usmjerenjem djelovanja na bivovanje ne zastaje na ignoriranju nego prelazi na prekomjerno ograničenje religijske dimenzije socijalnog života te socijalne dimenzije religije[85]. Obje te dimenzije su naravne i općenito se očituju većinskom činjenicom.

Neutralni i pluralni model društva jednako uključuje preinaku filozofskog modela o religijskoj slobodi. U stvari, takav pristup vodi ograničavanju religijske slobode promjenom paradigme prema kojoj religijska sloboda nije više primarno i temeljno pravo, izvedeno izravno iz ontološke vrijednosti ljudske osobe, nego je sekundarno pravo koje daje građanska vlast te koje izlazi iz pluralnog demokratskog ideala a sadržano je u zahtjevima za neutralnošću javnoga prostora. Radi se o pojmovnom preokretanju. Tako zbog socijalne opasnosti religijâ pluralizam postaje opravdanje većeg sekularizma koji teži za očuvanjem ugroženog javnog prostora. Konture javnog prostora sve se više proširuju, jer nisu samo administracija i javne zgrade lišeni religijskih izražavanja nego i ulica te ono što je vidljivo s ulice. To progresivno širenje sekularizma zajedno sa socijalnom zbiljom protivno je izvornoj nakani Konvencije koja upravo teži za zaštitom individualnih prava protiv invazije društva od strane države.

Napokon, to proširenje dovodi do sve većeg svođenja religijske slobode na slobodu vjere, to jest na slobodu da ljudi imaju ili ne vjeru u intimnosti (unutarnje područje), uz isključenje prava da javno i kolektivno očituju vlastitu religiju.

 

Pred takvom logikom koja neutralnost izjednačuje s laičnošću svodeći in fine religiju na vjeru a religijsku slobodu na sekularizam, nastojali smo Sudu predstaviti pojam neutralnosti kao inkluzivan, za opreku od laičnosti koja je po naravi ekskluzivna. Pokušali smo osnažiti poimanje da bi se religijska sloboda trebala razvijati u smislu boljeg uzimanja u obzir od strane prava religiozne dimenzije kulture. Ona bi sub conditione trebala omogućavati priznavanje legitimnosti baštine, također u njezinoj socijalno-religijskoj dimenziji. U tu svrhu podsjetili smo da bi sekularizacija europskog javnog prostora bila kontradikcija projektu Vijeća Europe. Također smo pozvali Sud da pri ispitivanju eventualnog atentata na religijsku slobodu pojedinca razmotri kao zakoniti interes želju države da poštuje ne samo moralne vrijednosti koje mogu postati univerzalne nego također društvenu kulturu, jezik, običaje, tradicije i religiju. Za razliku od vrijednosti pluralizma, tolerancije i duha otvorenosti, ti elementi su specifični a ne univerzalni, ali su oni konstitutivni elementi nacija, posljednji temelj modernog suvereniteta i stoga u teoriji demokracije.

 

U istom smislu, a protiv sekularističke logike Odjela, talijanska vlada progresivno je usvajala diferencijalistički pristup, uvažavajući načela neutralnosti, laičnosti i jednakosti. Što više, smatrala je da „načela neutralnosti i laičnosti ne isključuju razlike među religijskim zajednicama“. Činjenica davanja „specijalnog položaja određenim tradicionalnim Crkvama (...) nije po sebi suprotna načelu jednakosti“. Dapače, razlike u pravnom položaju mogu biti opravdane uvažavanjem stvarnih razlika, osobito kulturalnih i povijesnih: „Jednakost u pravu treba u stvari zadržati činjenične razlike među Crkvama“[86], „odstranjivanje činjeničnih razlika bilo bi nespojivo s načelom neutralnosti u pitanju religije“[87]. Tako prema želji vlade, uvažavanje njezina socijalno-religijskog nacionalnog identiteta[88], iako je po naravi relativno i evolutivno, treba omogućavati da ne sklizne djelomično u relativizam i religijski indiferentizam, a da ne dovodi u pitanje laičnost talijanske države.

 

Napokon, Veliko vijeće je razmotrilo to tumačenje kojemu su svojstveni realizam i uvažavanje religijske dimenzije socijalne dimenzije kakva je svojstvena Italiji. Priznajući da talijanska regulativa „daje većinskoj religiji zemlje uočljivu vidljivost u ozračju škole“ (GC § 71), Sud spominje i slučaj Folgerø u kojemu je smatrao „da zbog uloge koju kršćanstvo ima u povijesti i tradiciji države koja se brani“ opravdava da program omogući šire poznavanje kršćanstva nego drugih filozofija i religija, te ne dopušta okvalificirati taj znak preferencije kao indoktrinaciju. Dakle, budući da katolicizam zauzima prvorazredno mjesto u povijesti i tradiciji Italije, vlada Italije može u izvjesnoj mjeri dati toj religiji dati nadmoćnu vidljivost u školskom ozračju.

 

Tako je Sud priznao da u zemljama kršćanske tradicije kršćanstvo posjeduje specifičnu socijalnu legitimnost koja ga razlikuje od drugih filozofskih i religijskih uvjerenja te stoga opravdava činjenicu da se može usvojiti diferencirani pristup. Budući da je Italija zemlja kršćanske tradicije, kršćanski simbol može zakonito imati specifičnu nadmoćnu vidljivost u društvu.

 

Sud je došao do sličnog zaključka i u drugim slučajevima: opravdao je napr. činjenica to što u turskim školama nacionalni programi „daju širi udio u poznavanju islama nego drugih religija (...) nije po sebi pomanjkanje načela pluralizma i objektivnosti, što bi se moglo analizirati kao indoktrinacija, zbog okolnosti da je muslimanska religija većinska u Turskoj, unatoč laičkom obilježju te države“[89]. Na isti način, glasoviti slučaj Institut Otto Preminger protiv Austrije[90] Sud nije htio ignrorirati da je katolička religija ujedno religija ogromne većine Tirolaca. U stvari je europski sudac skrenuo pozornost na specifične i posebne čimbenike, kao što su nacionalno „moralno ozračje“[91], „tradicija“[92], „kulturalne tradicije“[93], „povijesni i politički čimbenici svojstveni svakoj državi“[94], „specifičnost religijskog pitanja“[95] u određenoj zemlji te „kulturalne i povijesne tradicije svakog društva“ u ozračju koje se tiče „dubokih pojmova“ društva[96]. Iz ovih kulturalnih, povijesnih i religijskih razlika u tradicijama Sud je ustanovio pomanjkanje „jednolikog pojma značenja religije u društvu“[97].

 

Promatranje religiozno-povijesnog identiteta zemalja nužno je za kontekstualizaciju presuda Suda, kako bismo imali na umu socijalnu dimenziju religije i prirodno religioznu dimenziju društva. Takvo promatranje uvažava ne samo većinsku religiju nego može koristiti i laičnosti ako je ona filozofsko uvjerenje koje u pojedinoj zemlji predstavlja religijski identitet društva.

 

Na odluku Odjela mnogi su prigovarali što religijsku slobodu prebacuje protiv religije, da tobože religiju brani ali je u stvari socijalno potiskuje. To je istina. Ipak taj prigovor nije sasvim točan, jer treba priznati da bi se postizanjem zabrane raspela pojam religijske slobode nanovo povezao sa svojim prvotnim izražavanjem, a to je suprotstavljanje katolicizmu države. Sud je, pripisavši religijskoj slobodi (barem) privid njezina početnog antikatolicizma, raskinuo kompromis između katolicizma i moderniteta, a taj kompromis uglavnom predstavlja Deklaracija Dignitatis humanae[98] koja je na izvjesni način nastojala ponovno definirati religijsku slobodu tako da taj pojam bude koristan i da se ne sukobljava s današnjim svijetom. U stvari, u vremenu kršćanske demokracije i Dignitatis humanae, građansko pravo na religijsku slobodu kako ga priznaju veliki međunarodni tekstovi ne nastoji prvenstveno u oslobađanju pojedinca od društvenog utjecaja religije nego u potiskivanju državnog ateizma. U toj deklaraciji Crkva je konačno prihvatila pojam religijske slobode, ali uz uvjet da se temelji na ontološkom i transcendentnom dostojanstvu ljudske osobe te da se usmjerava protiv države, znajući da je (u praksi) glavni objekt ateistička država.

Suvremena teorija o religijskoj slobodi, tako iznova formulirana u prilog individualne slobode religije protiv totalitarnih ideologija, ipak ostaje sposobna okrenuti se protiv religijâ, jer štiti samo pojedince. U stvari, po naravi ne može razlikovati između religija i ideologija, jer nikakva tvrdnja o posjedovanju vrhunske istine ne može biti jača od individualne slobode. Religijska sloboda, proglašavajući tako važnijom slobodu pojedinca od „istine“ skupine, ostaje uspješno sredstvo za sekularizaciju društva. To je Odjelu omogućilo da donese istu odluku kakvu donose ateistički režimi, a to je potiskivanje religijskih simbola.

 

Jednako se treba pitati o neizbježivom obilježju tog pomicanja s djelovanja na bivovanje države. Neki u stvari mogu misliti da neutralnost djelovanja nužno povlači neutralnost bivovanja ili barem postaje izložena utjecaju bitka. Izlazilo bi: ako Konvencija ne traži neutralnost države, na kraju je čini neizbježnom.

U vezi s time vrijedno je pogledati kako deklaracija Dignitatis humanae gleda taj vid. Predmet deklaracije Dignitatis humanae je priznati i utvrditi građansko pravo na religijsku slobodu pred djelovanjem države, izvodeći to pravo iz ontološkog i transcendentnog dostojanstva svake osobe. Ta deklaracija je široko tumačena tako da uključuje odricanje katoličkih država od njihove konfesionalnosti. Zaista, mnoge katoličke države promijenile su u tom smislu svoj ustav, kao na primjer Španjolska. Ipak deklaracija to nije tražila te je predvidjela slučaj država u kojima se „uzevši u obzir posebne okolnosti nekog naroda jednoj vjerskoj zajednici daje posebno građansko priznanje u pravnom poretku države“[99]. Točno je da deklaracija predviđa taj slučaj ali traži da se „prizna pravo na slobodu u vjerskoj stvari i da se ono poštuje“ „kod svih građana i vjerskih zajednica“. Deklaracija ne traži kao nužno odricanje od konfesionalnosti nego ograničavanje njezinih učinaka u djelovanju države.

 

Ta deklaracija pobudila je opširnu raspravu. Prema Mons. Rolandu Minnerathu[100] teološki razvoj Katoličke crkve u pitanju o religijskoj slobodi izlazio bi iz duboke promjene u njezinu shvaćanju države. On promatra Dignitatis humanae kao napuštanje pojma „države-društva“ gdje bi država bila naravno očitovanje društva u prilog intrumentalnom i funkcionalnom poimanju „pravne države“. Drugim riječima, ova deklaracija pokazivala bi prihvaćanje pojma ugovorne države koja je arbitar slobode. Takvo poimanje preoblikuje ideološku pretpostavku o Crkvi u odnosu na državu i nužna bi mu posljedica bila priznavanje građanske slobode religije. U stvari, brojne deklaracije kao da odobravaju ideju što je Crkva na drugom vatikanskom saboru prihvatila laičnost i njezine pretpostavke. Prema drugima, posebna pozornost prema „osobi“ više nego prema društvu i svrsi društva, kao što je temeljenje religijske slobode na pojedinačnom dostojanstvu i savjesti, posebno otežavaju formulaciju učenja koje se kreće oko prvenstva općeg dobra i društva.

 

Još temeljitije, odbacivanje poimanja o državi kao naravnom očitovanju društva nužno izlazi iz delegitimacije društva u odnosu na osobu, a to opet uključuje nestanak same mogućnosti o bitnom općem dobru. Nadalje, nestanak te mogućnosti bitnog općeg dobra objašnjava da bi, zajedno s nestankom države-društva u korist funkcionalne države prava, liberalna demokracija nadomjestila kršćansku demokraciju kao dominantnu političku referencu u Europi.

Kao što smo ranije naveli, u tom kontekstu moguće je shvatiti da je slučaj Lautsi omogućio sučeljavanje između liberalne demokracije i kršćanske demokracije u određivanju vrijednosti koje su podloga Vijeću Europe i Konvenciji. To pokazuje i duboke implikacije ovog sučeljavanja. Sučelila su se dva poimanja države i društva: naravno i instrumentalno.

 

Na području odnosâ Crkva-država i religijska sloboda, danas razmišljanje Crkve kao da se razabire iz ideološkog konteksta Drugog vatikanskog sabora. Službene izjave Benedikta XVI. za vrijeme slučaja Lautsi u tom smislu primjer su izvjesne infleksije. Ta je infleskija na primjer već zamjetljiva u pobudnici Ecclesia in Europa iz god. 2003[101]. Od deklaracija koje je formulirao Benedkit XVI. u razdoblju slučaja o raspelu navodimo onu od 15. kolovoza 2005. u kojoj je podsjetio kako je „u javnom životu važno da Bog bude prisutan, na pr. preko raspela, u javnim građevinama“[102]. Dana 5. srpnja 2012, nekoliko tjedana pred saslušanje pred Velikim vijećem, sveti Otac je podsjetio da „križ nije tek privatni simbol pobožnosti (...) te nema ništa s prisilnim nametanjem jednog uvjerenja“[103]. Dana 12. srpnja 2010. u Rimu za vrijeme susreta ambasadora pri Europskoj banci za razvoj Vijeća Europe, sveti Otac je pobliže pojasnio svoju misao:

prožimaju njezine zakone i socijalne strukture. Potiskivati kršćanstvo na rub – također

pomoću odstranjivanja simbola koji ga očituju – doprinosilo bi lišavanju našega

kontinenta temeljnog izvora koji ga neumorno napaja i doprinosi njegovu pravom

identitetu. Zaista, kršćanstvo je izvor 'duhovnih i moralnih vrijednosti koje su

zajednička baština europskih naroda'. A tim vrijednostima države članice Europskog

vijeća iskazale su neslomivu privrženost u Preambuli Statuta Europskog vijeća. Ova

privrženost (...) ukorjenjuje i garantira vitalnost načela na kojim se temelji europski

politički i socijalni život, te posebno djelovanje Europskog vijeća“[104].

Ovdje je jasno riječ o pitanju kršćanskih i liberalnih vrijednosti koje su podloga Vijeću Europe.

 

Najdublja izjava Benedikta XVI. o religijskoj slobodi je njegova Poruka za svjetski dan mira 2011[105]. Papa pokazuje da, snagom veze između religijske i moralne slobode, religijska sloboda treba prvenstveno biti shvaćana kao „sposobnost uređivati vlastite odabire prema istini“ , a ne „samo kao zaštita od prisile“. U tom smislu rečeno je da sloboda neprijateljska ili inidiferentna prema Bogu završava negiranjem same sebe i ne garantira puno poštovanje drugoga“. Pozivanje na slobodu kao vrijednost koja je usmjerena prema istini bitno je te označava značajno pojašnjenje. Tako ova poruka inzistira na „javnoj dimenziji religije“ upozoravajući između ostaloga da „zamračivanje javne uloge religije znači stvaranje nepravednog društva“.

 

Napokon, Benedikt XVI. u svom govoru diplomatskom zboru 2011, koji je jednako posvećen temi religijske slobode, očituje svoju uznemirenost: „Drugo očitovanje potiskivanja religije i posebno kršćanstva sastoji se u odstranjivanju iz javnog života religijskih blagdana i simbola u ime poštivanja onih koji pripadaju drugim religijama ili onih koji ne vjeruju. Takvim postupanjem, ne samo da se ograničava pravo vjernika na javno izražavanje vlastite vjere nego se odrezuju kulturalni korijeni koji hrane duboki identitet i socijalnu povezanost brojnih naroda“[106].

 

Iz ovih novijih izjava koje su povezane sa slučajem Lautsi za Katoličku crkvu jasno izlazi da religijska sloboda ne uključuje konfesionalnu neutralnost države i društva. To uostalom nije novost[107].

 

Raspad društva koji danas opažamo, posebno na Zapadu, kao i kontekst globalizacije koji naglašava krizu kolektivnih identiteta, mogao bi zakočiti individualistički liberalizam koji je podloga suvremenom pojmu religijske slobode. Iz te perspektive, svečano izlaganje talijanske vlade u prilog raspelu kao simbolu civilizacije dobiva svu svoju vrijednost: iako želi poštivati individualne slobode, Italija je odbacila prihvaćanje postmodernističkog kulturalnog nihilizma. Ambasador Italije Sergio Busetto izrazio je to ovim riječima: „Poštivanje religioznog identiteta nekog pojedinca mora biti moguće u poštivanju religioznog identiteta društva u kojem on živi“[108].

 

Deklaraciju pravoslavnih država u prilog Italiji možemo razumjeti također u tom smislu. One su ustvari posebno vezane religijskom dimenzijom svoje kulture te uzdržljive pred zapadnom postmodernošću. Različite pravoslavne Crkve (Ukrajinska, Srpska, Bugarska) također su formalno pismeno intervenirale kod Suda. Druge su stav zauzele javnim izjavama. Ćiril, patrijarh Moskve i cijele Rusije, u jednom pismu premijeru Italije[109] izjavio je: „Europska demokracija ne bi trebala poticati na kristianofobiju kao što su činili ateistički sistemi u prošlosti“[110]. On pobliže pojašnjava:

istrage u europskim institucijama u vezi sa zaštitom ljudskih prava (...). Želja da se

osigura laičko obilježje države ne smije biti korištena za jačanje antireligijske ideologije koja sačinjava očitu prijetnju miru zajednice disrkiminirajući religijsku većinu u Europi koja je kršćanska“.

Još izravnije, predstavnik Ruske pravoslavne Crkve u ESCE izjavio je, aludirajući na slučaj Lautsi kao primjer: „Samtram da je pojam religijske neutralnosti države pitanje koje se može najviše osporavati pri OSCE. Pokušaji da se uspostavi religijski neutralan model države u Europi imaju brojne negativne posljedice“[111].

 

Izvjesno je da je opća smutnja nad presudom o slučaju Lautsi iz studenog 2009. potaknula mnoge političke i religijske čelnike da nastupe protiv onoga što je često shvaćano kao neprihvatljivi ideološki zalet Suda. Ugled Suda, čije presude nemaju izravnu izvršnu snagu, temelji se na konsenzusu država i možda još više na prestižu. Zbog međuvladine naravi Suda, izvršenje njegovih presuda spada pod nadležnost na nacionalnih vlada, uz nadgledanje drugih vlada. Prema okolnostima pojedina država provodi presude s više ili manje poučljivosti i dobre volje. U slučaju Lautsi bilo je jasno da bi ondašnja talijanska vlada odbila podložiti se odluci o otklanjanju raspela; što je još gore, to odbijanje podržale bi mnoge vlade. In fine, čini se da za Sud kulturalna različnost i identitetska kriza Europe čine nemogućim očuvanje jednodušnog prestiža koji bi bio procjenjivan progresističkim sudskim aktivizmom.

 

Posljedice slučaja Lautsi i ogromnog gibanja koje je izazvao sežu iznad pitanja o laičnosti, ali se temelje na pitanjima o vrijednostima koje su podloga Konvenciji. Dok je Sud bio postao jedan od omiljelih terena „ideološkog ultraliberalnog“ aktivizma[112], prije svega na području bioetike i seksualnosti, sada se čini da etičke i moralne vrijednosti nazočne u svakom društvu zaslužuju određeno poštovanje. To je na primjer bilo u slučaju Schalk i Kopf protiv Njemačke[113]u kojem je Sud prosudio nenazočnost prava na brak kod parova istoga spola; u važnom slučaju A. B. I C. Protiv Irske[114] u kojem je Veliko vijeće izričito presudilo da ne postoji pravo na pobačaj u ime Konvencije[115]; ili još u slučaju Hass protiv Švicarske[116] u kojem je ustanovljena odsutnost prava na potpomognuto samoubojstvo. U slučaju Wasmuth protiv Njemačke[117] koji je optuživao mehanizam financiranja Crkava, Sud je očitovao razboritost protiv mišljenja onih koji u tom slučaju gledaju novu priliku za smanjivanje utjecaja kršćanskih Crkava.

Slučaj Lautsi imao je također važne posljedice na nacionalne rasprave o prisutnosti nacionalnih religijskih simbola u školama, bolnicama ili parlamentima. Te rasprave vode se godinama, na primjer u Austriji, Švicarskoj, Španjolskoj, u Québecu, u Rumunjskoj. Ustavni sudovi Austrije i Perua presudili su da je nazočnost raspela u učionicama i sudnicama suglasna s ustavom. Te odluke donesene su u isto vrijeme kada i presuda Lautsi. U Švicarskoj, Državno vijeće odbilo je 22. lipnja 2011. utok koji je tražio zabranu postavljanja raspela u jednoj školi u mjestu Ticino. Nadalje, švicarski parlamenti sada ispituju projekt inicijative koja izričito traži „dopuštenje u javnom prostoru simbola kršćanskog Zapada“[118].

 

U korijenu, slučaj s raspelom ima duboku ujediniteljsku važnost među različitim europskim narodima. Podrška koju su pokazale 21 država svjedoči da kršćanstvo ostaje u srcu ujedinjene Europe. Ovaj je slučaj također bio prilika za zbližavanje između Katoličke i Pravoslavne crkve te pokazao da im njihovo zbližavanje –nad kojim su se radovale – omogućuje ponovno stjecanje zakonitog utjecaja te tako dubokog modificiranja europske vanjske politike. Na dug rok, to može biti najznačajnija posljedica slučaja o raspelu. Od tada su Sudu podastrti drugi zahtjevi, a jedan od njih je prisutnost ikona u rumunjskim učionicama, drugi o raspelima u talijanskim sudnicama.

 

 

(S talijanskog preveo dr. Mato Zovkić, umirovljeni profesor KBF-a u Sarajevu)             

  
 

 

 

---