Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 6. svibnja

Na redovnoj općoj audijenciji srijedom papa Lav XIV. održao je 6. svibnja 2026. katehezu na temu „Crkva – hodočasnica u povijesti prema nebeskoj domovini“. Papinu katehezu, preuzetu od Informativne katoličke agencije, donosimo u cijelosti:

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 6. svibnja 2026.

Čitanje: Otk 7, 9-10

„Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: 'Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!'“

Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 8. Crkva – hodočasnica u povijesti prema nebeskoj domovini

Braćo i sestre, zadržat ćemo se danas na dijelu sedmog poglavlja Konstitucije o Crkvi Drugog vatikanskog koncila i razmišljati o jednoj njezinih prepoznatljivih značajki: eshatološkoj dimenziji. Crkva, naime, putuje kroz ovu zemaljsku povijest uvijek okrenuta prema svojem konačnom cilju, a to je nebeska domovina. To je bitna dimenzija koju, međutim, često zanemarujemo ili umanjujemo jer smo previše usredotočeni na ono što je neposredno vidljivo i na konkretnije dinamike života kršćanske zajednice.

Crkva je Božji narod koji putuje kroz povijest, a svrha svega njezina djelovanja je Božje kraljevstvo (usp. LG, 9). Isus je dao početak Crkvi upravo propovijedajući to Kraljevstvo ljubavi, pravde i mira (usp. LG, 5). Stoga smo pozvani promatrati dimenziju spasenja zajednice i svega stvorenog u Kristu i usmjeriti pogled prema tom konačnom horizontu, kako bismo mjerili i vrednovali sve kroz tu prizmu.

Crkva živi u povijesti u službi dolaska Božjeg kraljevstva u svijet. Ona naviješta riječi toga obećanja svima i u svako doba, prima zalog toga obećanja u slavljenju sakramenata, posebno euharistije, te ostvaruje i doživljava njegovo značenje u odnosima ljubavi i služenja. Ona, k tome, zna da predstavlja mjesto i sredstvo gdje se sjedinjenje s Kristom ostvaruje „tješnje“ (LG, 48), istovremeno prepoznavajući da spasenje može darovati Bog u Duhu Svetom također izvan njezinih vidljivih granica.

U vezi s tim, u Konstituciji Lumen gentium donosi se važna izjava: Crkva je „sveopći sakrament spasenja“ (LG, 48), to jest znak i oruđe one punine života i mira obećanog od Boga. To znači da se ona ne poistovjećuje potpuno s Božjim kraljevstvom, već je njegovo sjeme i početak, jer će ispunjenje biti dano čovječanstvu i svemiru tek na kraju. Oni koji vjeruju u Krista, stoga, hode u ovoj zemaljskoj povijesti, obilježenoj sazrijevanjem dobra, ali također nepravdama i patnjama, a da ne podliježu zabludi ili očaju; žive vođeni obećanjem primljenim od „Onoga koji sve čini novim“ (Otk 21, 5). Stoga Crkva vrši svoje poslanje između „već“ početka Božjeg kraljevstva u Isusu i „još ne“ obećanog i očekivanog ispunjenja. Kao čuvarica nade koja osvjetljava put, njoj je također povjereno poslanje da jasno progovori kako bi se odbacilo sve što zatire život i sprječava njegov razvoj, te se zauzima za siromašne, iskorištavane, žrtve nasilja i rata i sve koji pate, u tijelu i duši (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 159).

Kao znak i sakrament Kraljevstva, Crkva je hodočasnički Božji narod na zemlji koji, upravo polazeći od konačnog obećanja, čita i tumači dinamiku povijesti polazeći od Evanđelja, prokazujući zlo u svim njegovim oblicima i naviještajući, riječima i djelima, spasenje koje Krist želi donijeti cijelom ljudskom rodu i njegovo Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Crkva, dakle, ne naviješta samu sebe; naprotiv, sve u njoj mora upućivati na spasenje u Kristu.

U toj perspektivi, Crkva je pozvana ponizno priznati ljudsku krhkost i prolaznost svojih ustanova, koje su, istina, u službi Božjeg kraljevstva, ali nose prolaznu sliku ovoga svijeta (usp. LG, 48). Nijedna crkvena ustanova ne može se apsolutizirati; štoviše, budući da postoje u povijesti i vremenu, pozvane su na stalno obraćenje, na obnovu svojih oblika i reformu svojih struktura, na stalni preporod odnosa, kako bi istinski mogle odgovarati svom poslanju.

U kontekstu Božjega kraljevstva moramo razumjeti i odnos između kršćana koji danas ispunjavaju svoje poslanje i onih koji su već završili svoj zemaljski život i nalaze se u stanju čišćenja ili blaženstva. U konstituciji Lumen gentium, naime, kaže se da svi kršćani čine jednu Crkvu, da postoji zajedništvo i dioništvo u duhovnim dobrima utemeljeno na jedinstvu svih vjernika s Kristom, bratski sollicitudo između zemaljske Crkve i nebeske Crkve: ono općinstvo svetih koje se posebno doživljava u bogoslužju (usp. LG, 49-51). Moleći za pokojnike i slijedeći stope onih koji su za života živjeli kao Isusovi učenici, i mi sami dobivamo podršku na svom putu i predanije se klanjamo Bogu: obilježeni jednim Duhom i ujedinjeni u jednoj liturgiji, zajedno s onima koji su nas prethodili u vjeri, hvalimo i slavimo Presveto Trojstvo.

Zahvalni smo koncilskim ocima što su nas podsjetili na tu tako važnu i lijepu dimenziju kršćanstva i trudimo se njegovati je u svojim životima.

_________________________________

(U sklopu pozdrava vjernicima francuskoga govornog područja)

[…] Braćo i sestre, neka ovo uskrsno vrijeme ponovno probudi našu nadu da ne padnemo u očaj pred nepravdom i patnjama uzrokovanim nasiljem. Neka nas vodi obećanje Božjeg kraljevstva koje nam Uskrsli nudi.

Bog vas blagoslovio!

(U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima)

[…] Crkva danas slavi svetog Dominika Savija, jednog od prvih plodova svetosti, oblikovanog Božjom milošću Don Boscove škole. Neka njegov primjer prianjanja uz Gospodina u svim okolnostima pomogne svakome od vas velikodušno odgovoriti na želje za dobrom koje Duh Sveti u vama budi.

Svima moj blagoslov!