Papa Lav XIV. daje sinodama Istočnih katoličkih Crkvi ovlast da smijene patrijarhe

Popuniti normativnu prazninu, svrha je apostolskoga pisma u obliku motuproprija pape Lava XIV., Mutua concordia, objavljenoga 29. kolovoza, kojim se mijenjaju kanoni 106. i 126. Zakonika kanona Istočnih katoličkih Crkvi te Biskupskoj sinodi daje ovlast da, kroz redovni postupak, smijeni patrijarha s dužnosti ako je njihov odnos, iz ozbiljnih razloga, nepopravljivo narušen, piše Vatican News.

Bez obzira na prerogative Apostolske Stolice, Biskupske su sinode stoga pozvane obnoviti ranjeno zajedništvo, postupkom koji, u skladu s normama, patrijarhu jamči pravo na punu obranu pred Sinodom. Na Papi će biti da odobri odluku Sinode, kako bi se osiguralo da je saborskim ocima zajamčena puna sloboda da očituju svoju odluku, zaštićena od bilo kakvog mogućeg neprimjerenog unutarnjeg ili vanjskog pritiska.

Papa je odredio da se nakon §2 kanona 106. umetne novi stavak, §3, kojim se precizira da ako patrijarh ne ispuni obveze propisane samim Zakonikom, Sinodu biskupa patrijarhalne Crkve može legitimno sazvati biskup koji je najstariji po biskupskom ređenju i ima pravo glasa; a ako ju ni on ne sazove, ta se ovlast prenosi na sljedeće biskupe koji su najstariji po biskupskom ređenju, i dostupni su u tu svrhu, te imaju pravo glasa.

Osim toga, ovim se motuproprijem, u 3. paragrafu 126. kanona, određuje da zbog ozbiljnog razloga, koji je kao takav priznala Biskupska sinoda patrijarhalne Crkve, ista Sinoda, sazvana prema odredbama kanona 106. § 1, br. 3, i 108. § 3, može od patrijarha zatražiti da se odrekne službe. Sa sljedećim §4, određuje se da ako nakon takvoga zahtjeva patrijarh ne podnese ostavku na svoju službu, najstariji biskup po biskupskom ređenju, koji ima pravo glasa, organizira izbor novog predsjednika od strane Sinode, koji smjenu Patrijarha stavlja na tajno glasanje najmanje dvije trećine članova Sinode s pravom glasa, uz poštovanje njegova prava da se brani pred samom Sinodom. Odgovornost je predsjednika također obavijestiti Papu, koji će morati dati suglasnost za razrješenje.

Budući da u Istočnim Crkvama postoji bliski odnos između Patrijarha - koji predsjeda svojoj patrijarhalnoj Crkvi kao otac i glava, tamquam pater et caput (ZKIC, kan. 55) - i Biskupske sinode, koju on saziva i vodi, skladan odnos među njima preduvjet je za plodonosan crkveni život, u jedinstvu Duha i u isključivom interesu same Crkve. Međutim, Zakonik kanona Istočnih Crkava, koji uređuje djelovanje i dužnosti Biskupskih sinoda, nije predviđao ništa u slučaju u kojemu je sveta veza između Pater et caput (oca i glave) i ostalih biskupa nepopravljivo narušena, nanoseći tešku ranu koju valja izliječiti, kako su potaknuli i brojni istočni biskupi.

Ovim motuproprijem stoga, stupa na snagu skup pravila kojih se treba pridržavati u slučaju nerješivoga raskola između patrijarha i Sinode, ako patrijarh ne podnese ostavku. Utvrđuje se da je Sinoda odgovorna za formuliranje ozbiljnih razloga koji su doveli do raskola, zatim tko i kako treba sazvati Sinodu u takvoj situaciji, koja je većina birača potrebna za prestanak mandata patrijarha i jamstvo da će se zaštititi pravo patrijarha na obranu. Svrha je Papinih odredbi vrjednovati prerogative Biskupske sinode Istočnih katoličkih Crkvi, dajući im novu ovlast u skladu s njihovom naravi kao Crkve sui iuris i vraćajući im pitanja koja se pojavljuju u njima, jer mogu bolje razumjeti i procijeniti situaciju, dok Rimskom prvosvećeniku ostaje uloga nadzora. Ono što je utvrđeno u motupropriju primjenjuje se, također po samoj njihovoj naravi, i na velike nadbiskupske Crkve (usp. kan. 152). (kta)