Crkva na kamenu

Nedavno je u Mostaru predstavljena knjiga s naslovom Pravo na rođenje u učenju Crkve, zajedničko djelo dr. don Stanka Lasića i Petra Marije Radelja. Knjiga izlaže kontinuirani i jasni stav kršćanstva i Crkve kroza svih dvadeset stoljeća postojanja da je Gospodin Bog jedini gospodar života i da je, naspram tomu, svaki oblik čovjekova prisvajanja gospodstva nad životom i svojevoljnoga raspolaganja njime, zapravo pokušaj uzurpacije uloge Boga samoga, jedinoga Stvoritelja i jedinoga Gospodara života. Ustvari, u svakom slučaju preuzimanja uloge gospodara nad životima ljudi, radi se o čovjekovu podlijeganju napasti da preuzme ulogu Boga. To je napast koju sam đavao stavlja pred čovjeka od početka njegova postojanja. Naime, i prvi ljudi pali su upravo na njegove riječi: "...bit ćete kao bogovi..." (Post 3,5).
"Ne ubij!" (Izl 20,13), Božja zapovijed koja obvezuje na poštivanje života, zajednička je baština judeo-kršćanske kulture, civilizacije i religije. To je jedna od objavljenih istina koja u savjesti obvezuje svakoga čovjeka, posebice kršćanina, ali i zakonodavce, društvo, državu. U skladu s kršćanskim naukom, ova Božja zapovijed suprotstavlja se svakom nasilju nad životom: izravnom i namjernom ubojstvu čovjeka, samoubojstvu, izravnom pobačaju, izravnoj eutanaziji, ali i svim drugim oblicima izravnoga nanošenja štete zdravlju koja bi vodila prema gašenju života. No, kako se ova knjiga bavi "pravom na rođenje", ostat ćemo samo kod te teme.
U povijesti je pobačaj kao pojava dokumentiran barem 2000 godina prije pojave kršćanstva. U ta doba neka stara poganska zakonodavstva zabranjivala su ga, dok su ga drugi zakonski i misaoni sustavi: stoici, Platon, Aristotel..., posvema ili djelomice, odobravali. U kasnijem razdoblju, pod utjecajem kršćanstva, europska zakonodavstva progonila su i kažnjavala nasilno oduzimanje života, uključujući pobačaj, sve do početka 20. st. koje je već davno definirano i kao stoljeće nasilnih smrti.
Kao što je poznato, cijelo 20. st. na svjetskoj razini obilježeno je nastankom i međusobnim sukobom nastranih ideologija komunizma i nacizma, odnosno političkih režima koji su iz njih izrasli. Mnoga zla, što su ih donijeli sa sobom, a naročito politička i ratna, vrlo su poznata. No, u javnosti nije dovoljno prisutan podatak da su upravo komunistički i nacistički režimi prvi legalizirali pobačaj. Tako, slijedeći komunističku pretpostavku da obitelj nije prirodna ustanova nego proizvod i ustanova povijesti, te preuzevši vlast na temeljima Oktobarske revolucije, Sovjetski Savez 1919. god., kao prva država u suvremeno vrijeme, legalizirao je pobačaj. Kasnije je pobačaj u SSSR-u načelno, uz neke iznimke, bio zabranjen što je obrazloženo potrebom da se poveća broj stanovnika. Slično komunistima, dvije godine nakon što su došli na vlast, i nacionalsocijalisti su 1935. god. ozakonili pobačaj u Njemačkoj, koja je tako postala druga zemlja po redu s ovakvim zakonom. No, zbog ideoloških razloga, ženama koje su pripadale pravoj germanskoj rasi bilo je strogo zabranjeno obavljanje pobačaja. Teorijsko opravdanje, što je stajalo iza ovih zakona, i kod nacizma i kod komunizma polazilo je i od nijekanja osobne duše, odnosno od neke vrste materijalizma ili panteističkoga materijalizma.
Uz to, pod utjecajem liberalizma i feminističkih pokreta, pobačaj je bio legaliziran u još nekim zemljama prije Drugoga svjetskog rata (Island 1935., Švedska 1938.). Istovremeno, na teorijskoj razini, u procesu razvoja teorije o ljudskim pravima pobačaj je prenesen iz kategorije zločina protiv života u kategoriju prava žene, pa će ga legalizirati najprije komunistički režimi nastali nakon Drugoga svjetskog rata (Mađarska, Poljska, Bugarska i Rumunjska 1956., Čehoslovačka 1957., Jugoslavija 1970.). Uslijedile su potom liberalne i kapitalističke anglo-saksonske države, tradicionalno protestantske, među kojima je prva bila Engleska 1968., a zatim SAD 1973. god. I na kraju, započele su to činiti i ostale zemlje (Njemačka i Francuska 1975.). Između 1970. i 1980. god. pobačaj je ozakonjen u mnogim europskim zemljama, odakle se takva praksa širila na ostatak svijeta. Tako se paradoksalno prešlo iz borbe za pravo na život u realizaciju prava na nanošenje smrti, najprije pobačajem, a u novije vrijeme eutanazijom i genetskim manipulacijama. S obzirom da je masovnost izvršenih pobačaja posljednjih desetljeća zaista zastrašujuća i legalizirana, bez ikakva pretjerivanja može se ustvrditi da se osnovni grijeh naše generacije sastoji u subjektivnom i kolektivnom, te zakonskom i znanstvenom prakticiranju smrti kao puta egzistencije.
U BiH broj pobačaja, prema službenim podatcima koje prenosi i Jonston's Archive, u razdoblju neposredno prije posljednjega rata bio se skoro izjednačio s brojem rođenja, kao što pokazuju podatci i tablica.
Za razdoblje nakon posljednjega rata nema se, na žalost, pouzdane podatke o problematici pobačaja. Ipak, postoji studija koja nam može pomoći da stvorimo vrlo objektivnu sliku i na tome području. Priredio ju je Program Ujedinjenih Naroda za razvoj BiH. Tamo se čita kako se statistika o namjernim pobačajima u BiH nevoljko prezentira u javnosti, zato što postoji bojazan da bi se alarmiranjem stanovništva o visini broja namjernih pobačaja otvorila tema zabrane namjernih pobačaja koja je posebno aktualna u nekim vjerskim zajednicama u posljednje vrijeme i njezino bi uvođenje, kako tvrdi ta studija, unazadilo prava žena u BiH pa se zato izbjegava javnost. No, prema procjenama utemeljenim na provedenim istraživanjima, ista studija tvrdi da se sada odnos rođenja i pobačaja vratio na prijeratne izrazito nepovoljne vrijednosti.
 

Piše: dr. Tomo Vukšić