Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista

Profesionalni put poznatog mostarskog novinara Zorana Krešića započeo je u travnju 1993. na Radiju Herceg-Bosne, a nastavio se u brojnim medijskim kućama – od Hrvatske televizije (HRT), HTV-a Oscar C, Erotela, Hercegovačke televizije, do tiskanih medija među kojima je Večernji list, njegov današnji poslodavac. Kontinuirano prateći zbivanja i previranja na domaćoj političkoj sceni profilirao se kao vrstan politički analitičar, a osvrćući se na prethodne angažmane Krešić kao svoj najveći uspjeh ističe činjenicu da već dvadeset godina na zamjetnoj razini uspijeva raditi ono što najviše voli – biti novinar. Kao medijski djelatnik s bogatim i raznovrsnim iskustvom Krešić u povodu Svjetskog dana medija koji se u BiH obilježava na posljednju nedjelju u rujnu, govori o novinarskom pozivu, prilikama u bosanskohercegovačkim medijima te otkriva neke nepoznate detalje o svojem životu i radu.

Općenito gledajući, kakvo je, prema Vašem mišljenju, stanje u medijima u Bosni i Hercegovini?

Ako se bilo što u našemu okružju može mjeriti s Bosnom i Hercegovinom u pogledu njezina državnog ustroja, neuređenosti, previše neodgovornosti, jedne opće neperspektive, onda bi se za stanje u medijima u BiH moglo reći da je iznad tog sveopćeg kaosa. No, mediji su kao i društvo (čast iznimkama) podijeljeni, nesolidarni, jednostrani, s premalo poštivanja i uvažavanja drugog i drukčijeg. A bez toga nema sveopćeg napretka društva i zemlje. Mediji se, ovisno o tomu radi li se o privatnim ili javnim medijima, suočavaju s dvjema vrstama izazova: egzistencijalnim te političkim utjecajem i pritiskom. Privatni mediji su prepušteni sebi i surovoj borbi za tržište, tako da medijski djelatnici i vlasnici moraju svaki dan s velikom dozom stresa iščekivati što donosi sutrašnji dan, koliko oglasa, reklama će se vrtjeti u programu. S druge, pak, strane javni mediji su pod političkom prismotrom koja na nešto drukčiji način postoji i u privatnim medijima. No, ako nešto snažno želim da se promijeni u medijima pa i u društvu, jest očekivanje upravo drukčijeg pristupa našoj realnosti. Ona nije ružičasta i prebremenita, ali nije niti posve siva, da ne kažem crna. Naravno da teško mogu sjesti u klupu u kojoj ste tek obični konzument vijesti, ali se svejedno čudim ljudima koji uporno tamo sjede i slušaju političke žalopojke o Sejdić - Finci problemu, problemima nedogovora političara, krizi u Federaciji… Zato bi mediji, po meni, morali promijeniti matricu i nesimpatične političke likove skloniti s naslovnica novina i informativnih emisija u drugi plan. A na naslovnicama bi trebalo biti mnogo više vijesti koje slave život, uspjeh i napredak. Iako taj napredak nije velik, on postoji, a s ovakvim pristupom mediji bi pomogli da u Daytonlandu konačno svi govorimo o nečemu što nas može povezivati, ohrabrivati, rađati perspektivu življenja. Možda sam idealist, ali današnji me mediji pomalo već počinju plašiti.

Kako je biti novinar u BiH? Je li on slobodan reći što misli, je li dovoljno plaćen, cijenjen i zaštićen?

Ne treba idealizirati takvo društvo jer ono kao takvo ne postoji. U Napoleonovo vrijeme mediji i novinari su bili sedma sila. Danas su se vjerojatno popeli na toj ljestvici „sila“, no to istodobno nije pratilo i vrjednovanje novinarskog rada, iznimno stresnog življenja, zbog čega je ovo zanimanje jedno od najubitačnijih. No, svejedno vrlo mali broj novinara je odustao od ovoga posla koji vremenom postaje strast koja prerasta u opasnu „ovisnost“. U pogledu medijskih sloboda BiH je, prema ocjeni svjetskih agencija, u prosjeku zemalja u regiji i toj ocjeni se ne treba nešto posebno dodavati. Problem s novinarima jest upravo u njihovome statusu. Mali broj njih je zaposlen, odnosno postoji veliki broj ljudi koji godinama, a pojedine koje znam su čak i pred mirovinama, nemaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Uz to, novinarske su plaće daleko ispod prosjeka državnih službenika, zbog čega značajan broj kolega pokušava dobiti posao za kojega vlada deviza „najbolja je plata gdje je (državni) grb iznad vrata“.

Od starijih kolega se može čuti kako su dugo čekali prvo pojavljivanje pred kamerama, a danas, izgleda, svatko može pred kamere i to bez temeljite pripreme…

Splet okolnosti je bio takav da sam se upravo ja s „neba pa u rebra“ pojavio u programu Hrvatske danas s uključenjima u program Hrvatske televizije (HRT) iz studija u Širokome Brijegu daleke 1996. Do tada sam radio na Radiju Herceg-Bosne i na HTV-u Oscar C, ali bez nekih bitnih iskustava u vođenju programa. Moram priznati da mi je to bilo najtraumatičnije iskustvo, puno nervoze, stresa, znojenja, a na kraju se to pokazalo kao put u novo iskušenje, jedan iskorak za kojega su drugi cijenili da nije bio promašaj. Iskreno, televizija je vrlo specifičan medij u kojemu se mora poklopiti više vještina. Dakako, prije svega potrebna je praktična izobrazba, a napose talent koji se rađa s vama.

Pamtite li prvi novinarski zadatak?

Iskreno ne, ali se sjećam kako su prvi mjeseci posla na Radiju Herceg-Bosne, gdje sam se prvo profesionalno angažirao, bili jako frustrirajući. Svi stariji kolege su nešto važno radili, a nama pridošlim kolegama su dali da „skidaju“ vijesti i ispravljaju pogreške. Nije bilo mogućnosti primaknuti se mikrofonu. No, ubrzo se jedan od kolega koji je najviše vremena provodio s nama, tada mlađom ekipom - Mijo Kelava drznuo i dao nam uređaje za snimanje. Snimali smo izjave, počeli ih montirati, zajedno graditi priloge. I vrlo brzo je krenulo preseljenje s terenskog posla u studio. Radio je najhumaniji medij od svih za koje sam radio. A radio sam i za novinske agencije, kako u ratu, tako i poslije njih, tri televizijske kuće, tiskovine ...

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Katolički tjednik