Zenon kardinal Groholewski, pročelnik Kongregacije za katolički odgoj

Uzoriti, Vi ste pročelnik Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje. Koja je zadaća Vaše Kongregacije?

Kongregacija za katolički odgoj slična je ministarstvima prosvjete koja u različitim državama imaju različite nadležnosti. Ipak, razlika između nas i ministarstava prosvjete u pojedinim državama jest što smo mi nadležni za sve situacije i u svim državama: kulturne, političke i religiozne; naše institucije djeluju u svim zemljama svijeta. Naš rad je raznolik, ali i zanimljiv. Djelovanje Kongregacije proteže se na tri područja.

Prvo, i za nas najvažnije područje, jest formiranje klera, odgoj i naobrazba budućih svećenika. To je najvažnije i u tome nam je primjer Isus. On je sve vrijeme svoga mesijanskog djelovanja proveo s apostolima, da ih pripravi na buduću službu. Pripravljao ih je za svoju smrt, a prilikom Posljednje večere održao im je važan govor.

Drugo područje našeg djelovanja su sveučilišta, i to katolička. Postoji razlika između crkvenih i katoličkih sveučilišta. Crkvena sveučilišta temelje se na objavi i ona su strogo povezana s poslanjem Crkve: teologijom, kanonskim pravom, kršćanskom filozofijom, pedagogijom… Ova sveučilišta ravnaju se prema vlastitom zakonu, a najnoviji vlastiti zakon je dokument Sapientia christiana iz godine 1979. Ovdje smo veoma zauzeti, jer ovi fakulteti daju akademske titule u ime Svete Stolice. Mi odobravamo imenovanje svakog stalnog profesora i programe studija.

Druga stvar su katolička sveučilišta koja obuhvaćaju sve fakultete, npr. medicinu, diplomaciju i druge. Takvih sveučilišta u cijelom svijetu ima oko 1.500. Oni djeluju u veoma različitim situacijama. Imamo izvjesni broj njih u zemljama gdje su katolici apsolutna manjina. Primjerice, uskoro putujem u Tajvan radi ugovora s tamošnjim ministarstvom prosvjete. U toj zemlji katolika je samo 1%, a tamo imamo tri katolička sveučilišta. Broj studenata na njima raste svake godine za oko 1.000. Njih cijene i vlasti u toj zemlji. Nadalje, bio sam nekoliko puta u Tajlandu gdje je katolika još manje, svega 300.000 (od oko 62 milijuna stanovnika).

Treće područje su škole katoličke. U cijelom svijetu ima oko 200.000 katoličkih škola, a njih pohađa oko 45 milijuna učenica i učenika. I ovaj broj je stalno u porastu. Također imamo škola gdje su katolici u manjini. Primjerice, na Tajlandu imamo u katoličkim školama oko 475.000 učenika i učenica, a katolika je sveukupno oko 300.000. Jednom zgodom posjetio sam jednu školu u toj zemlji koja ima oko 6.000 učenika. U knjizi o Tajlandu, koju je priredila njihova vlada, tražio sam podatke o katoličkim školama. Pola stranice bilo je o katoličkim školama te je istaknuto da su one najbolje u državi, iako je katolika samo 0,5%. Tajland je budistička monarhija gdje je 95% stanovnika budističke vjere i kulture. Evo, to je jedan primjer našeg djelovanja.

Prošle godine se u Italiji, ali i u cijeloj Europi, puno raspravljalo o katoličkim križevima u učionicama. Što Vi kažete, zbog čega se taj problem postavlja u državnim školama?

Za katoličku školu je stvar očita. Križ je znak naše vjere, simbol Kristove žrtve, Njegove ljubavi prema svima ljudima. Normalno je da katoličke škole imaju križ, bez toga je pitanje jesu li cjelovito katoličke. Međutim, raspravlja se o križevima u javnim školama. To je novi problem. Znate da se država Italija žalila protiv takve presude suda iz Strassbourga i nadam se da učinak presude neće ostati. Bilo bi to nijekanje cijele naše baštine. Križ nije samo simbol vjere nego i simbol ljubavi. Zato smatram da ovaj zakon neće biti prihvaćen. Uzmimo, za primjer, pokojeg katolika u muslimanskoj državi. Takav učenik ili student ne može tražiti da se iz škola maknu svi simboli islama. On ide u školu države gdje je islam tradicionalna kultura. Isto vrijedi za pojedinca koji ide u školu u nekoj kršćanskoj zemlji. Makar on bio nevjernik ili pripadnik neke druge vjere, ne može tražiti da se maknu svi znakovi kršćanstva iz javne škole. Ne samo u Italiji nego i u nekim drugim zemljama, takav novi zakon je osporen i nadam se da će tako i ostati. Križ je simbol naše baštine.

Mi u BiH imamo sedam Katoličkih školskih centara. U određenom broju njih nema križeva u učionicama jer su osnivači Vrhbosanska nadbiskupija i Banjolučka biskupija smatrali da se i toga mogu odreći radi eventualnih učenika druge vjere ili ateista...

Smatram da katolička škola treba imati križ. To je jasno. Bio sam u Tajvanu te pohodio jedno budističko sveučilište. Pitao sam, što činite kao budisti za budizam na ovom sveučilištu? Gospođa koja mi je tumačila program sveučilišta odgovorila je da svi studenti, svih fakulteta moraju slušati dva sata tjedno o budizmu, bez obzira kojoj religiji osobno pripadaju. To smatram poštenim, jer je budizam za njih vrijednost i tu vrijednost žele podijeliti s drugima. Oni poštuju slobodu religija i slobodu savjesti; ni od koga ne traže da prijeđe na budizam. Riječ je o izboru škole: ako si odabrao budističku školu, trebaš poštivati njezin identitet. Ako neki katolik svoje dijete šalje u muslimansku ili židovsku školu, on ne može očekivati da ta škola zbog njega mijenja svoj identitet. Isto vrijedi ako netko šalje svoju djecu u katoličku školu: ne može očekivati da promijenimo svoj identitet; mi smo katolici i kad nekatolici idu u našu školu, trebaju znati što je naš identitet i poštivati ga. Ne tražimo da postane katolik, ali treba poštivati naše vrijednosti. Križ je simbol najveće katoličke vrijednosti.

Mnogi se žele upisati u katoličke škole ili studirati na katoličkim sveučilištima. Međutim, oni koji završe takvu školu vrlo često kritiziraju Crkvu. Čak i katolički laici koji završe takve škole ne podupiru sustavno stavove crkvenog učiteljstva. Kako gledate ovaj raskorak?

Moje je iskustvo drugačije, jer poznajem mnoge nekatolike koji su završili naše škole, nisu postali katolici, ali hvale Katoličku crkvu. Nedavno me je posjetio veleposlanik Indonezije, koja je najbrojnija muslimanska država na svijetu. Govorio je tako pohvalno o katoličkim školama u Indoneziji da sam mislio kako je i on katolik. Međutim, on je musliman. Istaknuo je da su već njegovi roditelji pohađali katoličke škole, pa je i on išao u takve škole jednostavno stoga što su najbolje. Njegovo oduševljenje bilo je vidljivo i rekao je da neće nikada govoriti protiv Katoličke crkve jer mu je kroz školovanje dala važne vrijednosti za život. Kad sam bio na Tajvanu, predsjednik mi je zahvalio za djelovanje katoličkih škola u njegovoj državi zato što su dobre. Ako je netko pohađao katoličku školu, a sada je kritizira, nije dosljedan. Ako si slobodno odabrao tu školu i ako ti je ona dala nešto važno za život, zašto kritiziraš Katoličku crkvu? Kad me posjećuju nekatolički veleposlanici koji su pohađali katoličke škole ili sveučilišta, pitam ih zašto su odabrali katoličku školu. Prvi odgovor: 'Zato što su najbolje', a drugi: 'Zato što uz prenošenje znanja i razvijanje sposobnosti utječu na razvoj cjelovite osobe.' U katoličkoj školi se osjećamo kao obitelj, kao povezana skupina, a ne odlazimo samo po znanje s kojim bismo se udaljili bez ikakve povezanosti s ljudima iz te sredine. Ja primam u posjet mnoge nekatoličke veleposlanike i druge osobe koje su išle u naše škole. Nikad nisam čuo da kritiziraju katoličku školu ili Crkvu. U Belgiji i Nizozemskoj ljudi su veoma liberalni, ali i tu oko 60% učenika i studenata pohađaju katoličke škole i sveučilišta.

Prigodom uzdizanja Vrhbosanske teologije na razinu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, Vaša Kongregacija tražila je da on bude uključen u državno sveučilište. Zašto?

Mi nismo inzistirali, ali u 11 država Europe katolički teološki fakulteti uključeni su u državna sveučilišta. Mi poštujemo tu činjenicu. To je posebno svojstveno u bivšim zemljama komunističkog režima. U Poljskoj je bilo toliko zahtjeva da smo u jednom trenutku odlučili - nećemo više dizati visoke teološke škole na razinu fakulteta. Onda je k meni došao rektor sveučilišta iz Gdanjska te klečeći molio da teološki fakultet bude osnovan i uključen u državno sveučilište. Zatim, uzmimo primjer Praga, gdje 60% stanovnika nisu kršteni. Crkvene vlasti Praga odmah su tražile uspostavu teološkog fakulteta. Isto se dogodilo u Slovačkoj. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u okolici grada Erfurta, katolika ima samo 4%, a ipak su tražili da njihov teološki fakultet bude uključen u državno sveučilište. Smatram da je to bila reakcija na stanje tijekom komunizma. U vrijeme tog režima nuđena je samo jedna ideologija. Sada sveučilišta žele da studenti mogu udisati drugi zrak, slušati nešto različito. Nedavno me je pozvao rektor jednog ateističkog sveučilišta da održim predavanje. Njega je zanimao katolički pogled na sveučilišnu naobrazbu. U drugom slučaju pogoršani su uvjeti na katoličkom teološkom fakultetu tako da mu je trebalo oduzeti to dostojanstvo. Došao mi je rektor tog sveučilišta te molio da to ne činimo jer je teološki fakultet bogatstvo za cijelo sveučilište i jer su se svi drugi fakulteti razvili iz teologije. Teološki fakulteti u okviru državnog sveučilišta unose određeno bogatstvo. Zato su sveučilišne vlasti u zemljama bivšeg komunizma tražile da katolički fakulteti budu uključivani u njihova sveučilišta. Mi nismo inzistirali. U Sarajevu bismo Visoku teološku školu digli na razinu fakulteta i bez uključivanja u državno sveučilište, ali smo ostavili otvorenu mogućnost za to, poštujući trend u takvim državama.

Već duže vrijeme ovdje kod nas razmišlja se o jednom katoličkom sveučilištu koje bi obuhvaćalo nekoliko različitih fakulteta, a sve radi o(p)stanka mladih u ovoj zemlji. U kojem bi obliku Vaša Kongregacija mogla podržati osnutak takvog sveučilišta?

Ja se veoma zalažem za osnivanje i djelovanje katoličkih sveučilišta jer trebamo formirati katoličke intelektualce, tj. katoličke liječnike, katoličke političare, katoličke pravnike, katoličke sociologe... Mi veoma snažno podržavamo osnutak katoličkih sveučilišta. Možda je najzanimljiviji primjer Albanija, gdje je bio najsuroviji komunistički režim. Nakon urušavanja komunizma državne vlasti su nas zamolile da pomognemo otvaranje katoličkog sveučilišta. Iako su 70% stanovnika te države muslimani, tamo sada djeluje katoličko sveučilište. Iako je nas katolika samo 10%, državna vlast je tražila osnutak katoličkog sveučilišta, a nakon što je on priznat, ja sam ga pohodio. Katoličko sveučilište nudi neke posebne vrijednosti. U jednoj europskoj zemlji ministar za prosvjetu mi je rekao da će nastaviti snositi troškove za naša sveučilišta samo ako ostane katoličko. Ako od toga odustane, oni imaju dovoljno drugačijih sveučilišta i nije potrebno taj financirati. Ako ostane drugačiji sugovornik, u našem je interesu da ga podržimo. To je svojstvo prave znanosti.

Kad je riječ o osnivanju novog katoličkog sveučilišta, nije prvenstveno nadležna naša Kongregacija. Takvo sveučilišta može osnovati Biskupska konferencija dotične države, pojedini biskup, redovnička zajednica, skupina laika ili neka druga institucija. Kad je riječ o crkvenim sveučilišta i teološkim fakultetima, za to smo nadležni mi. Već sam spomenuo da u današnjem svijetu ima oko 1.500 katoličkih univerziteta, a mi smo odobrili samo 50.

Jednom zgodom Noam Chomsky je rekao da obrazovanje može biti najopasnije oružje. Kako biste Vi to prokomentirali?

Nikako se s njime ne slažem. Za mene je naobrazba napredak, element formiranja cjelovite osobe. Znanost može biti upotrebljavana za dobro ili za zlo. Veliki rezultati tehnike i znanosti bili su zloupotrijebljeni za ratove, terorizam, ugnjetavanje, nepravde. Nije dostatno ljudima pružati znanost. Treba odgajati ljudsku osobu da znanost i vlastite sposobnosti upotrebljava za dobro, a ne za zlo. U nekim jezicima, primjerice u talijanskom, „edukacija“ obuhvaća formaciju osobe i davanje znanja. O takvoj naobrazbi ovdje govorim.

Nedavno ste rekli da mediji dobrano utječu na nedostatak svećeničkih zvanja. Što ste pod tim mislili?

Problem medija je veoma širok. Ima medija koji pomažu u odgoju ljudske osobe, ali ima i takvih koji su prava zapreka. Primjerice, mediji iz zabave pružaju djeci prizore ratovanja i terorizma. Znamo da se čovjek razboli ako konzumira previše hrane. Tko previše visi na medijima, ne može sve probaviti. Zato je prava znanost ona koju možemo probaviti, čije vrijednosti možemo iznutra prihvatiti. Mediji opsjedaju potrošače bezbrojnim stvarima tako da znaju previše, a ne razumiju ništa. Ovom svojom izrekom želim skrenuti pozornost na taj problem. Nikako nisam protiv medija, ali medije treba pametno upotrebljavati. Djecu i mlade trebamo odgajati da se pametno služe medijima. Trebamo im pomoći da nauče biti kritični prema onomu što im mediji nude.

Što je u procesu odgoja i obrazovanja za današnje mlade najvažnije? Što im treba ponuditi?

Mi govorimo o integralnoj edukaciji. Taj integralni odgoj normalno obuhvaća četiri elementa. Prvi je humani odgoj. Mladima treba pomoći da se na njih možemo osloniti, da nas neće prevariti, da se znaju svladavati. Humani odgoj je poticanje mladih da se razviju u ozbiljne osobe. Drugo je duhovni odgoj, jer duhovni odgoj doprinosi humanom: kontakt s Bogom pomaže nam da budemo pošteni, da ljudi u nas imaju povjerenja. Zato je za nas religijski odgoj veoma važan. Treći element je intelektualna formacija, ali ne u smislu priprave za određenu profesiju. Intelektualni odgoj formira ljudski intelekt, uči ga da bude kritičan i da zna odvagnuti, da zna imati vlastito mišljenje o različitim stvarima – nužno je pomoći mu da razvije intelektualne sposobnosti. Četvrti element je priprava za određenu profesiju. Koliko budu snažnija prva tri elementa, toliko bolji profesionalac će biti dotična osoba.

Ponekad mlađe generacije „provociraju“ svoje odgojitelje i profesore, pitajući ih „Biste li željeli da Vas više poštujemo ili volimo?“ Kako biste Vi na ovo odgovorili?

Smatram da ljubav obuhvaća poštovanje. Ljubav je više od običnog poštovanja. Mogu poštivati nekog diktatora, ali ga ne bih smio voljeti. Profesori i odgojitelji nikako ne smiju biti diktatori, ali ih učenici i studenti trebaju poštivati i voljeti. Meni je važnije da je nastavnik i profesor voljen nego da je poštivan.

Razgovarao: Josip Vajdner
Prijevod prof. dr. Mato Zovkić
Katolički tjednik